Te u zagrebu filozofski fakultet
|
|  Yüklə 2.4 Mb.
|
Pristupnica dr. sc. Iskra Iveljić
U Zagrebu, 2. lipnja 2009. Članovi stručnog povjerenstva: dr. sc. Nikša Stančić, redoviti profesor u m. dr. sc. Mirjana Gross, professor emeritus dr. sc. Božena Vranješ Šoljan, redoviti profesor dr. sc. Zvonko Maković, red. prof., predsjednik (Filozofski fakultet, Zagreb) dr. sc. Zlatko Jurić, izv. prof., član (Filozofski fakultet, Zagreb) dr. sc. Ivan Šimat, izv. prof., član (Umjetnička akademija u Splitu)
FILOZOFSKOG FAKULTETA SVEUČILIŠTA U ZAGREBU Predmet: Izvješće Stručnog povjerenstva s prijedlogom da se dr. sc. Frano Dulibić, docent na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, izabere u znanstveno nastavno zvanje izvanrednog profesora na Odsjeku za povijest umjetnosti istog fakulteta. Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu imenovalo nas je na sjednici 29. rujna 2008. u Stručno povjerenstvo za ocjenu rezultata natječaja za izbor u znanstveno-nastavno zvanje i na radno mjesto izvanrednog profesora za područje humanističkih znanosti, polje povijest umjetnosti, grana povijest i teorija likovnih umjetnosti, arhitekture, urbanizma i vizualnih komunikacija, na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Nakon uvida u natječajnu dokumentaciju u skladu s odredbama Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (NN 123/03) i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o znanstvenoj djelatnosti u visokom obrazovanju (105/04, 174/04, 46/07), Pravilnika o uvjetima za izbor u znanstvena zvanja Nacionalnog vijeća za znanost i Odluke Rektorskog zbora o nužnim uvjetima za izbor u znanstveno-nastavna zvanja podnosimo sljedeće I Z V J E Š Ć E Na natječaj, objavljen u Narodnim novinama br. 151., 23. prosinca 2008. godine, prijavio se dr. sc. Frano Dulibić, docent, zaposlen na Katedri za metodiku nastave povijesti umjetnosti Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Podaci iz životopisa pristupnika Frano Dulibić je rođen 1961. u Zagrebu. U ovome je gradu završio osnovnu školu, Klasičnu gimnaziju te studij povijest umjetnosti i etnologije na Filozofskom fakultetu. Od 1991. do 1993. godine zaposlen je u Institutu za etnologiju i folkloristiku u zvanju istraživača. Od 1993. godine radi na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog Fakulteta u Zagrebu gdje održava predavanja i seminare iz predmeta Uvod u povijest umjetnosti. Od iste godine predaje i na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu za studente pedagoškog, a potom i restauratorskog smjera. Magistrirao je 17. 6. 1997. s temom "Slikarstvo Vladimira Varlaja" na Filozofskom fakultetu u Zagrebu pod mentorstvom prof. dr. sc. Vere Horvat Pintarić, a doktorirao 21. 11. 2002. godine s temom «Karikatura u Hrvatskoj do 1940. godine" na istoj instituciji pod mentorstvom prof. dr. sc. Zvonka Makovića. U zvanje asistenta izabran je 1997. godine, višeg asistenta 2002. te docenta 2003. godine. Od 2004 do 2006. godine bio je pročelnik Odsjeka za povijest umjetnosti. Od 2006. godine voditelj je katedre za metodiku nastave povijesti umjetnosti. Bio je suradnik na projektima Slikarstvo i kiparstvo XVI. - XX. stoljeća dr. Ivanke Reberski (1999. – 2002.) te Hrvatska umjetnost XIX. i XX. stoljeća u europskom kontekstu prof. dr. sc. Zvonka Makovića (2002. – 2006.). Od 2006. godine suradnik je na projektu prof. dr. sc. Zvonka Makovića Hrvatska umjetnost od klasicizma do postmoderne te na projektu prof. dr. sc. Božene Vranješ Šoljan Hrvatska modernog i suvremenog doba: europski modeli i hrvatski identiteti. Boravio je na dvije stipendije u inozemstvu: stipendiji za stručno usavršavanje pod nazivom "History and Theory of Art After the Cultural Turn" na Central European University u Budimpešti (od 23. 6. do 10. 8. 2001.), te stipendiji Goethe instituta u Berlinu (od 08. 03. do 30. 04. 2004.). Od 2004 do 2006. godine bio je pročelnik Odsjeka za povijest umjetnosti. Od 2006. godine voditelj je katedre za metodiku nastave povijesti umjetnosti. Trenutno je ECTS koordinator za Odsjek za povijest umjetnosti, a član je i stručnih povjerenstava za prosudbu udžbenika pri Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa. Aktivno se služi engleskim, a pasivno njemačkim jezikom. Znanstvena djelatnost Kvalifikacijski radovi doc. dr. sc. Frane Dulibića, ponajprije magistarski rad i doktorska disertacija pokazuju kako se pristupnik usmjerio na istraživanje hrvatskog slikarstva prve polovice 20. stoljeća, zatim na istraživanje karikature i ilustracije u Hrvatskoj te na ispitivanje odnosa slikarstva i karikature, stripa, fotografije i drugih medija (high and low art). Do sada je publicirao oko sedamdesetak tekstova, od toga dvije knjige, tri poglavlja u knjizi te 10 tekstova koji su kategorizirani kao izvorni znanstveni radovi (5 u časopisima a1 i 5 u časopisima a2). Pristupnik je, nadalje, do sada sudjelovao na osam znanstvenih skupova (dva međunarodna i šest domaćih). Ocjena radova temeljem kojih pristupnik ispunjava zakonske uvjete za izbor u znanstveno – nastavno zvanje izvanrednog profesora Tablica s brojem bodova radova sastavljena prema pravilniku o uvjetima za izbor u znanstvena zvanja Nacionalnog vijeća za znanost priložena je na kraju izvještaja. Znanstvena djelatnost do izbora u zvanje docenta 2003. godine Radovi u časopisima na međunarodnoj razini (a1) 1. Planina Klek u slikarstvu Vladimira Varlaja, Radovi Instituta za povijest umjetnosti, br. 22, Zagreb 1998, str. 174-185. U slikarstvu Vladimira Varlaja među brojnim motivima krajolika različitih djelova Hrvatske, slike s motivom planine Klek izdvajaju se kao najznačajniji motiv. Slikarevo zanimanje za Klek započelo je već 1913. godine, mnogo ranije no što se do sada smatralo, a većim dijelom slike s tim motivom nastale su između 1924. i 1929. godine. U tekstu je riječ i o tri do sada nepoznata prikaza Kleka, te su sakupljeni podaci o šest izgubljenih slika. Utvrđene su i tri lokacije u okolici Kleka s kojih je Varlaj naslikao veći broj slika. Istaknuta su svojstva najboljih radova, te se razmatraju i moguća simbolička značenja motiva planine, kao i mogući razlozi slikareve zaokupljenosti ovim motivom. Jedan od najboljih primjera slikarstva krajolika dvadesetih godina kod nas, ujedno je i rijedak i neobičan primjer zaokupljenosti motivom planine u hrvatskom slikarstvu. 2. Grupa nezavisnih umjetnika (1921. - 1927.), Radovi Instituta za povijest umjetnosti, br. 23, Zagreb 1999, str. 199-208. Provedenim istraživanjem djelovanja Grupe nezavisnih umjetnika (1921-1927). odbačeni su netočni podaci koji su se navodili u dosadašnjoj literaturi, a sakupljeni su i obrazloženi novi podaci o Grupi nezavisnih umjetnika, o članovima grupe, o održanim izložbama i njihovom značaju za mjesta u kojima su održane. Autor razmatra rad Grupe nezavisnih umjetnika u odnosu na Proljetni salon. Grupa nezavisnih umjetnika značajna je i zanimljiva skupina likovnih stvaralaca koja je uz sklonost različitim oblicima realizama dvadesetih godina u Europi, kroz individualne izraze pokušavala doprinositi stvaranju nacionalnog likovnog izraza. Radovi u ostalim domaćim znanstvenim časopisima (a2) 1. Komponente formiranja slikarskog izraza Vladimira Varlaja, Peristil, Zbornik radova za povijest umjetnosti, br. 41, Zagreb 1998, str. 91-106. U pokušaju rekonstrukcije elemenata koji su mogli utjecati na formiranje Varlajeva slikarskog izraza autor iznosi dosada nezamijećenu povezanost Varlajeva slikarstva i fotografije. Analizom odnosa prema slikarstvu starih majstora i slikarstvu Varlajevih suvremenika u domovini i Europi, stječe se cjelovit uvid u komponente koje su bile značajne za formiranje njegova slikarskog izraza. 2. Erotski crteži i grafike Milivoja Uzelca (1917.-1920.), Peristil, Zbornik radova za povijest umjetnosti, br. 44, Zagreb 2001, str. 117-130. Istražene su tri skupine Uzelčevih erotskih i opscenih crteža i grafika nastalih u Pragu i Zagrebu između 1917. i 1920. godine. Prva skupina radova nazvana Cirkus Eros nedavno je pronađena u Pragu, a crteži iz zbirke Vilima Svečnjaka i mapa Grčka proljeća do sada nisu bili predmetom cjelovita istraživanja. Likovnom analizom, komparacijom s crtežima sačuvanim u Zagrebu, te uz pomoć sačuvanih podataka potvrđeno je Uzelčevo autorstvo novopronađenih grafika i crteža. Razmatrane su okolnosti njihova nastanka, likovna svojstva, te su utvrđene srodnosti s europskim majstorima erotike i opscenih prizora. Mladenački Uzelčevi lascivni crteži ujedno predstavljaju i prvu suradnju na književno - likovnom projektu nakon koje je Uzelac tijekom života u Francuskoj načinio niz ilustracija za književna djela, a razmatrani mladenački crteži povezani su s slikarskim djelom autorova opusa, poput Autoportreta u baru. Bez poznavanja Uzelčeva ranih erotskih i opscenih crteža i grafika nije moguće u potpunosti razumjeti Uzelčevo slikarstvo. 3. Karikaturist Anđeo Uvodić, Kulturna baština, Split 2002, br. 31, str. 347-365. Provedeno istraživanje zapostavljenog i neistraženog opusa Anđela Uvodića ukazuje na dosadašnje pogrešno navođene podatke o Uvodićevim mapama karikatura, te donosi nove datacije, podatke i analizu Uvodićeva likovnog izraza u karikaturi. Istaknuto je Uvodićevo zalaganje za ravnopravan položaj karikature s drugim vrstama likovnog izražavanja, što je najneposrednije izraženo u njegovim tekstovima. Autor upozorava i na dosad nezapaženu povezanost književnog opusa Marka Uvodića s likovnim opusom njegova brata, Anđela Uvodića. Tekstovi u zbornicima s međunarodnih skupova
Istraživanje o povijesti kavana u Beču i Zagrebu kreće od povijesnih podataka i povijesne komparacije sve do usporedbe sadašnje situacije. Beč je u priličnoj mjeri uspio sačuvati ambijentalne, estetske i kulturne vrijednosti nekolicine svojih kavana koje funkcioniraju kao dio gradskog identiteta i turističke ponude, dok su svi povijesni interijeri zagrebačkih kavana uništeni iako postoje mogućnosti njihove obnove, barem u nekoliko reprezentativnih primjera. Izlaganje donosi i tipološka određenja kavana. Tekstovi u zbornicima s domaćih skupova
Karikatura kao oblik likovnog izražavanja u hrvatskoj povijesti umjetnosti zapostavljena je usprkos bogatoj produkciji, a bibliografija o karikaturi skromna je i neistražena. Po prvi put kritički se razmatraju likovne kritike, eseji i studije objavljeni u Hrvatskoj. Istraživan je odnos prema karikaturi u tisku krajem XIX. i tijekom prve polovice XX. stoljeća. Analizirani su i interpretirani različiti pristupi autora tekstova o karikaturi te njihovo tumačenje specifičnih svojstava karikature.
Povijest karikature u Dalmaciji od početka XX. stoljeća počinje Emanuelom Vidovićem kao pokretačem koji je u značajnoj mjeri utjecao na razvitak i popularnost ovog oblika likovnog izražavanja. Ovo istraživanje donosi nove podatke i interpretacije o najznačajnijim karikaturistima Dalmacije u prva četiri desetljeća 20. stoljeća, među kojima su mnogi bili suradnici humorističkog časopisa Duje Balavac. Njemačka i austrijska humoristička periodika s početka stoljeća (posebice časopis Simplicissimus) doprinijeli su razvitku regionalnih posebnosti karikature u Dalmaciji zbog kojih za čitavu skupinu karikaturista autor predlaže naziv "Splitski krug karikaturista". Znanstvena djelatnost od izbora u zvanje docenta (2003.-2009.) Knjige:
Monografija Oto Reisinger po prvi puta cjelovito obrađuje, interpretira i valorizira sve segmente stvaralaštva, od 1942. godine do danas. Poglavlja kao što su "skice", "počeci", "portreti", "politika", "svakodnevica", "strip", "Pero", "primijenjena karikatura", "stvaranje, tehnika i recepcija karikature" otkrivaju iznimno širok raspon tema i motiva kao i primjene (knjižna ilustracija, novinska ilustracija, plakati, kalendari, čestitke i drugo). Osim iznimno plodnog stvaralaštva vezanog uz izdavačku kuću Vjesnik, monografija donosi podatke i reprezentativne primjere iznimno bogate inozemne suradnje, ponajviše s švicarskim, nizozemskim i njemačkim tiskom. Monografsko istraživanje je donijelo čitav niz ranije neobjavljenih podataka, sustavnu interpretaciju i kontekst u kojem Oto Reisinger stvara svoj nenadmašan i nadasve prepoznatljiv likovni humor. Monografija je objavljena kao istoimeni katalog retrospektivne izložbe.
Prva monografska obrada jednog od najzanimljivijih slikara hrvatskog krajolika ulazi u cjelovitu analizu autorova likovnog izraza temeljeći se prije svega na likovnim svojstvima jer je iznimno malo sačuvanih arhivskih dokumenata. Formiranje Varlajevog slikarskog izraza započelo je tijekom školovanja kod Krizmana i Crnčića u razdoblju kada je uz svoje profesore mogao razviti i interes za detaljno studiranje prirode, te steći iskustvo koje mu je bilo dragocjeno za slikarstvo krajolika koje je postalo glavna tema njegova slikarstva. Osim zajedničkog školovanja s Milivojem Uzelcem i Vilkom Gecanom, te druženja s Marijanom Trepšeom, sva četvorica su neko vrijeme provela u Pragu. U likovnim kritikama često je istican idiličan karakter njegovih krajolika, no na brojnim slikama možemo vidjeti i svojstva bliska romantičnom ili ekspresivnom izrazu: neba puna gustih, teških i tamnih oblaka, gola stabla, pusti predjeli u hladnim tonovima, nezadrživa snaga prirode pred oluju. Dramatični prikazi prirode ujedno su odrazi drame njegova duševnog stanja. Bolest je prerano onemogućila daljnji slikarski rad, tako da je u svega petnaest godina stvaralaštva (1919.-1934.) nastao nezaobilazan opus za hrvatsko slikarstvo krajolika, reprezentativan primjer magičnog realizma u Hrvatskoj. Iza 1934. godine kvalitet njegova slikarstva opada zbog bolesti i vrlo rijetka su djela u kojima doseže raniju razinu. Varlaj je stvorio likovni izraz koji osim određenih podudarnosti sa suvremenicima posjeduje posebnosti koje proizlaze iz njegova osebujna karaktera koji se tijekom čitava stvaralačkog rada posvetio otkrivanju skrivenih lica motiva hrvatskog krajolika. Poglavlja u knjigama 1. Definiranje karikature kao likovne vrste, Karikatura, Zagrebački pojmovnik kulture 20. stoljeća, Filozofski fakultet, Naklada Slap, Zagreb, 2005., str. 11 – 33. Razmatraju se i predlažu različite mogućnosti definiranja karikature. Promatrani prvenstveno kao likovne vrste, portretna karikatura i situacijska karikatura razmatrane su u kontekstu srodnih likovnih oblika kao što je to groteska, drolerija, satira, capriccio, kao i često korištenih načina prikazivanja figura poput alegorije, parodije i ironije. Analizirane su i razlike između karikaturista amatera te likovno školovanih profesionalaca kao i profesionalnih samoukih karikaturista. Predložena je podjela situacijske karikature na društveno angažiranu i karikaturu svakodnevice. 2. Teorijske i povijesne značajke karikature: uvod u metodologiju istraživanja, Karikatura, Zagrebački pojmovnik kulture 20. stoljeća, Filozofski fakultet, Naklada Slap, Zagreb, 2005., str. 81 – 108. Posebnosti karikature kao likovne vrste poput specifičnih oblika i odnosa slike i teksta, društvene angažiranosti ili neizmjerne tematske raznovrsnosti istaknute su i razmatrane u tekstu. Te posebnosti utjecale su na činjenicu da je karikatura tijekom vremena postala predmetom istraživanja različitih struka: povijesti umjetnosti, povijesti, komparativne književnosti, antropologije. Osim po likovnim svojstvima, karikaturu sagledavamo i unutar povijesnog i društvenog konteksta, razvitka i unapređivanja tiskarskih tehnika te u odnosu na brojne socijalne i kulturne aspekte. Istraživanja karikature trebaju se temeljiti na analizi likovne forme, sadržaja i teksta kao i njihovim međusobnim odnosima, te konteksta unutar kojeg su nastale. Među istraživačima karikature u povijesti umjetnosti XX. stoljeća izdvojen je doprinos Ernsta Krisa (1936, 1938, 1940.), Ernsta H. Gombricha (1938, 1940, 1985, 1993.), Meyera Schapiroa (1941.), Wernera Hofmanna (1956, 1957.) i Kirka Varnedoea i Adama Gopnika (1990.). 3. Prije stripa (Andrija Maurović: poznato i nepoznato), Galerija Klovićevi dvori, Zagreb 2007, str. 9-44. Svaki segment Maurovićeva stvaralaštva promatra se i valorizira zasebno zbog različitih dosega u brojnim medijima i tehnikama, a također i zbog velikih oscilacija u kvaliteti njegovih radova. Do sada nije bilo poznato da je još u Dubrovniku, od 1921. počeo objavljivati karikature, a dolaskom u Zagreb postaje suradnik zagrebačkih Kopriva (1925. do 1939.). Istodobno objavljuje ilustracije u brojnim novinama i magazinima, među kojima se ističe časopis Kulisa (1929-39.) i splitska Jadranska straža (1935-1938.). To je i vrijeme kada Maurović neprestano crta naslovnice za knjige kao i ilustracije za djela pretežno popularne književnosti za mlade (Verne), kao i za klasike hrvatske književnosti (Šenoa, Nazor, Lovrak). Ilustrirao je oko dvije stotine knjiga među kojima je priličan broj školskih udžbenika. Kako u novinskoj ilustraciji tako i u ilustraciji za knjige uočljiva je Maurovićevu sklonost filmskom načinu kadriranja koje je najviše došlo do izražaja u stripu. Stvarao je predloške za plakate, crteže za kalendare, bio je vješt i u izradi reklama i ambalaže najrazličitijih proizvoda od kojih neki i danas izvode varijacije na njegov predložak (pr. Gavrilović). Uspijevao je biti pouzdan suradnik brojnih izdavača posebno zbog specifičnog odnosa triju komponenti: crtačke vještine, dobrih rješenja za najrazličitije namjene i brzine izvedbe. Kada sagledavamo Maurovićev rad prije stripa u svoj njegovoj širini i množini, na različitim primjerima vidimo mnoge pojedinačne karakteristike koje su se u stripu sve našle na istom mjestu, ostvarile sinergijski učinak i time u punoj mjeri došle do izražaja.
1. Relations Between Cartoons and Painting in the Work of Antun Motika, Zbornik za umetnostno zgodovino, Ljubljana 2003, br. 39, str. 174 –197. Interpretacija odnosa karikature i slikarstva Antuna Motike (Pula, 30.12.1902.- Zagreb, 13.2.1992.) temelji se na analizama karikatura koje je Motika izrađivao za vrijeme školovanja u gimnaziji u Pazinu te na karikaturama koje je objavljivao 1929. i 1930. godine u zagrebačkom humorističkom tjedniku "Koprive". Uočene su i protumačene razlike u likovnom izrazu između karikatura iz 1929. koje su po nekim svojstvima bliske karakteristikama izraza Georga Grosza, a karikature iz 1930. može se povezati sa svojstvima Picassovog neoklasicističkog načina izražavanja. Kao što je Picasso prestao izrađivati karikature nakon što se počeo izražavati na kubistički način, tako se i Motika iza 1930. više nije bavio karikaturom nego je elemente grotesknog i karikaturalnog inkorporirao u štafelajno slikarstvo i skulpturu. Istraživanje odnosa karikature i slikarstva omogućilo je interpretaciju složenog odnosa različitih utjecaja i individualnih značajki Motikina likovnog izraza. Kao posebno zanimljivo istaknuto je nekoliko značajnih elemenata Motikinog izraza prisutnih još od vremena djetinjstva. 2. Karikature i slikarstvo Ive Režeka, Radovi instituta za povijest umjetnosti, Zagreb 2003, br. 27, str. 285-297. U radu je obrađena do sada zaboravljena suradnja Ive Režeka u humorističkim i ilustriranim tjednicima Šišmiš (1915-16), Ilustrovani list (1916. i 1918.) i Koprive (1919-20). Karikature i ilustracije koje su tada objavljene doprinos su poznavanju likovnog sazrijevanja Ive Režeka tijekom školovanja u Zagrebu i Pragu. Analizirana je i poznata, dugotrajna i intenzivna Režekova suradnja u Koprivama između 1934. i 1940. godine te valorizirana kao jedan od vrhunaca u povijesti karikature u Hrvatskoj. Sačuvani crteži za Koprive i Kerempuh prilog su tezi da tek otisnuta karikatura pruža konačan izgled karikature. Interpretiran je i odnos karikaturnog i slikarskog dijela Režekova opusa. 3. Pretpovijest i počeci karikature u Hrvatskoj, Radovi instituta za povijest umjetnosti, Zagreb 2004, br. 28, str. 308-323. Razmatrani su primjeri s elementima likovne satire koji pripadaju pretpovijesti karikature u Hrvatskoj, sakupljeni su podaci o karikaturama europskih karikaturista u arhivima, zbirkama i muzejima u Hrvatskoj, te analizirani primjeri iz sredine devetnaestog stoljeća kada je počela kontinuirana produkcija karikatura u Hrvatskoj. Među ostalim, istaknuta su nova saznanja i cjelovita interpretacija poznate litografije Mađaron u kolijevci te do sada nepoznati primjeri s prikazima Josipa Jelačića na karikaturama koje su sačuvane u budimpeštanskim muzejima. |