dolazite.
NAŠ FINO PODEŠENI UNIVERZUM
Taj scenario odmora je nespretna, ograničena paralela takozvanog argumenta finog podešavanja.
Skorašnja popularnost ovog argumenta je osvetlila novu dimenziju zakona prirode. “što više ispitujem
univerzum I proučavam detajle njegove arhitekture,” piše fizičar Frimen Dajson (Freeman Dyson), “to više
dokaza pronalazim da je univerzum u nekom smilsu znao da mi dolazimo”. Drugim rečima, zakoni prirode
izgledaju da su izrađeni tako da pokreću univerzum ka nastanku i izdržavanju života. Ovo je antropijski
princip, popularizovan od strane takvih mislilaca kao što su Martin Ris, Džon Barou i Džon Lesli.
Hajde da uzmemo najosnovnije zakone fizike. Izračunato je da ako vrednost čak jedne od
fundamentalnih konstanti – brzina svetlosti ili masa elektrona naprimer – promeni za najmanji stepen,
onda nijedna planeta sposobna za omogućavanje evolucije ljudskog života nemože biti formirana.
Ovo fino podešavanje je bilo objašnjeno na dva načina. Neki naučnici su rekli da je fino
podešavanje dokaz za božanski dizajn; mnogi drugi su špekulisali da je naš univerzum jedan od
mnogostrukih drugih – “multivers (multiverse)” – sa razlikom da se naš dogodio da ima prave uslove za
život. Zapravo nijedan veliki naučnik danas ne tvrdi da je fino podešavanje univerzuma bilo čisto rezultat
faktora šanse na poslu u jednom univerzumu.
U svojoj knjizi “Beskonačni umovi” (Infinite Minds), Džon Lesli, vodeći antropijski teoretičar,
argumentuje da je fino podešavanje najbolje objašnjeno božanskim dizajnom. On kaže da je
impresioniran ne samo određenim argumentima za primere fnog podešavanja nego I činjenicom da ovi
argumenti postoje u takvom izobilju. “Ako su, onda, postojali aspekti delovanja prirode koji su se pojavili
veoma povoljni ,” on piše, “onda ovo može dobro biti viđeno kao dokaz specijalno sklonog verovanja u
Boga.” On citira primere takvih “povoljnih” I “fundamentalnih” aspekata delovanja prirode:
1 Princip specijalne relativnosti osigurava da sile kao elektromagnetizam imaju nepromenljiv
efekat bez obzira da li one deluju na prave uglove u sistemskim pravcima putovanja. Ovo
omogućuje genetskim kodovima da rade I planetama da se drže zajedno kada se okreću.
2 Kvantni zakoni sprečavaju elektrone od kretanja u spirali u atomskim jezgrima.
3 Elektromagnetizam ima jednosilnu snagu koja omogućava mnogostruke ključne procese da
uzmu mesta: ona omogućava zvezdama da gore postojano bilionima godina; ona omogućava
ugljenikovu sintezu u zvezdama; ona omogućava da leptoni (leptons) ne zamene kvarke (quarks)
što bi atome učinilo nemogućim; ona je odgovorna da protoni ne raspadaju prebrzo ili suzbiju
jedan drugi prejako, što bi napravilo hemiju nemogućom. Kako je moguće istoj jednosilnoj snazi
da zadovolji toliko drugačijih zahteva, kada izgleda da bi bile potrebne drugačije snage za svaki
od ovih procesa?
PREKO MULTIVERZUMA
Suprotna ideji božanskog dizajna je teorija multiverzuma. (ja ću međutim argumentovati da
postojanje multiverzuma i dalje ne eliminiše pitanje božanskog Izvora.) Jedan od najistaknutijih
predlagača multiverzuma je kosmolog Martin Ris. Ris promatra :
Bilo koji univerzum gostoprimljiv za život – šta možemo zvati biofiličkim univerzumom (biophilic
universe) - treba da bude “podešen“ na određeni način. Preduslovi za bilo koji život koji
poznajemo – dugoživeće stabilne zvezde, stabilni atomi takvi kao ugljenik, kiseonik i silikon,
sposobni za kombinovanje, itd – su osetljivi na fizičke zakone i prema veličini, opsegu širenja i
sadržajima univerzuma.
Ovo može biti objašnjeno, on kaže, hipotezom da postoje mnogi “univerzumi“ sa drugačijim zakonima i
fizičkim konstantama i naš se dogodio da bude jedan koji pripada podskupu univerzuma koji su
sprovodljivi u pojavljivanju kompleksnosti i svesti. Ako je ovo slučaj onda fino podešavanje ne bi bilo
iznenađujuće.
Ris spominje najuticajnije varijacije ideje multiverzuma. U “večnoj inflaciji“ ideji kosmologa Andreja
Linde (Andrei Linde) i Aleksa Vajlenkina (Alex Vilenkin), univerzumi proizilaze od pojedinačnih velikih
praskova sa prostorno-vremenskim dimenzijama potpuno drugačijih od onih iz univerzuma koji
poznajemo. Teza crne rupe Alana Guta (Alan Guth), Dejvida Harisona (David Harrison) I Lija Smolina
(Lee Smolin) drži da se univerzumi materjalizuju iz crnih rupa u uzajamno nedostupnim prostorno-
vremenskim domenima. Konačno Lisa Rendal (Lisa Rendall) i Raman Sundrum (Raman Sundrum) iznose
predlog da postoje univerzumi u drugačijim prostornim dimenzijama koji mogu ili nemogu međusobno
delovati gravitacijski sa svakim drugim. Ris ističe da su ove ideje o multiverzumu “visoko špekulativne“ i
zahtevaju teoriju koja dosledno opisuje fiziku supervisoke gustine, konfiguracije struktura na posebnim
dimenzijama, i tako dalje. On primećuje da samo jedna od njih može biti tačna. I, ustvari, on dodaje,
“Sasvim verovatno nijedna nije : postoje alternativne teorije koje bi vodile samo do jednog univerzuma.“
BLUNDERBUSOVA (BLUNDERBUSS) TEORIJA
Obojica i Pol Dejvis i Ričard Svinburn su odbili ideju o multiverzumu. Dejvis, fizičar I kosmolog,
piše da “je trivijalno tačno da, u beskonačnom univerzumu, sve što se može desiti desiće se.” Ali ovo
uopšte nije objašnjenje. Ako pokušavamo da shvatimo zašto je univerzum bio-prijateljski (bio-friendly),
nismo potpomognuti ako nam je rečeno da svi mogući univerzumu postoje. “Kao i blunderbusova
(blunderbuss) teorija, to objašnjava sve i ništa.“ pod ovim on misli da je to tupava tvrdnja. Ako kažemo da
je svet I sve u njemu nastalo pre pet minuta zajedno sa našim secanjima življenja mnogo godina I dokaza
o događajima koji su se dogodili hiljadama godina pre, onda naša tvrdnja nemože biti odbačena. Ona
objašnjava sve a ipak ništa.
Pravo naučno objašnjenje je, kaže Dejvis, kao jedini dobro-naciljan metak. Ideja o multiverzumu
zamenjuje racionalno uređen svet sa beskonačno složenom šaradom I celu ideju “objašnjenja” pravi
besmislenom. Svinburn je jednako jak u svom preziru prema multiverzalnom objašnjavanju : “Ludo je
postulisati trillion (uzročno nepovezanih) univerzuma za objašnjavanje svojstava jednog univerzuma, kada
će postulisanje jednog entiteta (Boga) završiti posao.”
Tri stvari mogu biti rečene s obzirom na argumente o podešavanju. Prvo, to je tvrda činjenica da
mi živimo u univerzumu sa sigurnim zakonima i konstantama i život ne bi bio moguć ako bi neki od ovih
zakona ili konstanti bio drugačiji. Drugo, činjenica da postojeći zakoni I konstante dozvoljavaju opstanak
života ne odgovara na pitanje o poreklu života. Ovo je veoma drugačije pitanje, kao što ću I pokušati da
pokažem; ovi uslovi su potrebni za život da se pojavi ali ne I dovoljni. Treće, činjenica da je logički
moguće da postoje višestruki univerzumi sa svojim sopstvenim zakonima prirode ne pokazuje da takvi
univerzumi I postoje. Ti ostaje špekulativna ideja.
Ono šta je ovde posebno važno je činjenica da postojanje multiverzuma ne objašnjava poreklo
zakona prirde. Martin Ris predlaže da postojanje različitih univerzuma sa svojim sopstvenim zakonima
pokreće pitanje o zakonima koji upravljaju celim multiverzumom, gradeće teorije koja upravlja celinom.
“osnovni zakoni koji upravljaju celim multiverzumom mogu dozvoliti raznolikost među univerzumima” on
piše. “Neki od kojih možemo nazvati ‘zakonima prirode’ mogu u ovo većoj perspektivi biti lokalni propisi,
dosledni sa nekom gradećom teorijom koja vodi celinu, ali ne i jedinstveno određeni tom teorijom ”
Pitati kako su nastali zakoni koji upravljaju multiverzum je isto pitanje kao i o poreklu zakona
prirode uopšte. Pol Dejvis primećuje:
Predlagači multiverzuma su često nejasni o tome kako su izabrani parametri vrednosti kroz
definisanu celinu. Ako postoje “zakoni zakona” koji opisuju kako su parametri vrednosti dodeljeni
kao jedna omaška sa jednog univerzuma na sledeći, onda smo mi samo prebacili problem
kosmičke biofilitike na još jedan nivo. Zašto ? Prvo, zato što nam je potrebno da objasnimo odakle
dolaze zakoni zakona.
Neki su rekli da su zakoni prirode prosto slučajni rezultati načina na koji se univerzum ohladio
posle velikog praska. Ali ,kako je Ris istakao, čak I takve slučajnosti mogu biti smatrane kao sekundarne
manifestacije dubljih zakona koji upravljaju celinom univerzuma. Opet, čak I evolucija zakona prirode I
promene konstanti slede određene zakone. “Mi smo I dalje ostavljeni sa pitanjem kako su nastali ovi
‘dublji’ zakoni. Bez obzira koliko daleko gurate ova svojstva univerzuma kao na neki način u ‘nastajanju’
njihovo pravo nastajanje mora da sledi sigurne prethodne zakone. ”
Tako multiverzum ili ne, mi I dalje dolazimo do termina sa poreklom zakona prirode. I jedino
vitalno objašnjenje ovde je božanski Um.
KAKO JE ŽIVOT OŽIVEO ?
Kada su masovni mediji prvi put izvestili o mojoj promeni pogleda na svet, ja sam bio citiran kako sam
govorio da su DNK istraživanja biologičara, skoro neverovatnom kompleksnošću uređenja potrebnom za
proizvodnju života, pokazala da inteligencija mora biti umešana. Prethodno sam pisao da postoji prostor
za novi argument dizajnu u objašnjavanju prvog nastanka života od nežive materije – posebno gde je ova
prva živa materija već posedovala kapacitet da se genetički razmnožava. Zadržao sam da nije postojalo
zadovoljavajuće naturalističko objašnjenje za takav fenomen.
Ove izjave su izazvale nadvikavanja od kritičara koji su tvrdili da ja nisam bio upoznat s zadnjim
radom u abiogenezi. Ričard Davkins je tvrdio da sam se pozivao na “boga praznine.” U svom novom
uvodu izdanja iz 2005 “Bog i filozofija“ rekao sam, “Ja sam se oduševio da budem uveren od strane
prijatelja bioloških-naučnika da su protobiolozi sada dobro sposobni da proizvode teorije o evoluciji prve
žive materije i da su nekoliko od ovih teorija dosledne sa svim do sada potvrđenim naučnim dokazima.“ Ali
na ovo moram da dodam opomenu da zadnji rad koji sam video pokazuje da sadašnji pogled fizičara na
starost univerzuma daje premalo vremena ovim teorijama abiogeneze da završe posao.
Daleko važnije razmatranje je filozofski izazov suočen ispred studija o poreklu života. Većina
studija o poreklu života su iznešene od strane naučnika koji se retko pozabavljuju filozofskim dimenzijama
svojih otkrića. Filozofi su, s druge strane, malo rekli o prirodi i poreklu života. Filozofsko pitanje koje u
studijama o poreklu života nije bilo odgovoreno je ovo : Kako može univerzum bezumne materije
proizvesti bića sa suštinskim krajevima, samo-replikacijskim sposobnostima i „kodiranom hemijom“ ?
Ovde se ne suočavamo sa biologijom već sa potpuno drugačijom kategorijom problema.
SVRHOM VOĐENI ORGANIZAM
Dozvolite da prvo pogledamo na prirodu života sa filozofskog stanovišta. Živa materija poseduje
urođeni cilj ili završno-centritanu organizaciju koja nigde nije prisutna u materiji koja joj prethodi. U jednom
od nekoliko skorašnjih filozofskih dela o životu, Ričard Kameron (Richard Cameron) je predstavio korisnu
analizu ovih usmerenosti živih bića.
Nešto što je živo, kaže Kameron, će takođe biti teleologijsko – odnosno posedovaće urođene
krajeve, ciljeve ili svrhe. “Savremeni biolozi, filozofi biologije i radnici u polju ’umetničkog života’“, on piše,
“imaju još da proizvedu zadovoljavajući izveštaj o tome šta je živo i ja branim pogled da nam Aristotel
može pomoći da popunimo ovu prazninu... Aristotel nije držao život i teleologiju da budu istovremeni
prosto šansom, nego je definisao život u teleologijskim terminima držeći da je teleologija esencijalna žvotu
živih stvari.“
Poreklo samo-razmnožavanja je drugi ključni problem. Istaknuti filozof Džon Halden (John
Haldane) primećuje da teorije o poreklu života “ne pružaju dovoljno objašnjenje od kada one
pretpostavljaju postojanje u početnoj fazi samo-razmnožavanja i nije pokazano da se ovo može pojaviti od
strane prirodnih sredstava iz materijalne osnove.”
Dejvid Konvej (David Conway) rezimira ove dve filozofske dileme u odgovaranju Dejvid
Hjumovom uverenju da životno-održavajući red univerzuma nije bio dizajniran nikakvom formom
inteligencije. Prvi izazov je priozvesti materjalističko objašnjenje za “pravo prvo nastajanje žive materije od
nežive materije. Postojeća živa (postojeća živa – in being alive ?), živa materija poseduje teleologijsku
organizaciju koja je sasvim odsutna da svega što joj prethodi.“ Drugi izazov je proizvesti jednako
materjalističko objašnjenje za “nastajanje iz vrlo najranijih životnih formi koje su bile nesposobne da se
razmnožavaju, ili životnih formi sa kapacitetom za razmnožavanje sebe. Bez postojanja takvog kapaciteta
ne bi bilo moguće drugačijim vrstama da nastanu kroz nasumične mutacije i prirodnu selekciju. Prema
tome takvi mehanizmi nemogu biti prizvani ni u jednom objašnjenju o tome kako su se životne forme sa
ovim kapacitetom prvo ’razvile’ od onih bez njega.“ Konvej zaključuje da ovi biološki fenomeni “nam
pružaju razlog za sumnju da je moguće objasniti postojanje životnih formi u čisto materjalističikim
terminima i bez regresa dizajnu. “
DUBOKI KONCEPTUALNI IZAZOV
Treća filozofska dimenzija o poreklu života se odnosi na poreklo kodiranja i obradu informacija što
je centralno svim životnim formama. Ovo je dobro opisano od strane matematičara Dejvida Berlinskog
(David Berlinski) koji je istakao da postoji bogata pripovedna drama koja okružuje naše trenutno shvatanje
ćelije.
Genetska poruka u DNK je duplicirana u replikaciji i onda kopirana iz DNK u RNK u prepisu.
Sledeći ovo postoji prevod pomoću kog je poruka iz RNK preneta amino kiselinama i konačno amino
kiseline okupljene u proteinima. Dve osnovno drugačije strukture informacijskog rukovodstva i hemijske
aktivnosti ćelije su usklađene univerzalnim genetičkim kodom.
Zapanjujuća priroda ovog fenomena postaje očigledna kada osvetlimo reč kod. Berlinski piše :
Sam po sebi kod je dovoljno poznat, proizvoljno ucrtavanje na kartu ili sistem veza između dva
zasebna kombinatorna objekta. Morzova azbuka, da uzmemo poznat primer, usklađuje povlake i
tačke sa slovima alfabeta. Istaći da su kodovi proizvoljni je istaći razliku između koda i čisto fizičke
konekcije između dva objekta. Istaći da kodovi uključuju ucrtavanja na kartu je uklopiti koncept
koda u matematički jezik. Istaći da kodovi odražavaju vezu neke vrste je vratiti koncept koda
njegovoj ljudskoj upotrebi.
Ovo redom vodi do velikog pitanja: “Može li poreklo sistema kodirane hemije biti objašnjeno na način koji
ne pravi nikakav apel kojoj god vrsti činjenica koje mi inače prizivamo da objasnimo kodove i jezike,
sisteme komunikacije, otiskivanje običnih reči na svet materije?“
Karl Voez (Carl Voese), predvodnik u studijama o poreklu života, skreće pažnju na filozofski
zbunjujuću prirodu ovog fenomena. Pišući u časopisu RNK (eng.RNA ) on kaže: “Kodiranje, mehanistički i
evolucijski aspekti problema sada postaju odvojena pitanja. Ideja da je genetsko izražavanje, kao i
genetska replikacija, bilo skriveno nekim fundamentalnim fizičkim principom je otišla.“ Ne samo da
nepostoji skriveni princip nego i samo postojanje koda je misterija. “Pravila kodiranja (rečnik kodskog
prenosa) su poznata. Ona tek ne pružaju trag što se tiče toga zašto kod postoji i zašto je mehanizam
prevođenja to što jeste.“ On otvoreno priznaje da mi neznamo ništa o poreklu takvog sistema. “Poreklo
prevođenja, odnosno pre nego što je postao pravi dešifrujući mehanizam, je sada izgubljen u mračnosti
prošlosti i ja ne želim da se ovde uplićem u mašuće (mašuće,-hand-waving?) špekulacije što se tiče toga
koji bi procesi polimerizacije mogli prethoditi i prouzrokovati ga ili da špekulišem o poreklu tRNK (tRNA),
tRNK sistema punjenja ili genetskog koda.“
Pol Dejvis ističe isti problem. On promatra da su se mnoge teorije o biogenezi koncentrisale na
hemiju života ali “život je više od samo kompleksnih hemijskih reakcija. Ćelija je takođe sistem
skladištanja, obrade i kopiranja informacija. Mi trebamo da objasnimo poreklo ove informacije i način na
koji je mašinerija obrade informacije došla u postojanje.“ On naglašava činjenicu da gen nije ništa nego
set kodiranih instrukcija sa preciznim receptom za proizvodnju proteina. Najvažnije, ove genetske
instrukcije nisu vrsta informacije koju nađete u termodinamici i statističkoj mehanici; štaviše oni sadrže
semantičku informaciju. Drugim rečima oni imaju specifično značenje. Ove instrukcije mogu biti efektivne
samo u molekularnom okruženju sposobnom za tumačenje značenja u genetskom kodu. Pitanje o poreklu
se uzdiže na vrh u ovoj tačci. “Problem o tome kako značajna ili semantička informacija može spontano
nastati iz kolekcije bezumnih subjekata do slepih sila bez svrhe predstavlja dubok konceptualni izazov. “
KROZ TAMNO STAKLO
Tačno je da protobiolozi imaju teorije o evoluciji prve žive materije, ali se oni suočavaju sa
drugačijom kategorijom problema. Oni se suočavaju sa interakcijom hemikalija, dok se naša pitanja bave
time kako nešto može suštinski biti svrhom vođeno i kako se materija može voditi obradom simbola. Ali
čak i na njihovom sopstvenom nivou, protobiolozi su još daleko od ikakvog definitivnog zaključka. Ovo je
istaknuto od strane dva prominentna istraživača porekla života.
Endi Nol (Andy Knoll), profesor biologije na Harvardu i autor knjige “Život na mladoj planeti: prvih
tri biliona godina života“ (Life on a Young Planet: The First Three Billion Years of Life), ističe:
Ako pokušamo da ukratko prikažemo samo reći šta, na kraju dana, znamo o dubokoj istoriji života
na Zemlji, o njenom poreklu, o njenim formativnim fazama koje su dale povoda biologiji koju
vidimo oko nas danas, moram da priznam da mi gledamo kroz tamno staklo danas. Mi neznamo
tačno kada je počelo, mi neznamo pod kojim okolnostima.
Antonio Lacano (Antonio Lazcano) predsednik Internacionalnog društva za studije o poreklu života
(Internacional Society for the Study of the Origin of Life) izveštava: “jedna karakteristika života, premda,
ostaje sigurna: Život nije evolurao bez genetičkog mehanizma – jednim sposobnim da smešta, kopira i
prenosi do svog podmladaka informacija koje se mogu menjati vremenom.... precizno kako se razvila prva
genetska mašinerija takođe i dalje stoji kao nerešen problem.“ Ustvari, on kaže “Tačna putanja za poreklo
života možda nikad neče biti poznata“
Što se tiče porekla razmnožavanja, Džon Medoks (John Maddox) isluženi urednik Prirode
(Nature) piše, “Prvenstveno pitanje je kada (i onda kako) se razvila seksualna reprodukcija. Uprkos
decenijama špekulacija, mi neznamo.“ Konačno naučnik Džerald Šroeder ističe da postojanje uslova
povoljnih za život i dalje ne objašnjava kako se život razvio. Život je bio sposoban da opstane jedino zbog
povoljnih uslova na našoj paneti. Ali nepostoji zakon prirode koji upućuje materiju da proizvodi krajnje-
usmerene, samo-kopirajuće entitete.
Pa kako mi objašnjavamo poreklo života ? Nobelovac Džordž Vald (George Wald) ,fiziolog,
jednom je poznato izjavio da “mi biramo da verujemo nemoguće: da je život nastao spontano šansom.“ U
kasnijim godinama on je zaključio da je prepostojeći um, koji on uzima za matricu fizičke realnosti, sačinio
fizički univerzum koji uzgaja život:
Kako je to, sa toliko drugih očitih opcija, mi smo u univerzumu koji poseduje samo taj specifičan
niz svojstava koji uzgaja život ? Meni se kasnije dogodilo – moram da priznam sa nekim šokom
isprva prama mojim naučnim senzibilitetima – da su oba pitanja mogla biti doneta u neki stepen
podudaranja. Ovo je sa pretpostavkom da je um, radije nego nastajanje kao kasnija prirodna
posledica u evoluciji života, uvek postojao kao matrica, izvor i uslov fizičke realnosti – da stvari od
kojih je fizička realnost izgrađena su umne stvari. Um je taj koji je sastavio fizički univerzum koji
uzgaja život i tako eventualno razvija stvorenja koja poznaju i stvaraju: naučno-, umetničko-, i
tehnološko-praveća stvorenja.
Ovo je takođe i moj zaključak. Jedino zadovoljavajuće objašnjenje za poreklo takvog “krajnje-usmerenog,
samo-kopirajućeg“ života koji vidimo na zemlji je beskonačno inteligentan Um.
DA LI JE NEŠTO DOŠLO NI IZ ČEGA ?
U kasnijoj sceni u filmu „Zvuk muzike“ (The sound of Music) Marija (Maria) koju je igrala Džuli Endrjus
(Julie Andrews) i Kapetan von Trep (Capitan von Trapp) kog je igrao Kristofer Plamer (Christopher
Plummer) konačno priznaju njihovu ljubav jedno drugom. Svaki izgleda zadivljen time da je voljen od
strane drugog i oni se zajedno pitaju kako se njihova ljubav dogodila. Ali oni izgledaju ubeđeni da je došla
odnekud. U tekstu Ričarda Rodžersa (Richard Rodgers) oni pevaju:
Ništa ne dolazi niodčega,
Ništa nikada nije moglo !
Ali da li je to tačno ? Ili nešto može doći ni iz čega ? I kako to pitanje utiče na naše razumevanje toga kako
je univerzum došao u postojanje ?
Ovo je građa naučne discipline kosmologije i kosmoloških argumenata u filozofiji. U
’Pretpostavkama ateizma’ ja sam branio kosmološke argumente kao jedne koji za svoju početnu tačku
uzimaju tvrdnju da postoji univerzum. Pod univerzumom ja sam mislio na jedno ili više bića uzrokovanih
da postoje nekim drugim bićem (ili su to mogli biti uzroci postojanja drugih bića).
KONAČNI UNIVERZUM
U ’Pretpostavkama ateizma’ i drugim ateističkim pisanjima, ja sam argumentovao da mi moramo uzeti
sam univerzum i njegove najosnovnije zakone kao konačne. Svaki sistem objašnjavanja mora početi
negde i sama ova početna tačka nemože biti objašnjena sistemom. Tako, neizbežno, svi takvi sistemi
uključuju najmanje neke osnove koje same nisu objšnjene. Ovo je posledica sleđenja iz esencijalne
prirode objašnjenja o tome zašto nešto što je činjenica slučaja, jeste slučaj.
Pretpostavimo, na primer, da primetimo da se nova bela boja iznad naše plinske peći pretvorila u
prljavo braon. Mi istražujemo. Otkrivamo da se ovo uvek dešava sa tom vtstom peći i tom vrstom boje.
Pritiskajući naše ispitivanje u drugi stadijum, mi učimo da će se ovaj fenomen objasniti određenim širim i
dubljim regularnostima hemijske kombinacije: sumpor u gasnim isparenjima formira mešavinu sa nečim iz
boje i to je ono što joj menja boju. Idući još dalje mi smo dovedeni do nečistoće u našoj kuhinji kao jedne
od nebrojenih posledica istinitosti sveobuhvatne atomsko-molekularne teorije strukture materije. I tako to
ide. Na svakom stadijumu objašnjenje mora da pretpostavi neke stvari kao brutalne činjenice; to je samo
tako kako stvari jesu.
Debatujući sa onima koji su verovali u Boga pokazao sam da su se oni suočavali sa istom ovom
neminovnosću. Što god drugo teisti mogu misliti da objasne osvrtom na postojanje i prirodu njihovog |