Ana səhifə

Predgovor


Yüklə 0.74 Mb.
səhifə2/12
tarix24.06.2016
ölçüsü0.74 Mb.
1   2   3   4   5   6   7   8   9   ...   12

poricanje da je panteista ili ateista. (Ovo namerno iskrivljenje je ispravljeno u ovoj knjizi).


Baš nedavno, kada je u poseti Jerusalimu upitan da li veruje u postojanje Boga, poznati teoretski

fizičar Stiven Hovking (Stepfen Hawking) je izjavio I odgovorio da “veruje u Božije postojanje ali da je ova

Božanska sila utvrdila zakone prirode I fizike I da posle toga nije ulazila u kontrolisanje sveta”. Naravno,

mnogi drugi veliki naučnici modernog doba kao Hajsenberg (Heisenberg) I Plank (Planck) su verovali u

Božanski Um na racionalnim terenima. Ali ovo je takođe prekrečeno u Davkinsovom izveštaju naučne

istorije.


Davkins ustvari pripada specifičnom klubu popularnih naučnih pisaca kao što je Karl Zagan (Carl

Sagan) I Ajzak Asimov (Isaac Asimov) iz prethodne generacije. Ovi popularizatori su gledali sebe ne

prosto kao pisare, nego kao visoke sveštenike. Kao I Davkins oni su na sebe uzeli zaduženje ne samo

edukacije javnosti naučnim otkrićima nego takođe I u odlučivanju o tome šta je dopustivo za naučnu

verodostojnost kojoj treba verovati u materiji metafizike. Ali dozvolite da budemo jasni ovde. Mnogi od

najvećih naučnika su videli direktnu vezu između svog naučnog rada I svog potvrđivanja “superiornog

Uma”, Uma Boga. Objasnite to kako god želite ali ovo je očit podatak da popularizatorima sa svojim

programima rada nemože biti dozvoljeno da se kriju. O pozitivizmu, Ajnštajn ustvari kaže : “Ja nisam

pozitivist. Pozitivizam navodi da ono što nemože biti posmatrano nepostoji. Ova zamisao je naučno

neodbranjiva, za nju je nemoguće napraviti validne afirmacije o tome šta ljudi ‘mogu’ ili ‘nemogu’

posmatrati. Neko bi morao reći da ‘samo ono što posmatramo postoji’ što je očigledno netačno”
Ako oni žele da obeshrabre verovanje u Boga, popularizatori moraju da opreme argumente za

podršku njihovih sopstvenih ateističke pogleda. Danas ateisti evangelisti teško čak I pokušavaju da

argumentuju svoje slučajeve u ovim promatranjima. Umesto toga oni treniraju svoje oružije na dobro

poznatim vređanjima u istoriji velikih svetskih religija. Ali ispadi I strahote organizovane religije nemaju

veze s bilo čim u postojanju Boga jednako kao što pretnja nuklearnim povećanjem nema veze sa pitanjem

da li je E = mc2.


Pa da li postoji Bog ? Šta je sa argumentima ateista starih I novih ? I kakve veze ima moderna

nauka sa materijom ? Napadajući slučajnost u ovom naročitom trenutku intelektualne istorije kada je stari

pozitivizam ponovo u modi, isti mislilac koji je pomogao završetak njegove vladavine pre pola veka,

vraća se na bojno polje ideja da odgovori na ova prava pitanja.


U V O D
Još od objave mog “preobrata” u teizam, u mnogim prilikama ja sam bio upitan da dam izveštaj

o okolnostima koje su me vodile do promene svog mišljenja. U nekoliko narednih članaka I u novom

uvodu u mom izdanju Bog I filozofija (God and Philosophy) iz 2005-te ja sam skretao pažnju na nedavna

dela značajna za tekuću raspravu o Bogu ali nisam pažljivije obradio svoje vlastite poglede. Ja sam sada

uveren da predstavljam ovde ono što se može nazvati mojom zadnjom voljom I testamentom. Ukratko,

kako naslov kaže, ja sada verujem da postoji Bog !


Podnaslov ‘Kako je najpoznatiji svetski ateista promenio svoje mišljenje’ nije bio moj izum. Ali to

je jedan koji sam srećan da iskoristim, pronalazak I zaposlenje veštih I još privlačnih naslova za Fluove

je nešto od porodične tradicije. Moj otac, teolog, je jednom sa jednim od svojih bivših ucenika uredio

kolekciju eseja I dao ovoj polemici džepno izdanje, paradoksični I još posve odgovarajući I valjano

informativni naslov ‘Katolićanstvo prostentatizma’ (The Catholicity of Protestantism). U građi forme

prezentacije, ako ne sadržajne doktrine, sledeći njegov primer, ja sam u svoje vreme izdao papire sa

takvim naslovima kao što su : “Da li dobri čine ne dobra ? ” (Do gooders Doing No Good) I “Da li je

Paskalovo klađenje jedina sigurana opklada ? ” (Is Pascal’s Wager the Only Safe Bet ?)


Na početku bih trebao da rasčistim jednu stvar. Kada su izveštaji o mojoj promeni mišljenja bili

rašireni medijski I širom interneta, neki od komentatora su bili brzi da prigovore da moje poodmakle

godine imaju veze sa mojom “promenom”. Bilo je rečeno da strah koncentriše um moćno I ovi kritičari su

zaključili da su očekivanja predstojećeg ulazka u zagrobni život pokrenula promenu u samrtnoj postelji.

Očigledno ovi ljudi nisu bili upoznati niti sa mojim pisanjima o nepostojanju zagrobnog života niti sa mojim

trenutnim pogledima u temi. Preko pedeset godina ja prosto nisam poricao postojanje Boga nego takođe I

postojanje zagrobnog života. Moja Giford predavanja (Gifford Lectures) izdavana kao “Logika smrtnosti”

(The Logic of Mortality) predstavljaju vrhunac ovog procesa misli. Ovo je jedna oblast u kojoj nisam

promenio mišljenje. Odsutno specijalno otkriće, mogućnost koja je dobro prikazana u ovoj knjizi N.T.

Vrajtovim (N.T.Wright’s) doprinosom, ja nemislim o sebi kako “preživljavam” smrt. Za zapisnik onda ja

želim da počinu sve one glasine koje mi smeštaju Paskalove opklade.
Trebao bih daistaknem nadalje da ovo nije prvi put da sam “promenio mišljenje” o

fundamentalnom problemu. Između ostalih stvari, čitaoci koji su upoznati sa mojom snažnom odbranom

slobodnih tržišta mogu biti iznenađeni da nauče da sam jednom bio marksista (za detalje vidite drugo

poglavlje ove knjige). U dodatku, pre preko dve decenije oporekao sam svoje ranije poglede da su svi

ljudski izbori potpuno određeni od strane fizičkih uzroka.
Budući da je ovo knjiga o tome zašto sam promenio svoje mišljenje o Božijem postojanju,

očigleno pitanje bi bilo u šta sam ja verovao pre “promene” I zašto. Prva tri poglavlja traže da odgovore

na ovo pitanje, a zadnja sedam poglavlja opisuju moje otkriće Božanskog. U pripremi zadnjih sedam

poglavlja bio sam veoma potpomognut diskusijama sa profesorom Ričardom Svinburnom (Richar

Swinburne) I profesorom Brajanom Leftouom (Brian Leftow) bivšim I sadašnjim stanarima Nolloth stolice

(Nolloth Chair) u Oksfordu.


Postoje dva dodatka u ovoj knjizi. Prvi je analiza takozvanog novog ateizma Ričarda Davkinsa I

drugih od Roja Abrahama Vargezea (Roy Abraham Varghese). Drugi je otvoreni dijalog na temu od

velikog interesa za mnoge religiozne vernike – pitanje da li ima bilo kakve vrste Božanskog otkrića u

ljudskoj istoriji, sa posebnom pažnjom na tvrdnje napravljene o Isusu iz Nazareta. U interesu

unapređenja dijaloga, učenik Novog Zaveta (New Testament) N.T.Vrajt, koji je sadašnji biskup Durama

(Durham), ljubazno je dao svoju procenu tela istorijske činjenice koja je temelj vere hrišćanskih teista u

Hrista. Ustvari ja moram da kažem da je biskup Vrajt do sada predstavljao najbolji slučaj za prihvatanje

hrišćanske vere koji sam ikada video.


Možda bi nešto trebalo da bude rečeno o mojoj “poznatosti ” kao ateiste koja je navedena u

naslovu. Prvo od mojih antiteoloških dela bio je moj papir Teologija I falsifikacija. Taj papir je kasnije

preštampan u Novi eseji filozofske teologije (1955), antologije koju sam prepravljao zajedno sa

Elesdeirom Mekajntirom (Alasdair MacIntyre). Novi eseji je bio pokušaj da se uokviri udar na teološke

teme koji je tada bilo nazivan “revolucijom u filozofiji”. Sledeće veliko delo bilo je Bog I filozofija, prvi put

izdato 1966-te a zatim ponovo 1975, 1984 I 2005-te. U uvodu izdanja iz 2005-te, Pol Kurc, jedan od

vodećih ateista našeg doba I autor dela “Ljudski manifest II” piše da su “prometejske knjige odševljene da

predstave ono što je od sada postalo klasika u filozofiji religije”. Bog I filozofija je bila praćena delom

“Pretpostavka ateizma” (The Presumption of Atheism), koje je bilo izdano kao “Bog, sloboda I

besmrtnost” 1984-te u Sjedinjenim Državama. Druga značajna dela su bila “Hjumova filozofija verovanja”

(Hume’s Philosophy of Belief) I “Logika I jezik” (Logic and Language) (prva I druga serija), “Uvod u

zapadnjačku filozofiju: ideje I argumenti od Platona do Sartrea, Darvinova evolucija” (An introduction to

Western Philosophy: Ideas and Arguments from Plato to Sartre, Darwinian Evolution ) I “Logika smrtnosti”

(The Logic of Mortality).


Zaista je paradoksalno da je moj prvi publikovani argument za ateizam bio originalno predstavljen

na forumu pod predstavništvom najvećih hrišćanskih apologeta (apologist) prošlog veka – Sokratovog

kluba ustoličenim sa C.S. Levisom. Još jedan paradoks je činjenica da je moj otac bio jedan od vodećih

metodističkih pisaca I propovednika u Engleskoj. Preko toga, na početku svoje karijere, ja nisam imao

naročitog interesa u postajanju profesionanog filozofa.
Otkad, dobro poznato, sve dobre stvari, ako ne sve stvari bez izuzetaka, moraju doći kraju, ja

ću završiti svoje uvodne reči ovde. Ostavljam ih čitaocima da odluče šta da rade sa razlozima za

promenu mog mišljenja po pitanju Boga.
DEO 1
MOJE PORICANJE BOŽANSKOG STVARANJE ATEISTE
Ja nisam oduvek bio ateista. Svoj život sam počeo prilično religiozno. Odgojen sam u

hrišćanskom domu I pohađao sam privatnu hrišćansku skolu. Ustvari ja sam sin propovednika.


Moj otac je proizvod Merton koledža (Merton College), Oksforda (Oxford) I ministar religije na

Veslijan Metodistu (Weslyan Methodist) radije nego na utemeljenoj crkvi, crkvi Engleske. Kako je njegovo

srce uvek preostajalo u evangelizmu I, kako bi Anglikanci rekli, u parohijskom poslu, moja najranija

sećanja na njega su tutor u studijama Novog Zaveta na Metodist teološkom fakultetu u Kembridžu.

Kasnije je uspeo da bude glava tog fakulteta I naposletku se povukao i umro u Kembridžu. U dodatku

osnovnom školovanju I učenju dužnosti ovih službi, moj otac se prihvatio velikog poslovnog dogovora kao

Metodist predstavnik u različitim intercrkvenim organizacijama. Takođe je služio jednogodišnje uslove kao

predsednik obe metodostičke konferencije I Federalnog konzila slobodne crkve (Free Church Federal

Council).
Bio bih veoma pritisnut da u svom dečaštvu izolujem ili identifikujem ikakave znake mojih kasnijih

ateističkih uverenja. U svojoj mladosti, pohađao sam Kingsvord školu (Kingsword School) u Batu,

nezvanično poznatu kao K.S. Bila je, I srećno još uvek ostaje, javni internat (posebna institucija koja bi

bilo gde drugde u englesko-govorećem svetu bila opisana, paradoksalno, kao privatni javni internat).

Osnovao ga je Džon Vizli (John Wesley), osnivač Metodističke crkve, za edukaciju sinova njegovih

propovednika. (Vek ili više kasnije posle osnivanja Kingsvord škole, Kvinsvord škola (Queensword

School) je bila osnovana da bi primila ćerke metodističkih propovednika na pikladno ravnopravan način).
Pošao sam na Kingsvord kao angažovani I savesni, ako neentuzijastičan, hrišćanin. Nikada

nisam mogao da vidim poentu u obožavanju I uvek sam bio previše ne muzičan da bih uživao u ljudskom

pevanju .NIkada nisam pristupio nikakvoj religioznoj literaturi sa istim neobuzdanim nestrpljenjem sa kojim

sam konzumirao knjige o politici, istoriji, nauci, ili skoro bilo kojoj drugoj temi. Ići u kapelu ili crkvu, moliti

se, I svi drugi religiozni običaji su za mene bili manje ili više zamarajuća dužnost. Nikada nisam osećao

manju želju da opštim s Bogom.


Zašto bih bio– od svojih najranijih sećanja – generalno nezainteresovan za religijske običaje I

probleme koji su oblikovali svet mog oca nemogu reći. Prosto nisam dozvao osećaj nekog interesa ili

entuzijazma za takva pridržavanja. Čak I nemislim da sam ikada osetio svoj um očaranim ili ”svoje srce

neobično zagrejanim,” da upotrebim Vizlijevu poznatu frazu, u hrišćanskoj studiji I obožavanju. Da li je

moj mladalački nedostatak entuzijazma za religiju bilo uzrok ili efekat – ili oba – ko može reći ? Ali ja mogu

reći da koju god da sam veru imao kada sam ušao u K.S. nestala je u vreme kada sam završio.

TEORIJA DEVOLUCIJE
Rekao sam da je grupa Barna (Barna Group), ugledna hrišćanska demografska anketna agencija

, zaključila iz svojih anketa da u srži onoga što verujete u vreme kada imate trinaest godina je ono sa čim

ćete umreti verujući .Da li je ovaj nalaz tačan ili ne, ja znam da su verovanja koja sam formirao u svojim

ranim tinejdžerskim godinama ostala uz mene najvećim delom mog odraslog života.


Samo kada I kako je promena počela nemogu precizno da se setim. Ali sigurno, kao sa bilo

kojim osobom koja misli, višestrukim faktorima kombinovanim u kreaciji mojih uverenja. Ni najmanje

izmedju ovih faktora nije bilo onog što je Imanuel Kant (Immanuel Kant) nazvao “nestrpljenje uma nije

neumesno prema obrazovanju ” u šta sam verovao delio sa svojim ocem. Obojica, I on I ja bili smo

izloženi da pratimo stazu “mudrosti” kako ju je Kant opisao : “Mudrost je ta koja ima vrednost selekcije

između bezbrojnih problema koji predstavljaju sebe same I onih čije rešenje je važno za ljudsku vrstu.”

Hrišćanska uverenja mog oca uveravala su ga da nemože biti ničeg više “važnog za ljudsku vrstu” od

tumačenja, propagiranja I primene onoga što god je istina učenja Novog Zaveta. Moj intelektualni put

vodio me je u različitim pravcima, naravno, ali jedan koji je bio manje obeležen od strane nestrpljenja

uma ja sam delio s njim.


Bio sam potsečen od strane mog oca više nego u jednoj prilici da kada biblijski školarci žele biti

blizi sa nekim posedom koncepta Starog Zaveta, oni ne pokušavaju da pronađu odgovor prosto misleći

samostalno. Umesto toga oni sakupljaju I pregledavaju, sa toliko konteksta koliko ga mogu naći, svim

raspoloživim savremenim primerima upotrebe relevantne hebrejske reči. Ovaj školski pristup je na mnogo

načina formirao osnove mojih najranijih intelektualnih istraživanja – I jedan kojim se još zanosim –

sakupljanje I pregledavanje, u kontekstu, svih relevantnih informacija na datu temu. Ironično je, možda,

da je domaćinstvo u kome sam odrastao po svojoj prilici usadilo u mene entuzijazam za kritičko

istraživanje koje me je eventualno vodilo do odbačaja vere moga oca.


LICE ZLA
Ja sam rekao u nekim svojim kasnijim ateističkim pisanjima da sam dostigao zaključak o

nepostojanju Boga previše brzo, previše lako I što mi je kasnije izgledalo pogrešnih razloga. Preispitao

sam ovaj negativani zaključak opširno I često, ali blizu sedamdeset godina nakon toga nikada nisam

pronašao motiv dovoljan da garantuje osnovni zaokret. Jedan od tih ranijih razloga za moju promenu u

ateizam je bio problem zla.
Moj otac je poveo moju majku I mene na godišnji letnji odmor u inostranstvo. Iako ovo nije bilo

moguće priuštiti ministarskom platom, bilo je moguće jer je moj otac često provodio rani deo leta

istraživajući za Odbor više škole sertifikovanih istraživanja (Higher School Certificate Examinations Board)

( sada nazvanu A-nivo istraživanja(A-level examinations)) I bio je plaćen za taj posao. Bili smo takođe u

mogućnosti a putujemo jeftinije odkada je moj otac bio veličina u Nemačkoj posle dve godine teoloških

studija na univerzitetu Marburga (University of Marburg) pre prvog svetskog rata. On je tako bio sposoban

da nas povede na odmor u Nemačku, I jednom ili dvaput u Francusku, bez potrebe za trošenjem novca

na putničkog agenta. Takođe je bio imenovan za predstavnika metodizma na nakoliko internacionalnih

teoloških konferencija. Na ove me je vodio, kao jedino dete, I moju majku kao neučestvujućeg gosta.
Ja sam bio pod velikim utiskom od strane ovih ranih putovanja u inostranstvo u godinama pre

drugog svetskog rata. Živopisno se sećam transparenata I znakova izvan malih gradića proglašavajući :

“Jevreji nisu poželjni ovde”. Sećam se znakova izvan ulaza u narodnu biblioteku proglašavajući : “Pravila

ove ustanove zabranjuju izdavanje bilo kojih knjiga jevrejskim pozajmljivačima”. Posmatrao sam marš

deset hiljada jurišnika u braon majcama kroz bavarsku letnju noć. Putovanja moje porodice izložile su me

ekipama Vafen SS (Wafen SS) u njihovim crnim uniformama sa kapama sa lobanjom I ukrštenim kostima.

Takva iskustva skicirala su pozadinu mog mladalačkog života I za mene, kao I za mnoge druge,

predstavljala su neminovan izazov postojanju sve-moguće Božije ljubavi. Stepen u kom su ona uticala na

moje razmišljanje ja nemogu meriti. Ako ništa drugo, ova iskustva su probudila u meni doživotnu svesnost

za blizance zla, anti-semitizam I totalitarizam.


OGROMNO ŽIVAHNO MESTO
Odrasti tokom 1930-ih I 1940-ih u takvom domaćinstvu kao našem – ravno kako je bilo

metodističkom naimenovanju – je bilo biti u Kembridžu, ali ne van njega. Za početak, teologija nije tad I

tamo bila prihvaćena kao “kraljica nauka”, kao što je bila u drugim institucijama. Nije bilo ni svešteničkog

trening koledža bio koje vrste matičnog univerziteta. Kao rezultat, ja nikada nisam identifiovao Kembridž,

sve dok se moj otac osećao prilično kao kod kuće tamo. u svakom slučaju, od 1936-te kada sam pošao

da pohađam školu, skoro nikada nisam bio u Kembridžu za vreme termina.


Uprkos tome, Kingsvord je bio u mom danu ogromno živo mesto, vođeno od strane ljudi koji

sigurno zaslužuju da budu ocenjeni jednim od velikih upravnika. U godini pre nego što sam stigao,

osvojila je više otvorenih nagrada na Oksvordu I Kembridžu nego bilo koja druga Upraviteljska

konferencijska škola (Hedmasters Conference school). Naša uzbuđenost nije bila ograničena učionicom I

laboratorijom.
Niko nije trebao biti iznenađen time da, stavljen u ovu mešanu okolinu, ja sam počeo da

preispitujem postojanu veru mojih očeva, veru prema kojoj nikada nisam osećao neku jaku privrženost. U

vreme kada sam bio u višoj šestoj formi na K.S. (niži šesti, usput, je jednak sa jedanaestim razredom u

Americi a viši šesti sa dvanaestim), ja sam regularno raspravljao sa svojim kolegama maturantima da je

ideja o Bogu koji je oba I svemoćan I savršeno dobar, nekompatibilna sa manifestom zala I

nesavršenostima sveta. U moje vreme na K.S. regularna nedeljna propoved nikada nije sadržala osvrt na

budući život u raju ili paklu. Kada je upravnik A.B. Seket (A.B.Sacket) bio propovednik, što je bilo retko,

njegova poruka je uvek sadržala čuda I slavu prirode. Barem, za vreme dok sam dostigao svoji petnaesti

rođendan, ja sam odbacio tezu da je univerzum stvorio svedobri, svemoćni Bog.
Jedan može dobro pitati ako nikada nisam pomislio da konsultujem svog veroučitelja o svoji

sumnjama u pogledu postojanja Boga. Nikada nisam. Radi domaćeg mira I, delom, da bih poštedeo

svog oca, pokušavao sam što sam duže mogao da sakrijem od svih kući svoju nereligioznu promenu.

Uspevao sam u ovome, koliko sam znao, dobrih mnogo godina.


Ali januara 1946-te kada sam bio blizu dvadesettri (godine) svet je dobio – I dao mojim roditeljima

– da sam ja bio oba, ateista I moralista (nevernik u život posle smrti) I to da je bilo malo verovatno da će

biti ikakvog povratka nazad .Tako totalna I čvrsta je bila moja promena da je smatrana uzaludnom da se

može upustiti u ikakvu diskusiju na materiji kod kuće. Kako god, danas, posle skoro pola veka, mogu

reći da bi moj otac bio silno oduševljen na mojim današnjim pogledima o postojajnu Boga – ne najmanje

on bi smatrao ovo velikom pomoći načelima hrišćanske crkve.

DRUGAČIJI OKSFORD
Sa KIngsvorda otišao sam na Oksford univerzitet. u Oksford sam stigao u hilari (Hilary?) periodu

(od januara do marta) 1942. Drugi svetski rat je bio u toku I jednog od mojih prvih dana kao studenta

osamnaestogodišnjaka bio sam medicinski pregledan I onda zvanično regrutovan u Rojal Er Fors (Royal

Air Force – kraljevska vazdušna snaga – avio jedinica). Za vreme tih ratnih dana, skoro svi fizički

sposobni muški studenti provodili su jedan dan od svake terminske nedelje u odgovarajućoj servisnoj

organizaciji. U mom slučaju ovo je bila Vazdušna eskadrila oksfordskog univerziteta (Oxford University

Air Squadron).
Ovaj vojni servis, koji je jednu godinu delimično I nakon toga stalno je totalno bio neborilački. On

je uključio učenje malo japanskog u školi orijentalnih I afričkih studija na londonskom univerzitetu a nakon

toga prevođenje presretnutih I dešifrovanih signala vazdušne snage japanske armije kod Blečli parka

(Bletchley Park). Posle japanske predaje (I dok sam čekao svoj red na demobilizaciju) radio sam na

prevođenju presretnutih signala iz novo izgrađene francuske armije okupacije što je tada bila zapadna

Nemačka.


Kada sam se vratio na stalne studije na Oksfordskom univerzitetu rano u januaru 1946-te I bilo

pravo da dam svoj zadnji ispit u leto 1947-me, Oksford kom sam se vratio je bio sasvim drugačije mesto.

Izgledao je kao mnogo uzbudljivija institucija nego ona sa koje sam otišo blizu tri godine ranije. Takođe je

bilo I većih raznovrsnosti obe, mirovni I aktuelnih vojnih karijera sada bezbedno završenih nego što je bilo

nakon prvog svetskog rata. Čitao sam sebe za priznanje završne ‘Časne škole literalne humanista’

(Honors School of Literae Humaniores), I neke od mojih lektura o istoriji klasične Grčke su bile date od

veterana koji su bili aktivni u asistiranju grčkog otpora bilo na Kritu ili Grčkoj unutrašnjosti, praveći lekture

romantičnije I stimulativnije za studentsku publiku.


Uzeo sam svoje poslednje ispite za letnji termin 1947. Za moje iznenađenje I oduševljenje bio

sam nagrađen Prvim (First)(engleski izraz za prolaz studentskih ispita sa prvoklasnim odlikovanjima). Po

prijemu ovoga vratio sam se Džonu Mabotu (John Mabbott) mom ličnom tutoru na St. Jonovom koledžu

(St. John’s College). Rekao sam mu da sam napustio pređašnji cilj da radim za drugo studentsko

priznanje u tada novije osnovanoj školi filozofije I psihologije. Ja sam sada pokušavao da započnem raditi

na višem priznanju u filozofiji.


VOŠTITI FILOZOFSKI
Mabot mi je sredio da se upustim u postdiplomske studije pod nadžorom Gilberta Rila (Gilbert

Ryle) koji je tada bio (Waynflete?) profesor metafizičke filozofije oksfordskog univerziteta. Ril je u drugom

delu akademske 1947-48. godine bio starija od tri oksfordske stolice filozofije.
Tek posle mnogo godina sam shvatio iz Mabotove privlačne knjige ‘Oksfordova sećanja’(Oxford

Memories) da su Mabot I Ril bili prijatelji od kada su se upoznali u Oksfordu. Da sam bio na drugom

koledžu I da sam upitan od drugog tutora koledža kojeg od tri mogućih profesionalnih supervizora bih

preferirao, zacelo bih izabrao Henri Prajsa (Henry Price), zbog našeg zajedničkog interesovanja za ono

što se sada zove parapsihologija ali se tada jos uvek zvalo psihičko istraživanje. Kako je I bilo, moja

prva knjiga je bila nazvana ‘Novi pristup psihičkom istraživanju’ (A New Approach to a Psychical

Research) I Prajs I ja smo postali govornici na konferencijama zaokupljenim psihički istraživanjima. Ali

siguran sam I da nisam osvojio univerzitetsku nagradu iz filozofije u posebno jakoj godini, moje

postdiplomske studije bi bile pod nadžorom Henri Prajsa. Proveli smo previše vremena pričajući o našim

1   2   3   4   5   6   7   8   9   ...   12


Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©atelim.com 2016
rəhbərliyinə müraciət