Ana səhifə

Predgovor


Yüklə 0.74 Mb.
səhifə8/12
tarix24.06.2016
ölçüsü0.74 Mb.
1   ...   4   5   6   7   8   9   10   11   12

dolazite.
NAŠ FINO PODEŠENI UNIVERZUM
Taj scenario odmora je nespretna, ograničena paralela takozvanog argumenta finog podešavanja.

Skorašnja popularnost ovog argumenta je osvetlila novu dimenziju zakona prirode. “što više ispitujem

univerzum I proučavam detajle njegove arhitekture,” piše fizičar Frimen Dajson (Freeman Dyson), “to više

dokaza pronalazim da je univerzum u nekom smilsu znao da mi dolazimo”. Drugim rečima, zakoni prirode

izgledaju da su izrađeni tako da pokreću univerzum ka nastanku i izdržavanju života. Ovo je antropijski

princip, popularizovan od strane takvih mislilaca kao što su Martin Ris, Džon Barou i Džon Lesli.


Hajde da uzmemo najosnovnije zakone fizike. Izračunato je da ako vrednost čak jedne od

fundamentalnih konstanti – brzina svetlosti ili masa elektrona naprimer – promeni za najmanji stepen,

onda nijedna planeta sposobna za omogućavanje evolucije ljudskog života nemože biti formirana.
Ovo fino podešavanje je bilo objašnjeno na dva načina. Neki naučnici su rekli da je fino

podešavanje dokaz za božanski dizajn; mnogi drugi su špekulisali da je naš univerzum jedan od

mnogostrukih drugih – “multivers (multiverse)” – sa razlikom da se naš dogodio da ima prave uslove za

život. Zapravo nijedan veliki naučnik danas ne tvrdi da je fino podešavanje univerzuma bilo čisto rezultat

faktora šanse na poslu u jednom univerzumu.
U svojoj knjizi “Beskonačni umovi” (Infinite Minds), Džon Lesli, vodeći antropijski teoretičar,

argumentuje da je fino podešavanje najbolje objašnjeno božanskim dizajnom. On kaže da je

impresioniran ne samo određenim argumentima za primere fnog podešavanja nego I činjenicom da ovi

argumenti postoje u takvom izobilju. “Ako su, onda, postojali aspekti delovanja prirode koji su se pojavili

veoma povoljni ,” on piše, “onda ovo može dobro biti viđeno kao dokaz specijalno sklonog verovanja u

Boga.” On citira primere takvih “povoljnih” I “fundamentalnih” aspekata delovanja prirode:


1 Princip specijalne relativnosti osigurava da sile kao elektromagnetizam imaju nepromenljiv

efekat bez obzira da li one deluju na prave uglove u sistemskim pravcima putovanja. Ovo

omogućuje genetskim kodovima da rade I planetama da se drže zajedno kada se okreću.
2 Kvantni zakoni sprečavaju elektrone od kretanja u spirali u atomskim jezgrima.
3 Elektromagnetizam ima jednosilnu snagu koja omogućava mnogostruke ključne procese da

uzmu mesta: ona omogućava zvezdama da gore postojano bilionima godina; ona omogućava

ugljenikovu sintezu u zvezdama; ona omogućava da leptoni (leptons) ne zamene kvarke (quarks)

što bi atome učinilo nemogućim; ona je odgovorna da protoni ne raspadaju prebrzo ili suzbiju

jedan drugi prejako, što bi napravilo hemiju nemogućom. Kako je moguće istoj jednosilnoj snazi

da zadovolji toliko drugačijih zahteva, kada izgleda da bi bile potrebne drugačije snage za svaki

od ovih procesa?
PREKO MULTIVERZUMA
Suprotna ideji božanskog dizajna je teorija multiverzuma. (ja ću međutim argumentovati da

postojanje multiverzuma i dalje ne eliminiše pitanje božanskog Izvora.) Jedan od najistaknutijih

predlagača multiverzuma je kosmolog Martin Ris. Ris promatra :
Bilo koji univerzum gostoprimljiv za život – šta možemo zvati biofiličkim univerzumom (biophilic

universe) - treba da bude “podešen“ na određeni način. Preduslovi za bilo koji život koji

poznajemo – dugoživeće stabilne zvezde, stabilni atomi takvi kao ugljenik, kiseonik i silikon,

sposobni za kombinovanje, itd – su osetljivi na fizičke zakone i prema veličini, opsegu širenja i

sadržajima univerzuma.
Ovo može biti objašnjeno, on kaže, hipotezom da postoje mnogi “univerzumi“ sa drugačijim zakonima i

fizičkim konstantama i naš se dogodio da bude jedan koji pripada podskupu univerzuma koji su

sprovodljivi u pojavljivanju kompleksnosti i svesti. Ako je ovo slučaj onda fino podešavanje ne bi bilo

iznenađujuće.


Ris spominje najuticajnije varijacije ideje multiverzuma. U “večnoj inflaciji“ ideji kosmologa Andreja

Linde (Andrei Linde) i Aleksa Vajlenkina (Alex Vilenkin), univerzumi proizilaze od pojedinačnih velikih

praskova sa prostorno-vremenskim dimenzijama potpuno drugačijih od onih iz univerzuma koji

poznajemo. Teza crne rupe Alana Guta (Alan Guth), Dejvida Harisona (David Harrison) I Lija Smolina

(Lee Smolin) drži da se univerzumi materjalizuju iz crnih rupa u uzajamno nedostupnim prostorno-

vremenskim domenima. Konačno Lisa Rendal (Lisa Rendall) i Raman Sundrum (Raman Sundrum) iznose

predlog da postoje univerzumi u drugačijim prostornim dimenzijama koji mogu ili nemogu međusobno

delovati gravitacijski sa svakim drugim. Ris ističe da su ove ideje o multiverzumu “visoko špekulativne“ i

zahtevaju teoriju koja dosledno opisuje fiziku supervisoke gustine, konfiguracije struktura na posebnim

dimenzijama, i tako dalje. On primećuje da samo jedna od njih može biti tačna. I, ustvari, on dodaje,

“Sasvim verovatno nijedna nije : postoje alternativne teorije koje bi vodile samo do jednog univerzuma.“
BLUNDERBUSOVA (BLUNDERBUSS) TEORIJA
Obojica i Pol Dejvis i Ričard Svinburn su odbili ideju o multiverzumu. Dejvis, fizičar I kosmolog,

piše da “je trivijalno tačno da, u beskonačnom univerzumu, sve što se može desiti desiće se.” Ali ovo

uopšte nije objašnjenje. Ako pokušavamo da shvatimo zašto je univerzum bio-prijateljski (bio-friendly),

nismo potpomognuti ako nam je rečeno da svi mogući univerzumu postoje. “Kao i blunderbusova

(blunderbuss) teorija, to objašnjava sve i ništa.“ pod ovim on misli da je to tupava tvrdnja. Ako kažemo da

je svet I sve u njemu nastalo pre pet minuta zajedno sa našim secanjima življenja mnogo godina I dokaza

o događajima koji su se dogodili hiljadama godina pre, onda naša tvrdnja nemože biti odbačena. Ona

objašnjava sve a ipak ništa.


Pravo naučno objašnjenje je, kaže Dejvis, kao jedini dobro-naciljan metak. Ideja o multiverzumu

zamenjuje racionalno uređen svet sa beskonačno složenom šaradom I celu ideju “objašnjenja” pravi

besmislenom. Svinburn je jednako jak u svom preziru prema multiverzalnom objašnjavanju : “Ludo je

postulisati trillion (uzročno nepovezanih) univerzuma za objašnjavanje svojstava jednog univerzuma, kada

će postulisanje jednog entiteta (Boga) završiti posao.”
Tri stvari mogu biti rečene s obzirom na argumente o podešavanju. Prvo, to je tvrda činjenica da

mi živimo u univerzumu sa sigurnim zakonima i konstantama i život ne bi bio moguć ako bi neki od ovih

zakona ili konstanti bio drugačiji. Drugo, činjenica da postojeći zakoni I konstante dozvoljavaju opstanak

života ne odgovara na pitanje o poreklu života. Ovo je veoma drugačije pitanje, kao što ću I pokušati da

pokažem; ovi uslovi su potrebni za život da se pojavi ali ne I dovoljni. Treće, činjenica da je logički

moguće da postoje višestruki univerzumi sa svojim sopstvenim zakonima prirode ne pokazuje da takvi

univerzumi I postoje. Ti ostaje špekulativna ideja.
Ono šta je ovde posebno važno je činjenica da postojanje multiverzuma ne objašnjava poreklo

zakona prirde. Martin Ris predlaže da postojanje različitih univerzuma sa svojim sopstvenim zakonima

pokreće pitanje o zakonima koji upravljaju celim multiverzumom, gradeće teorije koja upravlja celinom.

“osnovni zakoni koji upravljaju celim multiverzumom mogu dozvoliti raznolikost među univerzumima” on

piše. “Neki od kojih možemo nazvati ‘zakonima prirode’ mogu u ovo većoj perspektivi biti lokalni propisi,

dosledni sa nekom gradećom teorijom koja vodi celinu, ali ne i jedinstveno određeni tom teorijom ”


Pitati kako su nastali zakoni koji upravljaju multiverzum je isto pitanje kao i o poreklu zakona

prirode uopšte. Pol Dejvis primećuje:


Predlagači multiverzuma su često nejasni o tome kako su izabrani parametri vrednosti kroz

definisanu celinu. Ako postoje “zakoni zakona” koji opisuju kako su parametri vrednosti dodeljeni

kao jedna omaška sa jednog univerzuma na sledeći, onda smo mi samo prebacili problem

kosmičke biofilitike na još jedan nivo. Zašto ? Prvo, zato što nam je potrebno da objasnimo odakle

dolaze zakoni zakona.
Neki su rekli da su zakoni prirode prosto slučajni rezultati načina na koji se univerzum ohladio

posle velikog praska. Ali ,kako je Ris istakao, čak I takve slučajnosti mogu biti smatrane kao sekundarne

manifestacije dubljih zakona koji upravljaju celinom univerzuma. Opet, čak I evolucija zakona prirode I

promene konstanti slede određene zakone. “Mi smo I dalje ostavljeni sa pitanjem kako su nastali ovi

‘dublji’ zakoni. Bez obzira koliko daleko gurate ova svojstva univerzuma kao na neki način u ‘nastajanju’

njihovo pravo nastajanje mora da sledi sigurne prethodne zakone. ”


Tako multiverzum ili ne, mi I dalje dolazimo do termina sa poreklom zakona prirode. I jedino

vitalno objašnjenje ovde je božanski Um.


KAKO JE ŽIVOT OŽIVEO ?
Kada su masovni mediji prvi put izvestili o mojoj promeni pogleda na svet, ja sam bio citiran kako sam

govorio da su DNK istraživanja biologičara, skoro neverovatnom kompleksnošću uređenja potrebnom za

proizvodnju života, pokazala da inteligencija mora biti umešana. Prethodno sam pisao da postoji prostor

za novi argument dizajnu u objašnjavanju prvog nastanka života od nežive materije – posebno gde je ova

prva živa materija već posedovala kapacitet da se genetički razmnožava. Zadržao sam da nije postojalo

zadovoljavajuće naturalističko objašnjenje za takav fenomen.


Ove izjave su izazvale nadvikavanja od kritičara koji su tvrdili da ja nisam bio upoznat s zadnjim

radom u abiogenezi. Ričard Davkins je tvrdio da sam se pozivao na “boga praznine.” U svom novom

uvodu izdanja iz 2005 “Bog i filozofija“ rekao sam, “Ja sam se oduševio da budem uveren od strane

prijatelja bioloških-naučnika da su protobiolozi sada dobro sposobni da proizvode teorije o evoluciji prve

žive materije i da su nekoliko od ovih teorija dosledne sa svim do sada potvrđenim naučnim dokazima.“ Ali

na ovo moram da dodam opomenu da zadnji rad koji sam video pokazuje da sadašnji pogled fizičara na

starost univerzuma daje premalo vremena ovim teorijama abiogeneze da završe posao.
Daleko važnije razmatranje je filozofski izazov suočen ispred studija o poreklu života. Većina

studija o poreklu života su iznešene od strane naučnika koji se retko pozabavljuju filozofskim dimenzijama

svojih otkrića. Filozofi su, s druge strane, malo rekli o prirodi i poreklu života. Filozofsko pitanje koje u

studijama o poreklu života nije bilo odgovoreno je ovo : Kako može univerzum bezumne materije

proizvesti bića sa suštinskim krajevima, samo-replikacijskim sposobnostima i „kodiranom hemijom“ ?

Ovde se ne suočavamo sa biologijom već sa potpuno drugačijom kategorijom problema.


SVRHOM VOĐENI ORGANIZAM
Dozvolite da prvo pogledamo na prirodu života sa filozofskog stanovišta. Živa materija poseduje

urođeni cilj ili završno-centritanu organizaciju koja nigde nije prisutna u materiji koja joj prethodi. U jednom

od nekoliko skorašnjih filozofskih dela o životu, Ričard Kameron (Richard Cameron) je predstavio korisnu

analizu ovih usmerenosti živih bića.


Nešto što je živo, kaže Kameron, će takođe biti teleologijsko – odnosno posedovaće urođene

krajeve, ciljeve ili svrhe. “Savremeni biolozi, filozofi biologije i radnici u polju ’umetničkog života’“, on piše,

“imaju još da proizvedu zadovoljavajući izveštaj o tome šta je živo i ja branim pogled da nam Aristotel

može pomoći da popunimo ovu prazninu... Aristotel nije držao život i teleologiju da budu istovremeni

prosto šansom, nego je definisao život u teleologijskim terminima držeći da je teleologija esencijalna žvotu

živih stvari.“


Poreklo samo-razmnožavanja je drugi ključni problem. Istaknuti filozof Džon Halden (John

Haldane) primećuje da teorije o poreklu života “ne pružaju dovoljno objašnjenje od kada one

pretpostavljaju postojanje u početnoj fazi samo-razmnožavanja i nije pokazano da se ovo može pojaviti od

strane prirodnih sredstava iz materijalne osnove.”


Dejvid Konvej (David Conway) rezimira ove dve filozofske dileme u odgovaranju Dejvid

Hjumovom uverenju da životno-održavajući red univerzuma nije bio dizajniran nikakvom formom

inteligencije. Prvi izazov je priozvesti materjalističko objašnjenje za “pravo prvo nastajanje žive materije od

nežive materije. Postojeća živa (postojeća živa – in being alive ?), živa materija poseduje teleologijsku

organizaciju koja je sasvim odsutna da svega što joj prethodi.“ Drugi izazov je proizvesti jednako

materjalističko objašnjenje za “nastajanje iz vrlo najranijih životnih formi koje su bile nesposobne da se

razmnožavaju, ili životnih formi sa kapacitetom za razmnožavanje sebe. Bez postojanja takvog kapaciteta

ne bi bilo moguće drugačijim vrstama da nastanu kroz nasumične mutacije i prirodnu selekciju. Prema

tome takvi mehanizmi nemogu biti prizvani ni u jednom objašnjenju o tome kako su se životne forme sa

ovim kapacitetom prvo ’razvile’ od onih bez njega.“ Konvej zaključuje da ovi biološki fenomeni “nam

pružaju razlog za sumnju da je moguće objasniti postojanje životnih formi u čisto materjalističikim

terminima i bez regresa dizajnu. “

DUBOKI KONCEPTUALNI IZAZOV
Treća filozofska dimenzija o poreklu života se odnosi na poreklo kodiranja i obradu informacija što

je centralno svim životnim formama. Ovo je dobro opisano od strane matematičara Dejvida Berlinskog

(David Berlinski) koji je istakao da postoji bogata pripovedna drama koja okružuje naše trenutno shvatanje

ćelije.
Genetska poruka u DNK je duplicirana u replikaciji i onda kopirana iz DNK u RNK u prepisu.

Sledeći ovo postoji prevod pomoću kog je poruka iz RNK preneta amino kiselinama i konačno amino

kiseline okupljene u proteinima. Dve osnovno drugačije strukture informacijskog rukovodstva i hemijske

aktivnosti ćelije su usklađene univerzalnim genetičkim kodom.
Zapanjujuća priroda ovog fenomena postaje očigledna kada osvetlimo reč kod. Berlinski piše :
Sam po sebi kod je dovoljno poznat, proizvoljno ucrtavanje na kartu ili sistem veza između dva

zasebna kombinatorna objekta. Morzova azbuka, da uzmemo poznat primer, usklađuje povlake i

tačke sa slovima alfabeta. Istaći da su kodovi proizvoljni je istaći razliku između koda i čisto fizičke

konekcije između dva objekta. Istaći da kodovi uključuju ucrtavanja na kartu je uklopiti koncept

koda u matematički jezik. Istaći da kodovi odražavaju vezu neke vrste je vratiti koncept koda

njegovoj ljudskoj upotrebi.


Ovo redom vodi do velikog pitanja: “Može li poreklo sistema kodirane hemije biti objašnjeno na način koji

ne pravi nikakav apel kojoj god vrsti činjenica koje mi inače prizivamo da objasnimo kodove i jezike,

sisteme komunikacije, otiskivanje običnih reči na svet materije?“
Karl Voez (Carl Voese), predvodnik u studijama o poreklu života, skreće pažnju na filozofski

zbunjujuću prirodu ovog fenomena. Pišući u časopisu RNK (eng.RNA ) on kaže: “Kodiranje, mehanistički i

evolucijski aspekti problema sada postaju odvojena pitanja. Ideja da je genetsko izražavanje, kao i

genetska replikacija, bilo skriveno nekim fundamentalnim fizičkim principom je otišla.“ Ne samo da

nepostoji skriveni princip nego i samo postojanje koda je misterija. “Pravila kodiranja (rečnik kodskog

prenosa) su poznata. Ona tek ne pružaju trag što se tiče toga zašto kod postoji i zašto je mehanizam

prevođenja to što jeste.“ On otvoreno priznaje da mi neznamo ništa o poreklu takvog sistema. “Poreklo

prevođenja, odnosno pre nego što je postao pravi dešifrujući mehanizam, je sada izgubljen u mračnosti

prošlosti i ja ne želim da se ovde uplićem u mašuće (mašuće,-hand-waving?) špekulacije što se tiče toga

koji bi procesi polimerizacije mogli prethoditi i prouzrokovati ga ili da špekulišem o poreklu tRNK (tRNA),

tRNK sistema punjenja ili genetskog koda.“
Pol Dejvis ističe isti problem. On promatra da su se mnoge teorije o biogenezi koncentrisale na

hemiju života ali “život je više od samo kompleksnih hemijskih reakcija. Ćelija je takođe sistem

skladištanja, obrade i kopiranja informacija. Mi trebamo da objasnimo poreklo ove informacije i način na

koji je mašinerija obrade informacije došla u postojanje.“ On naglašava činjenicu da gen nije ništa nego

set kodiranih instrukcija sa preciznim receptom za proizvodnju proteina. Najvažnije, ove genetske

instrukcije nisu vrsta informacije koju nađete u termodinamici i statističkoj mehanici; štaviše oni sadrže

semantičku informaciju. Drugim rečima oni imaju specifično značenje. Ove instrukcije mogu biti efektivne

samo u molekularnom okruženju sposobnom za tumačenje značenja u genetskom kodu. Pitanje o poreklu

se uzdiže na vrh u ovoj tačci. “Problem o tome kako značajna ili semantička informacija može spontano

nastati iz kolekcije bezumnih subjekata do slepih sila bez svrhe predstavlja dubok konceptualni izazov. “


KROZ TAMNO STAKLO
Tačno je da protobiolozi imaju teorije o evoluciji prve žive materije, ali se oni suočavaju sa

drugačijom kategorijom problema. Oni se suočavaju sa interakcijom hemikalija, dok se naša pitanja bave

time kako nešto može suštinski biti svrhom vođeno i kako se materija može voditi obradom simbola. Ali

čak i na njihovom sopstvenom nivou, protobiolozi su još daleko od ikakvog definitivnog zaključka. Ovo je

istaknuto od strane dva prominentna istraživača porekla života.
Endi Nol (Andy Knoll), profesor biologije na Harvardu i autor knjige “Život na mladoj planeti: prvih

tri biliona godina života“ (Life on a Young Planet: The First Three Billion Years of Life), ističe:


Ako pokušamo da ukratko prikažemo samo reći šta, na kraju dana, znamo o dubokoj istoriji života

na Zemlji, o njenom poreklu, o njenim formativnim fazama koje su dale povoda biologiji koju

vidimo oko nas danas, moram da priznam da mi gledamo kroz tamno staklo danas. Mi neznamo

tačno kada je počelo, mi neznamo pod kojim okolnostima.


Antonio Lacano (Antonio Lazcano) predsednik Internacionalnog društva za studije o poreklu života

(Internacional Society for the Study of the Origin of Life) izveštava: “jedna karakteristika života, premda,

ostaje sigurna: Život nije evolurao bez genetičkog mehanizma – jednim sposobnim da smešta, kopira i

prenosi do svog podmladaka informacija koje se mogu menjati vremenom.... precizno kako se razvila prva

genetska mašinerija takođe i dalje stoji kao nerešen problem.“ Ustvari, on kaže “Tačna putanja za poreklo

života možda nikad neče biti poznata“


Što se tiče porekla razmnožavanja, Džon Medoks (John Maddox) isluženi urednik Prirode

(Nature) piše, “Prvenstveno pitanje je kada (i onda kako) se razvila seksualna reprodukcija. Uprkos

decenijama špekulacija, mi neznamo.“ Konačno naučnik Džerald Šroeder ističe da postojanje uslova

povoljnih za život i dalje ne objašnjava kako se život razvio. Život je bio sposoban da opstane jedino zbog

povoljnih uslova na našoj paneti. Ali nepostoji zakon prirode koji upućuje materiju da proizvodi krajnje-

usmerene, samo-kopirajuće entitete.


Pa kako mi objašnjavamo poreklo života ? Nobelovac Džordž Vald (George Wald) ,fiziolog,

jednom je poznato izjavio da “mi biramo da verujemo nemoguće: da je život nastao spontano šansom.“ U

kasnijim godinama on je zaključio da je prepostojeći um, koji on uzima za matricu fizičke realnosti, sačinio

fizički univerzum koji uzgaja život:


Kako je to, sa toliko drugih očitih opcija, mi smo u univerzumu koji poseduje samo taj specifičan

niz svojstava koji uzgaja život ? Meni se kasnije dogodilo – moram da priznam sa nekim šokom

isprva prama mojim naučnim senzibilitetima – da su oba pitanja mogla biti doneta u neki stepen

podudaranja. Ovo je sa pretpostavkom da je um, radije nego nastajanje kao kasnija prirodna

posledica u evoluciji života, uvek postojao kao matrica, izvor i uslov fizičke realnosti – da stvari od

kojih je fizička realnost izgrađena su umne stvari. Um je taj koji je sastavio fizički univerzum koji

uzgaja život i tako eventualno razvija stvorenja koja poznaju i stvaraju: naučno-, umetničko-, i

tehnološko-praveća stvorenja.


Ovo je takođe i moj zaključak. Jedino zadovoljavajuće objašnjenje za poreklo takvog “krajnje-usmerenog,

samo-kopirajućeg“ života koji vidimo na zemlji je beskonačno inteligentan Um.


DA LI JE NEŠTO DOŠLO NI IZ ČEGA ?
U kasnijoj sceni u filmu „Zvuk muzike“ (The sound of Music) Marija (Maria) koju je igrala Džuli Endrjus

(Julie Andrews) i Kapetan von Trep (Capitan von Trapp) kog je igrao Kristofer Plamer (Christopher

Plummer) konačno priznaju njihovu ljubav jedno drugom. Svaki izgleda zadivljen time da je voljen od

strane drugog i oni se zajedno pitaju kako se njihova ljubav dogodila. Ali oni izgledaju ubeđeni da je došla

odnekud. U tekstu Ričarda Rodžersa (Richard Rodgers) oni pevaju:
Ništa ne dolazi niodčega,
Ništa nikada nije moglo !
Ali da li je to tačno ? Ili nešto može doći ni iz čega ? I kako to pitanje utiče na naše razumevanje toga kako

je univerzum došao u postojanje ?


Ovo je građa naučne discipline kosmologije i kosmoloških argumenata u filozofiji. U

’Pretpostavkama ateizma’ ja sam branio kosmološke argumente kao jedne koji za svoju početnu tačku

uzimaju tvrdnju da postoji univerzum. Pod univerzumom ja sam mislio na jedno ili više bića uzrokovanih

da postoje nekim drugim bićem (ili su to mogli biti uzroci postojanja drugih bića).


KONAČNI UNIVERZUM
U ’Pretpostavkama ateizma’ i drugim ateističkim pisanjima, ja sam argumentovao da mi moramo uzeti

sam univerzum i njegove najosnovnije zakone kao konačne. Svaki sistem objašnjavanja mora početi

negde i sama ova početna tačka nemože biti objašnjena sistemom. Tako, neizbežno, svi takvi sistemi

uključuju najmanje neke osnove koje same nisu objšnjene. Ovo je posledica sleđenja iz esencijalne

prirode objašnjenja o tome zašto nešto što je činjenica slučaja, jeste slučaj.
Pretpostavimo, na primer, da primetimo da se nova bela boja iznad naše plinske peći pretvorila u

prljavo braon. Mi istražujemo. Otkrivamo da se ovo uvek dešava sa tom vtstom peći i tom vrstom boje.


Pritiskajući naše ispitivanje u drugi stadijum, mi učimo da će se ovaj fenomen objasniti određenim širim i

dubljim regularnostima hemijske kombinacije: sumpor u gasnim isparenjima formira mešavinu sa nečim iz

boje i to je ono što joj menja boju. Idući još dalje mi smo dovedeni do nečistoće u našoj kuhinji kao jedne

od nebrojenih posledica istinitosti sveobuhvatne atomsko-molekularne teorije strukture materije. I tako to

ide. Na svakom stadijumu objašnjenje mora da pretpostavi neke stvari kao brutalne činjenice; to je samo

tako kako stvari jesu.


Debatujući sa onima koji su verovali u Boga pokazao sam da su se oni suočavali sa istom ovom

neminovnosću. Što god drugo teisti mogu misliti da objasne osvrtom na postojanje i prirodu njihovog

1   ...   4   5   6   7   8   9   10   11   12


Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©atelim.com 2016
rəhbərliyinə müraciət