Sveučilište u Zagrebu Filozofski fakultet

Hrvatska recepcija Kantove etike

Etička tematika svakako je najzastupljenija u bogatom i tematski razvedenom opusu M. Kangrge, a njegova ishodišni etički stav stoji u osnovi njegove cjelokupne misli i predstavlja ključ za ispravno razumijevanje drugih nosećih i nadoveznih kategorija (praksa/revolucija, svijet, vrijeme/povijest). Taj temeljni kategorijalni sklop Kangrgine filozofskog djela izgrađen je misaonom linijom kritike moralne svijesti i zaokružen u jedinstveni filozofski horizont, koji se odlikuje izvornošću i intelektualnom prepoznatljivošću ne samo u hrvatskim, nego i u mnogo širim, regionalnim i europskim okvirima. Istraživanje bi se trebalo fokusirati na Kangrgino kritičko utvrđivanje granica moralnosti, te slijedeći logiku njegova etičkog kriticizma rekonstruirati i interpretativno pratiti Kangrgino filozofsko prekoračivanja granica moralne svijesti kako bi se njene imanentno neostvarive zadaće mogle prenijeti na tlo povijesne djelotvornosti.

U središtu pozornosti ovoga dijela istraživanja nalaze se tri aspekta filozofije odgoja; a) analitički aspekt (problematiziranje pojmova odgoja, obrazovanja, učenja i poučavanja, nastavnog autoriteta i nastavnih očekivanja); b) kritički aspekt (kritika ideologija, obrana razboritoga vrijednosnog pluralizma, spoznajni i voljni čimbenici građanskih i državljanskih kompetencija); c) preskriptivni aspekt (radikalno umno preispitivanje života, kultiviranje humaniteta u univerzalnom poštovanju moralnih osoba, narativna imaginacija koja njeguje suosjećanje i odgovornost). Koncepcijski se povezuju istaknuta razumijevanja odgoja u okviru zapadne filozofske tradicije (Sokrat, Platon, Aristotel, stoici, Augustin, Toma Akvinski, renesansni filozofi, Descartes, Hobbes, Spinoza, Locke, Smith, Hume, Rousseau, Kant, Hegel, Nietzsche, Mill, Dewey) sa suvremenim problemima i izazovima, koje pred filozofiju odgoja postavljaju neizvjesna budućnost, rascjepkanost znanja, planetarna sudbina ljudskog roda, multikulturnost, potreba odgajanja za razumijevanje i mir, konstitucija čovječanstva kao svjetske zajednice.

Ova problematika povezana je s fundamentalnim teorijskim pomacima u povijesti filozofije politike, ali, i prije svega, s osnovnim ontologijskim, gnoseologijskim, antropologijskim i etičkim pretpostavkama filozofiranja u politici. Polazeći od toga da je filozofijska razina promišljanja politike omogućena u biti vazda filozofijskim ustrojstvom pitanja o biti zajednice kao temeljne kategorije, cilja i osnovnog problema političke prakse i teorije. Sadržaj predmeta obuhvaća povijesni proces nadomještanja zajednice u klasnim društvima, te analizu filozofijskih pretpostavki moći, vlasti, i ostalih pojmova koji opisuju povijesnu praksu politike. Uz to, zadatak je nastave filozofije politike analiza procesa ideologizacije filozofijskih teza, tj. načina na koji filozofijski dostignute teze prelaze u ideologijske, pa i političko-pragmatske sadržaje.

Istraživanja zasnovana na filozofijskoj interpretaciji ključnih kategorija pravne teorije i prakse (privatno i javno pravo, osoba, vlasništvo, ugovor, kazna, proces, nasljeđivanje, krivično pravo, pravna država/vladavina prava, ustavno pravo, međunarodno pravo, pravo rata, itd.) polaze od analize norme, njezinih jezičkih i logičkih osobina, te od tipova pravne argumentacije. U raščlambi pravnih sustava polazi se od temeljnih vrijednosti što ih oni promiču, odnosa običaja i prava, etike i prava, politike (posebice: moći) i prava, religije i prava, te društvenoga konteksta i pravnoga sustava. Unutar ovih analiza temeljni pravci filozofije prava (od prirodnoga prava do pravnoga pozitivizma), kao i suvremene postpozitivističke, lingvističke, komunikacijske i druge teorije igraju važnu ulogu.

Preuzme li se određenje socijalne filozofije kao one filozofijske grane koja se bavi pitanjima društva, tu je 'disciplinu' moguće pobliže odrediti brojnim tematima.

• 
  Rane filozofijske teorije društva, iako su nastajale u 17. i 18. stoljeću, još uvijek su na dnevnom redu filozofijskih rasprava. Geneza filozofijskog pojma društva, kako se javlja u sintagmama "civilno društvo" odnosno "civilno stanje", zasigurno zaslužuje aktualnu filozofsku pozornost, to tim prije što je obnova tih pojmova krajem prošlog stoljeća ukazivala na redukcionističku uporabu pojma kapitalizma te na emancipatorske potencijale izvornog značenja civilnosti.
  
• 
  Razne i različite, međusobno konkurirajuće koncepcije društva na djelu su od samih početaka rasprava o tom pojmu. Npr. određuju li pojedinci cjelinu društva i zajednice koje tvore ili pak cjelina povratno i presudno određuje pojedince, jesu li ljudske udruge zasnivane na "volji svih", shodno Lockeovim viđenjima, ili pak "općoj volji", kao što je tvrdio Rousseau, kao i što bi bila opća volja odnosno kako bi se konstituirala, i danas su otvorena pitanja. Od posebnog bi značaja mogle biti redefinicije pojma društva u prijelazu od civil society odnosno société civile prema bürgerliche Gesellschaft.
  
• 
  Odnosi društva i države otpočetka su u središtu filozofskih razmatranja društva, budući da je neposredna posljedica sklapanja društvenog ugovora nastanak države. Je li država puki produžetak društva ili neka zasebna i od društva samostalna institucija? Da li je društvo podređeno državi ili je na djelu upravo obratno? Ili je pak riječ o nekom 'srednjem putu', pomiješanosti u međusobnoj uvjetovanosti spomenutog?
  
• 
  Priroda i kultura u ovom se kontekstu prožimaju kroz različite pojmove. U središtu tih prožimanja zasigurno je teorija prirodnog prava, naročito prirodno pravo na opstanak i iz njega izvođena ostala ljudska prava odnosno institucije. U teorijama društvenog ugovora na djelu je, međutim, koncepcija prema kojoj ljudi, svojim umskim uvidima kao i umski postignutim dogovorom prevladavaju nedaće prirodnog stanja te utemeljuju ljudski poredak. U tom je kontekstu odnose prirode i kulture moguće razmatrati kao odnose nužnosti i slobode.
  
• 
  Značaj posjeda odnosno privatnog vlasništva u društvu provlači se kroz gotovo sve koncepcije društvenog ugovora, bilo kao osnova za pribavljanje sredstava za život, bilo kao izvor socijalnih nejednakosti, bilo kao medij zadovoljavanja i rekreiranja sistema potreba.
  
• 
  Društvo kao područje (materijalne) proizvodnje, odnos društva i ekonomske sfere, nastanak i razvitak novca i njegova uloga omogućavanju nastanka i uvećanja bogatstva u fokusu su kako filozofijskih tako i ekonomijskih razmatranja.
  
• 
  Znanost i tehnika središnje su teme materijalne proizvodnje u uvjetima "krupne industrije", koje zauzimaju posebno mjesto tokom prošlog stoljeća.
  
• 
  Industrija i zapadna racionalnost tema je koju u fokus smješta Max Weber no ona ostaje u raspravama do naših dana, u različitim vrijednosnim kontekstima.
  
• 
  Društvo kao udruga nastala slobodnom voljom u njoj sudjelujućih pojedinaca i njoj odgovarajuća unutarnja struktura nasuprot poretku staleža kao a priori danom obliku međuljudskog odnošenja.
  
• 
  Pravo i privilegij je tema novovjekih poredaka građenih na umnom konstruktu. Kasnije rasprave (od 19. st. na ovamo) o pravu i pravednosti odigravaju se u okvirima političke filozofije, ali isprepletene s problematikom sve složenijih društvenih odnosa i struktura.
  
• 
  Jezik kao osnova svih ljudskih odnosa značajna je tema u socijalnofilozofskim raspravama, koja kulminira u kasnog Habermasa.
  

Na primjeru Pitagorine i Heraklitove filozofije valja pokazati i istražiti početke kontroverzi pojma Drugog, kao različitog ili manje vrijednog. Naime za Pitagoru je svijet u osnovi harmonija brojeva u kretanju uz muziku i ritam. Njegovo razlikovanje na prvotno, svjetlo, dobro, savršeno i vječno i drugotno prolazno, nesavršeno, tamno i zlo ima i rodne (spolne) atribucije. Naime uz prvo se vežu neparni brojevi i muški rod (spol), a uz drugo parni brojevi i ženski rod. Nasuprot Pitagori Heraklit koji svijet vidi također kao neprestanu mijenu («sve teče») metaforički iskazanu vatrom rodnu (spolnu) razliku smatra prirodnom i ne vrši asimetrično vrednovanje rodova. Dapače, odnos različitog (protivnog) vidi kao «sklad» i «slogu». Kretanje se kao mijena suprotnosti može iščitati u kineskoj paradigmi jina i janga i njihovih rodnih atribucija. Na osnovi navedenih začetnika filozofijske problematizacije ove teme imaju se iščitati njihove implikacije za povijest filozofije, a naročito u suvremenoj filozofiji postmoderne i postfeminizma.

Na primjeru Aristotelove filozofije pokazuje se konstrukcija rodnih (spolnih) predrasuda i njihovu integraciju u sustav filozofije i sustav znanja. Naime, Aristotel kao sistematičar antičke misli, utemeljitelj grana filozofije (logike, metafizike, politike, estetike) i posebnih znanosti, osnivač empirijskih istraživanja usustavio je zgradu znanja dalekosežnog utjecaja. Njegova centralna pozicija u antičkoj, kasnije arapskoj i srednjovjekovnoj filozofiji postala je paradigmatičnom i za kasnije sljedbenike. U svoju je filozofiju integrirao svjetonazorske predrasude o robovima i ženama kao manje vrijednim bićima koji su takvi po prirodi, pa se njihova subordiniranost ne problematizira. Ovo samorazumljivo, nekritičko prihvaćanje svjetonazorskih predrasuda od strane centralnog filozofskog autoriteta doprinijelo je njihovom prihvaćanju kao presedana. Generacije filozofskih sljedbenika ponavljale su ih i podrazumijevale neupitnima. Na temelju toga istražuje se opravdanost hipoteze prema kojoj ji dualizam Aristotelove metafizike, rascjep na formu (koja je opća, supstancijalna i aktivna) i materiju (koja je pojedinačna i pasivna), preteča sličnih dualizama (materija-duh, priroda-povijest) u vezi s rodnim (spolnim) pripisivanjima. U tom se sklopu nameće pitanje što se dogodilo s kritičnošću filozofskog mišljenja? Valja ukazati na one primjere filozofskog mišljenja (kod Platona na primjer) i dalje tijekom povijesti filozofije koji pokazuju otklon od ovih predrasuda. Odatle slijedi oblikovanje konteksta unutar kojega se mogu iščitavati predrasude o ženama tijekom povijesti filozofije od srednjovjekovnih filozofa do Nietzschea («Ideš li k ženama? Ne zaboravi bič!»).

Na temelju iščitavanja pojma čovjek iz rodnog (spolnog) očišta mogu se pokazati aspekti asimetrije i hijerarhije ovog pojma. Naime, u širem značenju ova se riječ koristi za ljudsko biće bez obzira na rod (spol), dok se u užem značenju koristi za čovjeka jednog roda- muškarca. Pojam čovjek se u odnosu na svoje subordinirane sastavnice razlaže asimetrično, a sastavnica muškog roda ima tendencijuju da se prezentira kao opći univerzalni pojam. U radovima filozofa (Kanta, Hegela i drugih) u tom se smislu dade iščitati redukcija pojma čovjek na čovjeka muškog roda. Također ova redukcija pretpostavlja bijelca i čovjeka Zapada, itd. Dekonstrukcija ove leksičke i filozofske konstrukcije (Irigaray, Deleuze, Derrida, Iveković, Veljak, Kodrnja) nameće pitanje na što ukazuje konstatacija da jezik nije rodno (spolno) neutralan? Mogu li naputci koje nudi Irigaray , a koji se odnose na rodnu upotrebu jezika i gramatike biti poticajni? Kakva je u tom kontekstu sveza filozofije, lingvistike i politike? Mogu li formalni naputci u vezi upotrebe zanimanja u ženskom rodu na primjer djelovati dvoznačno: kao afirmacija ženskih prava i kao nametanje službene politike?

U djelima utopista (Bacon, Morus, Petrić, Campanella) valja istražiti rodnu (spolnu) dimenziju. Kako se u tim radovima konstruira rod(spol), na osnovi analize podjele poslova, organizacije obitelji, ženskih prava... Naglasiti elemente nadilaženja, zadržavanja ili modifikacije patrijarhalnih obrazaca. Je li naglasak na privatnom vlasništvu, znanosti i dobroj organizaciji «progutao» teme vezane uz privatnost koja pretpostavlja prostor (mjesto) žene? U tom smislu mora se iščitati i rodnu (spolnu) dimenziju ženskih utopija. U radovima Christine de Pizan, George Sand, Margaret Atvud, Ursule le Quin, Marie Darrieussecq valja istaknuti naglaske, ironijske pomake, fikciju, te izvršiti eksplicitnu i implicitnu rodnu (spolnu) analizu. Tako se mogu prepoznati paralele utopije i zbilje. Koji su elementi utopijskog ozbiljeni i na koji način: kao politički projekti ili kao poredci?

Takav rad ne bi naprosto skupljao i sređivao građu već bi morao odgovoriti i na temeljno pitanje da li postoje pojmovi koji su isključivo estetički odnosno što neki pojam čini estetičkim.

2.a Grlićevo shvaćanje estetike

2.b.Heidegger i kritika estetike

Radovi koji produbljuju temeljna pitanja estetike na relevantnim i izazovnim filozofima.

Za taj rad postoje neke predradnje i veliki korpus za istraživanje zbog velikog utjecaja ovog talijanskog filozofa na hrvatske estetičare.

Utjecaj Hegelove Estetike valja istraživati u dvije dimenzije: a) u Hrvatskoj, te b) generalno u suvremenoj teoriji umjetnosti. Suočavanje s djelom filozofa čija je estetika istovremeno filozofija umjetnosti, povijest umjetnosti i teorija pojedinih umjetničkih vrsti od iznimne je važnosti za interdisciplinarnu suradnju filozofije umjetnosti i znanosti koje za svoj predmet imaju pojedinu umjetnost.

Rad toga veoma važnog filozofa, koji se smatra jednim od vodećih hrvatskih estetičara 20. stoljeća nije još bio predmetom monografije. Istraživanjem njegova opusa stječu se pretpostavke za primjereno valoriziranje njegova nepravedno zanemarena estetičkog i općenito filozofskog opusa.

Rudolf Arnheim je klasični autor, s recepcijom u Hrvatskoj, a bitni momenti njegova vizualnog mišljenja mogu se analizirati i vrednovati u kontekstu suvremenih teorija vizualnog mišljenja kakve su npr. reprezentirane u radovima B. M. Stafford, W. J. T. Mitchella, Normana Brysona i dr.

Rad koji bi na osnovi najnovijih istraživanja i njihova produbljavanja uveo u našu raspravu tzv. materijalnost kulture. Interdisciplinarnost i multidisciplinarnost pristupa je neophodna s realnim očekivanjima da će istarživanje uz sve drugo rezultirati velikim ili bar značajnijim probojima na metodologijskom planu interdisciplinarnih istraživanja.

Svrha ovog istraživanja sastoji se u usporedbi dvaju načina pristupa zajedničkom korpusu problema. Bitan moment utemeljenja interdisciplinarnog pristupa zajedničkoj problematici.

Sintagma «estetički subjektivitet» pojavljuje se u teorijama subjekta naročito u njemačkoj tradiciji: polazište rada bile bi teorije K. H. Bohrera, M. Seela, J. Hoerischa, Petera Buergera i drugih.

Suvremena hrvatska filozofija druge polovine dvadesetog stoljeća (Grlić, Focht…), otvorila je nove značajne horizonte u promišljanju i diferenciranju samog pojma estetike kao i mogućih pristupa umjetnosti. Pokazuje se potreba detaljnije istražiti utjecaj npr. Nietzschea, Marxa, Adorna, Heideggera, Blocha… na stajališta koja su u nas bila dominantna u 60-tim, 70-tim i 80-tim godinama i ustanoviti samosvojan doprinos naših autora, što je moguće samo ukoliko istraživanje obuhvati i tadašnji širi europski kontekst raspravljanja o umjetnosti, filozofiji umjetnosti i estetici.

Immanuel Kant je jedini filozof čiju važnost u tumačenju umjetnosti i lijepog posebno ističu razne suvremene filozofske škole (koje inače nemaju mnogo zajedničkog: npr. analitička filozofija, egzistencijalizam, marksizam, filozofska postmoderna…), pokušavajući vlastite pozicije izlagati i ispitivati u odnosu na njegovu misao. Istraživalo bi se utemeljenje takvih stavova u odnosu na Kantovo tumačenje biti epohe i povijesti moderne kulture (zbiljnost je po sebi fikcionalne prirode i ne konstituira se realistički), umjetnosti kao nečeg kontroverznog (intimnog i ujedno univerzalnog), Kantove koncepcije estetskog iskustva kao utemeljenja za pristup najnovijim fenomenima umjetnosti (za razliku od Hegelovih pojmova koji u tom okruženju više ne funkcioniraju) i drugo.

U zapadnoj tradiciji, uz vjerovanje i znanje, estetičko iskustvo ima, dakako,svoje sistematičko mjesto. Međutim težište istraživanja ne bi bilo na tradicionalnoj filozofiji već na stajalištu da je pristup novoj umjetnosti: konceptualnoj umjetnosti, video umjetnosti, kompjuterskoj i umjetnosti posredstvom interneta, instalacija…adekvatnije moguć filozofskim promišljanjem estetičkog iskustva nego promišljanjem pojma umjetničkog djela, što dakako dotiče ozbiljna promišljanja autonomnosti umjetnosti, kao i niz velikih estetičkih pitanja.

Opsežna tema posebno bi se ispitivala u teorijama dvadesetog stoljeća, u kojem nam se čini posebno produktivnom. Riječ je o dobu u kojem se umjetnost razumije unutar paradigme «jezika»-kako u filozofiji egzistencije, tako i, primjerice, analitičkoj filozofiji. Svakako je potrebno problem metafore, sa stajališta suprotstavljenih pozicija ovog stoljeća, sagledati i u odnosu na tumačenje njezinog značenja u cijeloj povijesti estetike.

Iako estetika kao disciplina postoji tek od sredine 18. stoljeća filozofska misao o lijepom i umjetnosti prisutna je od samih početaka filozofije u antici. Kod Platona, primjerice, metafizika lijepog odvojena je od umjetnosti i tako ostaje i u srednjem vijeku. Veza onog lijepog i umjetnosti poklapa se s jedinstvenim pojmom umjetnosti i osnivanjem estetike kao discipline. Početkom dvedesetog stoljeća više ni umjetnici ni filozofi ne polaze od pretpostavke da je temeljna karakteristika umjetnosti ljepota. Istražile bi se filozofske i kulturne pretpostavke te mijene.

Koncepcija umjetnosti Ernsta Blocha, kojega se smatra i najznačajnijim filozofom ekspresionizma, ima svoje jasno mjesto među teoretičarima moderne (stojeći uz bok najznačajnijem estetičaru moderne T.W.Adornu, koje je to izborio svojim djelom «Estetička teorija»). U raspravama i moderni i postmoderni značaj Adorna za pretpostavke te rasprave dostatno je osvijetljavan. Blochovo mjesto u toj raspravi mogao bi biti predmet iscrpnijeg istraživanja: osvijetljavajući postepeno temeljno pitanje o tome koliko je sam Bloch elementima svoje teorije u moderni (utopijski karakter mišljenja), a koliko već anticipira postmodernu ( tumačenje fragmeta, montaže….).

Ideja kulture postaje temeljnom u suvremenim raspravama, i to nipošto samo u okviru

kulturalnih studija. Kako je sedamdesetih godina pojam društva bio onaj preko kojega se prelamalo tumačenje cjeline, pa i umjetnosti, danas je to postao pojam kulture. U okviru suvremenih rasprava o ideji kulture posebno produktivno za istraživanje čini nam se djelo Georga Simmela s početka 20. stoljeća, o kojem u nas nije iscrpnije pisano.
Estetika i politika

Odnos estetike i politike otvara niz pitanja koje su s njim povezana. Prije svega čini se da je riječ o suprotnostima, s obzirom da se estetika bavi umjetničko-imaginarnom sferom s onu stranu svakodnevice, dok se politika upravo bavi onim praktičnim svakodnevice.

Poznata je čuvena definicija fašizma Waltera Benjamina, koji ga za razliku od komunizma kao «politiziranja umjetnosti», određuje kao «estetiziranje politike»-tj. estetiziranje rata kao uništenja. Dakako, uz to poznata je i «estetika otpora».

Istraživalo bi se koliko ti Benjaminovi termini danas još mogu biti aktualni, ali i pretpostavke odnosa estetike i politike od romantike naovamo.

U povijesti estetike i misli o umjetnosti povijesno su se mijenjale paradigme unutar kojih se tumačila umjetnost. Prvo je riječ o mimezisu ( od antike, preko srednjeg vijeka i renesanse do 18 stoljeća, iako je prisutna primjerice u realizmu 19 st. kao i socrealizmu 20.-tog), pa ekspresiji (javlja se s tumačenjem subjekta kao autora, ogledno zastupana u Kantovoj filozofiji), recepciji (teorije npr. Jaussa, Isera…), a paradigma jezika je dominantna u cijelom 20.-tom stoljeću i to u raznim filozofskim školama ( spomenimo samo razne autore: Wittgenstein, Heidegger, Gadamer…). Čini se da krajem prošlog stoljeća i ta paradigma gubio svoje značenje, pa bi se istraživale najnovije teorije ( koje se bave onim vizualnim, antropološkim uvidima…) u skoplu pitanja je li na djelu nastajanje novih paradigmi.

Intelektualci i umjetnici, napose nakon događaja od 11. rujna 2001., iznova i to vrlo kontroverzno promišljaju odnos rata i umjetnosti (primjerice u Njemačkoj Bazon Brock i P. Sloterdijk). Postavlja se pitanje koliko je rat izvorniji od mira te koliko je naša kultura zasnovana na tome. Unutar teme istraživala bi se uska povezanost rata i kulture u svim aspektima: od televizijskih diskusija, arhitekture, dizajna uništavanja i kompjuterskih igara, s posebnim naglaskom na odnos umjetnosti i rata i njezinog mjesta u sustavu kulture.

Bioetika je doduše nastala u problemskom polju medicinske etike, ali kao svojevrsno prekoračivanje medicinsko-etičkog okvira, jer su zaoštrene moralne dileme koje je proizveo znanstveno-tehnički napredak u području medicine naprosto tražile širi orijentacijski horizont. Bioetika, koja je u svojoj početnoj fazi bila percipirana kao "nova medicinska etika", ubrzo je prošla razvojnu preobrazbu kojom je svoje predmetno područje preko granica medicine i biomedicinske znanosti proširila do globalnih razmjera te obuhvatila ekologiju, problematiku uloge i smisla znanosti uopće i života kao takvog, sve do fundamentalnih pitanja zapadne civilizacije i opstanka čovječanstva. S druge strane u metodološkom aspektu zbio se bitni pomak kojim je bioetika nadrasla moralnu refleksiju i uzdigla se do razine etičke refleksije. No, brzo proširenje bioetike bilo je popraćeno i površnim prihvaćanjem i slabljenjem njenih inovativnih potencijala, te napuštanjem izvorne vizije globalnog orijentacijskog okvira, tako da se bioetika počela sve više vraćati u skučene okvire medicinske etike, doduše pod moderniziranim nazivom "kliničke bioetike". U protuteži i izravnom protivljenju toj redukciji bioetičkih perspektiva izgrađen je koncept integrativne bioetike, koji zastupa pluriperspektivnost kao metodološki proprium bioetike. Istraživanje aktualne konstitucijske i metodološke krize u bioetici ima zadaću opisati pojavne oblike, utvrditi razmjere i proniknuti u dublje razloge tog regresivnog trenda u bioetici, a potom ga kritički valorizirati na argumentacijskoj podlozi integrativne bioetike.