Midlseks univerzitetu koji je jednako na svom terenu I s klasičnom I s modernom filozofijom.
Bog čije je postojanje branjeno od strane Konvoja I mene je Aristotelov Bog. Konvej piše:
U zbiru, Biću, koje je smatrao da je objašnjenje sveta I njegove široke forme, Aristotel je pripisao
sledeće attribute: neizmenljivost, nematerjalnost, svemoćnost, sveznalaštvo, jedinstvenost ili nedeljivost,
savršena dobrota I nužno postojanje. Postoji impresivno podudaranje između ovog seta atributa I
onih tradicionalno pripisanih Bogu unutar Judeo-Hrišćanske tradicije. To je jedno koje nas
potpuno opravdava u posmatranju Aristotela kako je imao isto Božansko Biće u umu kao uzrok sveta
koji je objekt obožavanja ovih dveju religija.
Kako Konvej to vidi, onda, Bog monoteističkih religija ima iste atribute kao I Aristotelov Bog. U
svojoj knjizi Konvej pokušava da brani ono što opisuje kao “klasična koncepcija filozofije.” Ta koncepcija je
“pogled da objašnjenje sveta I njegove široke forme je ustvari kreacija najviše svemoćne I sveznajuće
inteligencije, obično oslovljavane kao Bog, koja ga je stvorilo kako bi dovelo u postojanje I održalo
racionalna bića.” Bog je stvorio svet tako da bi doveo u postojanje rasu racionalnih stvorenja. Konvej
veruje, I ja se slažem, da je moguće učiti o postojanju I prirodi Aristotelovog Boga vežbom
nepotpomognutog ljudskog razloga.
Moram da naglasim da je moje otkriće božanskog prešlo na čist prirodan nivo, bez ikakve
reference natprirodnih fenomena. To je bila vežba u čemu je tradicionalno nazvana prirodnom teologijom.
Ona nije imala veze sa ijednom od razotkrivenih religija. Niti sam tvrdio da sam imao ikakvog ličnog
iskustva sa Bogom ili ikakvog iskustva koje se može nazvati natprirodnim ili čudesnim. Ukratko moje
otkriće božanskog je bilo hodočašće razloga a ne vere.
KO JE NAPISAO ZAKONE PRIRODE ?
Možda je naj popularniji I intuitivno najuverljiviji argument za Božije postojanje takozvani
argument iz dizajna. Prema ovom argumentu dizajn, koji je očigledan u prirodi, sugeriše postojanje
kosmičkog Dizajnera. Često sam naglašavao da je ovo zapravo argument dizajnu iz reda, kao što takvi
argumenati krenu iz opaženog reda u prirodi da pokažu dokaze dizajna I, zato, Dizajnera. Iako sam
jednom bio oštro kritičan prema argumentu dizajna, tada sam došao da vidim da, kada je ispravno
formulisan, ovaj argument sadrži uverljiv slučaj za postojanje Boga. Razvića u dva područja su me
naročito vodila do ovog zaključka. Prvo je pitanje porekla zakona prirode I srodni uvidi istaknutih modernih
naučnika. Drugo je pitanje o poreklu života I reprodukciji.
Na šta mislim pod zakonima prirode ? Pod zakonom prosto mislim na regularnost ili simetriju u
prirodi. Neki opšti školski primeri treba da pokažu šta mislim :
Bojlov zakon određuje da je, data konstantna temperatura, proizvod količine I pritiska fiksnog
kvantiteta idealnog gasa, konstantna. Prema Njutnovom prvom zakonu kretanja objekat koji miruje
će ostati da miruje osim ako na njega deluje neka spoljašna I neizbalansirana sila;
Objekat u kretanju će ostati u kretanju osim ako na njega deluje neka spoljašna I neizbalansirana sila.
Prema zakonu održanja energije ukupan iznos energije u izolovanom sistemu ostaje konstantan.
Važna tačka nije da samo postoje regularnosti u prirodi nego to da su ove regularnosti matematički
precizne, univerzalne I “vezane zajedno”. Ajnštajn je govorio o njima kao o “razlogu otelotvorenja”. Pitanje
koje trebamo da postavimo je kako je priroda došla upakovana u ovom obliku. Ovo je sigurno pitanje koje
su naučnici od Njutna, Ajnštajna I Hajzenberga postavljali – I odgovarali. Njihov odgovor je bio Božiji Um.
Sada, ovaj način razmišljanja nije nešto pronađeno samo u dobro poznatim premodernim
teističkim naučnicima kao Isaku Nutnu (Isaac Newton) I Džejmsu Maksvelu (James Maxwell).
Naprotiv, mnogi istaknuti naučnici modernog doba su smatrali zakone prirode kao mislima Božanskog
Uma. Stiven Hovking (Stephen Hawking) završava svjoju najprodavaniju (knjigu) “Kratka istorija vremena”
(A Brief History of Time) ovim odlomkim :
Ako otkrijemo kompletnu teoriju ona bi trebala u vremenu biti razumljiva svakome, ne samo
nekolicini naučnika. Onda mi trebamo svi, filozofi, naučnici I samo obični ljudi biti sposobni da
učestvujemo u diskusijama po pitanju zašto mi I univerzum posojimo. Ako nađemo odgovor za to
to će biti konačni trijumf ljudskog rasuđivanja – do tada trebamo znati Božiji Um.
Na prethodnoj stranici je upitao : “Čak Iako postoji samo jedna moguća ujedinjena teorija, to je samo niz
pravila I jednakosti. Šta je to što udiše vatru u jednakosti I pravi univerzum za njih da ga opišu?”
Hovking je imao više da kaže o ovome u kasnijim intervjuima : “Sveobuhvatni utisak je jedan iz
reda. Što više otkrivamo o univerzumu to više nalazimo da je rukovođen racionalnim zakonima”. I “Još
uvek imate pitanje: zašto se univerzum trudi da postoji? Ako želite možete definisati Boga da bude
odgovor na to pitanje”.
KO JE NAPISAO SVE TE KNJGE ?
Mnogo pre Hovkinga, Ajnštajn je koristio sličan jezik : “Želim da znam kako je Bog stvorio ovaj
svet…Želim da znam Njegove misli, ostalo su detalji.” U svojoj knjizi ‘Bog I filozofija’ rekao sam da mi
nemožemo napraviti previše vrsti ovih odlomaka odkada je Ajnštajn rekao da veruje u Spinozinog (
Spinoza’s ) Boga. Od kada su za Baruha Spinozu (Baruch Spinoza) reči Bog I priroda sinonimi, moglo bi
se reći da je Ajnštajn, u očima Judeizma, Hrišćanstva I Islama nesumljivo bio ateista I to da je bio
“duhovni otac svih ateista”
Ali nedavna knjiga “Ajnštajn I religija” (Einstein and Religon) jednog Ajnštajnovog prijatelja Maksa
Džemera (Max Jammer) slika veoma drugačiju sliku o Spinozinom uticaju I Ajnštanovim sopstvenim
verovanjima takođe. Džemer je pokazao da je Ajnšajnovo poznavanje Spinoze bilo prilično ograničeno; on
je pročitao samo Spinozinu “Etiku” (Etics) I odbio ponovljene molbe da piše o Spinozinoj filozofiji. U
odgovoru jenoj molbi on je odgovorio : ”Ja nemam profesionalnog znanja da pišem naučni članak o
Spinozi”. Iako je Ajnštajn delio Spinozino verovanje u determinizam Jemer drži da “je neprirodno I
negarantovano” pretpostaviti da su Spinozine misli uticale na Ajnštajnovu nauku. Džemer takođe uočava
da se “Ajnštajn osećao srodnim sa Spinozom jer je shvatio da oni dobro dele potrebu za samoćom kao I
sudbinu odgajanja unutar jevrejske baštine ali kasnije otuđenje od njenog religioznog nasleđa.”
Dok je skretao pažnju na Spinozin panteizam, Ajnštajn je ustvari izričito poricao da je ateista ili
panteista :
Ja nisam ateista I mislim da sebe nemogu nazvati panteistom. Mi smo u poziciji malog deteta koje ulazi u
ogromnu biblioteku ispunjenu knjigana na mnogo jezika.
Dete zna da je neko morao da napiše te knjige. Ono nezna kako. Ono ne razume jezike na kojima su pisane.
Dete sumnja u misteriozni red u uređenju knjiga ali nezna šta je to. To je, čini mi se, stav čak I najinteligentnijeg
ljudskog bića prema Bogu. Mi vidimo da je univerzum divno uređen I da se pokorava određenim zakonima
ali samo teže shvatamo te zakone. Naši ograničeni umovi hvataju misterioznu silu koja pokreće sazvežđa.
(naglasak je dodan)
U svojoj knjizi “Božija zabluda” (The God Delusion) Ričard Davkins iznosi moj stari stav da je Ajnštajn bio
ateista. Pritom Davkins ignorise Ajnštajnove kategoričku izjavu iznad da nije bio ni ateista ni panteista.
Ovo je zbunjujuće jer Davkins citira Džemera po prilici ali izostavlja brojne Džemerove I Ajnštajnove izjave
koje su fatalne po njegov sopstveni slučaj. Džemer uočava, na primer, da je “Ajnštajn uvek protestvovao
protiv smatranja ga ateistom. U razgovoru sa Princom Hubertusom od Lovenštejna (Prince Hubertus of
Lowenstein), na primer, izjavio je ‘Ono što me ljuti jeste da oni (ljudi koji tvrde da nepostoji Bog) citiraju
mene za podršku njihovim pogledima’ Ajnštajn se odricao ateizma zato što svoje poricanje ličnog Boga
nikada nije smatrao poricanjem Boga.”
Ajnštajn naravno nije verovao u ličnog Boga. Ali je rekao :
Drugačije je pitanje da li verovanje u ličnog Boga treba biti osporavano. Frojd (Freud) je prihvatio
ovaj pogled u svojim kasnijim publikacijama. Ja se lično nikada ne bih bavio takvim zadatkom. Za
takvo verovanje izgleda mi poželjnije bilo kakvom nedostatku bilo kog transcedentalnog izgleda
života, I pitam se da li jedan iakada može pružiti većini čovečanstva više dostojanstvenih
sredstava da bi zadovoljila njegove metafizičke potrebe.
“Da sumiramo” zaključuje Džemer “Ajnštajn je, kao Mejmonajdes (Maimonides) I Spinoza, kategorički
odbio ikakav antropomorfizam u religioznim mislima.” Ali za razliku od Spinoze, koji je video jedini logički
ishod poricanja ličnog Boga u identifikaciji Boga sa prirodom, Ajnštajn je smatrao da Bog manifestuje sebe
“u zakonima univerzuma kao duh beskrajno superioraniji od čoveka I jedan prema čjem se licu sa našim
najvećim moćima moramo osećati ponizno.” Ajnštajn se složio sa Spinozom da onaj ko poznaje prirodu
poznaje Boga ali ne zato što je priroda Bog već zato što bavljenje naukom u proučavanju prirode vodi do
religije.
AJNŠTAJNOV “SUPERIORNI UM”
Ajnštajn je očito verovao u transcedentalni izvor rcionalnosti sveta koji je raznoliko nazivao
“superiornim umum”, “bezgraničnim superiornim duhom” ,“superiornom rasuđujućom silom” I
“misterioznom silom koja pomera sazvežđa”. Ovo je očigledno u nekoliko njegovh izjava:
Nikada nisam pronasao bolji izraz od “religiozni” za ovo poverenje u racionalnu
prirodu realnosti I njene specifične pristupačnosti ljudskom umu. Gde ovo poverenje nedostaje
nauka degeneriše u nenadahnut postupak. Pusti đavola da brine ako svestenici prave kapital od
ovoga. Nema pomoći za to.
Ko god je pretrpeo intenzivno iskustvo uspešnog napredovanja u ovom domenu
(nauka) je pokrenut dubokim poštovanjem zbog racinalnosti koja je napravila manifest
u postojanju … veličanstvenosti razuma utelotvorenog u postojanju.
Sigurno je da uverenje, srodno religioznom osećaju, racionalnosti ili razumljivosti sveta leži iza
svog naučnog rada višeg reda… Ovo čvrsto verovanje, verovanje neraskidivo povezano dubokim
osećanjem, u superiornom umu koji otkriva sebe u svetu iskustva, predstavlja moju koncepciju
Boga.
Svako ko se ozbiljno bavi naukom postaje ubeđen da zakoni prirode manifestuju postojanje duha
beskonačno superiornog od čoveka I jednog prema čijem se licu sa
našim najvećim moćima moramo osećati ponizno.
Moja religioznost sadrži ponizno divljenje beskonačnom superiornom duhu koji otkriva sebe u
malim detaljima koje smo sposobni da uočimo našim krhkim I slabim umovima. To duboko
emocionalno priznanje prisutnosti superiorne razumne sile, koja je otkrivena u neshvatljivom
univerzumu, formira moju ideju o Bogu.
KVANT SKAČE KA BOGU
Ajnštajn, otkrivač relativnosti, nije bio jedini veliki naučnik koji je video povezanost između zakona prirode
I Božijeg Uma. Praočevi kvantne fizike, drugog velikog naučnog otkrića modernog doba, Maks Plank
(Max Planck), Verner Hajzenberg (Werner Haisenberg), Ervin Šrudinger (Erwin Schrodinger) I Pol Dajrak
(Paul Dirac) su svi napravili slične izjave I ja ću reprodukovati nekoliko od ovih ispod.
Verner Hajzenberg, poznat po Hajzenbergovom principu neizvesnoti I matričnoj mehanici, je
rekao : “U pravcu svog života ja sam iznova bio prisiljen da mozgam između ove dve oblasti misli (nauka I
religija), I nikada nisam bio u stanju da sumnjam u realnost na koju pokazuju”. U drugoj prilici je rekao :
Volfgang (Pauli) (Wolfgang(Pauli)) me je prilično neočekivano upitao : “Da li verujete u ličnog
Boga ?” … “Mogu li da preformulišem vaše pitanje ? ” upitao sam. “Ja lično bih trebao više da
volim sledeću formulaciju: Možete li vi, ili bilo ko drugi, dostići centralni red stvari ili događaja čije
postojanje izgleda bez sumnje tako direktno kao da možete dopreti do duše drugog ljudskog bića.
Koristim termin ‘duša’ prilično namerno da ne bih bio neshvaćen. Ako tako postavite svoje pitanje,
rekao bih da … Ako bi magnetna sila koja je vodila ovaj naročiti kompas – I šta mu je drugo bilo
izvor nego centralni red? – ikada trebala da postane ugašena, strašne stvari bi mogle da se
dogode čovečanstvu, daleko strašnije čak I od koncentracionih logora I atomskih bombi.”
Drugi kvantni pionir Ervin Šrudinger, koji je razvio talasnu mehaniku, je tvrdio :
Naučna slika sveta oko mene je vrlo manjkava. Ona mi daje puno faktičkoj informaciji, stavlja sva
naša iskustva u prekrasno dosledan red, ali je stravično tiha o svemu što je stvarno blizu našim
srcima, što nam zaista znači. Ona nemože reći ni reč o senzaciji crvene I plave, gorkog I slatkog,
osećanja radosti I tuge. Nezna ništa o lepoti I ružnoći, dobrom I lošem, Bogu I večnosti. Nauka se
ponekad usuđuje da odgovori na pitanja u ovim domenima ali odgovori su veoma često tako
luckasti da nismo skloni da ih uzmemo za ozbiljno.
Nauka je takođe (reticent?) po pitanju velikog Jedinstva, kojeg mi nekako formiramo deo,
kome pripadamo. Najpopularnije ime za njega u našem vremenu je Bog sa velikim “B”. nauka je
veoma obično označena kao ateistička. Nakon onoga što smo rekli ovo nije zapanjujuće. Ako
njena svetska slika čak ni ne sadrži lepotu, radost, tugu, ako je ličnost isečena iz nje
sporazumom, kako bi ona mogla da sadrži najuzvišeniju ideju koja predstavlja sebe ljudskom umu.
Maks Plank, koji je prvi uveo kvantnu hipotezu, je nedvosmisleno držao da nauka dopunjuje
religiju, boreći se : “Nikada nemože postojati ijedna realna suprotnost između religije I nauke; jedna je
dopuna drugoj”. Takođe je rekao ”Religija I prirodna nauka se bore u zajedničkoj bitci neprekidno, nikad
opuštajući kampanju protiv skepticizma I protiv dogmatizma, protiv neverovanja I sujeverja …(I stoga) ‘Za
Boga !’”
Pol A.M. Dajrak, koji je dopunio Hajzenberga I Šrudingera trećom formulacijom kvantne teorije je
uočio da je “Bog matematičar veoma visokog reda I da je On upotrebio naprednu matematiku u građenju
univerzuma.”
Generacijama pre ijednog od ovih naučnik, Čarls Darvin (Charles Darwin) je već izrazio sličan
pogled :
(Razum mi govori o) krajnjoj teškoći ili draže nemogućnosti zamišljanja ovog bezgraničnog I
predivnog univerzuma, uključujući I čoveka sa svojom sposobnošću gledanja daleko unazad I daleko u
budućnost, kao rezultat slepe šanse ili neophodnosti. Kada tako reflektujem ja se osećam primoranim da
gledam da je Prvi Uzrok imao inteligentan um u nekom stepenu podudaran čoveku; I zaslužujem da
budem nazvan Teistom.
Ovaj tok misli je održan u životu u današnjem vremenu u pisanjima mnogih današnjih vodećih
izlagača nauke. Ovo se kreće od naučnika kao što su Pol Dejvis (Paul Davis), Džon Berou (John Barrow),
Džon Polkinghorn (John Polkinghorne), Frimen Disom (Freeman Dyson) Frensis Kolins (Francis Collins),
Oven Gingerlih (Oven Gingerlich) I Rodžer Penros (Rodger Penrose) do filozofa nauke kao što su Ričard
Svinburn I Džon Lesli.
Dejvis I Berou, naročito, su dalje razvili uvide Ajnštajna, Hajsenberga I drugih naučnika u teorije
o vezi između racionalnosti prirode I Božijeg Uma. Obojica su dobili Templenton nagradu (Templeton
Prize) za svoje doprinose I istraživanja. Njihova dela ispravljaju mnoga opšta pogrešna shvatanja dok
prolivaju svetlost na ovde raspravljane probleme.
ČIJI ZAKONI ?
U svom Templeton govoru, Pol Dejvis ističe poentu da “nauka može da nastavi jedino ako
naučnici usvoje esencijalno teološki pogled na svet.” Niko ne pita odakle su došli zakoni fizike nego ”čak I
najbezbožniji naučnici prihvataju, kao čin vere, postojanje zakonskog reda u prirodi koji je barem
delimično nama shvatljiv.” Dejvis odbija dva opšta pogrešna shvatanja. On kaže da je ideja da će teorija
svega pokazati da je ovo jedini logički dosledan svet “dokazivo pogrešna” zato što uopšte nepostoje
dokazi da je univerzum logički neophodan I da je ustvari moguće zamisliti alternativne univerzume koji su
logički dosledni. Drugo, on kaže da je “ozloglašena besmislica” pretpostaviti da su zakoni fizike naši
zakoni a ne zakoni prirode. Fizičari neće verovati da je Njutnov zakon gravitacije kulturna kreacija. On drži
da zakoni fizike “zaista postoje” da je naučnikov posao da ih otkriva a ne izmišlja.
Dejvis skreće pažnju na činjenicu da zakoni prirode ispod fenomena nisu pronađeni kroz direktno
posmatranje nego izvedeni kroz eksperiment I matematičku teoriju. Zakoni su zapisani u kosmičkom kodu
koji naučnici koraju da razbiju da bi otkrili poruku koja je “prorodina poruka, Božija poruka, uzmi svoj izbor
ali ne našu poruku”
Goruće pitanje, on kaže, je trostruko : Odakle su došli zakoni fizike ?
Zašto imamo ove zakone umesto nekog drugog niza ?
Kako to da imamo niz zakona koji dovode bezlične zakone u život, svest I inteligenciju ?
Ovi zakoni “izgledaju skoro izmišljeni – fino podeseni, tvrdili su neki komentatori – da bi se život I svest
mogli pojaviti.” On zaključuje da je ova “izmišljena priroda fizičkog postojanja previše fantastična za mene
da je prihvatim prosto kao ‘datu’. Ona pokazuje na dublje skriveno značenje postojanju.” Takve reči kao
svrha I dizajn, kaže on, tek nesavršeno hvata oko čega je univerzum. “Ali da je oko nečega ja apsolutno
nemam sumnje.”
Džon Berou, u svom Templton govoru, promatra da su beskrajna složenost i izvanredna
struktura univerzuma vođene od strane nekoliko prostih zakona koji su simetrični i razgovetni. Ustvari
“postoje matematičke jednakosti, male (squiggles?) na listu papira koje nam govore kako se ceo
univerzum ponaša.” Kao i Dejvis on odbacuje ideju da je red u univerzumu nametnut od strane naših
umova. Povrh toga „prirodna selekcija ne zahteva razumevanje kvarkova i crnih rupa za naš opstanak i
razmnožavanje.“
Barou posmatra da se, u istoriji nauke, teorije protežu i prihvataju stare. Iako je Njutnova teorija
mehanike i gravitacije bila nadmašena Ajnštajnovom i biće sleđena nekom drugom torijom u budućnosti,
hiljadu godina od sada inžinjeri će se i dalje oslanjati na Njutnove teorije. Isto tako, kaže on, religijska
koncepcija univerzuma takođe koristi aproksimacije i analogije da pomogne u hvatanju konačnih stvari.
„Oni nisu cela istina ali ovo ih ne zaustavlja da budu deo istine.“
BOŽANSKI ZAKONOTVORAC
Nekoliko filozofa je takođe pisalo o božanskoj provenenciji zakona prirode. U svojoj knjizi
„Božanski zakonotvorac : predavanja o indukciji, zakonima prirode i postojanju Boga“ (The Divine
Lawmaker: Lectures on Induction, Laws of Nature and the Existence of God), oksfordski filozof Džon
Foster (John Foster) se bori da regularnosti u prirodi, kako god da ih opisujete, najbolje mogu biti
objašnjene Božanskim Umom. Ako prihvatite činjenicu da postoje zakoni onda nešto mora da nametne tu
regularnost u univerzumu. Koji agent (ili agenti) dovode ovo ? On se bori da je teistička opcija jedina
ozbiljna opcija kao izvor, tako da “mi trebamo da budemo racionalno garantovani u zaključivanju da je Bog
– Bog teističkog opisa – onaj ko je stvorio zakone nametnuvši regularnosti svetu kao regularnosti.“ Čak i
ako odbijate postojanje zakona, on argumentuje „postoji jak slučaj za objašnjavanje regularnosti
apelovnjem agenciji Boga.“
Svinburn pravi srodnu poentu u odgovoru na Davkinsovu kritiku njegovih argumenata o dizajnu :
Šta je zakon prirode ? (Ovo nije problem suočen ni sa jednom od mojih kritika.) Reći da je zakon
prirode da se sva tela ponašaju na određeni način (npr. privlače jedna druga u skladu sa
određenom formulom) je, predlažem, samo reći da se svako telo fizičke neophodnosti ponaša na
taj način (npr. privlači svako telo na taj način). I jednostavnije je pretpostaviti da se ova
ujednačenost pojavljuje od akcije jedne supstance koja ih sve uzrokuje da veruju na isti način,
draže nego pretpostaviti da je konačna brutalna činjenica da se sva tela ponašaju na isti
ujednačeni način.
Svinburnov centralni argument je da lični Bog sa tradicionalnim svojstvima najbolje objašnjava operaciju
zakona prirode.
Ričard Davkins je odbio ovaj argument na temeljima da je Bog previše kompleksna solucija za
objašnjavanje zakona univerzuma. Ovo me napada kao reći bizarnu stvar o konceptu svemoćnog
duhovnog Bića. Šta je kompleks o odeji svemoćnog i sveznajućeg Duha, ideje tako proste koju su shvatili
svi sledbenici triju monoteističkih rligija – Judeizma, Hrišćanstva i Islama ? Komentarišući Davkinsa,
Alvin Plantiga je nedavno istakao da je, po Davkinsovoj definiciji, Bog prost – ne kompleksan – jer je Bog
duh, ne materjalni objekat, i da zato nema delove.
Vrateći se mojoj paraboli o satelitskom telefonu u prethodnom poglavlju, zakoni prirode postavljaju
problem za ateiste jer su oni glas racionalnosti saslušan kroz mehanizme materije. „Nauka je bazirana na
pretpostavkama da je univerzum temeljito racionalan i logičan na svim nivoima“, piše Pol Dejvis
zasigurno najuticajniji savremeni izlagač moderne nauke. „Ateisti tvrde da zakoni (prirode) postoje
bezrazložno i da je univerzum konačno besmislen. Kao naučnik, nalazim da je ovo teško za prihvatiti.
Mora da postoji neki nepromenljivi racionalni temelj u kome je logička, poslušna priroda univerzuma
ukorenjena.“
Ti naučnici koji pokazuju na Božiji Um, tek oni ne napreduju serijama argumenata ili procesa
silogističkog rezonovanja. Draže, oni iznose viziju realnosti koja proizilazi iz konceptualnog srca moderne
nauke i nameće sebe u racionalnom umu. To je vizija za koju sam lično našao da je izuzetna i neoboriva.
DA LI JE UNIVERZUM ZNAO DA MI DOLAZIMO ?
Zamislite da ulazite u hotelsku sobu na vašem sledećem odmoru. CD plejer u krevetu lagano svira
pesmu sa vašeg omiljenog snimka. Uramljena štampa iznad kreveta je identična slici koja visi iznad
kamina kod kuće. Soba je namirisana vašim omiljenim mirisom. Vi vrtite glavom u čudu i spuštate torbe na
pod.
Odjedared ste veoma pažljivi. Zakoračite u minibar, otvorite vrata i zurite u čudu u sadržaj. Vaša
omiljena pića. Vaši omiljeni kolači I slatkiši. Čak I brend flaširane vode koju preferirate.
Okrenete se iz minibara I gledate po sobi. Primetite knjigu na stolu : to je zadnji volum vašeg
omiljenog autora. Bacite pogled u kupatilo, gde su lična nega I proizvodi za doterivanje poređani na pultu,
svaki kao da je specijalno odabran za vas. Upalite televizor ; uključen je vaš omiljeni kanal.
Šanse su da ćete vi, sa svakim novim otkrićem vašeg novog gostoljubivog okruženja, biti manje
skloni da mislite da je sve to bila stvar slučajnosti, zar ne ? Možete se pitati kako su hotelski menadžeri
prikupili tako detaljne informacije o vama. Možete se čuditi njihovoj pedantnoj pripremi. Možete čak I
ponovo proveriti koliko će sve ovo da vas košta. Ali ćete sigurno biti skloni da verujete da je neko znao da |