Ana səhifə

Snovi protokoli 1934-1969


Yüklə 0.51 Mb.
səhifə5/6
tarix25.06.2016
ölçüsü0.51 Mb.
1   2   3   4   5   6

22. decembar 1964.

Pozivnica od konzula Šuberta, ali ne u njegovu luksuznu vilu već u mnogo skromniji stan, koji je zauzimao ceo sprat, vrlo sličan stanu mog ujaka Luisa, u Ešeršajmer Landštrase. Počasni gost: kajzer Vilhelm, u vrlo nepretencioznom izdanju, stariji čovek, s bradom koja je bila u modi pre 1914, brkova i kose ofarbanih u crno. Njegova žena, takođe veoma stara, bila je Elze Hercberger.67 Pozdravila me je vrlo neusiljeno i s velikom naklonošću: „Tu si, dakle, dragi dečko, sve će biti kao pre.“ Kajzer je seo na sofu. Počeo je da stavlja krupne novčanice između stopala i prstiju na nogama. Onda je stopalima davao napojnice brojnoj posluzi. To je bilo objašnjeno time što je svaki dodir s njegovim rukama bio zabranjen. Ostale zvanice sam jedva mogao da razaberem.



Frankfurt, decembar 1964.

Svetu je došao kraj. Pred samu zoru, u sivoj pomrčini, zatekao sam se u velikoj gomili, na nekoj vrsti rampe, s brdima na horizontu. Svi su zurili u nebo. Još uvek napola u snu, pitao sam da li je ovo zaista kraj sveta. Ljudi su mi to potvrdili, kao da je to neka tehnička stvar, za koju su svi bili stručni. Na nebu su se mogle videti tri ogromne, preteće zvezde, koje su pravile jednakokraki trougao. Trebalo je da se sudare sa Zemljom malo posle 11 prepodne. Glas sa zvučnika je najavio: u 8.20, opet će govoriti Verner Hajzenberg (Werner Heisenberg). Pomislio sam: to ne može biti on, kao komentator smaka sveta, to može da bude samo ponavljanje nekog već snimljenog govora. Probudio sam se s mišlju: kraj sveta bi zaista mogao tako da izgleda.



Frankfurt, jul 1965.

Moj lekar mi je rasekao nekoliko čireva. Sanjao sam kako je na računu svakom nadenuo ime. Jedno sam zapamtio: „Smrdljivi čir ’Etida’“.



Frankfurt, jul 1965.

Koliš me pita da li hoću da pođem s njima na pogubljenje na električnoj stolici nekoga koga poznaje. Trebalo bi da budem tamo, u znak počasti prestupniku, ali i iz protesta. Naša imena su onda stavljena na spisak čovekovih prijatelja. Pored nas, došao je i L. N. Pogubljenje se dešava u jednoj radio stanici, u dve prostorije, studiju za snimanje i studiju za preslušavanje, iz kojeg može da se gleda kroz staklo. Tamo smo mogli da vidimo P. S., koji je bio upućen u sve detalje. Osuđeni čovek je bio mladić; na sebi je imao košulju, tregere i pantalone. Mogao je da bude student. Razmenili smo koju reč, a onda su ga uveli u postoriju za pogubljenje. P. S. je bio nezadovoljan zbog odlaganja. Na podu se igralo mnogo lepe dečice, koja su preteći puzala okolo; bili su to nećaci osuđenika. Stolica je izgledala kao obična berberska stolica. Privezali su ga i pustili struju. Trebalo je neko vreme da se zagreje. Kada je proradila punom snagom, oko glave čoveka se napravio vatreni oblak. Onda se proširio na celo telo i dok se to dešavalo, učinilo mi se da sam čuo neko mrmljanje ili pevušenje, koje kao da je dopiralo od njega. Do trenutka kada je vatra utihnula, pevao je iz sveg glasa. Bio je spržen do kostura, koji je i dalje svetlucao. Na moj neopisivi užas, ustao je i, još uvek pevajući, ušao u studio za preslušavanje. Sećam se očajničkih pokušaja da izbegnem njegov dodir. Neko mi je, verovatno P., objasnio kako to nije ništa neobično; osuđenici ponekad prežive još nedelju dana u takvom stanju. Probudio sam se prestravljen.



Frankfurt, 22. mart 1966.

Sanjao sam da je Peter Zurkamp (Suhrkamp)68 napisao veliku knjigu iz kulturnog kriticizma – na donjonemačkom. Naslov: „Pa Sürkups sin Kultur (Papa Surkamp, njegova kultura)“. (Adornova zagrada: Pa = Peter i papa; Sürkup = Zurkamp i francuski admiral Sirkuf (Surcouf); sin = sien, njegov, i latinsko sine, bez.)



Mart 1966.

Zamoljen sam da napustim sastanak na fakultetu, zato što će se pričati o meni. Kada sam se vratio, jedan od mojih kolega, g. Keler ili g. Pacer, ne mogu da se odlučim koji, podmeće mi nogu, da se sapletem. Snažno sam protestovao zbog tog nečuvenog ponašanja. Rečeno mi je da nisam shvatio situaciju. To je bio deo drevne tradicije. Ono što bi sada trebalo da uradim, jeste da odem kod dekana i uložim zvaničnu žalbu. On će me onda obavestiti da je fakultet odlučio da više ne bi trebalo da učestvujem na njegovim sastancima. Budim se, zapanjen.



Rim, oktobar 1966.

U Rimu, sa Gretel, u prelepoj, velikoj hotelskoj sobi. U šoku primećujem da su se u obližnjoj kući, preko puta nas, u trouglastom zabatu, okupili bezbrojni ljudi, mešavina nitkova i nakaza, figure ćelavih glava i sa pipcima, kakve sam jednom sanjao da vidim kako puze po zemlji, na preteći način. Zurili su zlokobno u nas, a onda sam otkrio da u stvari lebde, kao gomila grozdova, odmah iznad našeg prozora, tako da su svaki čas mogli da padnu na nas. Probudio sam se s neizrecivim osećanjem užasa. (Motiv bi ovde moglo biti osnivanje kineske frakcije među italijanskim komunistima.)



Frankfurt, februar 1967.

Hteo sam da steknem doktorat iz prava i razmišljao o temi koja mi je naizgled odgovarala. Bio je to prelazak sa živog ljudskog bića na pravno lice. Nabacio sam i neke ideje o metodi. To je trebalo da, u najvećoj mogućoj meri, bude u skladu s važećim naučnim principima. Moja ideja je bila da sakupim sve definicije pravnog lica koje se mogu naći u literaturi, istražim razlike između njih i živog ljudskog bića, i onda odatle konstruišem prelaz.



Mart 1967.

Snovi o mrtvim osobama, u kojima imate osećaj da od vas traže pomoć. San o velikoj zabavi, na kojoj Herman Grab,69 već neizlečivo bolestan, nosi svetloplavo odelo.



14. april 1967.

A. mi je rekla: „Imam trideset godina, ali izgledam dvadeset osam godina mlađe.“70



Kran, 12. avgust 1967.

Sanjam da sam sa svojom osamdeset sedmogodišnjom majkom.71 Sasvim se dobro drži, i mentalno, samo je beskrajno tvrdoglava. Htela je da po svaku cenu pođe sa mnom u jedno letovalište na Baltiku, da bi plivala. Pokušao sam da joj objasnim koliko je to rizično u njenim godinama, da bi mogla lako da zaradi upalu pluća. Samo se nasmejala i rekla kategorično: „Ah, ništa me neće sačuvati od crne bolesti, sklona sam tome.“



27. novembar 1967.

Osećam se veoma loše. Probudio sam se sa izrekom koja mi je tada delovala vrlo duboko: „Tek kada su psi besni, stanari će biti verni.“



17. decembar 1967.

Imam neopisivo lepu i elegantnu ljubavnicu; podseća me na A., ali ima u njoj nešto od velike dame. Bio sam izuzetno ponosan na nju. Rekla mi je kako neizostavno moram da nabavim mašinu za pranje k... („Schwanz-Wasch-Maschine“). Skrenuo sam joj pažnju da se kupam svaki dan i da se trudim da budem besprekorno čist. Odgovorila mi je da bi samo takva mašina mogla da odstrani svaki sumnjivi miris, na tom mestu. Samo ako je kupim, mogu da očekujem od nje da će voditi ljubav sa mnom ustima. Počinjem da sumnjam da radi kao predstavnica firme koja proizvodi te mašine. Budim se uz smeh.



(Drugi san)

Mesec je trebalo da se stropošta na Zemlju. Video sam ga kako stoji bled u nebu, kao što izgleda za dana, samo deset puta veći. Utešio sam se optimističkom mišlju da ako je zaista sačinjen od prašine ili neke rastresite supstance, udar neće biti tako strašan.



Minhen, 28. oktobar 1968.

Na ulazu u koncertnu dvoranu srećem Štojermana.72 Obradovao sam se, ali i začudio, pošto znam da je umro. Nosio je vrlo skromno smeđe odelo. Nisam, naravno, mogao da ga pitam da li je još živ, ali izrazio sam ideju gestovima, a on mi je isto tako odgovorio, potvrdno. Dodao je: „Ali, moja materijalna situacija je loša.“ A onda je, s karakterističnom samoironijom, rekao: „Činjenica je da imam uzvišene strasti.“ Upitao sam ga kakve strasti, a on mi je odgovorio kako nikada nije propustio priliku da u svoje muzičke kompozicije uključi skupocene heraldičke simbole u zlatu i srebru, koji su se morali štampati kao sastavni deo muzike. Ta strast ga je upropastila. (Popodnevi san, očigledno u vezi sa smrću Jozefa Gilena i činjenicom da je Ruša ostala sama. Nova muzička notacija?)73



Reklinghauzen, 16. mart 1969.

A. došla u moju postelju usred noći. Pitao sam je: „Da li me voliš?“ Odgovorila je prirodno, kao da je zaista tako: „Ludo.“ — Nešto kasnije, posetila nas je zajedno sa Rudolfom Hiršom (Rudolf Hirsch).74 Razgovor je skrenuo na Hofmanstalove finese. A. je rekla nešto čudno. Rudolf je onda seo bliže Gretel. — Probudio sam se vrlo rano, zbog ptice čija mi je pesma zvučala kao „Zwatscha“.75



29. mart 1969.

Sanjao sam da sam dobio pismo od A. – posle dva meseca ćutanja. Počeo sam da željno čitam potpis. Pisalo je: „Do daljeg, po poslednji put. Tvoja, A.“



Baden-Banden, 11. april 1969.

Šetao sam ulicom, nekog velikog grada, usred noći, možda Kurfistendamom. Iznad ulaza u neki kabare velikim slovima bila je ispisana reč LULU. Pomislio sam da je to neka skraćena verzija opere (Lulu, Alban Berg, 1929–1935) i ušao unutra. Onda sam primetio da tamo nema ničeg, osim ne baš privlačne i prilično zapuštene striptizete, koja je svojim plesom pokušavala da oponaša Lulu. Zgrožen, izašao sam napolje i probudio se vrlo uznemiren.



Baden-Baden, 12. april 1969.

Razmatrao sam sa A. plan da zajedno okončamo život. Koliko se sećam, ta ideja je prvo njoj pala na pamet; u svakom slučaju, prihvatila ju je oduševljeno, na svoj uobičajeno smeli način. Razmotrili smo i da li treba da skočimo s neke visoke kule, kao R. P.,76 ali smo onda odustali od toga. Na kraju je rekla: „Onda bih pokušala da umrem s tobom.“ Zbog reči „pokušala“, imao sam osećaj da to ipak ne misli ozbiljno. Probudio sam se sa osećanjem razočaranja, koje je prerastalo u gađenje. — Kasnije, iste noći. Očigledno na osnovu svog psihoanalitičkog iskustva, Habermas mi kaže kako je vrlo opasno da zadržavam u sebi ono što me pogađa; to lako može da dovede do pojave raka.

*

Poslednji zabeleženi san. Iscrpljen teškim sukobima sa studentima i burnim debatama koje su obeležile celu prvu polovinu 1969, Adorno je, 22. jula, zajedno sa Gretel, otputovao u Cermat, švajcarsko planinsko odmaralište. Posle izleta na jedan od najviših planinskih vrhova u tom kraju, Adorno je bio smešten u bolnicu u Fišpu (Visp), sa simptomima srčanog udara. Umro je u snu, 6. avgusta 1969.

Kastor Dvopek i Glava koja govori



Bibliografski dodatak

Geneza Adornovog zanimanja za snove, pored nekih obaveznih mesta, donosi i neka iznenađenja; ili samo ono što je u oskudnim biografskim osvrtima, u inače brojnim prevodima, koje smo ovde mogli da čitamo, ostalo skoro nespomenuto ili sasvim nepoznato, iako je bilo od ključnog značaja za formiranje Adorna-mislioca, koga shvatamo tako ozbiljno. Iz tog ugla, Adorno-snevač može biti zanimljiv za posmatranje, ali na to se ipak gleda kao na nešto sporedno. Jedna od glavnih Adornovih preokupacija, prava ideja vodilja, bila je obnova celine ljudskog iskustva; ne mudrost, nego pravi život, u njegovom punom rasponu, koji je u ovom radnom logoru, na koji se naša kultura tako brutalno svela, falsifikovan i oštećen. U ljudskom svetu, pre pada u Proizvodnju, san i java, kao i svi ostali aspekti iskustva, bili su nekoj konstelaciji, u dosluhu, povezani. Sada su, kao i naša bića, pocepani. Tamo gde ljudski otpor još tinja, to je ono što pokušavamo da povežemo, kako znamo i umemo. Odatle i naše filozofije ili makar ono što su one dugo pokušavale da budu: „povratak kući“, pokušaj da se izađe iz klopke, produbi iskustvo, razbije izolacija, pronađu srodne duše – obnovi zajednica bića; sve ono što odavno nije briga naših filozofa-eksperata. I Adorno je platio danak tom pretvaranju filozofije u specijalizaciju, koja samo cementira razbijenost ljudskog sveta, ali je znao i da prepozna tu situaciju i probije sebi put koji vodi na drugu stranu.77 Između ostalog, redovno je zapisivao svoje snove, sigurno ne samo iz razonode ili puke fascinacije tim neobičnim materijalom. Bio je to deo njegovog pokušaja da poveže ono što je pokidano. Ono što sledi je mali pregled naslova i pojmova, koji bi u toj stvari mogli biti od nekog značaja.

Reference na Frojda i psihoanalizu su bezbrojne; spisak tekstova koji to ilustruju poklapa se sa celokupnim Adornovim delom. Adorno je i autor verovatno najpoznatije dosetke o psihoanalizi: „U psihoanalizi je sve pogrešno, osim njenih preterivanja.“ (Minima moralia, „Patuljaste voćke“, 1951) Razvio je vrlo kritički stav prema Frojdovoj školi – druge frakcije praktično nije ni uzimao u razmatranje – ali, taj uticaj bio je jedan od najpresudnijih i najdalekosežnijih.

Odatle potiče i glavni model: san zabeležen doslovno, bez ikakve književne razrade, ali opet precizno i sa svim nijansama koje spadaju u nečiji pripovedački stil, u način na koji prenosimo bilo koje iskustvo. Podrazumeva se da to znači „manifestni“ san, odnosno, ono što neko kaže da je sanjao. Za analitički rad to nije dovoljno; njegov predmet je „latentni sadržaj sna“, do kojeg se može doći samo uz mnogo više podataka o snevaču i kroz analitičku seansu. U jednom pismu Bretonu, iz 1937, u kojem je po poslednji put odbio saradnju sa nadrealistima, Frojd je izričito rekao:

„Duboko žalim što ne mogu da izađem u susret vašoj molbi da na neki način doprinesem vašoj zbirci snova. Pre svega, moram da priznam da nemam ništa novo da kažem o snovima. Takođe, molim vas da uvažite da me pričanje sna, onoga što nazivam ’manifestnim snom’, ne zanima. Ono čime sam se bavio bila je potraga za latentnim značenjem sna, do kojeg se, na osnovu manifestnog sna, može doći kroz analitičko tumačenje. Neka zbirka snova, bez povezanih asocijacija, bez podataka o okolnostima u kojima su bili sanjani, ne znači mi ništa i teško mogu da zamislim šta bi mogla da znači drugima.“78

Nije teško zamisliti kako bi kod Frojda prošla ova zbirka. Sa analitičkog stanovišta, Frojd je sigurno u pravu. Zatim, u još jednoj stvari: puko slušanje ili čitanje tuđih snova je po pravilu zamorno; san je nešto što se nekog duboko tiče; tu, osim izuzetno, nemamo šta da tražimo. U snovima nema ni hijerarhije po talentu ili genijalnosti: snovi velikih autora, osim ako nije reč o nekoj doradi (u ovoj stvari, to znači prevari), nisu ništa izuzetniji od snova običnih ljudi; ili, obrnuto, i snovi ovih drugih ponekad izgledaju kao objave iz Delfa. Ali, svako ko je pročitao ovu knjigu, sigurno je osetio da njeno opravdanje leži u nizu drugih stvari. Između ostalog: u neočekivanom svetlu koje baca na delo i sudbinu jednog značajnog mislioca, ali i u podsećanju na san kao iskustvo, koje se ne može ograničiti na njegov latentni sadržaj ili kognitivni značaj, koliko god kao takvo bilo dragoceno. San ipak nije samo klinički fenomen, niti samo „period inkubacije“, koji bi nam, uz malo sreće, mogao doneti neko zlatno jaje, neku eureku, od neposredne koristi za naš budni život. (To je, naravno, znao i Frojd; Bretonu je samo pojasnio dokle ide njegovo zanimanje za snove, iako je u tom pismu, prilično nabusito, svoj interes svesno prikazao mnogo svedenijim nego što je zaista bio.) Na neke aspekte tog iskustva ćemo se još vratiti.

Pored toga, kao i nečije beleške iz budnog života, i ovi „protokoli“ nam donose razne uvide u snevačevo okruženje i epohu; i ako je ovaj bio u intenzivnom kontaktu s toliko drugih osoba od nekog istorijskog značaja, kao što je to sa Adornom slučaj, onda takvi tekstovi mogu biti pravi istoriografsko-kulturološki rudnici – ili makar slikovnice; vrlo iskošene i ponekad košmarne, ali opet, na svoj način, verne. To je način na koji je jedna osoba, koja je za sobom ostavila delo puno važnih uvida o ljudskom stanju, reagovala na svoje okruženje i, naročito, na svoje parče istorije.

Tako nas i ovde očekuje šetnja kroz taj pomalo prustovski svet pobunjene buržoaske inteligencije – svi ti prijemi, svečani balovi, sentimentalno vaspitanje, titanske debate i prepiske, izleti i putovanja – koja je taj raskid shvatala krajnje ozbiljno, znala da pokaže pravu posvećenost i preuzme razne rizike, iako u celom nizu detalja nije uvek žurila da raskine s manirima i navikama koje je mogla da razvije samo u okviru te klase. (Adorno se često osvrtao na taj ambivalentni karakter nekadašnje više klase, koja je još bila u stanju da luči istinski subverzivne elemente. Današnja viša klasa se oslobodila svake ambivalencije: nju čine samo parajlije.) U jednom trenutku, dobar deo tog sveta, uvek u pokretu, našao se u prisilnom rasejanju, pred vratima raznih konzulata – ili u redovima za gasne komore. To je istorijska pozadina mnogih zabeleženih snova. Ne znamo kada je Adorno počeo da ih zapisuje, ali san s kojim je započeo svoj izbor potiče iz 1934, to jest, s početka njegovog izgnaničkog života; opet, njegovi uzastopni snovi o mučenjima i pogubljenjima svakako imaju veze sa svešću o holokaustu i činjenicom da ga je bio pošteđen, čak na privilegovan način, za razliku od mnogih poznanika i najbližih prijatelja. Adorno je o tom osećanju često govorio u svojim delima, naročito u Minima moralia, esejima Kritika kulture i društvo (Kulturkritik und Gesellschaft, 1949) i Vaspitanje posle Aušvica (Erziehung nach Auschwitz, 1966), kao i u finalu Negativne dijalektike. Jedan osvrt iz ove poslednje knjige je posebno upečatljiv:



„Neprolazna patnja ima pravo da se izrazi kao što onaj koga muče ima pravo na krike; zato je možda bilo pogrešno reći kako posle Aušvica nije više moguće pisati pesme. Nije, međutim, pogrešno postaviti manje kulturološko pitanje, da li se posle Aušvica uopšte može živeti, a naročito da li to može neko ko je samo slučajno umakao, a inače je trebalo da bude pogubljen. Njegov dalji život ipak zahteva hladnoću, temeljni princip građanske subjektivnosti, bez koje Aušvic ne bi bio moguć: to je radikalna krivica pošteđenog. Zato će ga kao odmazda proganjati snovi kako zapravo uopšte više ne živi, nego je ubijen gasom 1944, tako da celu svoju egzistenciju vodi još samo u mislima, kao emanacija lude želje nekog ko je smaknut još pre dvadeset godina.“79

Adorno je tek naknadno, s jezom koju ovi snovi i osvrti tako živo ilustruju, postao svestan za koliko je malo umakao. Njegova izbeglička sudbina bila je daleko od najgore; u stvari, sticajem okolnosti i naročito zahvaljujući podršci roditelja, prošao je toliko dobro, da su mu neki to kasnije pripisivali skoro kao čin kolaboracije (Oksford, Njujork, Los Anđeles, uvek, ako ne u raskošnim, onda u vrlo udobnim uslovima). Ali, lako je moglo da bude i drugačije. Nacisti su došli na vlast u januaru 1933, ali on je napustio Nemačku tek početkom 1934. i to samo privremeno. Upisao je studije na Oksfordu (Koledž Merton), zahvaljujući preporukama Albana Berga i Ernsta Kasirera, ali se onda u nekoliko navrata vraćao u Nemačku, ponekad na duže, da bi obišao roditelje, koji će mu se kasnije pridružiti u izbeglištvu, i bio sa Gretel (takođe u rizičnom položaju, iz istih razloga),80 savršeno ubeđen da mu se ništa ne može dogoditi. U to vreme, na snazi su bili Nirnberški zakoni (Nürnberger Gesetze, 1935), koji su „mešancima“ (Mischlinge) donekle gledali kroz prste;81 ali, više od toga, Adorna je vodilo njegovo čuveno samopouzdanje voljenog i bezrezervno zaštićenog sina jedinca – najčešće, siguran recept za kasniji višak samopouzdanja u životu. O toj njegovoj crti, koja se manifestovala i kao vrlo naglašeni narcisizam, svedočili su, još uvek s naklonošću, čak i njegovi najbliži prijatelji, iako je i njima to znalo da dozlogrdi.82 Nije ga pokolebalo čak ni to što je već 30. januara 1933, istog dana kada je Hitler zvanično stupio na dužnost kancelara, SS poharao kuću koju su delili Maks Horkhajmer i Fridrih Polok (Friedrich Pollock), njegove starije kolege i prijatelji sa Instituta za društvena istraživanja; 13. marta Institut je bio zatvoren, a u julu njegova imovina zaplenjena, na osnovu ukaza o „konfiskaciji komunističke imovine“ (između ostalog, i veći deo biblioteke s preko 60.000 knjiga). Brutalan obračun nacista s političkim protivnicima počeo je odmah; prvi logori formirani su već u martu i aprilu 1933 (među njima i Dahau), a do kraja godine bilo ih je oko sedamdeset. Benjamin, Horkhajmer, Krakauer, Markuze, Bloh i Breht napustili su Nemačku do proleća 1933; istaknuti saradnici Instituta, Karl Vitfoleg (Wittfogel) i Franc Nojman (Franz Neumann), inače politički aktivniji, bili su uhapšeni u aprilu 1933. i neko vreme proveli po logorima, pre nego što im je, posle velikog međunarodnog pritiska, koji je u tim prvim godinama nacističkog režima još donosio neke rezultate, bilo dopušteno da se isele u Englesku. I dok je Horkhajmer, bez trunke oklevanja, organizovao evakuaciju Instituta i njegovih saradnika, prvo u Švajcarsku i zatim u SAD, na čemu je počeo da radi još 1931, dobro sluteći ono što sledi, Adorno kao da nije bio svestan šta se događa. Istina je samo da u to vreme, Adorno, iako sa zvanjem profesora, koje mu je odmah bilo oduzeto (još jedan jasan signal, o koji se oglušio), i saradnik „komunističkog“ Instituta iz Franfkurta, nije bio toliko politički eksponiran; tekstovi koje je do tada objavio bili su uglavnom „čisto“ filozofski i muzikološki; ali, glave su već počele da lete i zbog mnogo slabijih veza s nepoželjnim elementima i idejama; sistematični rasni progon, sve do holokausta, počeo je nešto kasnije.

Ali, Adorno je bio zaokupljen svojim studijama, morao je da viđa Gretel (s kojom će se venčati 1937, u Londonu) i nije mogao da zamisli sebe van Nemačke. Leo Levental (Löwenthal), još jedno značajno ime sociologije poniklo na Institutu, kasnije se prisećao Adorna na sledeći način:

„Da bi se u potpunosti shvatila atmosfera koja je vladala u to vreme, treba znati ponešto o mentalitetu nemačkih Jevreja iz srednje klase, naročito onih iz više srednje klase. Možda je i to razlog – tako sam makar sebi to objašnjavao – zašto je Adornu bilo tako neverovatno teško da konačno napusti Nemačku (morali smo da ga skoro fizički iščupamo odatle); jednostavno nije mogao da shvati da se njemu, sinu Oskara Vizengrunda, nećaku tetke Agate i Marijinom sinu, može dogoditi nešto loše, zato što je bilo apsolutno jasno da će buržoaziji uskoro dojaditi Hitler. Ta vrsta naivne neupućenosti u stvarnost – naročito nemačku, kao i u odnos, u početku složen, a zatim ne tako složen, između hrišćana i Jevreja – mora se imati u vidu da bi se shvatila Adornova lična istorija.“83

Ovi detalji nam još malo objašnjavaju našeg snevača i njegovo vreme – iako je u toj slici snaga posvećenosti (roditelji, Gretel) možda ostala malo potcenjena – ali i njegovu kasniju orijentaciju. Bilo je to presudno iskustvo, koje mu je vrlo brzo izoštrilo osećaj za stvarnost. Prva beleška u kojoj je korene nacizma sagledao u „redovnom“ režimu stvari, potiče iz 1935 (iako je i posle toga nastavio da se vraća u Nemačku, sve do 1938, kada je konačno napuštaju i njegovi roditelji);84 a onda je usledio pravi baraž tekstova i studija, u kojima je svoju kritiku proširio na temeljne pretpostavke i svakodnevnu, kapilarnu dinamiku cele jedne kulture, kojoj – i tu je izgleda problem s mnogim našim teorijama i očekivanjima – prava ljudska bića nisu ni potrebna.85 Upravo tada, u tom košmaru istorije, od 1937–1949, stasava onaj Adorno kojim se bavimo i danas.86

Ako je početak XX veka, na najširem kulturnom planu, obeležila psihoanaliza, onda je period posle Prvog svetskog rata obeležilo njeno najveće nepriznato čedo: nadrealizam. Tom uticaju Adorno naizgled nije bio izložen tako direktno kao Valter Benjamin,87 ali makar jedan njegov mladalački pokušaj govori drugačije. Godine 1931, pod pseudonimom Kastor Cvibak (Castor Zwieback) ili Kastor Dvopek, koji je delio sa svojim prijateljem Karlom Drajfusom,88 objavio je „Četiri nadrealistička komada“, u listu Frankfurter Cajtung.89 Kastor Dvopek je za moto izabrao jednu od izreka iz Bezgrešnog začeća, Andrea Bretona i Pola Elijara (još jedan autorski „dvopek“): „Pokucajte na vrata, viknite ’Uđite’, i nemojte ući.“90 Tu knjigu, koja je izašla samo godinu dana ranije, Adorno i Drajfus su tada mogli da čitaju samo na francuskom, što takođe govori s kakvim je entuzijazmom Adorno prihvatio nadrealizam, naročito iz njegove najeksperimentalnije faze. Kasnije se taj stav zaoštrio u vrlo izričitu, iako i dalje blagonaklonu kritiku, ali tada su rezerve očigledno bile manje.

Kastor Dvopek je do 1933. napisao ukupno dvadeset tekstova – ili je toliko ostalo sačuvano; u svakom slučaju, više nego što ih je objavljeno u Frankfurter Cajtungu. Trideset godina kasnije, ti tekstovi su se pojavili kao celina (1963), zatim kao posebno izdanje (1986) i konačno u Adornovim Sabranim delima (XX tom, 2003). U napomeni koja je pratila prvo od tih izdanja, Adorno je rekao kako se sigurno ne odriče tih tekstova, koji su obeležili jedan deo njegovog puta, ali da im ipak ne pridaje veći značaj. Reč je o kratkim pričama ili scenama, koje bi se teško mogle nazvati nadrealističkim i za koje nije uvek jasno šta predstavljaju ili zašto su uopšte izdvojene, ali u kojima stvarnost ipak klizi polako u stranu. Jedna priča se izdvaja:



Jutro

Neki mladić je provodio odmor u banjskom hotelu na jugu zemlje. Jednog jutra, dok je još bio u pidžami, pošao je u nužnik i tamo zatekao neku stariju damu, koja je sedela na šolji. Iako je požurio da zatvori vrata, morao je da je pogleda. Nosila je crnu, čipkanu bluzu, a ispod visoko zadignute suknje, dugačke bele gaće i crne čizme. Onda je dama počela da mrmlja. Kada je u podne izašla na verandu, u crnoj haljini, mladić joj se naklonio. (Der Morgen)

Po svemu, osim što je napisana u trećem licu, ta priča je kao san, koji je mogao da zaluta i u ovu zbirku (ili u Bunjuelov „Diskretni šarm buržoazije“!). Kao priča, možda ne bi ni bila vredna pomena, da nije te scene na verandi i zagonetnog naklona na kraju, čime se sve odjednom završava. Neki je čudan pakt tu na pomolu, ali to je dalje nemoguće dokučiti; ostaje samo slutnja, određeno osećanje, koje nastavlja da nas kopka. Možda najupečatljivija mala priča iz te serije.

Tu su i ostale reference na nadrealizam, u mnogim Adornovim tekstovima, naročito onim o umetnosti i estetici. Među njima vredi izdvojiti „Osvrt na nadrealizam“, iz 1956.91 U tom eseju, napisanom na pragu Adornove pozne faze, kada je Kastor Dvopek bio davna prošlost, nije uvek lako prepoznati nadrealizam u obliku u kojem je bio formulisan u grupi oko Bretona (to, između ostalog, znači nadrealizam minus Dali i Jung, koje Adorno tu navodi kao relevantne, makar samo uzgredno); ali, zato dobijamo njegovo viđenje snova, koje ove beleške verno ilustruju:

„Ali, ta teorija (nadrealizam) promašuje svoj predmet. Ljudi tako ne sanjaju, niko tako ne sanja. Nadrealističke konstrukcije su samo analogne snovima i ništa više od toga. One odbacuju uobičajenu logiku i pravila igre empirijskog postojanja, ali u tome i dalje uvažavaju pojedinačne predmete, nasilno iščupane iz njihovog konteksta, i dovode njihov sadržaj, naročito njihov ljudski sadržaj, u oblik bliži stvari. Predmeti se razbijaju, preraspoređuju, ali se ne ukidaju. San, naravno, čini isto, ali objektivni svet je u njemu neuporedivo prikriveniji, i predstavlja se kao stvarnost u mnogo manjoj meri nego u nadrealizmu, u kojem umetnost podriva sopstvene temelje. Subjekt, koji u nadrealizmu deluje mnogo otvorenije i nesputanije nego u snu, usmerava svoju energiju na sopstveno poništavanje, na nešto što u snu ne zahteva nikakvu energiju (moj kurziv, na koji ću se nadovezati; AG); ali, zato (u nadrealizmu) sve postaje i mnogo objektivnije nego u snu, u kojem subjekt, odsutan od samog početka, iza zavese boji i prožima sve na šta naiđe.“

Sadržaj snova ludo varira, ali ono što snovi uvek donose je totalna relaksacija u odnosu na sva pravila mišljenja, izražavanja i ponašanja, koja važe u ovoj našoj kulturi. San sve to odbacuje i gradi svoje zaplete, po pravilu, neuporedivo tananije od svih naših svesnih konstrukcija; u stvari, toliko tanane, da su neprevodive na bilo koji živi jezik. To su naša najdublja i najintenzivnija iskustva. Nemoguće je preneti te nijanse osećanja i senzacija, prostorne i vremenske odnose, uglove, dinamiku, obrte. Ostaju samo fragmenti i aproksimacije. „Probudio sam se“, kaže na jednom mestu Pesoa: „Zvuk kiše se utišava u većim visinama vanjskog beskraja. Osjećam se sretnijim. Obavio sam nešto što ne znam.“92 Osećaj nije uvek tako blažen, ali Pesoa ovde uspeva da uhvati upravo taj trenutak. Prošli smo kroz toliko toga i doslovno kao na krilima, bez ikakvog napora našeg Ja. U poređenju s tim iskustvom, čak i najnadahnutiji svesni rad – književni, umetnički, misaoni – deluje kao čist kuluk. I to bi trebalo imati u vidu kada se razmišlja o onome što našu psihu i imaginaciju tako neodoljivo gura u dosluh sa snovima, čak i kada je njihov sadržaj košmaran. Nešto od tog rasterećenja, u odnosu na sve propisane norme, od tog sledovanja lakoće, može se preneti i na drugi teren, na naše ponašanje i rad misli uopšte. Svako ko je u stanju da u odnosu na samog sebe, na sve svoje svesne ambicije i preokupacije, bude pomalo Guliver (doslovno, „Lakoverni Putnik“)93 – ili, prosto, budala, u najblaženijem značenju te reči, kao što je za Adorna i njegove avanture u snovima primetila Gretel – a da se pri tom ne odrekne misli, nosi teret (umišljaj o sebi, strah, otpor) manje; korak je makar malo lakši i seže dalje. Ili, drugim rečima, za one koje muči tajna lucidnosti: samo neko ko je u stanju da se pusti, po cenu potpunog debakla (blamaže), u odnosu na sve konvencije koje nam ulivaju sigurnost, može da napiše neke tako onostrane redove kao što su oni iz aforizama „Sur l’Eau“ ili „Na kraju“, iz Minima moralia – ili iz Benjaminovih teza O shvatanju istorije. U oba slučaja, pisci, inače vrlo posvećeni snevači, prevazilaze ne samo sebe već i celu svoju kulturu, njene najdespotskije fiksacije – Istoriju, Progres, Proizvodnju, Razum, sam koncept „društva“ – i presecaju bezbroj čvorova odjednom, iako se posle tih naglih prodora mogu vratiti na neke stare pozicije. (Kod Benjamina, linija se prekida, ne znamo šta bi bilo posle 1940, dok su kod Adorna ti uzmaci očigledniji.)

O tome sada ne vredi dalje spekulisati; sve već počinje da liči na reklamu za neku zgodnu mentalnu tehniku, od koje bi se nešto moglo ušićariti. Srećom, sve to stalno izmiče; nije podložno manipulaciji, koja se ne bi mogla odmah prozreti. Snovi i lucidnost ostaju divlje zverke. Ali, tu je samo iskustvo otvorenosti za snove. Ako je prvi razlog njihovog magnetizma to odsustvo napora, njihova totalna suprotnost radu, onda je drugi nešto što sam na početku spomenuo skoro uzgredno: prosta činjenica da se u snu uvek nalazimo u središtu nečega što nas se zaista tiče. Koliko bismo to mogli reći za svoje svesne aktivnosti? Koliko živimo svoje živote? Koliko sve to zaista želimo, šta je u svemu tome zaista naše? Između nas i onoga što svesno živimo uglavnom nema nikakve pozitivne veze. Kao što su govorili situacionisti, došli smo dotle da i „spavamo za nekog gazdu“.94 U svakom slučaju, u toj stvarnosti, na koju se toliko pozivamo, premalo postojimo kao autonomna bića i sada već gubimo predstavu šta bi to uopšte trebalo da znači. Praćenje snova ima i svoje rizike – opsesivno bavljenje „sobom“, interpretativni delirijum, iskušenje da poverujemo u neki svoj „talenat“ ili čak „genijalnost“, koje bi bilo šteta ne pretočiti u neke umetničke robe – ali, reč je samo o tome da se jednom aspektu stvarnosti posveti malo više pažnje. To smo mi, to su naši životi. Treba se izložiti.

Ipak, glavni uticaj, koji kod Adorna, makar u ovoj stvari, daleko prevazilazi sve ostale, bio je pesnik Štefan George (Stefan George, 1868–1933). Mitsko ime u nemačkim zemljama, ali drugde skoro nepoznat. Najveća Adornova mladalačka, ali i doživotna fascinacija; u njemu je pronašao nadahnuće za svoje prve kompozicije i kasnije mu posvetio nekoliko tekstova, pri čemu je glavni od njih, koji ćemo ovde opširnije navesti, napisao 1967, manje od dve godine pred smrt. Štefan George je pre svega bio pesnik; kao što navodi Adorno, proza je kod njega bila praktično „zabranjena“, kao inferiorna forma. Ali, najveći utisak na Adorna ostavili su upravo neki neobični, prozni komadi, koje je George objavio 1903, pod „hesiodovskim naslovom“ Dani i dela.95 Neobično je bilo upravo to što su bili tako prosti: serija snova, zabeleženih na najsvedeniji način, skoro bez ikakvih književnih intervencija (osim, možda, samog izbora). To zaista nije ličilo na autora koji bi se, po svemu ostalom, mogao navesti kao primer ekstremnog esteticizma. Neke od tih tekstova čitamo kao i Adornove „protokole“, samo u još labavijem idiomu. I Kastor Dvopek je u stvari najviše pokušavao da ponovi Georgov efekat iz tih komada, ali je i dalje, pomalo nesigurno, krivudao u pripovedačkom trećem licu. Ovde je sve bilo mnogo direktnije – i zlokobnije. Evo podužeg odlomka koji zaključuje Adornov poslednji esej o Štefanu Georgu:

Dobro je poznata zabrana proze koja je važila u Georgovoj školi. Ali, nikome ko se bavi nekim marginalnim fenomenima iz Georgovog dela neće promaći prozni tom koji je objavio pod hesiodovskim naslovom Dani i dela (Tage und Taten). Knjiga sadrži niz snova – uobličenih zabeleški o snovima (Traumprotokolle), mogli bismo reći – koji se ne bi smeli izostaviti u nekom izdanju čiji bi smisao bio da sliku o Georgu spasi od njegove zvanične reputacije. Reč je o snovima najzlokobnije prirode, nesamerljivim sa onom samozadovoljnom apolonskom figurom koja je kasnije glorifikovala dogmu o pesniku: o vizijama katastrofe, u kojima mitski i moderni momenti stupaju u konstelaciju, kao ponekad kod Prusta ili kasnije u nadrealizmu. U jednom od tih tekstova čitamo:

„Naša mala barka se propinjala i ponirala, uz škripu, nasred mora, pod olujnim pljuskom. Bio sam za kormilom, koje sam grčevito stezao, čvrsto zarivši zube u donju usnu, s voljom koja je prkosila nevremenu. Tako smo u tišini prešli određeno rastojanje, usred gromoglasne rike. Ali, prsti su mi se onda ukočili od hladnoće, moja volja se oduzela, i ja sam pustio kormilo. Barka tone, talasi je gutaju, svi ćemo poginuti.“ (Die Barke)

Drugi, Kraj vremena (Zeit-Ende), direktno predosećanje kosmičke katastrofe, završava se ovako:

„Sunce danima nije izašlo fijuču ledeni vetrovi a utroba zemlje krči (bez interpunkcije, nap. prev.). Poslednji voz upravo kreće put planina. Slabašna svetla trepere u crno zimsko jutro. Nekoliko putnika zure jedni u druge i nemo drhte. Konačni udar će možda uslediti i pre nego što se domognemo planina.“

Najznačajniji je, međutim, poslednji tekst, Glava koja govori (Der Redende Kopf):

„Dobio sam jednu glinenu masku i okačio je na zid svoje sobe. Pozvao sam prijatelje da vide kako ću naterati tu glavu da progovori. Glasno sam joj naredio da izgovori ime osobe na koju sam pokazao, a pošto je ostala nema, pokušao sam da joj prstom razmaknem usne. Napravila je grimasu i ugrizla me. Ponovio sam naređenje, iz sveg glasa i krajnje napeto, pokazujući na drugu osobu. Onda je izgovorila njeno ime. Izašli smo iz sobe prestravljeni, a ja sam znao da više nikada neću kročiti tamo.“

Sila koja tera masku da progovori, njena pobeda, i neopisivi užas koji tu pobedu otkriva kao autodestruktivnu – to je Georgova zagonetna figura. Niko neće moći da iznese sud o njemu dok se ta zagonetka ne reši. Maska, međutim, potiče iz istog onog Meksika u koji je mladi pesnik hteo da pobegne, kada mu se život beznadežno zakomplikovao.96

Od Frojda i Benjamina do nadrealizma, od Kastora Dvopeka i Dame iz klozeta do Glave koja govori. To su samo neke putanje i razlozi koji ovu zbirku snova čine dodatno podsticajnom.



AG, leto 2015.

1 Devetnaest snova iz perioda 1937–1967 (uključujući i tri sna objavljena još 1942, u njujorškom emigrantskom časopisu Der Aufbau), objavljenih kao „Traumprotokolle“, u Gesammelte Schriften (Sabrana dela), Band 20:2, Vermischte Schriften, 1986. Rolf Tiedemann (1932), nekadašnji Adornov student i prvi asistent na Institutu za društvena istraživanja, dugogodišnji je urednik Adornovih i Benjaminovih sabranih dela i zaostavštine. Taj posao su, od 2002, preuzeli Kristof Gede i Henri Lonic. (Sve napomene: AG.)

2 Gretel Margarete Karplus Adorno (1902–1993): Adornova žena i najveća podrška koju je imao u svom radu, tokom celog života. Iako su otvoreno stupali u druge veze (mnogo više Adorno), i prošli kroz mnoge krize, ostali su zajedno sve do Adornove smrti. Gretel je dala ogroman doprinos oblikovanju Adornovih tekstova, ali i u spasavanju i sređivanju zaostavštine Valtera Benjamina.

3 Agata (Agathe Calvelli-Adorno, 1868–1935): Adornova tetka, s majčine strane, njegova „druga majka“. Živela je s porodicom još od venčanja njegovih roditelja i imala velikog uticaja na njega u detinjstvu i kasnije.

4 Nadimak Zigfrida Krakauera (Siegfried Kracauer, 1889–1966), jedne od ključnih figura savremene društvene i kulturološke kritike. Blizak prijatelj Benjamina i Adorna (nadimak, „Tedi“), na koje je i direktno uticao. Između ostalog, autor Das Ornament der Masse (1927), Die Angestellten. Aus dem neuesten Deutschland (1930), From Caligari to Hitler. A Psychological History of the German Film (orig. na engleskom, 1947; Od Kaligarija do Hitlera: psihološka istorija nemačkog filma, SKC, Beograd, 1996).

5 T. W. Adorno, „Versuch über Wagner“, 1937–1938, prvi put objavljen u celini 1952, kao posebno izdanje; pre toga, Adorno je objavio četiri poglavlja (I, VI, IX i X) u Zeitschrift für Sozialforschung br. 8, iz 1939 (Časopis Instituta za društvena istraživanja).

6 Darmstädter Künstlerkolonie: umetnička kolonija u Dramštatu (1899–1914, zvanično raspuštena 1929), koja je okupljala predstavnike jugendstila, uglavnom arhitekte.

7 Charles Baudelaire, „Don Juan aux enfers“, Spleen et Idéal, XV, Les Fleurs du mal, 1857. Adorno misli na Delakroovu sliku (Eugène Delacroix), Le Naufrage de Don Juan ili La Barque de Don Juan („Don Žuanov brodolom“ ili „Don Žuanova barka“), 1841.

8 „Ferry Boat Serenade“, popularna pesma, u izvođenju The Andrews Sisters, iz 1940 (E. D. Lazzaro i Harold Adamson, 1939).

9 Haron, mitski lađar iz Hada, koji prevoze preminule preko reke Stiks (ili Stige).

10 Adornova porodica je često provodila praznike u Amorbahu, jugoistočno od Frankfurta. Šetnja od Amorbaha do susednog gradića Miltenberga, završavala se kapijom, koju su deca zvala „Ledara“, „Schnatterloch“ („Schnattern“, cvokotati; „loch“, rupa), zato što je na tom delu staze, koja je prolazila kroz gustu šumu, uvek bilo veoma hladno. (T. W. Adorno, „Amorbach“, Ohne Leitbild, 1966.)

11 Vilijam Knudsen (William Knudsen, 1879–1948), čuveni rukovodilac iz automobilske industrije, koji je radio za Ford i General Motors. Godine 1940, predsednik Ruzvelt ga je unapredio u čin generala i pozvao u Vašington, radi učešća u organizaciji ratne proizvodnje.

12 Ili „Majstori pevači iz Nirnberga“, Richard Wagner, Die Meistersinger von Nürnberg, 1868.

13 Bockenheimer Warte, stara srednjovekovna kula, nadomak Frankfurtskog univerziteta.

14 Engleski slikari Thomas Gainsborough (1827–1788, između ostalog, autor slike „Plavi dečak“, iako ova prikazuje starijeg dečaka, a ne „malo dete“ iz Adornovog sna) i Joshua Reynolds (1723–1792).

15 Oberrad, južno predgrađe Frankfurta, na samoj Majni, gde se Adornova porodica preselila 1914, odmah po izbijanju rata.

16 Anton Wildgans (1881–1932), Die Sonete an Ead, 1927. R., kojoj je Adorno napisao sonet je američka glumica Renée Nell, s kojom je u to vreme bio u vezi. Jedna od pesma koje joj je posvetio može se pročitati i u biografiji, Stefan Müller-Doohm, Adorno: Eine biographie, 2003 (str. 61 engleskog izdanja, Adorno: A Biography, 2005).

17 Le Sphinx, čuveni bordel iz Pariza, otvoren 1931.

18 U originalu, „Dieser Volksauflauf (masovni skup, gomila) von einem Reisauflauf (sufle od pirinča)“.

19 Alexander Granach (Jessaja Granach, 1893–1945), poznati nemački pozorišni i filmski glumac, iz dvadesetih i tridesetih godina XX veka, koji se kasnije proslavio na Brodveju i u Holividu (Nosferatu, Ninotchka, Hangmen Also Die, itd.). Autor zapažene autobiografije, Da geht ein Mensch: Autobiographischer Roman (1945), na koju se Adorno ovde osvrće. (Eng., There Goes an Actor , 1945; novo izdanje, pod naslovom, From the Shtetl to the Stage: The Odyssey of a Wandering Actor, 2010.)

20 Naslov Bodlerove pesme, „Male starice“ (Charles Baudelaire, Le Fleurs du Mal, drugo, prošireno izdanje, iz 1861).

21 Alexander Sándor Jemnitz (1890–1963), mađarski kompozitor, dirigent i uticajni muzički kritičar. Jedan od Šenbergovih učenika.

22 Anton „Toni“ Maaskoff, poznati violinista iz prvih decenija XX veka.

23 Priča iz Granahovog romana Da geht ein Mensch (1945), „Zwei Familien, vier Freundschaften (Dve porodice, četvoro prijatelja)“, o velikom prijateljstvu i tragičnoj sudbini dva hendikepirana dečaka, iz dve bliske porodice, jevrejske i hrišćanske (dešava se u zapadnoj Ukrajini, u Granahovom rodnom mestu). Reč je o jevrejskom dečaku zvanom Rašmonesl (Rachmonessl, deminutiv od hebrejske reči za „milost“) i ukrajinskom dečaku zvanom „Hvala Bogu“ (Gott-zum-dank, u nemačkom tekstu), zato što je na svako pitanje odgovarao sa „Hvala Bogu“. U priči se navode samo njihovi nadimci. Idilično prijateljstvo dve porodice strada pod stalnim pritiskom verske zatucanosti i mržnje.

24 Ovaj san je, uz manje izmene i bez pominjanja imena, našao svoje mesto i u Adornovoj knjizi Minima moralia: Reflexionen aus dem beschädigten Leben (1951), Treći deo (1946–1947), aforizam 122.

25 Luli Deste (Julie „Luli“ Dorothea von Bodenhausen, 1902–1951), nemačka glumica, koja je napravila karijeru u Americi, i Adornova platonska ljubav. Upoznali su se 1943, u Kaliforniji. Poznata i kao grofica Gerc (grofica G., kako se spominje kasnije u knjizi), posle kratkog braka sa Albrehtom fon Gercom (Albrecht von Goertz), industrijskim dizajnerom, autorom dizajna za nekoliko modela BMW. Kao Luli Kollsman, napisala je i autobiografski roman Come, take my hand (1949), koji se posredno spominje u još jednoj napomeni, dalje u knjizi.

26 Herwarth Walden (Georg Lewin, 1878–1941), nemački ekspresionistički pesnik, muž Elze Lasker-Šiler (Else Lasker-Schüler), od 1901–1911. Komunista, 1932. emigrirao u SSSR, gde je kasnije stradao u staljinističkim čistkama.

27 Friedrich Traugott Gubler (1900–1965), švajcarski advokat i novinar, koji je 1931. postao urednik umetničke rubrike dnevnog lista Frankuter Zeitung.

28 Wilhelm (William) Dieterle (1893–1972), čuveni nemački glumac, još iz vremena nemog filma (Faust, F. W. Murnau, 1926), koji je kasnije napravio karijeru u Holividu.

29 U Minima moralia, u aforizmu 33 (Daleko od vatrene linije), jednom od retkih koji nose približan datum nastanka („jesen 1944“), Adorno je, nekoliko meseci posle ovog sna, napisao: „... Na pitanje šta treba uraditi s poraženom Nemačkom, mogu da kažem samo dve stvari. Prvo: ni po koju cenu, ni pod kakvim uslovima, ne želim da se nađem među dželatima ili da za njih tražim neki pravni izgovor. Drugo: ne želim da se nađem pri ruci onima koji se, makar i na osnovu zakona, svete za počinjena nedela. To je duboko nezadovoljavajući i protivrečan odgovor, koji pravi sprdnju i od principa i od prakse. Ali, problem možda leži u samom pitanju, ne samo u meni.“

30 Aluzija na nemačkog giganta iz metalske industrije Mannesmann (Düsseldorf, od 1890), nazvane po inženjeru Rajnhardu Manesmanu (Reinhard Mannesmann, 1856–1922), koji je pronašao postupak za izradu bešavnih cevi.

31 Louische ili Lujche je zamišljenik lik iz crtica koje Adorno pisao dugi niz godina.

32 „Pierrot lunaire“: ciklus od pedeset pesama belgijskog pesnika Albera Žiroa (Albert Giraud, rođ. Emile Albert Kayenbergh, 1860–1929), Pierrot lunaire: rondels bergamasques, iz 1884. Adorno verovatno više aludira na Šenbergovu muzičku adapataciju, iz 1912: Arnold Schoenberg, Dreimal sieben Gedichte aus Albert GiraudsPierrot lunaireili Pierrot Lunaire, Op. 21.

33 Luise Rainer (1910–2014, 104 godine), nemačko-američka glumica, dobitnica dva Oskara.

34 Likovi iz Prustovog romana, U potrazi za izgubljenim vremenom, tom Oko Germantovih (Marcel Proust, À la recherche du temps perdu, 1913–1927, Le côté de Guermantes, 1920–1921).

35 Maidon Horkheimer, žena Maksa Horkhajmera (Rose „Maidon“ Horkheimer, 1887–1969).

36 Der Aufbau, časopis jevrejskih emigranta iz Nemačke, osnovan 1934, u Njujorku. U tom časopisu je i Adorno, još 1942, objavio prva tri „američka“ sna iz ove zbirke, pod naslovom „Träume in Amerika. Drei Protokolle“ (Snovi u Americi. Tri protokola; Der Aufbau, Vol. VIII – No. 40, October 1942, str. 17).

37 „Da li želite mineralnu vodu, gospodine, da li želite mineralnu vodu.“

38 Alban Berg (1885–1934), austrijski kompozitor, uz Arnolda Šenberga i Antona Veberna, najznačajniji predstavnik Druge bečke škole („Zweite Wiener Schule“ ili „Neue Wiener Schule“). Adorno ga je neizmerno cenio i vodio s njim vrlo intenzivnu prepisku. (Theodor W. Adorno, Alban Berg: Briefwechsel 1925–1935, Suhrkamp Verlag, Frankfurt am Main, 1997; Theodor W. Adorno and Alban Berg: Correspondence 1925–1935, Polity Press, Cambridge, 2005.)

39 Napomena urednika nemačkog izdanja: „Naravno, reč je o etimologiji iz sna. Danas se veruje da prezime Dreyfus ( u nemačkoj verziji sa dva ’s’) verovatno potiče od jednog toponima, od grada Trier, u Rajnskoj oblasti, verovatno na osnovu njegovog francuskog naziva, Trèves.“ Prema drugim tumačenjima, to prezime, zaista često među Jevrejima iz Rajnske oblasti, ipak potiče od tronošca.

40 Hanns Eisler (1898–1962): austrijski kompozitor, Šenbergov učenik i dugogodišnji saradnik Bertolta Brehta; između ostalog, autor himne Demokratske Republike Nemačke. Iz SAD je bio proteran 1948, kao jedan od prvih umetnika koji su se našli na udaru Makartijevih antikomunističkih čistki.

41 Gottfried Reinhardt (1911–1994), sin Maksa Rajnharta (Max Reinhardt, 1873–1973), takođe režiser.

42 Salka Viertel (1889–1978), austrijska glumica i scenaristkinja. Velika prijateljica Grete Garbo, koautorka scenarija za njena dva filma, Queen Christina (1933) i Anna Karenina (1935).

43 Šarlota Aleksander (Charlotte Alexander), bivša žena Adornovog američkog lekara Roberta P. Alexandera, iz San Franciska (Berkli), s kojom je Adorno bio u dužoj i vrlo burnoj vezi.

44 Franz Schubert, Winterreise, Op. 89 (1828), ciklus pesma za glas i klavir, na stihove Wilhelma Müllera. Adorno je nehotično izmenio stih u jednoj reči: „Habe ja doch nichts begangen, Daß ich Menschen sollte scheu’n (Nisam počinio nikakav zločin, zašto bih izbegavao ljudski rod).“

45 Pierre Laval (1883–1945), francuski političar, u početku socijalista, zatim ekstremni desničar, a za vreme Drugog svetskog rata, predsednik kolaboracionističke vlade. Pogubljen 1945.

46 I ova fraza je našla svoje mesto u Minima moralia, u delu napisanom 1946–1947, u aforizmu 109, L’inutile beauté (Beskorisna lepota): „Posrnula žena, kao i ona opsesivna, mučenica je sreće.“

47 T. W. Adorno, Philosophie der neuen Musik, Gesammelte Schriften, Band 12, Suhrkamp Verlag, (1949) 1972. T. W. Adorno, Filozofija nove muzike, Nolit, Beograd, 1968.

48 Verovatno Šenberg.

49 „Mesto na stolu, za rezede slatkog mirisa“: stihovi iz poeme „Allerseelen“ (Sve duše), austrijskog pesnika Hermana fon Glima (Hermann von Glim, 1812–1864), za koju je muziku napisao Rihard Štraus (Richard Strauss, 1885).

50 T. W. Adorno, „Zur gesellschaftlichen Lage der Musik“, Zeitschrift für Sozialforschung 1, 1932, str. 105.

51 Prva poseta Maksa Horkhajmera Evropi, posle Drugog svetskog rata, u kojoj je počeo da priprema teren za povratak Instituta za društvena istraživanja, čiji je bio direktor, u Nemačku (Frankfurt).

52 Prvi citat, „O Sveta glavo, sada ranjena“, potiče iz nemačke verzije latinske himne, koju je zabeležio Paul Gerhardt (1607–1667), i koju je Bah kasnije delimično iskoristio za svoju Pasiju po Mateju (Matthäus-Passion, 1727). Drugi citat je besmislica („Dođi, moj mali Traheru“), ali bogata asocijacijama, koje Adorno navodi u zagradi: Trachodon = trahodon, vrsta dinosaura; Achaean = ahajski, grčko pleme; trochee = trohej, u poeziji, dvosložna stopa u antičkoj metrici, od jednog dugog i jednog kratkog sloga; Galilean = galilejski, iz Galileje.

53 Ferdinand Kramer (1898–1985): nemački arhitekta i dizajner, Adornov prijatelj još iz detinjstva. Benno Reifenberg (1892–1970) bio je novinar Frankfuter Zeitung, u vreme Vajmarske republike, da bi kasnije postao član redakcije njegovog naslednika, Frankfuter Allgemeine Zeitung.

54 U originalu, „Sesselkrebs“; možda aluzija na „foteljaške“ ili „salonske intelektualce“.

55 Likovi iz Valenštajna.

56 Robert de Saint-Loup, jedan od Prustovih junaka.

57 U originalu, „ganz brav“; dobar dečko, vrlo dobro, i sl.

58 Verovatno Tasssilo (Thassilo) von Winterfeldt (1934–2003), sin Tatjane von Winterfeldt (1907–1981), koja je na nemački prevela autobiografiju Adornove američke ljubavi, filmske zvezde Luli (kao Luli Kollsman, Come, take my hand, 1949; na nemačkom, Luli: Du bist wunderbar..., 1951; videti f. 25).

59 Sils-Maria, seoce iz okruga Sils im Engadin, u južnoj Švajcarskoj. Poznato po „Ničeovoj kući“, u kojoj je ovaj provodio leta 1881. i 1883–1888. Adornovo omiljeno odmaralište, koje je u jednom pismu Horkhajmeru opisao kao „pravo topos noetikos (noetos)“ – ili „duhovno mesto“, „svet misli“, itd. (pismo od 27. XII 1949). Svoje razmišljanja o tom mestu i Ničeu, Adorno je izneo i u tekstu „Aus Sils Maria“, Ohne Leitbild: Parva Aesthetica, 1967, str. 48–51 (Gesammelte Schriften, vol. 10, II deo, str. 326–329).

60 Rudolf Kolisch (1896–1978), avangardni violinista. Adornov veliki prijatelj i brat Šenbergove druge žene, Gertrude Kolisch (1898–1967). Imao je sopstveni gudački kvartet, s kojim je među prvima izvodio dela Šenberga, Berga i Veberna.

61 Helene Nahowski Berg (1885–1976), žena Albana Berga (f. 34).

62 Marie Luise Kaschnitz (1901–1971), jedna od vodećih posleratnih nemačkih književnica i pesnikinja. Družila se sa Adornom, po njegovom povratku u Nemačku. Kraće vreme predavala poeziju na Frankfurtskom univerzitetu.

63 Izmišljen citat, a Projekat Pasaži je prvi put objavljen tačno dvadeset godina posle ovog sna, 1982. Adorno ovde koristi jedan od radnih naslova, „Passagenarbeit“ (Rad o pasažima). Walter Benjamin, Das Passagen-Werk (1927–1940), Suhrkamp Verlag, Frankfurt am Main, 1982.

64 „Voleo bih da urežem u svako stablo...“, iz pesme „Ungeduld (Nestrpljenje)“, iz Šubertovog ciklusa Die schöne Müllerin (1824).

65 Gershom Scholem (1897–1982), filozof i istoričar, istraživač Kabale i jevrejskog misticizma, najbliži Benjaminov prijatelj. Bio je blizak i sa Adornom, s kojim je, između ostalog, radio i na sređivanju i objavljivanju Benjaminove zaostavštine.

66 Stihovi iz Minjonine (Mignon) pesme, doslovno: „Pusti me da samo svetlucam (kao privid), dok ne postanem stvarna“. J. W. Goethe, Wilhelm Meister Lehrjahre, deo VIII:2 (Godine učenja Vilhelma Majstera, 1795–1796).

67 Else Herzberger (1877–1962), bliska prijateljica Adornovih roditelja, kasnije pomagala i Valtera Benjamina, za vreme njegovog izgnanstva u Parizu.

68 Peter Suhrkamp (1891–1959), izdavač iz Frankfurta, osnivač Suhrkamp Verlag.

69 Hermann Grab (1903–1949), nemački muzički kritičar i pisac, iz Praga, kasnije u izbeglištvu u Parizu i SAD. Stari Adornov prijatelj, kojem je ovaj, između ostalog, posvetio i esej, „Valéry Proust Museum: Hermann von Grab zum Gedächtnis“, iz zbirke Prismen, 1955.

70 Od ovog datuma, A. je Arleta Pilman (
1   2   3   4   5   6


Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©atelim.com 2016
rəhbərliyinə müraciət