Seminarski rad iz opće historije srednjeg vijeka Tema: Goti

Seminarski rad iz opće historije srednjeg vijeka Tema: Goti

SADRŽAJ

1.UVOD

U seminarskom radu na temu «Goti» pokušat ću da u kratkim crtama predstavim gotski narod, od njihovog prvobitnog staništa, pa sve do njihovog nestanka sa historijske pozornice.

Kako je tema veoma široka, pokušat ću da u ovom radu predočim one bitne elemente Gotske historije. Naslove sam podijelio hronološki, tako da svaka cjelina karakterizira određeni dio historijskog zbivanja.

Kako je u samom početku Gotske historije došlo do razdvajanja Gotske skupine, na Vizigote i Ostrogote, tako sam i definirao teme koje su svojstvene i za Vizigote i Ostrogote.

Uzimajući u obzir činjenicu da je tema «Goti» veoma širok pojam, bio sam primoran da neke stvari spomenem usputno, ne posežući dublje u problematiku, a pokušao sam se fokusirati samo na događaje koji su bitno uticali na Gotsku historiju. Gotski narod je bio suočen sa mnogim poteškoćama na svom putu.

Ovaj narod je bio jedan od prvih na udaru velike seobe naroda koja je se desila na početku srednjeg vijeka.

Suočen sa takvom opasnošću bili su primorani da se kreću ka nekim boljim predjelima i uslovima za život. Na taj način i biti će jedan od prvih naroda koji će zauzeti dotada neosvojen Rim.

Upravo od tada Rimska historija će poprimiti sasvim drugačiji karakter u odnosu na dotadašnju historiju.

Ono što karakterizira Gote je to što se oni nikad nisu uspjeli sporazumjeti sa narodima oko njih, što će upravo ta karakteristika i biti pogubna za ovaj narod.

2.PORIJEKLO GOTA

Goti predstavljaju Germansku skupinu naroda koji su još u antičko doba živjeli na području jugoistočnog dijela Skandinavskog poluostrva, zatim na području Iberskog poluostrva i u slivovima rijeka Labe i Vezere.

Goti predstavljaju samo jedan dio Germanskog naroda koji pripadaju istočnoj skupini Germana. U istočnu skupinu Germana osim Gota posebno se ističu još i Vandali, Burgundi, Rugijci, Gepidi i Langobardi.

Istočni Germani su živjeli u dolinama rijeka Odre i Visle, dok su Zapadni Germani živjeli duž obala Sjevernog Mora i na Jitlandskom poluostrvu.

Od Zapadnih Germana po mišljenju navadenog djela grupe autora¹ posebno se ističu Angli, Saksi, Teutonci i Kimbri, dok drugi autor Šunjić² spominje još i druge važne skupine Zapadnih Germana; France, Saksonce, Frize i Tirinžane.

Prvi put se spominju Germani, odnosno njihov prodor u Italiju po mišljenju Paretija³ još 222.god. p.n.e. u takozvanom izvoru «Fasti triumphales», koji govori o pobjedi Rimljana nad Germanima. U tom izvoru govori se o Germanima kao keltskim plaćenicima, a Rimljani su ih zvali «Geasates».

Postoje još raniji podatci koji govore o Germanskim narodima, tačnije o Zapadnim Germanima, Teutoncima koji se spominju još ranije u odnosu na prethodno navedenu godinu, a ta godina je 325.god. p.n.e., međutim, ovi podatci po mišljenju nekih autora nisu vjerodostojni, jer ne postoje konkretniji podatci koji detaljnije upućuju na ove događaje.⁴

Nešto više podataka o porijeklu Germana može se naći iz vremena Rimske Republike, za vrijeme vladanja rimskog trijumvira Gaja Julija Cezara.

Kako je Julije Cezar bio namjesnik provincije Galije i kako je vodio mnoge ratove sa Galima i Germanima, i bio veoma iskusan ratnik, pisao je o raznim svojim poduhvatima. On je došao na ideju i da nešto zapiše o narodima sa kojima je vodio bitke, te zavisno od situacije stupao u saveze s tim narodima, o kojima Rimljani nisu imali nekih posebnih predstava. Na taj način i nastaje njegovo djelo pod nazivom «Komentari o galskom ratu». U tom djelu on često opisuje svoje sukobe sa germanskim plemenima, rat sa germanskim kraljem Ariovistom i opisuje njihovo društveno uređenje i njihove karakteristične običaje.⁵ Podatke o Germanima također se može pratiti i iz djela Tacita, Jordanesa.

Po nekim autorima Goti su dobili naziv po ostrvu Gotlandu na kojem je stanovao jedan dio gotske skupine, a također, zastupljena je i druga teorija koja govori o tome da su dobili naziv i od takozvanih Gauta, po južno skandinavskom plemenu.⁶

Ovu tezu o nazivu Gota po ostrvu Gotlandu i plemenu Gutar koji je na njemu živjelo, kao i «Južno Skandinavsku tezu» ako se tako može nazvati, spominje u svom djelu i Marko Šunjić⁷, koji se također oslanja samo na izvore tadašnjih pisaca. Međutim, ni on nema čvršćih dokaza o tome, kao i mnogi historičari koji se bave ovim pitanjima, tako da ovo pitanje ostaje otvoreno i danas.

Prilikom Cezarovih osvajanja u provinciji Galiji u kojoj je bio namjesnik, mnogi Germani su stupali u rimsku vojsku kao najamnici. Također, nešto kasnije, i Konstantin Veliki prilikom građanskih ratova u Rimu je koristio Germane za ostvarenje svojih političkih ciljeva.⁸

Već od 9.god.n.e vidljivo je jačanje Germana. Sve češće dolazi do raznih ustanaka Germanskih plemena protiv Rimljana, pa tako rimska granica prema Germanima postaje rijeka Rajna, a samo mali broj plemena ostaje i dalje pod rimskom vlašću.⁹

Dakle , iz ovog bi se moglo zaključiti da su Germani još i tada imali veliki uticaj na tokove rimske historije.

3. GOTI NA PONTSKOM PRIMORJU

U II. st.p.n.e Goti napuštaju svoje stanište i pod vođstvom gotskoga kralja Filimera pokreću seobu prema obalama Ponta.¹⁰ Najverovatnije je da su bili primorani napustiti svoja ranija staništa iz najmanje dva razloga.

Prvi uzrok tog pomijeranja bi se mogla uzeti velika naseljenost Germanskih plemena na relativno malom prostoru, a drugi uzrok bi bio veoma mnogo povezan sa prvim, a sastojao bi se u nedovoljnim uslovima za opstanak. Prije svega tu mislim na hranu, jer je to pretežno narod polunomadskog tipa, što se može vidjeti iz svjedočanstava Gaja Julija Cezara(«agriculture non student»). ¹¹

Goti su se dolaskom na područje Ponta nešto više uzdigli na društvenom i kulturnom nivou u odnosu na prethodni period svoje historije.

To bi moglo biti razumljivo iz jednog objektivnog razloga. Goti su se naselili na prostore na kojima je već kultura naroda koje su zatekli daleko više napredovala u odnosu na gotski narod.

Na tom području ti zatečeni narodi su već bili dobro upoznati sa agrikulturom, trgovinom i drugim zanatima. Zatim, ti su prostori daleko više imali doticaja sa grčkom i rimskom kulturom.

Prilikom tog pomijeranja Gota dolazi i do podjele Gota na dva dijela, odnosno na dva plemena Vizigote (Zapadne Gote) i Ostrogote (Istočne Gote) koji se kreću različitim putem prema obalama Ponta.

Ova dva plemena, u početku su se nazivala drugačijim imenima Tervinzi(Stepski Goti) i Greutunzi(Šumski Goti).¹² Ovi su se nazivi pojavili 269.god. p.n.e kada se rimski car Klaudije II bio sukobio sa Gotima kod grada Naisusa, današnjeg Niša.

Prilikom ove podjele na Vizigote i Ostrogote dolazi i do podjele historije ova dva plemena, odnosno do odvajanja «puteva» u njihovom historijskom razvoju.

Naime, uskoro će im prijetiti jedna velika opasnost koja će dovesti do daljih pomijeranja ova dva naroda, ali na različite strane. O ovoj opasnosti i njihovim pomijeranjima biti će riječi nešto kasnije u drugim poglavljima.

Dakle, prilikom naseljavanja Gota na obale Ponta došlo je do razdvajanja već spominjane dvije skupine Vizigota i Ostrogota.

Vizigoti su naselili prostor koji se nalazio između rijeka Dunava i Dnjestra, a Ostrogotski teritorij se prostirao između rijeka Dnjestra i Dnjepra i jedan dio se prostirao od Dnjepra do rijeke Don.

Mjesta koja su ti narodi naselili se ne mogu uzeti kao tačan podatak, ali se može reći da je na tom teritoriju bila najveća koncentracija ova dva gotska naroda.

Veliki uticaj kulture Gota u ovom vremenskom periodu može se pripisati čovjeku kojega neki autori spominju kao « Mojsija Gota»¹³. Postoji teza da Goti prije pojave Ulfile nisu imali ni svog vlastitog pisma, kao ni književnog jezika.¹⁴

Prema tome, Ulfila se može smatrati i začetnikom gotskog pisma, jer je upravo on i preveo bibliju na jezik razumljiv gotskom narodu.

Ulfila je počeo da širi hrišćanstvo u obliku arijanstva što je veoma odgovaralo u to vrijeme i vizantiskom caru Konstanciju.¹⁵

Na taj način Goti će skoro kroz cijelu svoju historiju biti pod uticajem arijanskog učenja.

Ovo arijansko učenje bit će kod Vizigota uzrok raznih borbi u unutrašnjosti Tolosadskog kao i Toledskog kraljevstva, jer će vremenom ta vjera dolaziti u sukob sa drugom vjerom, hrišćanstvom , te će dolaziti do raznih sukoba na dvoru.

Ti sukobi će na kraju i biti jedan od uzroka pada Vizigota. Nešto slično će se dešavati i kod Ostrogota, ali o tome će biti riječi nešto kasnije u daljem izlaganju seminarskog rada.

4. GOTI ZA VRIJEME NAVALE HUNA

Prostor koji su Goti zauzeli na početku III. st.n.e neće biti stalno stanište ovog naroda.

Goti će biti primorani da napuste ovo stanište zbog jednog velikog razloga, a taj razlog je velika najezda plemena Huna koji dolaze sa Istoka u velikom broju, pustošeći sve što im se nađe na putu.

Zahvaljujući jakoj konjici, ovo Hunsko pleme pod vođstvom Balamirom je veoma brzo napredovalo. Godine, 374.n.e. pobjeđuju najprije Alane a zatim i 375.god Ostrogote pod vođstvom ostrogotskog kralja Hermanarika koji se po tradiciji nakon poraza ubio. ¹⁶

Nakon ovog poraza, jedan dio Ostrogota se pokorio Hunima, a drugi dio je pobjegao na Zapad na obale srednjeg toka rijeke Dnjestar u bliže susjedstvo Vizigota.¹⁷

Može se pretpostaviti, da je ovo naseljavanje Ostrogota dovelo do prenatrpanosti stanovništva na relativno malom prostoru, pa tako da postojeća zemlja nije bila dovoljna da prehrani stanovništvo.

Sa druge strane, možda je ta zemlja i bila dovoljna za preživljavanje, ali najvjerovatnije je da nije bila u potpunosti iskorištena, s obzirom da je ta skupina naroda tek počela da izučava agrikulturu.

Ostrogoti će nakon ovog događaja imati nešto tamniju historiju u odnosu na Vizigote. U ovom periodu njihova historija je manje poznata u odnosu na Vizigotsku. Ostrogoti će biti u centru historijskog zbivanja nešto kasnije, polovinom petog stoljeća kada će gospodariti Rimom.

Prenatrpanost stanovništva, je dalo povoda Vizigotima da mole za pomoć vizantijskog cara Valensa da im dopusti da se nasele na većoj teritoriji, u odnosu na trenutnu.

Iz slijedećeg citata se može barem površno vidjeti situacija u kojoj su se našli Goti; «Mašući rukama i moleći», piše Evnapije(345-420), tadašnji savremenik, «tražili su da se preko barki uspostavi most i da im se dopusti prelaz».¹⁸

Car Valens je pristao na ovu vizigotsku molbu i određena je teritorija koja je se nalazi južno od rijeke Dunav.¹⁹ Određeni su posebni uslovi koje su Vizigoti morali ispuniti ukoliko žele da se nasele na novoj teritoriji.

Uslovi koje je car Valens nametao Vizigotima su sljedeći:²⁰

• 
  Da Vizigoti uđu na novi teritorij nenaoružani,
  
• 
  Da se odreknu djece koja su bila nastanjena na raznim oblastima. Ovim uslovom Valens sigurno nije želio da prostor koji dodjeljuje Vizigotima bude prenatrpan. S druge strane, ovaj čin cara Valensa je bio vrlo nehuman, jer tim činom razdvaja mnoge krvne srodnike vezane za neku porodicu unutar Vizigotskog naroda.
  
• 
  Da Vizigoti kao federati brane Rimsko carstvo svojim vlastitim snagama. Ovaj uslov nije tada bio ništa novo, jer su se Rimljani i prije koristili ovakvom vrstom taktike.
  

Međutim, kada su se Vizigoti naselili na novi prostor uslijedilo je terorisanje ovog germanskog plemena od strane rimskih činovnika.

Sa druge strane, car Valens je obećao Vizigotima da će ih snabdijevati hranom. Međutim, kako je i Vizantija bila u teškoj poziciji tako je ta pomoć bila samo prazno obećanje. Nezadovoljstvo Vizigota se veoma brzo širilo.

Nezadovoljstvo se toliko proširilo da je uslijedio veliki ustanak Vizigota. Kako nisu mogli da iznađu rješenje za svoju krizu, Vizigoti su počeli da pljačkaju okolne teritorije. Njima se priključuju i drugi narodi, nezadovoljni seljaci, robovi, kao i dio Ostrogota, tako da je cijela Trakija bila preplavljena barbarima.²¹

Nakon manjih pokušaja ugušivanja ustanka, koji nisu doveli do boljih rezultata, kreće u borbu i sam car Valens. U bitci kod Hadrijanopolja 378. god rimska vojska je bila skoro potpuno uništena od strane Vizigota i drugih njihovih saveznika kao i Ostrogota.

Ovaj poraz je bio katastrofalan u očima mnogih savremenika toga doba. Rimska moć, do tada nepokolebljiva se skršila u jednoj bitci. Opisujući bitku savremeni historičar Amijan Marcelin je poredi sa bitkom kod Kane.²²

Ovim činom Vizigotima su bila otvorena mnoga nova vrata prema drugim zemljama. Također, ova pobjeda je povećala i reputaciju Vizigota, kao i Ostrogota, pa tako u buduće novi car Teodosije nastoji da ih što više pridobije na svoju stranu, kako se ne bi ponovilo slično zlo.

Car Teodosije im daje slijedeće povlastice:²³

• 
  Garantira im punu autonomiju
  
• 
  Oslobađa ih poreznih obaveza
  
• 
  Daje plaće za graničarsku službu
  

Međutim, ovakva politika neće biti dugog vijeka. Car Teodosije je crpio ogromna sredstva iz državne blagajne da bi osigurao kakav-takav mir.

Takvo stanje će se veoma pogoršati nakon njegove smrti 395. godine, kada će doći do ponovnog napada Vizigota. O ovim prilikama biti će riječi u narednom naslovu pod nazivom «Vizigoti na Zapadu».

Također, biti će nešto više riječi i o Ostrogotima nakon ovih prilika u narednom izlaganju, koje će se odnositi na poseban naslov posvećen ovoj Istočnoj skupini Germana.

5. VIZIGOTI NA ZAPADU

Nakon relativno kraćeg mira Vizigota pod rimskim carem Teodosijem, ponovno će doći do zaoštravanja i drugačije politike prema ovom Vizigotskom narodu.

Usljed novih prilika, Vizigoti ni ovu teritoriju koju im je dodijelio istočno rimski car Valens, na kojoj su se nalazili i u Teodosijevo vrijeme, neće imati u stalnom posjedu. Razloga za dalje pomijeranje će biti mnogo, a pokušat ću uz pomoć literature i da predočim događaje koji su naveli Vizigote na ovo pomijeranje.

Jedan od uzroka ponovne pobune Vizigota je već spominjana relativno mala zemlja za ovaj narod i primitivna zemljoradnja. Uslijed takvih prilika, Vizigoti su krenuli da opsjedaju Vizantiju, ali ih uspijeva od toga odvratiti prefekt istočnog rimskog carstva Rufin, koji im je obećao da će im dati Ilirik.²⁵ Ovakvo nastupanje Vizantije dovelo je do velikih nesuglasica sa Rimom, kome je i pripadao Ilirik.

Međutim, Vizigotima je i bilo svejedno šta se dešava između ove dvije strane, pa tako oni već počinju da pustoše teritorije koje je obećao Rufin. Najprije pustoše teritoriju Epira.

Istočno rimski car Arkadije, sin Teodosija, je pokušao uz pomoć politike da barem malo zaustavi Vizigotske navale, na taj način što je vođu Vizigota Alariha imenovao za vrhovnog vojskovođu Ilirika 397.godine.²⁶

Po tome planu Vizigoti bi trebali da budu u službi Arkadija. Međutim, vizigotski kralj Alarih je imao sasvim drugačiju viziju. Njegov cilj je bio osvajanje Rima, te već poduzima dva pohoda 401 i 405. godine, ali je u oba navrata pobijeđen od strane Honorijevog²⁷ vojskovođe Stilihona.

Kako je Stilihon uvidio da ovakva taktika odbrane ne donosi neke bitne rezultate. Odlučuje da pokuša zaustaviti Vizigote na drugi, politički način, koji bi se sastojao u potkupljivanju. Međutim, takvom politikom nije bio zadovoljan car Honorije. Naime, Honoriju se nije svidjela ni Stilihonova taktika odbrane. U tom pogledu je napravio jednu veliku grešku jer je povukao trupe iz Galije koje bi trebale da se priključe odbrani od Vizigota.

To povlačenje je imalo za posljedicu probijanje rajnske granice u Galiji od strane raznih varvara.²⁸ Uslijed toga nezadovoljstva Honorije naređuje ubistvo Stilihona i on biva ubijen 408. god²⁹. Tek nakon Stilihonove smrti Honorije će spoznati kakvu je grešku napravio, jer se baš poslije toga događaja Vizigotima pruža mogućnost da napreduju prema Italiji.

Nakon ovog događaja car Honorije premješta rezidenciju iz Rima u Ravenu,³⁰ jer je smatrao da će se moći lakše braniti ako bude bliže neprijatelju.

Poslije smrti Stilihona car Honorije naređuje i ubistva svih barbara koji su služili rimsku vojsku. To je dalo povoda Vizigotima da napadnu na Rim, pod izgovorom da samo naplaćuju kaznu za počinjena nedjela.³¹ Na taj način Alarih dolazi do Rima već iste 408. godine, kada je ubijen Stilihon .

U opsjednutom Rimu je nastupila velika glad i stanovništvo koje se nalazilo u njemu, zaokupljeno vlastitim brigama nije ni bilo zainteresirano za odbranu. Također, u to vrijeme zavlada i kuga, što je također dodatno uticalo na moral opsjednutih.³²

Prilikom ove opsade Alarih je bio spreman na pregovore.

Tražio je slijedeće:³³

• 
  Da se Gotima predaju provincije Norik, Venecija, Dalmacija
  
• 
  Da Rim plaća godišnji danak Gotima
  
• 
  Da mu se da titula vrhovnog vojnog komandanta(magister milutum)
  

Možda su ovi zahtjevi Alariha i bili formalnost, jer je on svakako planirao napasti Rim, što se može vidjeti iz prethodnih godina, kada ga je Stilihon u tome zaustavljao. Uslijed odbijanja pregovora od strane Honorija, Alarih napada na Rim 410. godine i osvaja ga.

Ovo osvajanje Rima je našlo veoma mnogo odjeka u svim dotadašnjim zemljama svijeta. Uslijedilo je jedno veliko zaprepaštenje, jer je to prvi pad vječnog grada Rima u historiji.

Sveti Jeronim koji je u to vrijeme bio zatočen u Palestini pisao je: «Glas mi se guši a jecaji me prekidaju dok diktiram ove riječi».³⁴

Nakon ovoga događaja, Alarih nije namjeravao da se duže zadržava na pokorenoj teritoriji. Njegov plan je bio da se prebaci na Jug, na Siciliju, a sa Sicilije u Afriku. Međutim, njegov plan se neće uspjeti realizirati jer su Vizigoti bili nevješti u pravljenju lađa, a osim toga spriječit će ih i smrt njihovog kralja koja će nastupiti nekoliko dana nakon zauzeća Rima.

Nakon smrti Alariha vlast nad Vizigotima preuzima njegov šurjak Ataulf,³⁵ koji nije imao isti plan kao svoj prethodnik, te stoga kreće prema Galiji. On je imao nešto drugačiju politiku i stav prema rimskom narodu. Pokušavao je da sa Honorijem napravi kompromis, sklopio čak i dinastički brak sa Honorijevom sestrom, ali , sve što je pokušao je bilo uzaludno. Usljed takvih raspri Ataulf biva ubijen 415. godine, a nasljeđuje ga njegov brat Valija, koji je također imao nešto drugačije vizije u odnosu na prethodnika.

Kod Valije se ponovno rađa ideja o prebacivanju Vizigota u Afriku, ali ni njemu to neće poći za rukom zbog sličnog problema kojeg je nekada mučilo i Alariha, a to je nedostatak lađa. Za razliku od svojih prethodnika, Valiji je pošlo za rukom da se sporazumi sa rimskim carem. Vizigoti su tim ugovorom bili obavezani da ispune slijedeće zahtjeve:³⁶

• 
  Da se Vizigoti u svojstvu federata nasele na teritoriji između rijeka Loare i Garone u Galiji sa gradovima Poitersom, Bordeauxom i Tuluzom.
  
• 
  Da očiste Španiju od Alana i Vandala koji su u to vrijeme bili ugrožavali rimske posjede.
  

Ovakav nastup rimskoga cara je možda bila taktika poznata kao « zavadi pa vladaj». On je najvjerovatnije pokušao da ovom taktikom oslabi Vizigote i da tako nastalu situaciju proba što je moguće bolje iskoristiti.

Međutim, kako su Vizigoti u tom poslu veoma dobro napredovali, uslijedila je bojaznost od strane Rima da moć Vizigota ne poraste. Iz toga razloga Vizigoti su i opozvani iz španije.

U to vrijeme 418. godine umire Valija, a njegovu politiku nastavlja novi Vizigotski kralj Teodorih I(419-451)³⁷. Za vlade ovog kralja završeno je naseljavanje na novu teritoriju koju je Valija dobio na raspolaganje. Ujedno, pod Teodorihom I, počinje da se obrazuje kraljevstvo na relativno stalnijoj teritoriji. Na novom teritoriju Teodorih I će biti i začetnik novog kraljevstva poznato pod imenom «Tolosadsko».

5.1. Tolosadsko kraljevstvo Vizigota

Tolosadsko kraljevstvo dobija naziv po tadašnjoj novoj kraljevoj rezidenciji koja se nalazila u gradu Tuluzu. Ovo kraljevstvo neće biti dugog vijeka, ali će ono biti dovoljno kao početak nezavisnosti Vizigota.

Ovo kraljevstvo će trajati oko osam do devet decenija, tačnije od vremena Teodoriha I (418. godine) pa do vremena Alariha II koji je bio poražen od strane Franaka 507. godine.

U začetnom stadiju «Tolosadskog kraljevstva», Vizigoti su još uvijek bili pod tutorstvom Rima. Naime, Teodorihove kraljevske kompetencije u njegovom kraljevstvu su se odnosile samo na njegov narod, dok na toj istoj teritoriji nad rimskim stanovništvom nije imao nikakva prava.³⁸

Da bi malo bolje učvrstio svoju vlast i odmetnuo se od uticaja Rima TeodorihI se ujedinjuje sa Svevima u Africi. Na taj način Teodorih I će uspjeti da barem malo potisne rimsko tutorstvo nad Vizigotima.

Razmirice između Vizigota i Zapadnog Rimskog Carstva će biti okončane za jedan kraći period. Razlog leži u zajedničkoj opasnosti u kojoj su se našle obje strane. Znajući i sami okrutnost Atile i njegovih Huna, Vizigoti će se udružiti kako sa Rimom, tako i sa Vizantijom u svrhu odbrane.

Tom prilikom za pobjedu Huna na «Katalaunskim poljima», 451. godine u velikoj mjeri doprinijeli su Vizigoti na čelu sa kraljem Teodorihom I koji je u toj bitci poginuo.³⁹ Njegova smrt neće mnogo oštetiti dalje jačanje novonastalog Tolosadskog kraljevstva. Nakon kraćih nesuglasica oko preuzimanja prijestolja, vlast preuzima jedan od sinova Teodoriha I.

Novi Vizigotski kralj Teodorih II(453-466), u odnosu na svoga oca nastavlja politiku još krupnijim koracima. Za njegove vladavine izvršeno je teritorijalno širenje vizigotske kraljevine. On ide u Španiju sada da pokori Sveve, nekadašnje saveznike Vizigota, ali je i on je bio opozvan kao i njegov prethodnik. Da bi imao pristup ka moru Teodorih II je zagospodario područjem oko Narbone 462. godine.⁴⁰

Nakon ovog događaja, za samo par godina kasnije, tačnije 466. godine Teodoriha II ubija njegov brat Eurik(466-484) koji se sam proglašava kraljem.

Eurikova vladavina se često spominje kao vrijeme najveće ekspanzije Tolosadskoga kraljevstva. Također, mnogi autori ovog vladara spominju i kao pravog osnivača Tolosadskoga kraljevstva. To shvatanje je i razumljivo zbog toga što je Vizigotsko, odnosno Tolosadsko kraljevstvo za vlade Eurika, zvanično priznato i od Vizantije i od Rima.

Kada je u pitanju politički nastup ovoga vladara, dolazi do promjena stavova prema Rimu i romanskom narodu, odnosno Eurikova politika pomalo odudara od politike njegovih prethodnika. To bi se moglo povezati sa činjenicom da je ovaj vladar u pogledu vjere bio protivnik katoličanstva, odnosno, da je bio jedan od strastvenih poštivalaca arijanskoga učenja.

S tim u vezi dolazi do ogorčenih borbi protiv domaćeg plemstva koje se visoko uzdiglo i ojačalo, te predstavljalo opasnost za kralja. Također, vodi borbe i protiv katoličkih biskupa i na njihov račun proširuje kako posjede tako i svoj uticaj. Događaje koji su uzdrmali prijestolje Rima, Eurik vješto iskorištava u svoju korist. Zauzeli su Provansu i područje do Primorskih Alpa. I ova osvajanja bila su priznata od strane tadašnjeg rimskog kralja Odoakara 477 godine.⁴¹

Ovakav napredak Tolosadskog kraljevstva neće biti dugog vijeka. Odmah po smrti Eurika 484. godine nastali su problemi u Tolosadskom kraljevstvu. Za vrijeme vladavine Eurikovog sina Alariha II(484-507) nastaje jedna velika opasnost po Tolosadsko kraljevstvo. Pošto su Franci već odavno prihvatili katoličku vjeru, to je dodatno otežavalo Alarihu II odbranu od Franaka. Rimljani su sa oduševljenjem dočekivali Franke, jer im je bilo dosta pretrpljenih muka koje su doživljavali pod Eurikom, protivnikom katoličanstva. Na taj način Vizigoti su se našli u veoma nezgodnoj poziciji.

Kralj Alarih II je pokušao da uspostavi nešto bolje odnose sa romanskim stanovništvom, pa u tu svrhu 506. godine izdaje zakon pod nazivom «Lex romana Visigotorum» ili «Breviarum».⁴²

Između ostalog obećano je:

• 
  Da će Galo-romani i dalje živjeti po svojim zakonima,
  
• 
  Da će prestati progoni katolika
  
• 
  Da se biskupi mogu vratiti iz progonstva
  
• 
  I da se održi poseban koncil o svećeničkim zaređivanjima, pitanjima između autoriteta biskupa i provincijalnih sinoda.
  

Franački kralj Klodovek nije oklijevao. Uvidjevši da će na svom pohodu imati i podršku, odmah je napao na Vizogote.

Do bitke je došlo u blizini grada Poatjea, na mjestu poznatom kao Vuja 507. godine.⁴³ Vizigotima su u ispomoć poslane trupe ostrogotskog kralja Teodoriha Velikog zeta Alariha II, ali ništa nije uspjelo da spriječi Klodoveka u pohodu.

U ovoj bitci Vizigoti su bili žestoko poraženi, a i sam Vizigotski kralj Alarih II je u borbi poginuo. Nakon ovog katastrofalnog poraza Vizigoti su izgubili sve teritorije u Galiji osim Septimanije.

Nakon ovog poraza novi Vizigotski kralj je postao malodobni sin Alariha II, Amalarih. Njegovu slabost su pokušale iskoristiti neke druge ličnosti koje su se htjeli proglasiti kraljom, ali im to nije bilo polazilo za rukom. Uostalom, dok god je Amalarih imao podršku i zaštitu od svog djeda, Ostrogotskog kralja Teodoriha Velikog dotle će i vlast Vizigota biti u rukama Amalariha. Ali i ova vlast Amalariha nije bila apsolutna jer je Teodorih slao svoga vojskovođu Teudisa Amalarihu. Preko svoga posrednika Teudisa, Teodorih je davao upute Amalarihu, tako da je na neki način Vizigotsko kraljevstvo bilo pod uticajem Ostrogotskog kraljevstva.

5.2. Toledsko kraljevstvo Vizigota

Nakon što su u bitci kod Vujea Vizigoti bili poraženi, bili su primorani da se povlače, što je rezultiralo i gubitak dotadašnje prijestolnice u Tuluzu.

Nakon ovih gubitaka prijestolnica je bila izmještana dva puta u veoma kratkom roku. Prvo je bila premještena u Narbonu, a kasnije zbog ponovne opasnosti od Franaka u Barselonu, a tek kasnije i u Toledo. Paralelno sa osnivanjem prijestolnice u Toledu Vizigoti faktički osnivaju novu državu, odnosno kraljevstvo poznato kao Toledsko.

Kako su Vizigoti shvatili da su definitivno izgubili Galiju, i da bi uzalud bilo ponovo osvajati ovo područje oni okreću politiku ka liniji lakšeg otpora, kreću u Španiju.

Nakon smrti Amalariha uslijedile su velike unutrašnje razmirice kod vizigotskog naroda. Uslijedit će razne represalije oko zauzimanja prijestolja popraćene raznim zavjerama i ubistvima kraljeva. Mnogi istraživači koji su se bavili ovim pitanjima daju različite komentare o ovim dešavanjima. Biskup, Grgur(538-594) iz Toura opisuje ubistva kraljeva kao «gnusnu naviku Zapadnih Gota da mačem obore kralja koji im se ne sviđa, i postave drugoga.».⁴⁴

Ovakav način svrgavanja vladara neki autori obično nazivaju kao bolest Gota, «Morbus Gotica».⁴⁵

Ovi sukobi oko prijestolja su direktno povezani, kako sa vjerom, tako i sa ličnošću samog vladara koji je se nalazio na prijestolju. Od njegovog uticaja je i zavisio kraljevski autoritet. Nakon smrti Amalariha izredalo se nekoliko kraljeva koji nisu imali značajnijih uspjeha u pogledu jačanja kraljevske vlasti.

Međutim, nakon par godina, ponovno će doći do jačanja kraljevske vlasti a to će se upravo desiti kada bude osnovana nova prijestolnica Vizigota u gradu Toledu.

Ovim osnivanjem toledske prijestolnice osniva se i novo kraljevstvo poznatije kao «Toledsko kraljevstvo Vizigota» . Ovo Toledsko kraljevstvo se u biti samo nastavlja na Tolosadsko ali sa svojim posebnostima. Ovo kraljevstvo će ujedno biti i posljednje koje su Vizigoti imali.

Prijestolnicu iz Barselone u Toledo je prenio Atanagild(554-567) koji se uz pomoć vizantijskoga cara Justinijana proglasio kraljem Vizigota. ⁴⁶ Ova pomoć Justinijana je imala i dobrih i loših strana. Loša strana je ta što su Vizigoti morali napustiti Jugoistok Španije i priznati vlast Vizantije, dok je dobra strana jačanje kraljevske vlasti. Ova loša stana neće ni imati negativnih posljedica jer daleka Vizantija neće dugo moći kontrolirati Vizigote.

Nakon smrti Atanagilda 567.godine vlast preuzimaju dva njegova sina Liuva i Leovogild, koji su paralelno vladali u dvije različite prijestolnice.

U ovo vrijeme sve više jača autoritet Leovigilda, pa tako on lagano potiskuje Liuvu u vlasti.

Nakon 572. godine Leovigild definitivno učvršćuje vlast i postaje jedini kralj Vizigota, sve do smrti 586. godine

Mnogi historičari ovog vladara po nekim karakteristikama porede sa kraljem Eurikom, i smatraju ga jednim od najznačajnijih vizigotskih vladara. Također, iako je Atanagild prenio prijestolnicu u Toledo, ipak je Leovigild smatran za pravog osnivača Toledskoga kraljevstva.

Leovigild je uvidio problem koji je veoma često kočio Vizigote. Odmah je sproveo zakon o ukidanju zabrane brakova između Romana i Vizigota⁴⁷, što je imalo za posljedicu poboljšanje odnosa između Vizigota i Romana.

I on, kao i neki njegovi prethodnici, je pokušao da pomiri predstavnike katoličkog i arijanskoga učenja. Međutim, Leovigild je bio arijanac i njegov plan je propao jer je naišao na jaku opoziciju katolika. Čak je i Leovigildov sin Hermanagild pokušao da svrgne oca i proglasi katoličanstvo u Toledskom kraljevstvu. Taj čin je jako razljutio Leovigilda i on ubija sina i počinje da progoni i ubija katolike,⁴⁸ baš kao što je to činio i Eurik.

Leovigild je za vrijeme svoje vladavine veoma vješto sprovodio i vanjsku politiku. Uspio je da iskoristi slabljenje Svevske države na sjeveru Španije i proširi teritoriju u svoju korist. Leovigild je još za života imenovao drugog sina Rekareda za savladara, pa tako Rekared legitimno nasljeđuje koju mu je otac obezbjedio.

Rekared(586-601) vodi nešto drugačiju politiku u odnosu na svoga oca. On je odmah po stupanju na prijestolje prestao sa progonima katoličanstva. U tu svrhu je i sazvao koncil(crkveni sabor) u Teledu u kojem se izjasnio da prihvata katoličanstvo. Ovakav nastup Rekareda imao je za posljedicu da se ponovo smire sukobi oko vjere i da se ponovo uspostavi mir u kraljevstvu.

Sve dosad pokušano još jednom će biti uzaludno jer nakon smrti Rekaredovog sina beznačajnog LiuveII(601-603) opet nastaju sukobi, kako na prijestolju tako i na vjerskom pitanju. Još jednom dolazi do slabljenja centralne vlasti. Dok su trajale razne borbe i smjene na prijestolju, u ovom periodu dolazi do uzdizanja plemića koji su iskoristili novonastalu situaciju i proglasili kneza Sisibuta(612-620) za kralja.

U doba njegove vladavine počeli su progoni Židova za koje se smatralo da su u tajnom dosluhu sa Arapima u Africi.⁴⁹ Iz ovoga je vidljivo da su još u ovom vremenu Arabljani predstavljali opasnost Vizigotima. Oni će kasnije i biti ti koji će konačno srušiti Vizigotski narod.

Sisibutov nasljednik Svintila(621-631) je također pripadao plemićkoj porodici, ali je pokušao da uvede monarhijsku vlast što je dovelo do sukoba i svrgavanja ovoga kralja. Ono što posebno karakterizira ovoga vladara je činjenica da je dobrom mornaricom uspio da suzbije vizantski uticaj. Ovim činom on postaje prvi vladar Vizigota koji je vladao čitavom Španijom, osim Bajkalskom zemljom.

Nakon što je svrgnut sa vlasti Svintila 631.godine, vladala su nakon njega tri kralja, koji su bili pod uticajem svećenstva. Jedino je još jednom vladaru Ćindasvintu(642-653) pošlo za rukom da se još jednom centralizira vlast. Međutim, takvo stanje će potrajati samo za života ovoga kralja. Nakon njegove smrti ponovno će doći do jačanja plemstva i plemićkih kraljeva.

Ćindasvintov sin, Recesvint(653-672) koji se nakon smrti oca proglasio kraljem je još jednom pokušao da pomiri Vizigote i Rimljane, te u tu svrhu izdaje zakon o potpunom izjednačavanju i jednog i drugog naroda. Ovaj zakon je poznat kao « Lex Romana Visigothorum».⁵⁰

Moć plemstva i crkve je nakon ovih vladara toliko ojačala da je teško i bilo zamisliti kralja koji će biti neovisan o ove dvije sfere. Slabljenje centralističke vlasti kao i razni sukobi dovest će do pada Vizigota 711.godine. Vizigoti zarobljeni svojim unutarnjim borbama kao i da nisu primjetili opasnost Arabljana.

Posljednji vizigotski kralj bio je Rodrigo(710-711) koji je pokušao da zaustavi prodor Arabljana ali u tome nije uspio.

Arabljani su tako jednostavno ušli na prostor Španije i tako jednostavno uništili Vizigotsku državu kao i vizigotski narod, a da to Vizigoti nisu čak ni primjetili.

6.KRALJEVSTVO OSTROGOTA U ITALIJI

Već sam spominjao u jednom od prethodnih naslova šta je se dešavalo kada su Huni počeli da pustoše na sve što su nailazili i kako su se Ostrogoti uzmicali pred ovim narodom. Oni Ostrogoti, koji su prešli na stranu Huna, naselit će se nakon poraza Atile u Panoniju (za vrijeme Zenona), a kasnije i na područje sjeverne Italije, gdje će ostati sve dok ih ne uništi vizantijska vojska koja ih je i dovela na vlast u Italiji.

Znači, u ovom naslovu uz korištenje dostupne literature pokušat ću da predstavim u kratkim crtama historiju jednog dijela Ostrogota, koji su se uspjeli da održe kao cjelina nakon slabljenja i propasti Huna. Ova skupina je interesantna iz razloga što je ona jedan vremenski period uticala na tokove rimske historije, ali i na svoje lične tokove.

Druga skupina Ostrogota koja nije potpala pod Hune je nastavila da se održava na historijskoj pozornici, ali u ovo vrijeme oni kao da su živjeli izolirano od tadašnjih događanja. Taj zaključak sam izveo iz toga što se u literaturi koju sam koristio veoma malo spominje ta skupina Ostrogota.

Nakon što su Ostrogoti uspjeli da se oslobode uticaja Huna, oni su počeli da vode samostalnu politiku. Tom prilikom je i osnovana dinastija kraljeva u Panoniji koja je kratko trajala.

Iako su se Ostrogoti bili osamostalili, ipak nisu toliko bili značajni za tadašnja događanja. Tek će se za vrijeme Ostrogotskog kralja Teodoriha(493-526) stvari promijeniti, jer će se Ostrogoti uzdignuti na jedan viši nivo, kako u kulturnom tako i u političkom pogledu. Ovaj kralj je i začetnik ostrogotske kraljevske dinastije koja je vladala Italijom. Ujedno Teodorih je bio najznačajniji ostrogotski vladar.

Teodorih možda i ne bi bio toliko značajan da nije postao i kralj Rimskoga naroda. Međutim, nije samo to razlog zašto je on bio toliko značajan. To se može vidjeti iz toga što je nakon njegove vladavine uticaj Ostrogota toliko opao da je kasnije ovaj narod na kraju kapitulirao. Teodorih je najprije bio veoma školovan, a završio je školu u veoma obrazovanoj sredini, u Vizantiji.⁵¹ Škola mu je i pomogla da veoma dobro ocjenjuje situaciju u kojoj se nalazi, pa tako vodi veoma dobru politiku i prema svom narodu i prema Rimljanima. Teodorih je u početku svoje vladavine imao samo titulu kralja Ostrogotskog naroda. Kralj u Rimu će tek postati nakon uspjelog zadatka kojeg mu je zadao vizantijski car Zenon.

Naime, vizantijski car Zenon je shvatio da je za njegovo carstvo veoma opasan Teodorih. Kako bi ga udaljio od Vizantije, daje mu zadatak da uništi kralja Odoakara u Rimu koji se tada nalazio na prijestolju, što je on i učinio i na taj način postao i kralj u Italiji. Na taj način Teodorih uzima rimsko ime Flavius i piše vizantijkom caru «.ego qui sum servus vester ex filius» , što bi u prijevodu trebalo značiti; « ja koji sam vaš rob i sin...kopiju vašeg, sliku vašeg bez premca».⁵²

Iz ovoga se može vidjeti podređenost Teodoriha Vizantiji, što je on, da bi osigurao mir u Italiji to i činio kroz čitavu svoju vladavinu.

Također, može se vidjeti koliko su inače barbari cijenili titule koje bi im dodjeljivali bilo vizantijski car ili sami Rimljani, mada to nije uvijek bio slučaj.

Primjer poštivanja takvih titula se može vidjeti iz slijedećeg citata; «Mi više poštujemo titule koje nam carevi daju nego naše.», a piše ga jedan barbarski kralj jednom caru.⁵³

Pošto je Teodorih postao kralj u Italiji, i bio podređen Vizantiji on je mogao samo da izdaje edikte jer je samo car imao pravo da izdaje zakone.⁵⁴

Kada je u pitanju odnos Ostrogota i Rimljana za vrijeme Teodorihove vladavine, postojale su izvjesne granice između ova dva naroda. Za vrijeme Teodorihove vladavine samo su Ostrogoti mogli da vrše vojnu službu u Italiji, dok su Rimljani imali pristup u državnim službama. Ovo bi moglo biti razumljivo iz razloga što Ostrogoti nisu vjerovali Rimljanima, a s druge strane, nisu bili toliko vješti da upravljaju državnim funkcijama, pa tu brigu prepuštaju Rimskom narodu.

Kako su i Ostrogoti bili predstavnici arijanskog učenja, tako je i njihova politika bila proturječna sa rimskom politikom, jer su Rimljani bili katolici. Upravo zbog toga i Ostrogotska moć će opadati kao i kod Vizigota.

6.1.Poraz Ostrogota

Odmah nakon Teodorihove smrti nastaju problemi kod Ostrogota. Nakon smrti Teodoriha 526. godine počinje da slabi uticaj Ostrogota na rimskom dvoru jer su ga naslijedili vladari koji nisu imali autoriteta, kao što ga je Teodorih imao. U takvoj situaciji dolazi do raznih intriga na dvoru. Upravo te intrige će i biti povod tadašnjem vizantijskom caru Justinijanu da napadne na Ostrogote. Povod za taj napad je ubistvo Amalasvinte, žene kralja Teodoriha.

Inače, i da nije bilo ovog povoda, Justinijan je svakako bio namjeravao da očisti carstvo od barbarskih naroda. To se može vidjeti iz toga što samo jednu godinu prije nego što će napasti Ostrogote uništava u Africi 534. godine Vandalsko kraljevstvo.⁵⁵

Vizantiska vojska je napala na Ostrogote na dva različita fronta. Jedna vizantijska vojska sa vojskovođom Velizarom se iskrcala na Siciliju, i tom prilikom su zauzeli grad Napulj. Druga vojska je krenula preko Dalmacije i tamo su Ostrogoti poraženi kod Salone. Nakon dvije godine, tačnije 536. godine vizantijska vojska je osvojila Rim. ⁵⁶

Ostrogoti su se nakon ovog poraza sklonili u svoju prijestolnicu u grad Ravenu, i tamo su izabrali kralja Vitigesa(536-540). Ovaj kralj je pokušao da osvoji Rim, ali u tome nije uspio jer ga je čuvao već spomenuti vizantijski vojskovođa Velizar. Nakon neuspjele opsade Vitiges se povukao u Ravenu gdje je se branio od vizantijske vojske. Kako je Vitiges uvidio da je odbrana uzaludna, pokušao je da se sporazumi sa vizantijskim vojskovođom Velizarom. Vitiges je shvatio da je njegova vlast izgubljena, te je nudio Velizaru krunu a zauzvrat je tražio slobodu, kako svoju, tako i slobodu svog naroda.⁵⁷ Velizar je to taktički prihvatio i bez dalje muke ušao u Ravenu gdje je zarobio Vitigesa i odveo ga u Vizantiju.⁵⁸

Odsustvo Velizara su još jednom iskoristili Ostrogoti koji su proglasili Baduila(541-553) za kralja. Ovaj kralj je bio posljednji koji je uspio da se održi nešto duže na vlasti poslije Teodoriha i da sprovodi Teodorihovu politiku.

Baduila je zbog svoje vojničkih uspjeha protiv Vizantije dobio nadimak Totila, što je u prijevodu značilo «Besmrtni».⁵⁹

Totila je u početku svoje vladavine vješto odbijao vizantijske napade. On je čak i zauzeo Rim i pokušao da napravi sporazum sa vizantijskim carem Justinijanom, ali u tome nije uspio jer je Justinijan imao sasvim druge planove. Jedan od tih planova se sastojao u potpunom uništenju Ostrogota.

Vizantijski napadi su bili sve učestaliji, a Ostrogotska vojska je pri tom bila veoma iscrpljena. Godine 552. u bitci kod Tadine, pošlo je za rukom Vizantijskoj vojsci da poraze Ostrogote.⁶⁰ U ovoj bitci Totila je bio poginuo. Ostrogoti su ovim porazom bili skoro potpuno slomljeni. Ostatak Ostrogota je proglasio Teju za kralja, posljednjeg Ostrogotskog kralja. Ovaj kralj je odmah iste godine 553. po stupanju na prijestolje zadobio poraz i poginuo. Ovim činom je definitivno srušen Ostrogotski narod. Preostali dio Ostrogota je se stopio sa lokalnim stanovništvom.

Ovi sukobi su doveli do raznih negativnih posljedica po tadašnje stanovništvo u Italiji. Svuda je vladala pustoš i glad stanovništva. Ove događaje detaljnije opisuje očevidac ovih događaja Prokopije.⁶¹

Žalosnu sliku tadašnjeg Rima prikazuje jedan historičar na slijedeći način:

«Tada je Rim pao na stepen osrednjeg i prljavog provincijskog grada na čijem je forumu rasla trava, a njegovo stanovništvo je poznavalo Kapitol još samo kao brijeg po kome pasu koze i na kome su samo ruševine sa nenastanjenim zgradama još podsjećale na sjaj glavnog grada cijelog svijeta.».⁶²

7. KULTURA GOTA

Kada je u pitanju kultura Vizigota i Ostrogota, može se vidjeti da su te dvije kulture donekle povezane. Naime, u cjelini se gotska kultura može najbolje posmatrati sa vjerskog stanovišta. To je iz razloga što su upravo kroz razna crkvena učenja Goti i primali različitu kulturu. Osim crkvenih učenja kulturu su primali i preko romaniziranog stanovništva.

Kultura Vizigota u periodu kada su vladali Španijom je bila nešto izoliranija od uticaja kasnorimske kulture, pa je na taj način i dobijala neki svoj osobeni karakter. To se može vidjeti kroz razne izrađevine predmeta od zlata i razne građevine, koje su Goti izrađivali na svoj osobit način.⁶³

Iako je kultura Ostrogota, također imala svoju osobenost, ona je u odnosu na Vizigote još više poprimila kasnorimsku kulturu. To je osobito vidljivo poslije Teodorihove smrti, kada je nastupila stagnacija moći Ostrogota.

Međutim, Teodorih je zadržao osobenost kulture Ostrogota ponajviše kroz arhitekturu, i crkveno učenje. Njegova grobnica u Raveni je građena po vizantijkom uzoru, ali se može naći i gotskih elemenata.

Najbolju predstavu o arhitekturi iz gotskog vremena pružaju još i danas očuvane građevine. Posebno se ističu: nadbiskupska kapela podignuta za biskupa PetraII(491-519) te bazilika «S. Apolinare Nuovo» što ju je Teodorih dao izgraditi kao arijevsku dvorsku crkvu. Od učenjaka što su djelovali na Teodorihovom dvoru najpoznatiji je Magnus Casiodorus koji je napisao hroniku od stvaranja svijeta do 519. godine. Historija Gota se sačuvala samo u izvadcima kod Jordanesa, te crkvena historija koja je redovnicima Zapada postala uzorom za pisanje historije.⁶⁴

8. ZAKLJUČAK

Goti su jedan od onih prvih barbarskih naroda, koji je uslijed seobe naroda na početku srednjeg vijeka kročio na nekadašnje rimsko carstvo.

To je ujedno jedan od onih naroda koji je bio primoran tražiti bolji život na nekoj drugoj teritoriji. Nalazeći se u takvoj situaciji Goti su dolazili u razne sukobe sa narodima sa kojima su bili u dodiru.

Kroz izradu seminarskog rada zapazio sam neke elemente sa kojima su se Goti bili suočili, što je dovelo do izvjesnih posljedica. Napuštajući svoju postojbinu faktički napuštaju dotadašnji način života. Iako su se našli na relativno boljoj zemlji u odnosu na svoju postojbinu, ipak se nisu uspjeli naviknuti na takve uslove života. Mada su se kulturno uzdigli u odnosu na prvobitno stanište, i dalje će ostati u očima romaniziranog stanovništva barbari.

Da je to tako pokazuje činjenica da su i Vizantija i Rim za ostvarivanje svojih političkih ciljeva koristili barbarski narod kao paravan, odnosno koristili su se poznatom metodom ratovanja protiv barbara,«Divide et impera».

Prilikom izrade seminarskog rada nametnulo mi se slijedeće pitanje; «Da li su Goti uspjeli dobiti ono za čim su oduvijek tragali?». Ovdje, u zaključnom razmatranju, mislim da nisu ništa posebno dobili, a to se može vidjeti iz toga što su nakon svoje propasti veoma brzo nestali sa dotadašnjeg političkog zbivanja i o njima više nema spomena.

S druge strane, iako je Teodorih Veliki uspio da podigne uticaj Rima, ipak su Goti unazadili Rimski tok života. Prilikom zaposjedanja teritorija, Goti na svom putu nisu donosili ništa novo, prihvatali su tuđe, i nije im smetalo da pljačkaju ono što je vjekovima bilo čuvano.

Dakle, iz svega toga zaključujem da su Goti sa dolaskom na novi teritorij izgubili svoj značaj, i da nisu ništa dobili time što su napustili stanište. Čak, možda i da su ostali na svojoj postojbini, sigurno bi se daleko duže održali na historijskoj pozornici i možda bi imali daleko veći historijski značaj nego sada.