Ana səhifə

Volonterstvo kao inherentno socijalno odgovorna djelatnost pravni aspekti


Yüklə 233 Kb.
səhifə2/3
tarix24.06.2016
ölçüsü233 Kb.
1   2   3

3.2. Osnovni modeli pravnog statusa volontera

Općenito gledano, volonterstvo nije nužno regulirati posebnim zakonom. Svaka država, temeljem analize vlastitih zakona i njihovih učinaka na volontiranje, može iznaći rješenje koje je u danim društvenim, gospodarskim i kulturnim okolnostima najprihvatljivije. Sasvim konkretno, mnoge države imaju posebne, relativno sveobuhvatne zakone koje se odnose na ovu sferu života (Njemačka, Španjolska, Portugal, Češka, Mađarska), druge integriraju posebne odredbe o volonterima u postojeće zakone (Latvija, Poljska), a treće opet samo uklanjaju odredbe koje otežavaju volontiranje izmjenama i dopunama u nizu različitih postojećih zakona (primjerice, u zakonu o radu), bez grupiranja takvih odredbi u jedinstveni tekst (Litva).



Temeljem ranije provedenih istraživanja36 smatramo da je, radi lakšeg razumijevanja, postojeća zakonodavna rješenja moguće grupirati na sljedeći način. U prvoj skupini nalaze se sustavi “akreditiranih volontera”. Oni restriktivno definiraju volonterski status koji se stječe regrutacijom i osposobljavanjem u akreditiranim neprofitnim organizacijama. Sve su ostale osobe, bez obzira na volontersku prirodu njihovih aktivnosti, isključene iz pravne regulacije i nemaju nikakvu pravnu zaštitu. Tipičan primjer je češki sustav37 tzv. "delegirajućih organizacija“ koje su ovlaštene u ime države obavljati edukaciju volontera nakon čega ih upućuju u tzv. "primajuće organizacije“ na volontersku službu. U drugu skupinu svrstali smo sustave "volontera za javni interes“. Određene aktivnosti smatrat će se volonterskim samo ako su od "javnog interesa“ tj. ako se odvijaju pod okriljem državnih institucija te javnih i privatnih pružatelja usluga u području socijalne skrbi, zdravstvene zaštite, obrazovanja i kulture. Drugim riječima, volonterske aktivnosti u smislu takvog zakonodavstva su samo one koje organiziraju i/ili koriste organizacije od općeg/javnog interesa.38 Paradigmatični je primjer Mađarske čiji Zakon o djelatnostima volontiranja za javni interes iz 2005. godine nabraja kao numerus clausus djelatnosti koje se imaju smatrati od javnog interesa te izrijekom isključuje svoju primjenu na volontiranje u drugim oblicima organizacija ili pravnih osoba, odnosno u drugim djelatnostima.39 Obje skupine sustava u praksi izostavljaju važne povlastice i zaštitne mjere za veliki broj volontera obzirom da mnogi djeluju neovisno o formalnom sustavu akreditacije te obzirom da većina organizacija civilnog društva nema status organizacije od općeg interesa. Stoga je prihvatljivija blaža varijanta (svojevrsna podvrsta) sustava "volontera za javni interes“ u kojima se volonterski status priznaje isključivo osobama koje djeluju kroz konkretne projekte ili programe pojedinih "promotivnih organizacija", ali područja od koristi za pojedinca, zajednicu ili društvo u cjelini obuhvaćaju vrlo širok krug djelatnosti koje se precizno ne definiraju, već se samo primjerično navode (osim ranije navedenog, uključuju i šport, znanost, zaštitu okoliša, zaštitu potrošača, itd.). Takav je slučaj u Španjolskoj i Portugalu. I konačno, u našem smo istraživanju utvrdili da postoje sustavi usmjereni na samu bit volonterske djelatnosti. Državna legislativa svrstana u ovu četvrtu skupinu regulira volonterstvo kao samostalnu djelatnost definiranu uobičajenim, ranije navedenim (vidi, supra, 1.1.), elementima - neplaćenost, korisnost za druge i dobrovoljnost. U ovu skupinu ubrajamo i zakone koji se odnose isključivo na volontiranje određene kategorije osoba, najčešće mladih. Od prethodnih se skupina ovi sustavi razlikuju fokusom na prirodu volonterstva, a ne na prirodu djelatnosti koje obavljaju pojedine organizacije u kojima se volontiranje odvija. To je ujedno i razlog da potonje sustave smatramo najadekvatnijim rješenjem za uređivanje volonterstva.

Ipak, neovisno o razlikama, moguće je utvrditi i zajedničke komponente svih zakonskih definicija volonterstva: dobrovoljnost, neplaćenost, djelatnost za dobrobit drugih i provođenje u organiziranom kontekstu. U namjeri doprinosa stvaranju povoljnijeg okruženja za odvijanje i promicanje volonterskih djelatnosti te ujednačavanju europskih legislativa u ovoj materiji, Europski centar za neprofitno pravo40 pripremio je 9 osnovnih smjernica dobre prakse zakonodavnog tretmana volonterstva:



  1. Razlikovati volontere od ostalih zakonski priznatih ili uređenih odnosa;

  2. Razjasniti da se volonterske djelatnosti trebaju obavljati bez naknade, s obzirom da se volontiranje tretira kao donacija u vremenu i trudu;

  3. Ovlastiti volontere na primanje povrata troškova i izuzeti takve nadoknade od oporezivanja;

  4. Odrediti prava i obveze volontera;

  5. Zaštititi volontere za vrijeme obavljanja volonterskih aktivnosti;

  6. Jamčiti pravo na povlastice za nezaposlene;

  7. Uvesti pravila za zaštitu trećih osoba od štete nastale kroz volontiranje;

  8. Pružiti fakultativne beneficije za volontere;

  9. Omogućiti međunarodno volontiranje.

Hrvatski Zakon o volonterstvu, pokazat ćemo, u najvećoj mjeri prati navedene preporuke opredjeljujući se za četvrti model tj. tretiranje volonterstva kao samostalne djelatnosti nevezano uz status i/ili akreditaciju pojedine organizacije civilnog društva.
4. Pravni tretman volonterstva u Republici Hrvatskoj

4.1. Volonterstvo u Republici Hrvatskoj

Volonterstvo kao dobrovoljno pružanje usluga ima svoju dugu i raširenu tradiciju u hrvatskom društvu. Unatoč različitim političkim sustavima, ono je u nekom obliku uvijek bilo prisutno u našoj državi. Prije Prvog svjetskog rata, postojala su različita humanitarna/dobrotvorna društva i inicijative koje su prvenstveno djelovale u okviru crkve, gdje su najčešće žene volonterski provodile različite aktivnosti.41 Tijekom socijalizma, volonterski rad u okviru današnjih poimanja, nije bio poznat. U navedenome razdoblju sustav je bio naklonjen prvenstveno kulturnim i športskim organizacijama, u okviru kojih su uz dobrovoljne radne akcije građani davali svoj volonterski doprinos. Razvojem demokracije i uspostavljanjem samostalne države, polako se počelo razvijati i civilno društvo.42 Svakako valja istaknuti i dugogodišnju tradiciju volontiranja u okviru dobrovoljnih vatrogasnih društava, kao i volonterski doprinos velikog broja građana Hrvatske koji su obavljali širok spektar humanitarnih aktivnosti za vrijeme i po završetku Domovinskog rata. Izdvojimo još i doprinos građana u izgradnji demokratskog i civilnog društva u Hrvatskoj kroz volontiranje u nadgledanju izbora u Hrvatskoj.43 Početkom devedesetih, počinje djelovati i veliki broj mirovnih organizacija, organizacija za zaštitu i promicanje ljudskih prava te organizacija za zaštitu okoliša koje primarno funkcioniraju uz volonterski angažman, što je dodatno doprinijelo aktualizaciji volonterstva u Hrvatskoj. Iako su dakle organizacije civilnoga društva te koje temelje znatan dio svoga rada na volonterskim uslugama, volonteri sudjeluju i u djelatnostima drugih organizacija.

U posljednjih šesnaest godina, u Hrvatskoj su provedena četiri veća, ali ne i sveobuhvatna istraživačka projekta, koja su za predmet istraživanja imala iskustva vezana uz volonterski rad: dva nacionalna istraživanja (Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva i Instituta „Ivo Pilar“)44 te dva istraživanja u Primorsko-goranskog županiji (udruga SMART, 2001. i 2006.).45 Rezultati istraživanja pokazuju da su stavovi prema volontiranju načelno pozitivni, ali ispitanici rijetko stvarno i volontiraju. Prema navedenim istraživanjima, udio ispitanika koji volontiraju kreće se između 5% i 10% na nacionalnoj razini, odnosno iznosi oko 44% na razini Primorsko-goranske županije. Ipak, učestalost volontiranja je vrlo slaba i kreće se od jednom do nekoliko puta godišnje, dok primjerice u Velikoj Britaniji odrasli volonteri sudjeluju u aktivnostima 5 do 7 sati tjedno.46 Rezultati ukazuju na to da su se određene društvene skupine (žene i obrazovanije osobe te osobe koje su nešto zadovoljnije vlastitim životnim standardom od prosjeka) spremnije uključiti u društveno korisne aktivnosti, a zabrinjava negativan stav mlađe populacije (do 30 godina). Sažeti rezultati svih spomenutih istraživanja upućuju na zaključak da se volontiranje samo deklarativno i u nedovoljnoj mjeri prepoznaje kao aktivnost od općeg dobra te da su građanke i građani rijetko uključeni u organizirane oblike volontiranja. Unatoč slabom istraživačkom okviru koji ne otvara prostor potankom definiranju sadašnjeg stanja volonterstva u Hrvatskoj, valja napomenuti kako se, radi što veće promidžbe i razvoja volonterstva, u Hrvatskoj tijekom proteklih godina uspostavljaju različiti mehanizmi te se pokušava uspostaviti adekvatna struktura koja će omogućiti veću uključenost svih zainteresiranih građana u različite inicijative za dobrobit zajednica u kojima žive. Veći broj institucija i organizacija na nacionalnoj i regionalnoj razini pokrenulo je aktivnosti u tom pravcu. Održane su dvije nacionalne konferencije o volonterstvu (Cavtat, 2004. i Trogir, 2005.), a u Cavtatu je 2004. održana i europska volonterska konferencija. Doprinos razvoju volonterstva daju od kraja devedesetih volonterski centri u četiri najveća grada (Zagreb, Split, Rijeka i Osijek) te druge civilne inicijative, udruge i projekti, kao što je organiziranje Dana volontera u Splitu, koji su u svibnju 2007. održani po deseti put.47

Međutim, ne postoje potpuno pouzdani pokazatelji na osnovi kojih bi se procijenio trenutni broj i struktura volontera u Republici Hrvatskoj, iako postoje različiti pokazatelji da brojne organizacije civilnog društva svoj razvoj zahvaljuju upravo volonterkama i volonterima. Ne postoje podaci o tome koliki broj udruga obavlja aktivnosti od općeg dobra, jer zakonski nije jasno definirano ni koje su to aktivnosti. Nije moguće utvrditi ni koliki je broj udruga trenutno aktivan,48 niti koliko one u svoj rad uključuju volontere, ali je upravo nedostatak točnih podataka o volonterstvu jedan od pokazatelja da se ovoj dobrovoljnoj aktivnosti, kojom se značajno može pridonijeti dobrobiti osobe i zajednice, ne posvećuje dovoljna pozornost. Na takav zaključaj upućuju i rezultati navedenih istraživanjima. Tako ispitanici ključne prepreke za daljnji razvoj i prosperiranje volonterstva vide u sljedećim činjenicama: lošoj promociji volonterstva u obitelji i sredini, iskorištavanju volonterskog rada, nedovoljnoj zakonskoj regulaciji, nedovoljnim poticajnim mjerama od strane države, lošoj promociji vrijednosti te nedovoljnom poticanju volonterstva u medijima.49


4.2. Stanje prije usvajanja Zakona o volonterstvu

Prije sredine 2007. godine nije postojao jasan pravni okvir koji bi u RH uredio volontiranje. Pojedine volonterske aktivnosti bile su djelomično regulirane nizom odvojenih zakona, primjerice, status dobrovoljnih vatrogasaca Zakonom o vatrogastvu,50 status organizacija osnovanih s ciljem prikupljanja i raspodjele humanitarne pomoći Zakonom o humanitarnoj pomoći,51 a poseban status Hrvatskoga Crvenog križa Zakonom o Hrvatskom Crvenom križu.52 Zakon o radu53 sadrži definiciju volonterskog rada, ali se ona isključivo odnosi na razdoblje tzv. pripravničkog staža. Tako čl. 37.: "Ako je stručni ispit ili radno iskustvo utvrđeno zakonom ili drugim propisom kao uvjet za obavljanje poslova određenoga zanimanja, poslodavac može osobu koja je završila školovanje za takvo zanimanje primiti na stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa (volonterski rad)." To je ujedno i jedina, ma koliko manjkava i netočna, definicija volonterskog rada dana u ranijim hrvatskim zakonima. Volontiranje je inherentno dobrovoljno; rad koji se traži kao uvjet za obavljanje određenog zanimanja ne može se smatrati volontiranjem, čak i ako je neplaćen.54 Nadalje, Zakon o obveznim odnosima55 propisuje u okviru opće slobode ugovaranja, mogućnost volontiranja na temelju ugovora sličnog ugovoru o djelu. Dakako, takav je oblik volontiranja ograničen na specifičan radni zadatak, pa stoga nije zadovoljavajući budući da većina volontera obavlja svoj posao u obliku kontinuiranog rada.

Sveobuhvatnu analizu pravnog okvira za volontiranje u RH do 2002. godine naručio je Ured za udruge Vlade RH,56 u suradnji s Međunarodnim centrom za neprofitno pravo,57 a vlastita kasnija istraživanja smo već spomenuli.58 Jedinstveni zaključak bio je da hrvatski pravi sustav ne pruža odgovarajući okvir i potporu volontiranju. Ukazivali smo tada da se volontiranje u Hrvatskoj tolerira, ali zapravo ne regulira i posljedično otežava. Mogućnosti poboljšanja bile su dvojake: sudska intervencija uz ekstenzivno, čak aktivističko, tumačenje postojećih propisa ili izričita zakonodavna intervencija.

Inicijativom Ureda za udruge Vlade Republike Hrvatske osnovan je Nacionalni odbor za razvoj volonterstva (sastavljen od 23 predstavnika/ice javnog, poslovnog i neprofitnog sektora) kao radno tijelo Savjeta za razvoj civilnog društva.59 Nacionalni odbor se ubrzo složio da je najbolje rješenje izrada posebnog zakona. Proces izrade Zakona o volontiranju započeo je 2003. godine u suradnji s Međunarodnim centrom za neprofitno pravo. Izrađeni nacrt zakona upućen je 2004. godine Ministarstvu obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, koje je postalo nositelj prijedloga.60 Hrvatski sabor usvojio je Zakon o volonterstvu u svibnju 2007., a zakon je stupio na snagu 14. lipnja 2007. godine.


4.3. Zakon o volonterstvu iz 2007. godine

4.3.1. Temeljni pojmovi i načela

Zakon o volonterstvu61 izražava posve jasnu ideju državne politike prema volonterstvu. Naime, članak 2. uvodno naglašava kako se "volontiranje prepoznaje i promiče kao aktivnost od interesa za Republiku Hrvatsku koja dovodi do poboljšanja kvalitete života, do aktivnog uključivanja osoba u društvena zbivanja te do razvoja humanijega i ravnopravnijega demokratskog društva." Volontiranjem se, u smislu Zakona, smatra dobrovoljno ulaganje osobnog vremena, truda, znanja i vještina kojima se obavljaju usluge ili aktivnosti za dobrobit druge osobe ili za opću dobrobit, a obavljaju ih osobe na način predviđen Zakonom, bez postojanja uvjeta isplate novčane nagrade ili potraživanja druge imovinske koristi za obavljeno volontiranje, ako Zakonom nije drukčije određeno.62 Iz pojma volonterstva na nedvojben je način izrijekom isključen obvezatan pripravnički staž radi stručnog usavršavanja (definiran Zakonom o radu), zatim obavljanje usluga ili aktivnosti koje su uobičajene u obiteljskim, prijateljskim ili susjedskim odnosima, i sl.63

Dva temeljna polazišna pitanja koja je hrvatski zakonodavac nastojao riješiti ovim Zakonom su: a) pitanje obuhvata regulacije i b) pitanje uravnoteženja potrebe za poticanjem volontiranja te potrebe zaštite radnika i osoba koje traže zaposlenje.

U odnosu na opseg regulacije zakonodavac je uzeo u obzir da nije ni nužno, ni preporučljivo urediti sve moguće oblike volontiranja te stoga uređuje samo organizirano ili formalno volontiranje. Zakon, dakle, uređuje samo dvostrano volontiranje – volontiranje temeljem ugovora gdje se jedna strana (volonter i/ili volonterka) obvezuje volontirati u organizaciji druge strane (organizator volontiranja), a korisnik volontiranja je fizička ili pravna osoba koja prima usluge volontera. Osim dvostranog volontiranja, postoji i jednostrano (izvan ugovorno) volontiranje – kad korisnici volonterskih usluga nisu svjesni da se te usluge za njih obavljaju. U pravnom prometu javljaju se razni oblici neformalnog ili jednostranog volontiranja, no oni se podvode pod odredbe Zakona o obveznim odnosima. U odnosu pak na stvaranje ravnoteže između interesa za omogućavanje i poticanje volontiranja i prevencije zlouporabe radno-pravnih propisa, te uzimajući u obzir sadašnje pravno i društveno okruženje u Hrvatskoj, zakonodavac se opredijelio za sljedeće rješenje: kao potencijalne organizatore volontiranja isključuje fizičke osobe i profitne pravne osobe (trgovačka društva, zadruge i sl.). Organizator volontiranja može biti i državno tijelo i/ili jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave čime se omogućava volontiranje, prije svega, građankama i građanima koji žele upoznati način djelovanja državnih i lokalnih institucija ili im pridonijeti vlastitim sudjelovanjem, što je uobičajena praksa u svijetu. Nadalje, dopušteno je da organizatori volontiranja budu udruge, zaklade, javne ustanove, turističke zajednice, vjerske zajednice i druge neprofitne pravne osobe. Razlog za takvo rješenje je zaštita od zlouporabe odredaba Zakona o radu. Iako to nije pravilo u svakom pojedinom slučaju, veća je vjerojatnost da će propise zlouporabiti pravne osobe čiji je glavni cilj stjecanje dobiti. Treba istaknuti da to ne znači da je volontiranje u profitnom sektoru zabranjeno. Riječ je samo o tome da se takvi oblici volontiranja ne uređuju ovim Zakonom. U svakom slučaju, zabranjeno je volontiranje kojim se zamjenjuje rad koji obavljaju radnici zaposleni u skladu sa Zakonom o radu, kao i volontiranje koje zamjenjuje poslove koje obavljaju izvršitelji poslova na temelju ugovora o djelu (čl. 11. st. 1.).64 Uz to, određene su prekršajne kazne za pravne osobe koje zlouporabe radno-pravne propise angažiranjem volontere, odnosno koje iskorištavaju volontere, i to u iznosu od 20.000 do 200.000 kuna uz oduzimanje ostvarene dobiti.

Zakon navodi veći broj načela koje valja poštivati u odnosima između organizatora volontiranja, volontera i korisnika volontiranja. Prema svrsi ona se mogu grupirati u načela vezana uz prirodu volontiranja te načela usmjerena prema zaštiti volontera i korisnika volontiranja. Načela vezana uz prirodu volontiranja su: načelo besplatnosti volontiranja, načelo dobrovoljnosti i solidarnosti volontiranja te načelo transnacionalnosti volontiranja. Načela vezana uz zaštitu volontera i korisnika volontiranja su: načelo zabrane diskriminacije volontera i korisnika volontiranja (kao načelo jednakih mogućnosti za sve neovisno o određenim nabrojanim karakteristikama), načelo zabrane iskorištavanja volontera, načelo zaštite maloljetnih volontera, načelo zaštite osoba djelomično i potpuno lišenih poslovne sposobnosti i načelo zaštite korisnika volontiranja (posebice djece, osoba s invaliditetom, osoba s teškoćama u razvoju, starih i nemoćnih osoba te bolesnih osoba). Upravo zbog potonjeg propisana je obveza organizatora volontiranja da po službenoj dužnosti pribavi izvadak iz kaznene evidencije za volontera te druge dokaze da se ne radi o osobi koja je iz izrijekom navedenih razloga nepodobna za rad s navedenim skupinama korisnika volontiranja.65 Eventualna povreda odredbi o zaštiti posebno ranjivih skupina kažnjavat će se novčanom kaznom od 50.000 do 250.000 kuna.
4.3.2. Ugovor o volontiranju

Ugovorom o volontiranju volonterka ili volonter te organizator volontiranja ugovaraju međusobna prava i obveze i specifičnosti potrebne za pojedinačnu volontersku aktivnost ili pružanje pojedine volonterske usluge. Takav ugovor može uključivati prava, obveze te potpis i drugih ugovornih strana koje imaju posebne interese za specifični oblik volontiranja. Ugovor načelno može biti sklopljen usmeno ili u pisanom obliku, no Zakon propisuje slučajeve u kojima je pisani oblik obvezan (primjerice, kada sam volonter to zahtijeva, kada je volontiranje povezano s povećanim rizicima za život i zdravlje volontera ili uključuje strane državljane u Republici Hrvatskoj, odnosno kada se radi o dugotrajnom volontiranju, kada je organizator volontiranja državno tijelo ili tijelo lokalne ili područne (regionalne) samouprave, vjerska zajednica, turistička zajednica ili javna ustanova, itd.).66 U svakom slučaju, pri zaključivanju ugovora o volontiranju u usmenom obliku organizator volontiranja je obvezan izdati pisanu potvrdu.67 Takva potvrda o volontiranju mora obavezno sadržavati osobne podatke o volonteru, podatke o vremenu volontiranja, edukaciji, kratak opis volonterskih aktivnosti te ostale specifičnosti pojedinog oblika volontiranja, zatim potpis volontera, potpis osobe ovlaštene za zastupanje organizatora volontiranja te pečat organizatora volontiranja kojima se jamči točnost navedenih podataka. Ona služi kao dokaz postojanja ugovora o volontiranju, a organizator volontiranja može izdavati iskaznice, knjižice i druge dokumente radi dokazivanja volonterskog statusa, pod uvjetom da ovi sadrže barem zakonski minimalni sadržaj propisan za potvrdu o volontiranju.

Bitni sastojci ugovora o volontiranju su podaci o:

- ugovornim stranama te njihovu prebivalištu, odnosno sjedištu,

- mjestu volontiranja i vremenu trajanja volontiranja,

- volonterskim aktivnostima ili uslugama koje će obavljati,

- specifičnim pravima i obvezama volontera,

- edukaciji za volontiranje,

- osobnoj sigurnosti tijekom volontiranja pri dolasku na mjesto volontiranja i povratku s mjesta volontiranja, kao i za vrijeme edukacije u skladu s odredbama ovoga Zakona,

- troškovima vezanima za volontiranje i načinu njihove naknade,

- načinu osiguravanja ugovorenih prava volontera,

- obliku prestanka ugovora o volontiranju.

Uz to, budući da volontiranje zahtijeva i odgovornost prema korisnicima volontiranja, Zakon propisuje da je sastavnica ugovor o volontiranju i izjava s propisno ovjerenim potpisom volonterke ili volontera da ne postoje okolnosti koje nju ili njega onemogućuju ili bitno ometaju u obavljanju aktiv­nosti iz ugovora o volontiranju ili koje ugrožavaju život i zdravlje osoba s kojima tijekom volontiranja dolaze u kontakt. (čl. 27. st. 2.)

Ugovor o volontiranju prestaje potpunim gubitkom poslovne sposob­nosti volontera; djelomičnim gubitkom po­slov­ne sposobnosti volontera kad volontiranje prelazi opseg poslov­ne sposobnosti volontera ili u slučaju kad zakonski zastupnik i centar za socijalnu skrb ne daju pisanu suglasnost za nastavak volontiranja; smrću volonterke ili volontera; kad organizator volontiranja prestane djelovati bez pravnog sljednika; istekom roka na koji je ugovor sklopljen ili ispunjenjem ugovornih uvjeta i iz drugih razloga određenima ugovorom o volontiranju, odnosno sporazumnim raskidom. Moguć je i jednostran raskid ugovora. Tako volonter, odnosno njegovi skrbnici ili zakonski zastupnici, uvijek mogu jednostrano raskinuti ugovor o volontiranju i prestati volontirati, osim kad bi to izazvalo izravnu i trenutačnu štetu organizatoru volontiranja, korisnicima volontiranja ili trećim osobama. Nasuprot tomu, organizator volontiranja može raskinuti ugovor o volontiranju samo pod određenim uvjetima tj. kad prestane potreba za volontiranjem; kad nije u mogućnosti osigurati uvjete za dalje volontiranje; kad utvrdi da volonterka ili volonter ne ispunjava ugovorene obveze; u slučajevima kršenja dopunskih etičkih pravila donesenih za pojedine oblike volontiranja; u slučajevima predviđenima Etičkim kodeksom volontera (koji se donosi na državnoj razini); te kad se ispuni uvjet određen ugovorom o volontiranju.


4.3.3. Prava, obveze i odgovornosti iz odnosa volontiranja

Ugovor o volontiranju može odrediti posebna prava volontera, ali Zakon navodi najmanje standarde. Tako uz već spomenuto pravo na pisanu potvrdu o volontiranju, odnosno sklapanje pisanog ugovora o volontiranju na vlastiti zahtjev, volonter ima, temeljem čl. 30., i sljedeća prava: na upoznavanje s odredbama državnog Etičkog kodeksa volontera i etičkim normama bitnima za pojedini oblik volontiranja; na prikladnu edukaciju u cilju poboljšanja kvalitete obavljenih aktivnosti i pruženih usluga, a osobito ako to zahtijeva narav volonterskih aktivnosti i usluga koje se pružaju; na stručnu pomoć i podršku tijekom volontiranja; na upoznavanje s uvjetima volontiranja, aktivnostima koje će obavljati, uslugama koje će pružati i pravima koja mu pripadaju na temelju Zakona i drugih propisa kao i općih akata organizatora volontiranja, a u slučaju sklapanja usmenog ugovora o tome daje izjavu u pisanom obliku; na primjerene i sigurne uvjete rad te zaštitnu opremu u skladu s naravi volonterskih aktivnosti koje obavlja i usluga koje pruža te upoznati se s opasnostima vezanima uz specifični oblik volontiranja koje obavlja; na dnevni odmor u ugovorenom trajanju; na zaštitu privatnosti i osobnih podataka; i konačno, pravo sudjelovati u odlučivanju o pitanjima u vezi s volontiranjem sukladno mogućnostima organizatora volontiranja i obliku volontiranja. Ovdje još izdvajamo i pitanje prava na naknadu troškova nastalih u vezi s volontiranjem (troškovi nabavke materijala, vlastite prehrane, puta i sl.). Naime, više puta smo naglasili besplatnost kao bitnu karakteristiku volonterskih aktivnosti, no novčanom se nagradom ili imovinskom koristi ne smatraju sve one novčane naknade koje se odnose na stvarne i opravdane troškove nastale u vezi s volontiranjem. Ipak, valja uočiti da organizator volontiranja takve troškove mora nadoknaditi samo ako je tako prethodno ugovoreno (čl. 30. st. 1. i 32. st. 1.). Zakon u čl. 15. st. 2. navodi dugu listu takvih izdataka, no naglasimo samo dva važna elementa vezana za naknadu troškova. Prvo, svi izdaci moraju biti računom potvrđeni. Drugo, volonteri imaju pravo na džeparac za putovanje, uz uvjet da iznos džeparca ne premašuje iznos dnevnica propisanih za državne služ­benike.

Sa svoje je strane organizator volontiranja dužan omogućiti ostvarenje navedenih prava, a svakako je obvezan osigurati volontera od profesionalne bolesti i posljedica nesreće na poslu u slučajevima kada se volontiranje odvija u uvjetima opasnim za život i zdravlje volontera, odnosno kada je tako ugovoreno.

Bez obzira na trajanje i sadržaj volontiranja, volonter mora čuvati službenu tajnu i povjerljive i osobne podatke o organizatoru ili korisniku volontiranja. Volonteri su obvezni volontirati u skladu sa stručnim propisima i etičkim pravilima, te po primljenim uputama organizatora volontiranja, osim ako se radi o uputama koje su opasne za život i zdravlje volontera ili drugih osoba, ako su volonteru moralno neprihvatljive ili u suprotnosti s ugovorom o volontiranju. Ako pak izvršavanje upute može uzrokovati štetu volonteru, korisnicima volontiranja ili trećim osobama, volonter je dužan na to upozoriti organizatora volontiranja. Štoviše, volonteri imaju obvezu odbiti volontiranje koje je suprotno propisima RH (čl. 31. st. 1.).

Kada je u pitanju odgovornost za štetu koja nastane korisnicima volontiranja ili trećim osobama za vrijeme volontiranja, primarno odgovara organizator volontiranja i to po načelu objektivne odgovornosti, osim ako dokaže da su postojali razlozi koji isključuju njegovu odgovornost. Volonter će odgovarati za štetu, odnosno organizator volontiranja će imati pravo regresa, samo u slučaju da je šteta nastala zbog namjere ili krajnje nepažnje volontera. Valja imati na umu da volonter neće odgovarati za prouzročenu štetu koja je nastala u izvršavanju uputa organizatora volontiranja, čak i ako je primijetio da bi do štete moglo doći, ako je na moguću opasnost prethodno upozorio organizatora volontiranja.

1   2   3


Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©atelim.com 2016
rəhbərliyinə müraciət