Sveučilište u Zagrebu Filozofski fakultet

Pojam čovjeka u mišljenju Gaje Petrovića

Jürgen Habermas je suvremeni filozof golemoga opusa, koji je imao veliki odjek u suvremenim filozofskim diskusijama. Njegovo životno djelo predstavlja teorija komunikativnoga djelovanja, koja se upire na tradiciju socijalne filozofije od Marxa, preko E. Durkheima, kritičke teorije društva (osobito Adorna) i na teze H. Arendt, a u svoj kontekst ugrađuje i teme što ih je potaknuo lingvistic turn, jezični obrat u novijoj filozofiji. Ta teorija prema tome zahvaća razna tematska područja filozofije. Jedan od njenih važnih segmenata jest i (filozofska) antropologija, koja se aktivira osobito obzirom na njegovu tezu o poslijemetafizičkom mišljenju kao bitnom karkteru suvremene filozofije. U radu bi valjalo ustanoviti historijat Habermasova bavljenja antropologijom, odrediti antropologijske pojmove koji su u njegovoj filozofiji aktivni i odrediti njeno mjesto obzirom na teoriju komunikativnoga djelovanja i obzirom na Habermasov opus u cjelini.

Lista tema daje se u orijentacijsk svrhe i ne može se smatrati zaključenom.
Praktička filozofija i estetika
Utjecaj orfičkog dualizma na grčku duhovnost i etička učenja

U povijesnom aspektu potrebno je istražiti, sistematizirati, te rekonstruirati na temelju antičkih izvora, ali i uz uvažavanje kasnijih interpretacija, orfički kult i religijski nauk. Istraživanje se treba fokusirati na dualističke religijske postavke, prije svega na dualizam duše i tijela, dualizam božanskog i titanskog elementa ljudske prirode i najopćenitije na podvojenost božanskog i ljudskog poretka (onostranost i ovostranost). Ta dualistička pozicija djelovala je kao subverzivni i ujedno produktivni moment u sklopu grčke kulture i pružala uporište za kontinuiranu kritiku prevladavajuće kulturnog obrasca, te za kritiku prevladavajuće, homerske religije, kojoj je zapravo nedostajalo bitno obilježje istinske religije, jer u njoj nije bila uspostavljena idealna protuteža realnosti, nego je ista ljudska stvarnost bila samo olimpski podvostručena. Produktivni utjecaj orfičkog dualizma može se pratiti književnosti (najizrazitije kod liričara Pindara) i dakako u filozofiji (najizrazitije kod Platona), posebice u etičkim učenjima. Budući da idealno-realna opreka predstavlja nužni egzistentni okvir moralnog djelovanja, a prema tome i teorijski okvir etičkog objašnjavanja, može se reći da je doprinos orfičkog dualizma ugrađen u temelje cjelokupne povijesti etike. Temeljna zadaća ovog istraživanja, u sustavnom aspektu, bila bi upravo utvrđivanje i artikuliranje tog doprinosa.

Poznato je da dva najznatnija antička filozofa predstavljaju i simboliziraju oprečne misaone pozicije, da su im ishodišta i metode različiti do oprečnosti, što je rezultiralo i oprečnim filozofskim sustavima. No u odnosu države prema moralnosti, odnosno kategoriji dobra Plato i Aristotel zastupaju u načelu podudaran stav. država kao najviši oblik institucionalnog zajedništva nužni je uvjet moralnog života i postizanja moralnog dobra. Istraživanje bi trebalo rasvijetliti paradoks podudarnosti stava o moralnoj funkciji države na formalnoj i načelnoj razini i načina na koji se do njega dolazi, naime oprečnom filozofskom metodologijom, i sukladno tome na temelju bitno različitog određenja dobra.

Lako je uočiti konvergenciju etičkih stavova stoičke škole i onih koje zastupa kršćanstvo koja seže do podudarnosti ne samo u fundamentalnim postavkama (dosljedni univerzalizam, kozmopolitizam, ravnopravnost) nego čak i u onim formulacijama u kojima se etička polazišta dovode do krajnih konzekvencija i iskazuju na karakterističan način (ljubav prema neprijatelju), što je posebno izraženo u razdoblju helensko-rimskog, te kasnog stoicizma. Istraživanje bi u otvorenom problemskom polju trebalo, u povijesnom aspektu, utvrditi u prvom redu stupanj, kronološku razvedenost i konkretan sadržaj etičke konvergencije, zatim razmjere i putove mogućeg duhovnog utjecaja, te u, sustavnom aspektu, elaborirati filozofske i duhovne pretpostavke koje su omogućile približavanja etičkih pozicija stoicizma i kršćanstva, unatoč divergenciji njihova prirodnopravnog i teološkog utemeljenja.

Svijest o slobodi dospjela je s Augustinovim učenjem o slobodnoj volji u posve novi vidokrug, te u bitnome nadišla krajnji doseg antičkog razumijevanja slobode, kako je artikuliran u Aristotelovu učenju o slobodnom izboru. Taj proboj u novu razinu svijesti o slobodi nije bio nošen Augustinovom intencijom, nego je proizišao kao konzekvencija iz njegova teološki motiviranog tumačenja podrijetla zla. Da bi, naime, otklonio mogućnost da Bog bude tvorac zla u svijetu, tu je ulogu dodijelio ljudskoj volji, ali joj je istodobno pripisao i dalekosežnu moć odstupanja od zakona svemoćne stvoriteljske volje kao svojstvo slobode. Istraživanje u ovom problemskom polju utoliko se prvenstveno mora usmjeriti na izvođenje filozofskih implikacija u Augustinovu poimanju slobodne volje, na njihovu interpretativnu analizu i na situiranje novostvorenog koncepta slobode u povijesnofilozofijski proces napredovanja svijesti o slobodi, koji će u konačnici proiznijeti Kantovo određenje slobode kao autonomnog kauzaliteta.