Ana səhifə

Darko Hudelist: moj beogradski dnevnik: Susreti I razgovori s Dobricom Ćosićem, 2006. 2011


Yüklə 0.59 Mb.
səhifə1/9
tarix26.06.2016
ölçüsü0.59 Mb.
  1   2   3   4   5   6   7   8   9
Darko Hudelist:
MOJ BEOGRADSKI DNEVNIK:

Susreti i razgovori s Dobricom Ćosićem, 2006.-2011.
"Zbijte, zgusnite! Zbijena, zgusnuta energija probija stijenu i željezo!"

(savjet Dobrice Ćosića, izrečen meni 23. listopada 2007. u njegovu kabinetu u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, kako da pristupim pisanju knjige o hrvatsko-srpskom sukobu u 20. stoljeću i slomu Jugoslavije)


1. poglavlje
Nepuna dva tjedna provedena u Beogradu u svibnju 2006. - od 11. do 23. svibnja - ostala su mi u vrlo simpatičnoj uspomeni. Tada je sve i službeno počelo. Preselio sam se iz Knez Mihailove 17, gdje sam dotad imao unajmljen stan, u obližnju Zmaj Jovinu 2 (praktički, i teoretski, odmah iza ugla), otvorio svoj "beogradski istraživački ured", kako sam ga ponosno nazvao, i tako započeo svoj višegodišnji istraživački projekt kojem sam kasnije dao radni naslov "Sukob Hrvata i Srba u 20. stoljeću i slom Jugoslavije, u okvirima Svjetske povijesti (1922.-1995.)".

Istinu govoreći, od mene je, u Zagrebu, bio naručen jedan malo drugačiji projekt pod imenom "Raspad Jugoslavije", ali sam ga ja u međuvremenu malo (ili puno) koliko suzio toliko, još više, proširio na ono što je iz svega toga na kraju ispalo. Bolje rečeno - što će tek ispasti.

Još kad sam u kolovozu 2005. dio svog godišnjeg odmora proveo u Beogradu, jedan moj tamošnji prijatelj, koji me je malo i financijski pomagao, predložio mi je da si u tom gradu nađem stan. Zašto da plaćam skupe hotele kad mogu imati (tj. unajmiti) i svoj vlastiti stančić i pretvoriti ga u mini-ured - ako već namjeravam nekoliko godina provesti u Beogradu?

Poslušao sam ga i, već u rujnu 2005., našao stan u najužem središtu Beograda, u Knez Mihailovoj 17. To je kao da u Zagrebu imate stan, recimo, u Ilici 25. Nije to bio neki posebno atraktivan prostor, nalazio se u dvorišnom krilu zgrade o kojoj je riječ (nije, dakle, imao pogled na samu Knez Mihailovu, najpoznatiju ulicu u Beogradu, koja spaja Terazije i Kalemegdan), bio je relativno mračan i, ono što je za mene bilo osobito nepovoljno, bio je totalno nenamješten. Potpuno prazan, gotovo bez ijednoga komada namještaja. Šezdesetak kvadrata raspoređenih u tri poveće prostorije plus mala kupaonica s tuš-kabinom - i to je bilo sve. Ali je stanarina bila sasvim pristojna (300 eura mjesečno), a, hvala Bogu (i mojoj snalažljivosti i upornosti), imao sam i financijera. Plan mi je, zapravo, bio da to bude samo moj privremeni smještaj u Beogradu, dok ne nađem, također tu negdje, u strogom centru grada, neko bolje rješenje.

Moraš za početak imati nešto da bi postupno, korak po korak, išao dalje - to je bio moj motto s kojim sam krenuo u tu priču. U, budimo iskreni, najveću avanturu mog života.

Došlo je tako i proljeće 2006., a ja se nisam pomaknuo s mjesta. Nisam imao dovoljno novca da namjestim taj svoj stan u Knez Mihailovoj 17, pa sam zapravo vrlo rijetko dolazio u Beograd i vrlo se kratko u njemu zadržavao. Pokupovao bih, za svakog posjeta Beogradu, brdo knjiga i onda se odmah vratio u Zagreb. Tako mi je cijela 2005. i prva polovica 2006. protekla isključivo u tzv. heurističkoj fazi istraživanja (kako bi to rekao moj bivši kolega iz "Starta" i "Globusa" Marko Grčić): čitao sam i proučavao knjige, bezbroj knjiga, između 500 i tisuću njih, koje se bave hrvatsko-srpskim odnosima, Jugoslavijom, raspadom Jugoslavije, Srbijom, Hrvatskom... I one objavljene na slavenskim jezicima i one inozemne. To je neophodna faza da bi se, u ovakvom jednom ambicioznom istraživanju, moglo ići dalje. Ali da se protegnula nešto duže nego što sam se u početku nadao - jest, ali nisam tu ništa mogao.

Onda sam, u svibnju 2006., napokon našao jedno puno bolje rješenje, stan na samom uglu Zmaj Jovine i Obilićevog venca, koji od mog dotadašnjeg stana u Knez Mihailovoj 17 nije bio udaljen niti dvije-tri minute laganog hoda. Za razliku od ovog starog, on je bio, najvećim dijelom, namješten. Nisam, da bih ga osposobio za življenje i rad, morao krenuti od nule. A dobio sam, zahvaljujući jednome svom hrvatskom sponzoru, i 5000 eura da ga, što bi se reklo, "skockam" i pretvorim u pravi ured. Taj novac nisam dobio na ruke, niti na račun: toliko sam smio potrošiti da si kupim sve što mi je neophodno i, naravno, sve kupljeno morao opravdati računima.

Proveo sam, dakle, ta dva nepuna dva tjedna u svibnju 2006. u Beogradu više-manje u šopingiranju. Baš sam se dobro proveo. Nisam ni slutio što se sve u Beogradu može kupiti za 5000 eura - ili, barem, što se moglo kupiti tada, 2006. (danas je to ipak već sasvim druga priča). Recimo, u Zagrebu sam točno 5000 eura platio svoj tada ultramoderan televizor "Loewe Articos", kad sam ga kupovao, na kredit, potkraj 2003. (ili sam toliko platio za njega i Pioneerov DVD rekorder zajedno, nisam siguran). A sada sam u Beogradu za te iste novce kupio sljedeće: televizor "LG" (ne ravan, nego klasičan, s katodnom cijevi, ali sasvim pristojne veličine i kvalitete), "Pioneerov" DVD rekorder s hard-discom (onaj najdonji model, doduše), "Sonyjev" VHS rekorder, "Mini-Mac" računalo s vrhunskim "Acerovim" LCD-monitorom od 11 ili 13 inča, "HP"-ov štampač (onaj najjednostavniji i najjeftiniji, sa samo crnom bojom), "Panasonicov" telefaks-uređaj, "Indesitov" stroj za pranje rublja (jer to mi je nedostajalo u kupaonici), jedan (ne znam da li talijanski, austrijski ili njemački) superkvalitetan i savršeno udoban krevet napravljen od Latoflex daščica s vrhunskim medicinskim madracem (morao sam si to nabaviti, jer sam vrlo osjetljiv na kralješnicu), i još mi je povrh svega toga ostalo dovoljno novca da od stolara naručim izradu radnog, tj. pisaćeg stola i dvije poveće zidne police za knjige. Plus pokretni klima-uređaj (jer iz tehničkih razloga nisam mogao ugraditi klasični), tzv. "pingvin". Čovječe - sve to za 5000 eura, prije ne više od šest godina!

Od svega toga najveća je investicija bio - ne računalo niti televizor - nego krevet, s madracem. Pamtim da se madrac zvao "Symphonia" (zaslužio je taj naziv). I krevet i madrac kupio sam u robnoj kući "Eurosalon", kod Beogradskog sajma. To me koštalo tisuću eura, dakle petinu ukupnog budžeta što sam ga imao na raspolaganju. Na krevetima i madracima nikada ne štedim jer sam 1995. imao ozbiljnih problema s kralješnicom upravo zato jer nisam vodio dovoljno računa o zdravom spavanju. U mnogim skupim hotelima znam spavati na podu jer mi tamošnji kreveti, odnosno madraci, ako su premekani, ne odgovaraju. I u Londonu sam jednom, 1994., spavao na podu, a o beogradskim hotelima da i ne govorim.

Moja gazdarica nije bila oduševljena kad je, na moje inzistiranje, iz njezina, a sada već mojega, još otprije namještenog stana morao "letjeti" krevet koji sam tamo zatekao (a koji mi nije bio po volji), dvije fotelje i još neke stvari, koje sam ja htio zamijeniti svojima. Ali brzo smo se oko toga složili.

Stanarina? Relativno OK - 350 eura, s tim da mi je u jesen 2008. povećana na 400 eura. Plus režije od nekih stotinjak ili malo više eura mjesečno. Stan je bio vrlo simpatičan, relativno malen, nekih 40-ak kvadrata, ali udoban i s vrlo praktičnim rasporedom prostorija: predsoblje, relativno prostrana kupaonica s tuš-kabinom, spavaća soba te dnevna (sada, nakon mog useljenja, radna) soba spojena s kuhinjom, a od kuhinje odijeljena nekom vrstom, uvjetno rečeno, šanka (ili pregradnog zida). Bilo mi je samo žao što prozor dnevne, tj. radne sobe nije gledao na Zmaj Jovinu (koja je relativno mirna ulica) nego na puno prometniji i bučniji (zbog obližnjih kafića i velike javne garaže) Obilićev venac. Ali i to je imalo svoju draž: imao sam izravan pogled na hotel "Majestic" u kojem sam u Beogradu, još od kasnih 1980-ih pa sve do 2005., najčešće odsjedao. Od zgrade u kojoj sam sada živio dijelilo me od tog hotela ne više od stotinjak metara.

Usto, stan u koji sam se doselio ipak se nalazio na četvrtom katu zgrade (koja inače ima osam katova), tako da ispušni plinovi od automobila na Obilićevu vencu uglavnom nisu dolazili do mog prozora.

Za Zagrepčanina koji nikada nije bio u Beogradu ili ne zna kako on izgleda, jedna informacija: imati stan na uglu Zmaj Jovine i Obilićevog venca, to je otprilike isto kao i imati u Zagrebu stan na uglu Gajeve i Tesline, odmah do "Čarlija".

Paralelno sa šopingiranjem (tj. namještanjem stana), mogao sam, polako, krenuti i na posao - zbog kojega sam se i doselio u Beograd. Moj predstojeći višegodišnji boravak u Beogradu imao je dvije svrhe ili dva cilja. Prvo, namjeravao sam kopati po tamošnjim arhivima (ima ih nekoliko, odlično opskrbljenih), i to ne danima i tjednima nego mjesecima i godinama. Polako, bez nervoze, baš onako sistematično kako ja volim. A drugo, čekala me dugotrajna, iscrpljujuća serija razgovora sa živim protagonistima povijesti koju sam istraživao. Onaj najvažniji protagonist bio je, naravno, Dobrica Ćosić. S jednime sam već unaprijed bio načistu: o tome kakav ću kontakt uspostaviti s Ćosićem, ocem, glavnim ideologom i vođom antititoističkog i nacionalnog pokreta u poslijeratnoj Srbiji, o tome će izravno zavisiti i konačan uspjeh cijeloga mog istraživanja. Bez obzira na sve ostalo. Sve drugo mogu napraviti besprijekorno, ali ako to ne napravim onako kako sam zamislio i kako sam isplanirao - nisam napravio ništa.

Nije, međutim, počelo dobro. To jest, nije išlo nikako - ne sada nego još kasnih 1980-ih, kad sam, prateći izbliza Miloševićevu "antibirokratsku revoluciju" na Kosovu i u Srbiji, prvi put poželio doći u izravan kontakt s Ćosićem, ali mi to nikako nije uspijevalo. Imao sam i vezu, svojega kolegu iz beogradske "Duge" Rajka Đurđevića, koji je bio jedan od ključnih Ćosićevih suradnika u srpskome pokretu na Kosovu 1980-ih i koji me direktno preporučio Ćosiću. Ni to nije pomoglo. Jedanput sam telefonski porazgovarao s Ćosićem i to je bilo sve. Odbio je sastati se sa mnom.

Pokušao sam još jednom i u prvoj polovici 1990-ih, opet bez uspjeha. Ćosić je mudro procijenio da s istraživačem poput mene valja biti na što većoj distanciji.

Sada, 2006., kad sam krenuo u ovaj svoj životni poduhvat, koji sam jako dugo planirao, nisam ništa htio prepustiti slučaju. Zamolio sam dvojicu svojih kolega i prijatelja iz Beograda da mi osiguraju kvalitetan kontakt s Dobricom Ćosićem i da ga uvjere da me on ni u kom slučaju ne smije odbiti. Bili su to ondašnji glavni urednik NIN-a Slobodan Reljić i vodeći srpski publicist u zadnjih nekoliko desetljeća, autor dvije knjige o Dobrici Ćosiću i čak četiri knjige o Slobodanu Miloševiću i Miri Marković, Slavoljub Đukić. Obojica su se puno zauzeli za mene i na tome sam im beskrajno zahvalan. Dobio sam, na vrijeme, signal i od Reljića i od Đukića da je sve u redu i da će me Ćosić rado primiti i razgovarati sa mnom, koliko god bude trebalo. I to sam, već negdje u rano proljeće 2006., smatrao riješenim.

Međutim, kad sam iz Zagreba telefonirao Ćosiću i pokušao s njim dogovoriti termin našega prvog susreta, doživio sam vrlo neugodno iznenađenje. Ćosić mi je rekao da on nema nikakve želje niti namjere sastati se sa mnom, da je pročitao neke moje tekstove (ne znam da li u "Globusu" ili negdje drugdje) i da ga je to što je pročitao strahovito razočaralo, pa čak i uvrijedilo, tako da s osobom poput mene, koja ima takva nakazna stajališta o Srbima i o njemu osobno, on jednostavno ne želi voditi nikakve, pa čak ni neslužbene razgovore. Oblio me hladan znoj. Što sad to treba da znači? Što se to odjedanput dogodilo? Srećom, u tom istom telefonskom razgovoru vrlo smo brzo ustanovili da se on zabunio te me zamijenio za nekoga drugoga. Čitao je nečije druge tekstove, tko zna čije i tko zna kakve. Ispričao mi se, odmah, zbog te omaške. I tada smo se definitivno dogovorili da ćemo se, kad u svibnju 2006. dođem u Beograd, konačno sastati, upoznati se i dogovoriti se o svemu što ćemo i kako ćemo dalje.

Taj, za mene prvi "dan D" u Beogradu, bio je utorak, 16. svibnja 2006. Ali kakav dan, kako sam ga samo nakrcao terminima! Čitam iz svog rokovnika: u 10.00 Dobrica Ćosić u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, u Knez Mihailovoj (tri-četiri minute laganog pješačenja daleko od mog stana u Zmaj Jovinoj); u 14.00 Lepa Brena u "Grand produkciji" na Novom Beogradu (s njom sam imao dogovoren intervju za "Globus"); u 17.00 čuveni beogradski filozof-praksisovac Mihailo Marković, ideolog Miloševićeve Socijalističke partije Srbije 1990. i jedan od tri glavna autora Memoranduma SANU iz 1986., koji me čekao u svom stanu u Vladete Kovačevića 12 na Senjaku, kraj Topčiderske zvezde (a s kojim sam se, inače, upoznao još u jesen 2004.). Dan za poludjeti, a ja, kunem se, nisam ni najmanje bio opterećen svim tim obvezama. Kad sam ulazio u Srpsku akademiju i uspinjao se prema kabinetu Dobrice Ćosića, u glavi mi se puno više motalo koji ću tip računala kupiti za svoj beogradski ured i da li da kupim televizor "LG" ili možda neki drugi; a tek koji DVD rekorder da uzmem? Da ne kupim neki pogrešan koji neće moći očitavati polovicu diskova (u Beogradu vam se to lako može dogoditi, ako niste dovoljno oprezni). Eto što ti je potrošački mentalitet. I s tim sam se mislima ja ušetao u kabinet akademika Dobrice Ćosića.

Bilo je to na trećem katu Akademije. Na vratima je samo pisalo (i piše) "Dobrica Ćosić, akademik" - ništa drugo. Nikakva funkcija, nikakva posebna oznaka. S razlogom: svi su akademici SANU netko i nešto, svi imaju ovakve ili onakve titule i funkcije, svi su profesori ili doktori ili počasni doktori, ili tko zna što li već ne, neki su i predsjednici pojedinih Akademijinih Odeljenja, ili zamjenici predsjednika, bilo čega, ali on je jednostavno akademik Dobrica Ćosić, jedan i jedinstven - iznad svih pa i iznad samoga, trenutačno aktualnoga, predsjednika SANU. Kao i iznad predsjednika koji su bili i koji će tek to postati.

Da budem dokraja jasan: Dobrica Ćosić je u Srbiji veća institucija i od same Srpske akademije nauka i umetnosti.

Razgovarali smo, opušteno, točno sat vremena. Toliko smo i planirali. Bio je vrlo ljubazan. Ja sam se pak držao krajnje nenametljivo: uostalom, moj je plan i bio da ovo sada bude samo "golo" upoznavanje a da na pravi posao krenemo početkom jeseni 2006., kad se u Beogradu definitivno "skućim". Svakako sam htio da nakon susreta s Ćosićem, a prije nego što krenem k Lepoj Breni u "Grand produkciju", svratim u obližnji dućan s kompjutorima, da vidim kakva je aktualna ponuda LCD-monitora. Jer, morao sam paziti na svaki euro, nisam smio prekoračiti dogovoreni budžet od 5000 eura.

Za vrijeme razgovora s Ćosićem nisam vodio nikakve bilješke. Ali čim smo se rastali, sjeo sam u kafić na obližnjem Trgu Republike, pokraj spomenika Knezu Mihailu, i, ispijajući kavu (ili, možda, sok od svježe cijeđene naranče, nisam siguran), pribilježio ono najvažnije. Nije, moram reći, bilo ničeg spektakularnog. Ali bilo je ipak nekih zanimljivih detalja.

Najprije sam zabilježio kakav je dojam na mene ostavio Ćosićev kabinet u Akademiji. Napisao sam: "prostrana soba, prilično reprezentativna". A nakon toga - kako mi se on, čim smo se upoznali, počeo tužiti na svoje zdravlje (nije ni čudo, imao je tada pune 84 godine, on je Tuđmanovo godište): muči ga pritisak koji svako malo oscilira, od jednog ekstrema do drugog, skače pa pada i obrnuto, i tako svakog dana možda i po nekoliko puta uzastopce, a na jedno oko je već gotovo potpuno oslijepio, tako da teško čita i piše. Dok smo razgovarali, Ćosić je pio coca-colu (u čaši) i kavu, a ja samo kavu (ne espresso nego pravu srpsku domaću, tj. tursku, kakva se priprema u Akademiji).

Naš jednosatni razgovor imao je tri glavne tematske cjeline. Najprije sam htio provjeriti jednu svoju tvrdnju iz knjige "Tuđman: biografija", koja, nažalost, nije bila točna. Napisao sam da se Dobrica Ćosić upoznao i prvi put popričao s Franjom Tuđmanom već 1970-ih, kada su obojica bili politički disidenti u Titovoj Jugoslaviji, i da se to dogodilo na jednome velikom zajedničkom susretu hrvatskih i srpskih političkih (nacionalnih) opozicionalaca, upriličenom u Zagrebu. Prvi mi je o tom susretu pričao Daniel Ivin, povjesničar i pisac, mlađi brat Slavka Goldsteina, još kad sam radio na svojoj knjizi "Banket u Hrvatskoj", u proljeće 1990.

Prava istina je sljedeća: do tog je susreta doista došlo, dogodio se u svibnju ili lipnju 1978., i to uistinu u Zagrebu, ali je na nj od tadašnjih srpskih opozicionalaca došao samo Milovan Đilas. Bio je pozvan i Dobrica Ćosić, ali je on odbio doći u Zagreb. Kako mi je rekao, on je predložio dvije alternativne varijante u odnosu na prijedlog hrvatskih političkih disidenata: da se taj njihov susret ne održi u Zagrebu nego u Beogradu; ili, pod dva, ako već treba biti u Hrvatskoj, neka bude u nekom drugom gradu a ne u Zagrebu.

Upitao sam Ćosića koji je to zagrebački oporbenjak tada, potkraj 1970-ih, došao u Beograd s namjerom da njega i Đilasa pozove u Zagreb, na razgovor s hrvatskim disidentima. Odgovorio je da je to bio Ivan Zvonimir Čičak. No, predložio mi je da to provjerim u njegovim dnevničkim zabilješkama što su u četiri sveska, na prijelazu iz 1990-ih u 2000-te, objavljene pod zajedničkim imenom "Piščevi zapisi", jer da se na tu epizodu on tamo najopširnije osvrnuo.

Ja sam "Piščeve zapise" dotad već bio pročitao i znao sam na što misli. Evo, dužan sam citirati nekoliko Ćosićevih rečenica iz tog njegova dnevnika i time ispraviti svoju grešku iz knjige o Tuđmanu. Ćosić je, u kasno proljeće 1978., pribilježio: "Kod Đilasa su dolazili neki ljudi (nije napisao koji - op. aut.) iz Zagreba i pozvali njega i mene u Zagreb... Trebalo je da razgovaramo s hrvatskim nacionalističkim vrhom: Gotovcem, Tuđmanom, Budišom, Čičkom, Veselicom i još nekim intelektualcima..." U bilješci zatim slijedi Ćosićeva reakcija na taj poziv: "Nisam hteo da idem na noge hrvatskim nacionalistima i protivnicima jugoslovenstva... Njihovo uverenje da o sudbini Jugoslavije odlučuju Beograd i Zagreb smatram tačnim. Ali, ta osovina Beograd - Zagreb treba zaista da bude nova i od novog ljudskog i političkog materijala..." Htio je, dakle, reći da ti "starci" više nisu bili za tako velik posao i da su novi hrvatsko-srpski sporazum trebali stvarati neki novi, politički još nepotrošeni ljudi.

Đilas je, međutim, kako je Ćosić napisao - i meni to sada usmeo ponovio - ipak otišao. On jedini, bez Ćosića, bez ikoga drugog. I - grdno se razočarao. Ćosić je u svojim "Piščevim zapisima" napisao: "A vratio se (on, Đilas - op. aut.) razočaran. Hrvati s kojima je razgovarao po nekim garsonjerama i krčmama nisu verovali u smisao opstanka Jugoslavije; bili su odlučno za podelu Jugoslavije između Hrvatske i Srbije, podrazumevajući otcepljenje i samostalnost Slovenije. 'Velika Hrvatska' zasecala je duboko u srpski Srem i prelama Bosnu i Hercegovinu, deleći je po verskim i etničkim principima, ne uzimajući u obzir Muslimane. Đilas ih je uzaludno uveravao da je podela Bosne i Hercegovine između Hrvata i Srba neizvodljiva, a bio je i protiv 'hrvatskog Srema'. Zalagao se za zasnivanje demokratskog poretka i borbu za parlamentarni, višestranački sistem, kojim bi se zemlja demokratizovala. Oni su se načelno, iako nejedinstveno, u tome saglašavali s njim, ali za nezavisnu Hrvatsku..."

Ćosić je ujedno zabilježio tko je od hrvatskih oporbenjaka, po Đilasovu prepričavanju, bio najekstremniji. Ovako je napisao: "Budiša je bio najisključiviji."

- Kad se Đilas vratio iz Zagreba- rekao mi je sada Dobrica u svom uredu u SANU - bio je užasno razočaran. Potužio mi se: "Pa oni su nacionalisti!"

Možemo, dakle, danas biti stoposto sigurni u to da su se Dobrica Ćosić i Franjo Tuđman - inače dva vršnjaka, pripadnika jedne te iste generacije, obojica rođeni 1922. - prvi put susreli oči u oči tek 70 godina nakon svog rođenja, 1992., neposredno nakon raspada Jugoslavije. Obojica su tada bili na čelu svojih država, proisteklih iz bivše, raspadnute SFRJ. Tuđman je bio prvi predsjednik neovisne Republike Hrvatske, a Ćosić predsjednik tadašnje Savezne Republike Jugoslavije (faktički, Srbije i Crne Gore). Ali s jednom bitnom razlikom: Tuđman je u Hrvatskoj bio Bog i batina, dok je stvarnu vlast i moć u Srbiji i SRJ imao Slobodan Milošević, naravno ne sam nego zajedno sa svojom suprugom Mirom Marković.

Tuđman i Ćosić sastali su se, kao predsjednici dviju osamostaljenih država, u Ženevi, u tamošnjoj Palači naroda, pod visokim pokroviteljstvom specijalnih izaslanika međunarodne zajednice Cyrusa Vancea (u ime Savjeta sigurnosti UN) i lorda Davida Owena (u ime Europske unije, tadašnje Europske zajednice), čak dva puta tijekom jeseni 1992. Prvi put 30. rujna, a drugi put 20. listopada. Oba su puta razgovarali, uz posredovanje visokih međunarodnih predstavnika, po devet sati. Tema oba razgovora bila je normalizacija odnosa između Hrvatske i SRJ, nakon rata u Hrvatskoj 1991. Rezultat prvog njihova susreta, 30. rujna 1992., bila je "Deklaracija Ćosić - Tuđman", u čijoj je 2. točki pisalo: "Postignut je dogovor o odlučnoj akciji u vezi s povratkom raseljenih lica u njihove domove i dozvoljavanjem dobrovoljnog i humanog preseljavanja iz jedne u drugu državu onih lica koja to žele."

Taj je dogovor konkretiziran na njihovu drugom sastanku u Ženevi, 20. listopada 1992. Kako je Ćosić to pribilježio u svom dnevniku - na Tuđmanov prijedlog. Ovako je napisao: "Tuđman je predložio razmenu srpskog stanovništva iz zapadne Slavonije sa hrvatskim stanovništvom iz hrvatske Posavine i Bosne." Tome je još dodao: "Saglasio sam se s Tuđmanovim predlogom, pošto sam dobio Karadžićev pristanak i naglasio dobrovoljnost preseljavanja... Oven i Vens su se saglasili s našim dogovorom o preseljavanju i zameni stanovništva, uz Vensovu napomenu da u saopštenju o našim razgovorima treba da stoji 'humano preseljenje' stanovništva, da to ne bi ličilo na etničko čišćenje, što smo obojica prihvatili."

Upitao sam Ćosića kako ga se Tuđman za tih njihovih susreta i dogovaranja u Ženevi dojmio. Nije mi ga baš pohvalio. Bio je, kaže, jako namrgođen, arogantan, netolerantan, pa i drzak. "Teško je bilo", kazao mi je, "s njim razgovarati i pregovarati, nas je Srbe nazivao 'srbočetnicima'..." U svom ga je dnevniku Ćosić ovako portretirao: "Tuđman je arogantan, isključiv, ljut zbog nečega i nespreman na kompromise. Ne skriva mržnju prema Srbima, koju retorički pokriva napadom na 'srbočetnike' i 'teroriste' - Srbe u Hrvatskoj, koji se, po njegovom mišljenju, bore za veliku Srbiju. Ponaša se kao žrtva i osvetnik zbog 'srpske agresije'."

Koristim prigodu da kažem što mi je rekao jedan bivši visoki hrvatski (jugoslavenski) obavještajac, vrlo dobro upućen u neka važna zbivanja kasnih 1970-ih i tijekom 1980-ih. Kad je, ispričao mi je, "slobodni beogradski novinar" Vladimir Marković posjetio, u ožujku 1978., Franju Tuđmana u njegovoj kući u Nazorovoj 59. - taj je posjet jedno od općih mjesta iz Tuđmanova životopisa - donio mu je pismo Dobrice Ćosića, u kojemu je ovaj opisao stanje u tadašnjoj političkoj opoziciji u Srbiji. Nekakav je, dakle, kontakt između Ćosića i Tuđmana 1970-ih ipak postojao.

Druga tema mog prvog susreta s Dobricom Ćosićem, u Srpskoj akademiji u svibnju 2006., mogla se svesti pod točku "razno". Ćosić me upitao kako je Igor Mandić i neka ga pozdravim. Njih dvojica su veliki prijatelji, još od "onih vremena". "Cijela je moja obitelj", rekao mi je Ćosić, "odbolovala tragičnu smrt Igorove kćerke Ade. Ponajprije moja kćerka Ana, ali, naravno, i ja."

E - treća tema bilo je jedno moje malo iznenađenje priređeno Dobrici Ćosiću, kad smo se već rastajali i rukovali pred vratima njegova kabineta u SANU. To je bio moj - kako da ga nazovem - iskorak (priznajem, unaprijed isplaniran i vrlo precizno tempiran za sam kraj razgovora). Mene, pravo da kažem, Ćosićevi pregovori s Tuđmanom u Ženevi 1992. i nisu previše zanimali, bilo mi je to pomalo passe. (Naravno, daleko od toga da je ta tema sama po sebi neinteresantna.) A ja sam došao u Beograd raditi ne neko "već viđeno" istraživanje o hrvatsko-srpskim odnosima i ponavljati već odavna isprobane i izlizane sheme, nego zasjeći duboko u sasvim nova, još neistražena, nedirnuta i nepoznata područja. I, ako je to ikako moguće, a bio sam uvjeren da jest, ući u samu bit stvari. U srž hrvatsko-srspkoga sraza. U srce razdora.

Pomno čitajući, 2005. i u prvoj polovici 2006., brojne Ćosićeve tekstove - romane, političke eseje, dnevničke zabilješke, članke, intervjue itd. - primijetio sam da on vrlo često spominje riječ "stid". Gotovo nametljivo često. To me zaintrigiralo pa sam napravio cijeli popis njegovih rečenica (dugačak nekoliko novinskih kartica) u kojima središnje mjesto zauzima upravo ta imenica, "stid" (ili glagol "stidjeti se"). Evo nekih primjera: "Ja sam danas nekako postiđen pred sobom" ("Piščevi zapisi", 1959.); "Stideo sam se pred sobom zbog života koji vodim: zbog standarda, hrane, odeće..." ("Piščevi zapisi", 1959.); "Imam razlog i za stid: kajem se što sam na Plenumu CK Srbije ćutao i glasao 'za'" ("Piščevi zapisi", 1966.); "To je ona 'čaršijska Srbija' protiv koje sam ustajao u svojim knjigama i publicističkim tekstovima, koju ne volim i koje se stidim" (izjava dana Slavoljubu Đukiću za njegovu knjigu o Ćosiću "Čovek u svom vremenu", objavljenu 1989.)... I tako dalje, tih rečenica ima gotovo bezbroj.

Ustanovio sam da Ćosić to nikako nije činio slučajno - previše je često koristio tu riječ da bi se to moglo nazvati slučajnim - nego da je time želio nešto posebno poručiti svojim čitateljima.

Dakle, na samom kraju ovoga našeg jednosatnog razgovora u Akademiji, kad smo se već opraštali jedan od drugoga, do našega idućeg sastanka koji smo dogovorili za početak jeseni 2006., nisam mogao odoljeti a da ga ne upitam zašto tu riječ, koja u hrvatskom svakodevnom jeziku baš i nije tako popularna (daleko od toga da ne postoji, ali se ne čuje u svakoj prilici i kao da je postala pomalo "staromodna"), on toliko često rabi. Gotovo "programatski" često. Kao da se malo lecnuo kad sam ga to upitao i kao da me malo radoznalo, ispitivački pogledao - ili si ja to samo umišljam. I, isto tako, kao da je u sebi pomislio: "Vidi ti ovoga, s ovim neće biti šale, ovaj je očito naumio daleko ići u razgovorima sa mnom!"

Otprilike, ovako mi je odgovorio:

- Ta riječ, "stid", sve više iščezava iz terminologije kršćanstva, pod utjecajem katoličanstva. I zato ja do nje toliko držim.

To je bio odgovor kao iz puške. Ali izrečen blago, nenametljivo, onako usput, na rastanku. Moram priznati da me uzbudio. Lagano sam zadrhtao. Znači, bio sam na dobrom tragu kad sam Ćosićeve tekstove, pomno ih čitajući i proučavajući, shvatio upravo tako kao što sam ih shvatio. S lakoćom sam zato proniknuo u bit i ovoga sada meni izrečenog Ćosićeva odgovora: on riječ "stid" smatra bitnim sastavnim dijelom istočnoga kulturno-civilizacijskog identiteta, kojemu on pripada, a u opreci spram zapadnog, na katoličanstvu ili zapadnom kršćanstvu sazdanog identiteta, koji je istočnome u mnogočemu izravno suprotstavljen. Dobrica Ćosić, dakle, želi da se i preko te riječi vrlo jasno raspoznaje njegovo pripadanje jednom, a nepripadanje drugom identitetu. "Tako je, Dobrice", pomislio sam u sebi, "to volim, o tim ćemo stvarima nas dvojica voditi itekako dugotrajne i opsežne razgovore, red je da napravimo neki pomak od svih ovih profaniziranih političkih tema koje su dosad isključivo bile na dnevnom redu!"

Pružio sam Ćosiću ruku (gotovo mu se zahvaljujući za ovako direktan i iskren odgovor), on svoju meni, i dugo smo ih tako držali spojene, dugo i, rekao bih toplo, srdačno - neuobičajeno toplo i srdačno, obzirom da je ovo ipak bio naš prvi susret. I gledali se pritom relativno dugo u oči, osmjehujući se jedan drugome. Nije ovo bilo obično, konvencionalno pozdravljanje, pri odlasku. Barem sam ga ja shvatio kao nešto drugo, puno više od toga, gotovo kao sklapanje savezništva. Savezništva u tome da - kad smo se već nakon toliko godina napokon spojili - idemo do kraja, i u one "najzabranjenije" teme. Do samoga dna. Do otkrivanja prave formule hrvatsko-srpskog sukoba u 20. stoljeću.

Beograde, nisam uzalud došao k tebi.



  1   2   3   4   5   6   7   8   9


Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©atelim.com 2016
rəhbərliyinə müraciət