Ana səhifə

Tema: izazovi etnocentričnog modela na primeru eurocentrizma I japanocentrizma


Yüklə 474.5 Kb.
səhifə2/3
tarix24.06.2016
ölçüsü474.5 Kb.
1   2   3

Šta može krenuti naopako?

Pripadnike različitih kultura odlikuje različit komunikacioni ciklus – dakle, oni pristupaju dešifrovanju upućenih poruka na različiti način – što je u potpunosti određeno prihvaćenim sistemom vrednosti i vidom percepcije. Polazna pretpostavka koja omogućava isključenje konflikta ili minimizaciju istog jeste shvatanje činjenice da misli i način razmišljanja koji odlikuje nas ne mora nužno odlikovati i druga bića. Zanemarivanje ovog osnovnog principa može dovesti do sukoba i zaoštravanje odnosa među pripadnicima datih kultura, jer je odbacivanje tog principa odraz etnocentričnosti.



Glavni uzroci nesporazuma su:

    • jezik – čak i onda kada su pojedinci (pripadnici različitih kultura) dobri poznavaoci jezika šanse da će prilikom komunikacije doći do nesporazuma i dalje su velike; uzrok toga je sadržan u činjenici da osoba možda zaista dobro poznaje rečnik i gramatiku datog jezika – dakle,poznaje semantički smisao jezika, međutim to ne mora da znači da ta osoba razume i način percepcije, kontekst u kome se određene reči koriste, niti da vlada jezikom simbola i signala koji su tipični za datu kulturu18.

    • prava, vrednosti i potrebe – pojedine kulturološke razlike lako su uočljive: hijerarhija, materijalne manifestacije kulture, međutim, veoma veliki problem u interkulturnoj komunikaciji predsavljaju fenomeni kao što su: prava (iz razloga što predstavljaju skup-kategoriju čiji se članovi podrazumevaju ili pretpostavlaju primenom sistema nagađanja), vrednosti(koje se neretko nameću od strane nadmoćnije-etnocentrične kulture) i potrebe koje su često neizrecive (predstavljaju kategoriju sačinjenu od apstraktnih pojmova: ljubav, strah, bezbednost, samopouzdanje, i td.); u tom smislu najčešći izazovi ostvarenja policentričnog modela nastaju usled izostanka empatije, a fenomeni takvog karaktera su bazirani na diskrimininaciji po verskoj, nacionalnoj ili polnoj osnovi, kao i fizičkim osobinama ili sposobnostima; u takvim situacijama pitanje identiteta igra vitalnu ulogu – naravno, uzrok netrpeljivosti može biti maskiran, krivo prikazan, pri čemu onda pravi uzrok treba tražiti u ekonomskom položaju ili moći kojom diskriminisana grupa ili pojedinac raspolaže – dakle, uzrok mržnje ne mora biti biološkog ili verskog karaktera19.

    • pretpostavke – prilikom ostvarenja komunikacije na interkulturnoj relaciji može doći do pogrešnog tumačenja motiva usled pretpostavljanja namera sagovornika, primera radi: prilikom susreta dva pripadnika različitih kultura jedan može biti uveren da iznosi samo svoja lična uverenja i misli, bez namere da ih nametne, dok druga strana može biti uverena da to izlaganje za cilj ima baš nametanje, odnosno promenu u ponašanju i sistemu verovanja i vrednosti; do ovakvih situacija najčešće dolazi onda kada sagovornici ne prepoznaju u sopstvenom ponašanju defanizivne šablone; međutim, iako takav zadatak deluje gotovo neostvarivo, neophodno je detaljno razjasniti nameru pre stupanja u odnos i to u pogledu smisla, suštine i obima informacija koje će biti razmenjene.

    • situacija – ukoliko prilikom ostvarenja komunikacije vreme ne predstavlja presudni faktor, te sagovornici razgovoru pristupaju sa najvišim stepenom dobre volje i strpljenja – komunikacija će biti uspešna, međutim ukoliko su sagovornici pod pritiskom (bilo eksternog karaktera, ili pod pritiskom izazvanim internim potrebama) emocije mogu prevladati razum i dovesti do neuspeha u komunikacji; problem počiva na činjenici da se predrasude vrlo često koriste kao mentalni alat; u kriznim situacijama ovo će uzrokovati primenu agresivnih taktika i strategija komunikacije, a to se najčešće dešava onda kada se susret odvija u prisustvu ili pod budnim okom medija.


Unapređenje interkulturne komunikacije

Polaznu tačku ostvarenja uspešne interkulturne komunikacije predstavlja dobro poznavanje konvencija date kulture. Ovo će sprečiti da dođe do kapitalnih grešaka. Razjašnjavanje ciljeva komuniacije igra značajnu ulogu, te se tom procesu mora posvetiti dužna pažnja, kao i eliminisanju poteškoća koje proističu iz jezičkih barijera ili drugačijeg tumačenja simbola i signala.

Razvoj interkulturne kompetentnosti predstavlja najznačajniji alat za unapređenje interkulturne komunikacije.
Interkulturna kompetentnost kao alat za unapređenje interkulturne komunikacije

Interkulturna kompetentnost predstavlja sposobnost uspešnog uspostavljanja i ostvarenja komunikacije između pojedinaca ili grupa koje pripadaju različitim kulturama.

U osnovi svako ljudsko biće poseduje ovu sposobnost – u manjoj ili većoj meri. Međutim, to nipošto ne znači da je ova sposobnost urođena, pa samim tim i ograničena: ona se može unapređivati putem primene različitih edukativnih metoda. Naravno, važno je pomenuti da se ista tokom života može i umanjiti, i to prevashodno usvajanjem stereotipa i negativnih mentalnih modela.

Najvažnijim instrumentima uvećanja i unapređenja interkulturne kompetentnosti smatraju se snaga volje i emocije. Dakle, temelj uspešne interkulturne komunikacije predstavlja emocionalna kompetentnost u sprezi sa interkulturnim senzibilitetom.Osoba koja prilikom susreta sa pripadnicima različitih kultura sa lakoćom uočava i razume specifičan vid percepcije realnog i nadrealnog, kao i način razmišljanja, osećanja i delanja, smatra se interkulturno kompetentnom osobom.

U cilju utvrđivanja stepena interkulturne kompetentnosti ( nezavisno od toga da li se radi o utvrđivanju trenutnog stepena interkulturne kompetentnosti koji je dostigao dati pojedinac, ili o utvrđivanju maksimalnog stepena interkulturne kompetentnosti koji ta osoba može dostići ) procenuju se sledeće karakteristike date ličnosti:


  • tolerancija različitosti;

  • otvorenost u komunikaciji;

  • fleksibilnost u ponašanju;

  • emocionalna stabilnost;

  • želja za postizanjem savršenstva u interkulturnoj komunikaciji;

  • empatija;

  • metakomunikativna kompetentnost i

  • policentrizam.

Razumevanje drugačijih vidova ponašanja i razmišljanja, kao i sposobnost da se izrazi sopstveni stav na nedvosmislen i jasan način, a u cilju obostranog razumevanja i sticanja poštovanja, uz očuvanje fleksibilnosti u onim situacijama i u vezi sa onim pitanjima kod kojih je fleksibilnost moguća i neophodna, predstavlja vrhunsku veštinu koja je preduslov mirnog suživota u globalnom selu.

Ovladati ovom veštinom praktično znači uspostaviti balans između tri ključna elementa:


  • znanja ( podrazumeva: poznavanje drugih kultura, nacija, šablona ponašanja, običaja i verovanja );

  • empatije ( podrazumeva: razumevanje osećanja i potreba drugih ljudi ) i

  • samopouzdanja ( podrazumeva: poznavanje sopstvenih snaga i slabosti, emocionalnu stabilnost i posedovanje jasne predstave o tome šta želite ).

U cilju razumevanja pojma interkulturne kompetentnosti i interkulturne komunikacije, kao i izazova koje ona sa sobom nosi, važno je shvatiti da drastične razlike u kulturi nisu nužno povezane sa prostornom udaljenošću: dakle, one nisu uočljive samo kod pojedinaca, grupa i organizacija koje bivstvuju na različitim kontinentima. Različite tipove kultura možemo uočiti i u jednoj porodici, kao i na veoma ograničenom geografskom prostoru. Ovo je uzrokovano činjenicom da svako biće ima sopstveno životno iskustvo i tipičan sklop ličnosti, te stoga svako biće odlikuje određen tip kulture koji je proizvod dejstva izvesne kombinacije važnih elemenata ( među kojima se izdvajaju: geografski, etnički, etički, religijski, politički, istorijski i psihološki ).

Na to kako će kultura pojedinca/grupe biti oblikovana, kao i koji sistem vrednosti i verovanja će biti dominantan utiče lični, odnosno zajednički kulturni identitet.

Karakterisitke određene kulture mogu se utvrditi primenom različitih kriterijuma, odnosno dimenzija i aspekata.

Među tim kriterijumima kao najopštiji i najčešće primenjivani izdvajaju se sledeći :


  • Prvi kriterijum daje odgovor na pitanje Šta je dominantan princip: kolektivizam ili individualizam?

  • Drugi kriterijum daje odgovor na pitanje: Koji pol je dominantiji?

  • Treći kriterijum daje odgovor na pitanje: Koliki je stepen spremnosti i sklonosti da se prihvati rizik?

  • Četvrti kriterijum daje odgovor na pitanje: Da li je dominantan princip utvrđivanja hijerarhije na osnovu posedovanog obima i vrste moći?

  • Peti kriterijum daje odgovor na pitanje: Da li je data kultura monohrona ili polihrona?

  • Šesti kriterijum povezan je sa ocenjivanjem strukturalnih karakteristika. Pod strukturalnim karakteristikama podrazumevaju se: ličnost, usvojeni sistem vrednosti, način percepcije vremena i prostora, sposobnost neverbalne komunikacije i šabloni ponašanja.

Krajnja kombinacija, koja se dobija izučavanjem oblasti definisanih napred navedenim kriterijumima, predstavlja svojevrsnu ličnu kartu određene grupe, odnosno određene kulture.
Primeri manifestacije kulturnih razlika

Kako će određeno ponašanje ili fenomen biti dožviljen, odnosno protumačen, veoma zavisi od karakteristika određene kulture.



U sledećih nekoliko stavki predstavljamo vam neke od tipičnih primera kulturnih razlika:

  • Percepcija vremena: U azijskim zemljama postoji očevidna orijentisanost ka prošlosti kao izvoru vrednosti, mudrosti i rešenja problema ,odnosno Azijati su skloni ka tome da svoju potporu traže u drevnim, ustaljenim pravilima, vrednostima i iskazuju viši stepen poštovanja prema predacima. Iz istog razloga Azijatima se pripisuje tradicionalnost, izražena hijerarhija, smirenost. U zemljama Zapadne Evrope i Severne Amerike primetna je orijentisanost ka budućnosti. Iz istog razloga stanovnicima ovih područja se pripisuje težnja ka brzom ostvarenju postavljenjih ciljeva, fleksibilnost moralnih shvatanja, nepoštovanje tradicije, sklonost ka dekadentnosti i površnosti.

  • Ponašanje i gestovi:

    • U većini zemalja podizanje palca ( kao što to čine autostoperi ) se tumači kao pozitivan gest kojim osoba stavlja do znanja da je sve u najboljem redu. U većini arapskih zemalja taj gest bi se protumačio kao veoma nepristojan, s obzirom na to da ima značenje seksualne prirode. ;

    • Spajanje palca i kažiprsta, čime se formira slovo o u većem broju zemalja ima isto značenje kao i napred navedeni gest. Međutim, ovaj gest se u Japanu tumači kao poziv na razgovor o finansijskim pitanjima i veoma se često koristi u neverbalnoj poslovnoj komunikaciji. U Francuskoj na ovaj način svom sagovorniku stavljate do znanja da predmet razgovora ima veoma malu, odnosno nikakvu vrednost, dok bi se u nekim zemljama bivšem SSSR ovaj gest protumačio kao veoma nepristojan, s obzirom da ima značenje seksualne prirode. ;

    • Smeh se u najvećem broju zemalja povezuje sa osećanjem sreće, međutim u Japanu se smatra znakom zbunjenosti i nesigurnosti. ;

    • U znatnom broju afričkih zemalja nepristojno je prilikom razgovora gledati u oči osobi koja je starija od vas ili ima viši čin. Spuštanje pogleda predstavlja znak poštovanja, vernosti i i dobronamernosti. U Americi, Evropi i Aziji ovaj čin protumačio bi se kao znak nesigurnosti, slabog karaktera i loših namera. ;

    • U većini zemalja javna pohvala predstavlja počast, međutim ukoliko biste u Vijetnamu javno pohvalili radnika pred ostalim kolegama, to bi se smatralo javnim poniženjem, usled izraženog osećaja kolektivizma u konkretnoj kulturi. ;

    • U izvesnom broju azijskih zemalja, kao i u Centralnoj Americi smatra se pristojnim da gost ( nezavisno da li se radi o poslovnom ili porodičnom ručku ) napusti svog domaćina odmah po okončanju obroka, jer bi se ostanak protumačio kao poruka da ste još uvek gladni. U većini evropskih zemalja ovo bi se protumačilo kao znak nepoštovanja.

    • Blagi naklon prilikom upoznavanja ili razgovora u Japanu i Indiji smatra se znakom poštovanja. U ortodoksnoj jevrejskoj zajednici ovo se smatra uvredom.

    • U Velikoj Britaniji i zemljama Komonvelta pojam kompromis u poslovnoj i diplomatskoj komunikaciji ima isključivo pozitivno značenje. U Severnoj Americi ovaj termin ima negativno značenje, jer se pod istim podrazumeva da su, iako je sporazum postignut, obe strane na gubitku.


Zašto Japanci uvek vode kada ″igraju valcer″?

Na međunarodnim skupovima Amerikanci iz urbanih područija obično stoje na rastojanju od 46-122 cm jedni od drugih i ostaju na istom mestu u toku celog razgovora. Ako posmatrate Amerikanca i Japanca dok razgovaraju, videćete da posle izvesnog vremena lagano počinju da se kreću po prostoriji, i totako što Amerikanac izmiče, a Japanac postepeno napreduje ka njemu. Uzrok ovoga je pokušaj obojice da se smeste na komotnu distancu od onog drugog, a u skladu sa običajima svoje kulture. Japanac, čija je intimna zona manja i iznosi 25 cm, kontinuirano pravi korak unapred da bi prilagodio udaljenost svojoj potrebi za prostorom, dok Amerikanac iz istog razloga izmiče korak u nazad. Ukoliko biste video kamerom snimili razgovor, ipotom snimak pustili ubrzano, stekli biste utisak da dvojica sagovornika igraju vlacer, a da Japanac vodi ples. Ovo je jedan od razloga zašto se Azijati i Evropljani ili Amerikanci sumnjičavo odmeravaju prilikom poslovnih susreta. Amerikanci imaju običaj da za Azijate kažu da su navalentni, dok Azijati zameraju Amerikancima da su odbojni i hladni20.

Izostanak o svesti o varijacijama u pogledu intimnih različitih kulturaa lako dovodi do pogrešnih pretpostavki o sagovornicima.

Lične zonske distance prikazane su na sledećoj slici:





15-45cm

INTIMNA


ZONA

46 cm-1.2 m

LIČNA


ZONA

1.2m-3.6m

DRUŠTVENA

ZONA

preko 3.6m

JAVNA


ZONA


1.3 PROCES TRANSKULTURACIJE (TRANSKULTURALIZACIJE)

Termin transkulturacija/transkulturalizacija osmislio je Fernando Ortiz 1947. godine kako bi opisao fenomen mešanja, odnosno preplitanja kultura i njihovog stapanja.

U najopštijem smislu termin transkulturalizacija odražava prirodnu osobinu ljudskog bića da radije izbegava ili rešava konfliktnu situaciju, no da ulazi u direktnu konfrontaciju21.

Međutim, u savremenom okruženju značaj i rešenja i konflikta drastično je narastao usled uticaja transfera tehnologija i rušenja barijera koje su ograničavale mogućnost komunikacije. Ovo je dovelo do toga da nekadašnji princip držanja kultura na distanci bude zamenjen dejstvom novih snažnih mehanizama koji u izvesnom smislu primoravaju kulture da ostvaruju češće i intimnije kontakte, i da se prepliću pa čak i stapaju.

Termin etnokonvergencija blisko je povezan sa terminom transkulturalizacija, i zapravo njime se označavaju oni segmenti uticaja procesa transkulturalizacije koji tangiraju pitanja etničke pripadnosti.

Proces transkulturalizacije obuhvata fenomene kao što su: rat, etnički konflikti mirnodobskog karaktera, rasizam, etnocentrizam, multikulturalizam, interkulturalizam, međurasne bračne veze i brojne druge kontekste kod kojih dolazi do suočavanja najmanje dve različite kulture.

U užem smislu transkulturalizacija se može okvirno posmatrati kao pozitivan aspekt globalnog fenomena postojanja i delanja ljudskog društva, a u kome su konflikti i pokušaji razrešenja istih neizbežne pojave.

Činioci procesa transkulturalizacije veoma su kompleksni – s jedne strane oni su na makrosocijalnom nivou upravljani veoma moćnim nad-ličnim mehanizmima, a s druge strane do razrešenja problema dolazi na interpersonalnom nivou.

Sile koje pokreću konflikt dvojakog su karaktera a proističu iz potrebe za postojanjem granica. Ipak, isuviše snažne i neprobojne granice vode do izolacije, čije su posledice negativne, s druge strane istog momenta kada dođe do probijanja granica, pa makar to probijanje bilo i prijateljskog karaktera nastaju određeni konflikti.

Konflikti mogu dovesti do iznalaženja rešenja koje omogućava miran suživot, ali to ne mora uvek biti slučaj.


Prepreke na putu ka ostvarenju etnokonvergencije

Najzančajnija prepreka na putu ka ostvarenju etnokonvergencije je etnocentrizam. Etnocentrizam se javlja u velikom broju formi, medju kojima se kao najuticajnija izdvaja religija. Naredni pojavni oblik etnocentrizma koji predstavlja prepreku ka ostvarenju etnokonvergencije jesu običaji.

Etnička obeležja, prema načinu na koji utiču na ostvarenje etnokonvergencije možemo podeliti u dve velike kategorije: utilitaristička i tradicionalistička. Jezik, se može podvesti pod prvu kategoriju, budući da većina ljudi prilikom učenja stranog jezika nema utisak da činom učenja prihvata kulturno nasleđe nacije čiji jezik uči. U velikom broju evropskih zemalja jeziku se posvećuje velika pažnja kao značajnom obeležju etničke pripadnosti, međutim uprokos tome što su Evropljani veoma osetljivi po pitanju jezika većina njih su poliglote.

Međutim, kada su u pitanju običaji – retko će doći do ustupaka i počinjena greška će se u najvećećem broju slučajeva okarakterisati kao uvreda.



2

. EUROCENTRIZAM



2.1 POJAM EUROCENTRIZMA

Eurocentrizam predstavlja praksu svesnog ili nesvesnog favorizovanja evropskih kultura (dominantno zapadno-evropskih), vrednosti i naučnih dostignuća, čime se druge kulture potiskuju u drugi plani i faktički markiraju kao periferne, odnosno manje značajne.

Eurocentrizma predstavlja pojavni oblik etnocentrizma i od posebnog je značaja usled znatnog uticaja na distribuciju moći na globalnom nivou.

Etnocentrizam se smatra praksom negiranja postojanja i vrednosti onih kultura koje nisu evropske, kao i primenom metoda i instrumenata u cilju faktičkog brisanja tih kultura iz svetskog kulturnog nasleđa.

Izvor etnocentrizma kao kulturološke tradicije i fenomena ogleda se prevashodno na naučnim poljima i to u pogledu klasifikaicije evropskih i neevropskih naučnih radova prema doprinosu i značaju.


Međutim, ova praksa marginalizovanja značaja naučnih dostignuća neevropskih kultura, koja je bila na snazi skoro čitav jedan milenijum, ismejana je 60-tih godina XX veka usvajanjem žargonskog slogana ″beli,evropski, mrtvi muškarci″. Ovim sloganom je ukazano na to da će vaš naučno istraživački rad biti okvalifikovan kao značajan samo ukoliko ispunjavate ova četiri uslova.



Inače, u Velikoj Britaniji termin eurocentrizam se koristi u političkim diskusijama za markiranje pristalica ideje evropske integracije, odnosno EU. U suštini, iako je slogan EU: bogatstvo u jedinsvu različitosti, ipak ova integracija predstavlja zajednicu baziranu na etnocentričnim idejama i principima, te upotreba termina nije pogrešna.


Istorijski primeri eurocentrizma

- Teorija o evropskom ekonomskom i kulturnom uzdizanju veoma često je bila kritikovana kao etnocentrična, usled preuveličane uloge Evrope u razvoju celokupnog sveta, naravno uloga Evrope u stvaranju modernog sveta je neosporna, ali se ne može sporiti ni uloga ostalih kultura.

- Kartezijanske mape su u istoriji ostale poznate po tome što je prilikom njihovog iscrtavanja posebno mesto bilo određeno za severozapadni deo Evrope. Ovaj potez, bilo da je on bio preduziman svesno ili nesvesno, okarakterisan je kao etnocentričan. Potez koji je predstavljao logičan produžetak geografsko prikazivanja Evrope kao centra sveta bio je odabir Griniča kao početnog meridijana, što je dovelo do usvajanja klasične podele sveta na istočno i zapadno od Griniča. Međutim, iako se čini sasvim logičnim da je ovakva podela sveta postojala i pre markiranja Griniča kao početnog meridijana, može se reći da je ista dobila potpuno novi smisao, koji je u izvesnoj meri i danas inkorporiran u umu većine stanovnika Evrope: zapadno je moderno i dinamično, istočno je tradicionalno i statično.

- Regionalni geografski nazivi – regije širom sveta svoja imena duguju evropskim avanturistima, istraživačima i članovima evropskih kraljevskih porodica. Ovo je posledica dugotrajne dominacije Evrope na tim prostorima. Podela regiona na Bliski i Daleki istok možda nije učinjena svesno i sa nameromda se dati regioni marikiraju kao zaostali ili nepoželjni, ali ipak simbolično dovodi do pozicioniranja Evrope u centar sveta i marikiranja njenog kulturnog nasleđa kao jedinstvenog i superiornog.

- Prema istaživanjima sprovedenim u evropksim školama utvrđeno je da se u istim detaljno izučava samo istorija Evrope (i to ne svih kultura, već samo onih dominantnih) i SAD, dok se istorija Afrike, Azije i Latinske Amerike pominje tek od momenta kolonizacije istih od strane Evropljana, čime se kulturno istorijsko nasleđe istih potiskuje u drugi plan i prećutno negira uticaj istih na razvoj naučne misli i kulture na globalnom nivou. U izvesnoj meri prilike su se po tom pitanju promenile, i može se kazati da je XX vek obeležila opčinjenost izgubljenim neevropskim kulturama, međutim ta opčinjenost je u najvećoj meri bila zadojena idejom o prisvajanju materijalnih ostataka datih kultura, a tek u izvesnoj meri i duhovnih.

U istoriji nauke i tehnolgoije često se naglašava da je kolevka naučne misli Grčka, te da su razvoj naučne misli po propasti Grčke preuzeli Rimljani i da je njihova dominacija trajala sve do početka srednjeg veka – kada nastaje potpuni prekid u naučnom radu, te da ponovo počinje sa dobom Renesanse, te da preko industrijske revolucije vodi do modernog sveta. Time se dostignuća brojnih neevropskih mislilaca i naučnika marginalizuju. Jedan od dobrih primera vezan je i za ideju da su prvu opštu klasifikaciju prirodnih elemenata osmislili grčki mislioci (klasifikacija na : vodu, vatru, vazduh i zemlju), dok je klasifikacija prirodnih elemenata kineskih mislilaca (klasifikacija na: vodu, vatru, vazduh, zemlju, drvo i metal) potisnuta u drugi plan i neretko vulgarizovana povezivanjem sa alternativnim naučnim disciplinama.

Dobar primer jeste i istorijski prikaz matematičkih dostignuća koji je eurocentrističnog karaktera, i koji u potpunosti marginalizuje značaj arapskih, indijskih i kineskih matematičara. Arapski mislioci postavili su temelje algebre, omogućili dalji razvoj trigonometrije, postavili su i temelje diferencijalog računa, jednako kao što su i indijci imali udela u formiranju brojnog sistema.
Koreni eurocentrizma

Kao što je već ranije pomenuto zapadnoevropski obrazovni sistemi u prikazu razvoja nauke i tehnologije Grčku označavaju kao kolevku moderne nauke. Međutim, iako je grčka naučna misao zaista predstavljala okvire za razvoj socijalne, političke i intelektualne klime u modernoj Evropi veoma često se zaboravlja da je naučna misao Grčke bila zadojena i obojena helenocentričnim idejama. Istovremeno, u drugi plan su potiskivani radovi nehelenskih naučnika. Međutim, uprkos tom potiskivanju nehelenske civilizacije ostavile su neizbrisiv trag preko početnih vavilonskih i egipatskih radova u oblasti matematike, astronomije, do doprinosa koji su dali Feničani u razvoju prvih pisama i razvoju moreplovstva.

Evropski naučnici su po okončanju srednjevekovnog zatišja u nauci bili primorani da svoje radove temelje na naučnim radovima arapskih i azijskih kultura, međutim, uprkos tome opet se rađa ideja o utemeljenju društva na helenističkim idejama čime se arapske i azijske kulture po ko zna koji put potiskuju u drugi plan.

Međutim, stanje je tada na prostorima Evrope bilo veoma kompleksno. Naime, bilo je potrebno da se kreira novi sistem vrednosti, koji bi bio potpuno drugačiji od onog koji je vekovima bio forsiran od strane katoličke crkve, sistem koji bi označio novo rođenje Evrope. Iako je arapska nauka toga doba bila na izuzetno visokom stepenu razvoja, prihvatanje arapske kulture kao temelja tog novog sistema bilo je nemoguće usled globalne vojno-strateške situacije, budući da su kulture istoka u tom periodu bile markirane kao tradicionalni neprijatelji Evrope. Da su kojim slučajem arapske ideje, sistem vrednosti i naučna dostignuća bile markirane kao temelj novog sistema, to bi značilo odbacivanje celokupnog kulturnog nasleđa – a to nipošto nije bilo moguće.

Namesto toga, usvajaju se naučni principi i ideje koje proističu iz rada neevropskih naučnika i isti se inkorporiraju u preporođeni sistem koji se temelji na pacifističkim idejama zlatnog helenističkog doba.

Pretpostavke o evropejskoj superiornosti izbijaju na povrsinu u periodu imperijalizma koji je započeo XVI veka a svoj vrhunac je doživeo u XIX veku. U tom periodu kulture Amerike, Australije, Afrike, marikirane su kao primitivne, a ni kompleksne kulture kakva su japanska, kineska, persijska nisu prošle ništa bolje, budući da su okvalifikovane kao statične.

Mnogi naučnici toga doba Evropu ističu kao bastion i svetionik mudrosti, a ostale kulture se potiskuju u drugi plan.

Brojne teorije koje su isticale evropejsku superiornost dovele su do nastanka prvih rasističkih naučnih teorija, kje su ubrzo počele da uzrokuju narastanje opšteg nivoa netolerancije. Ostatak istorije svima je dobro poznat.

1   2   3


Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©atelim.com 2016
rəhbərliyinə müraciət