poricanje da je panteista ili ateista. (Ovo namerno iskrivljenje je ispravljeno u ovoj knjizi).
Baš nedavno, kada je u poseti Jerusalimu upitan da li veruje u postojanje Boga, poznati teoretski
fizičar Stiven Hovking (Stepfen Hawking) je izjavio I odgovorio da “veruje u Božije postojanje ali da je ova
Božanska sila utvrdila zakone prirode I fizike I da posle toga nije ulazila u kontrolisanje sveta”. Naravno,
mnogi drugi veliki naučnici modernog doba kao Hajsenberg (Heisenberg) I Plank (Planck) su verovali u
Božanski Um na racionalnim terenima. Ali ovo je takođe prekrečeno u Davkinsovom izveštaju naučne
istorije.
Davkins ustvari pripada specifičnom klubu popularnih naučnih pisaca kao što je Karl Zagan (Carl
Sagan) I Ajzak Asimov (Isaac Asimov) iz prethodne generacije. Ovi popularizatori su gledali sebe ne
prosto kao pisare, nego kao visoke sveštenike. Kao I Davkins oni su na sebe uzeli zaduženje ne samo
edukacije javnosti naučnim otkrićima nego takođe I u odlučivanju o tome šta je dopustivo za naučnu
verodostojnost kojoj treba verovati u materiji metafizike. Ali dozvolite da budemo jasni ovde. Mnogi od
najvećih naučnika su videli direktnu vezu između svog naučnog rada I svog potvrđivanja “superiornog
Uma”, Uma Boga. Objasnite to kako god želite ali ovo je očit podatak da popularizatorima sa svojim
programima rada nemože biti dozvoljeno da se kriju. O pozitivizmu, Ajnštajn ustvari kaže : “Ja nisam
pozitivist. Pozitivizam navodi da ono što nemože biti posmatrano nepostoji. Ova zamisao je naučno
neodbranjiva, za nju je nemoguće napraviti validne afirmacije o tome šta ljudi ‘mogu’ ili ‘nemogu’
posmatrati. Neko bi morao reći da ‘samo ono što posmatramo postoji’ što je očigledno netačno”
Ako oni žele da obeshrabre verovanje u Boga, popularizatori moraju da opreme argumente za
podršku njihovih sopstvenih ateističke pogleda. Danas ateisti evangelisti teško čak I pokušavaju da
argumentuju svoje slučajeve u ovim promatranjima. Umesto toga oni treniraju svoje oružije na dobro
poznatim vređanjima u istoriji velikih svetskih religija. Ali ispadi I strahote organizovane religije nemaju
veze s bilo čim u postojanju Boga jednako kao što pretnja nuklearnim povećanjem nema veze sa pitanjem
da li je E = mc2.
Pa da li postoji Bog ? Šta je sa argumentima ateista starih I novih ? I kakve veze ima moderna
nauka sa materijom ? Napadajući slučajnost u ovom naročitom trenutku intelektualne istorije kada je stari
pozitivizam ponovo u modi, isti mislilac koji je pomogao završetak njegove vladavine pre pola veka,
vraća se na bojno polje ideja da odgovori na ova prava pitanja.
U V O D
Još od objave mog “preobrata” u teizam, u mnogim prilikama ja sam bio upitan da dam izveštaj
o okolnostima koje su me vodile do promene svog mišljenja. U nekoliko narednih članaka I u novom
uvodu u mom izdanju Bog I filozofija (God and Philosophy) iz 2005-te ja sam skretao pažnju na nedavna
dela značajna za tekuću raspravu o Bogu ali nisam pažljivije obradio svoje vlastite poglede. Ja sam sada
uveren da predstavljam ovde ono što se može nazvati mojom zadnjom voljom I testamentom. Ukratko,
kako naslov kaže, ja sada verujem da postoji Bog !
Podnaslov ‘Kako je najpoznatiji svetski ateista promenio svoje mišljenje’ nije bio moj izum. Ali to
je jedan koji sam srećan da iskoristim, pronalazak I zaposlenje veštih I još privlačnih naslova za Fluove
je nešto od porodične tradicije. Moj otac, teolog, je jednom sa jednim od svojih bivših ucenika uredio
kolekciju eseja I dao ovoj polemici džepno izdanje, paradoksični I još posve odgovarajući I valjano
informativni naslov ‘Katolićanstvo prostentatizma’ (The Catholicity of Protestantism). U građi forme
prezentacije, ako ne sadržajne doktrine, sledeći njegov primer, ja sam u svoje vreme izdao papire sa
takvim naslovima kao što su : “Da li dobri čine ne dobra ? ” (Do gooders Doing No Good) I “Da li je
Paskalovo klađenje jedina sigurana opklada ? ” (Is Pascal’s Wager the Only Safe Bet ?)
Na početku bih trebao da rasčistim jednu stvar. Kada su izveštaji o mojoj promeni mišljenja bili
rašireni medijski I širom interneta, neki od komentatora su bili brzi da prigovore da moje poodmakle
godine imaju veze sa mojom “promenom”. Bilo je rečeno da strah koncentriše um moćno I ovi kritičari su
zaključili da su očekivanja predstojećeg ulazka u zagrobni život pokrenula promenu u samrtnoj postelji.
Očigledno ovi ljudi nisu bili upoznati niti sa mojim pisanjima o nepostojanju zagrobnog života niti sa mojim
trenutnim pogledima u temi. Preko pedeset godina ja prosto nisam poricao postojanje Boga nego takođe I
postojanje zagrobnog života. Moja Giford predavanja (Gifford Lectures) izdavana kao “Logika smrtnosti”
(The Logic of Mortality) predstavljaju vrhunac ovog procesa misli. Ovo je jedna oblast u kojoj nisam
promenio mišljenje. Odsutno specijalno otkriće, mogućnost koja je dobro prikazana u ovoj knjizi N.T.
Vrajtovim (N.T.Wright’s) doprinosom, ja nemislim o sebi kako “preživljavam” smrt. Za zapisnik onda ja
želim da počinu sve one glasine koje mi smeštaju Paskalove opklade.
Trebao bih daistaknem nadalje da ovo nije prvi put da sam “promenio mišljenje” o
fundamentalnom problemu. Između ostalih stvari, čitaoci koji su upoznati sa mojom snažnom odbranom
slobodnih tržišta mogu biti iznenađeni da nauče da sam jednom bio marksista (za detalje vidite drugo
poglavlje ove knjige). U dodatku, pre preko dve decenije oporekao sam svoje ranije poglede da su svi
ljudski izbori potpuno određeni od strane fizičkih uzroka.
Budući da je ovo knjiga o tome zašto sam promenio svoje mišljenje o Božijem postojanju,
očigleno pitanje bi bilo u šta sam ja verovao pre “promene” I zašto. Prva tri poglavlja traže da odgovore
na ovo pitanje, a zadnja sedam poglavlja opisuju moje otkriće Božanskog. U pripremi zadnjih sedam
poglavlja bio sam veoma potpomognut diskusijama sa profesorom Ričardom Svinburnom (Richar
Swinburne) I profesorom Brajanom Leftouom (Brian Leftow) bivšim I sadašnjim stanarima Nolloth stolice
(Nolloth Chair) u Oksfordu.
Postoje dva dodatka u ovoj knjizi. Prvi je analiza takozvanog novog ateizma Ričarda Davkinsa I
drugih od Roja Abrahama Vargezea (Roy Abraham Varghese). Drugi je otvoreni dijalog na temu od
velikog interesa za mnoge religiozne vernike – pitanje da li ima bilo kakve vrste Božanskog otkrića u
ljudskoj istoriji, sa posebnom pažnjom na tvrdnje napravljene o Isusu iz Nazareta. U interesu
unapređenja dijaloga, učenik Novog Zaveta (New Testament) N.T.Vrajt, koji je sadašnji biskup Durama
(Durham), ljubazno je dao svoju procenu tela istorijske činjenice koja je temelj vere hrišćanskih teista u
Hrista. Ustvari ja moram da kažem da je biskup Vrajt do sada predstavljao najbolji slučaj za prihvatanje
hrišćanske vere koji sam ikada video.
Možda bi nešto trebalo da bude rečeno o mojoj “poznatosti ” kao ateiste koja je navedena u
naslovu. Prvo od mojih antiteoloških dela bio je moj papir Teologija I falsifikacija. Taj papir je kasnije
preštampan u Novi eseji filozofske teologije (1955), antologije koju sam prepravljao zajedno sa
Elesdeirom Mekajntirom (Alasdair MacIntyre). Novi eseji je bio pokušaj da se uokviri udar na teološke
teme koji je tada bilo nazivan “revolucijom u filozofiji”. Sledeće veliko delo bilo je Bog I filozofija, prvi put
izdato 1966-te a zatim ponovo 1975, 1984 I 2005-te. U uvodu izdanja iz 2005-te, Pol Kurc, jedan od
vodećih ateista našeg doba I autor dela “Ljudski manifest II” piše da su “prometejske knjige odševljene da
predstave ono što je od sada postalo klasika u filozofiji religije”. Bog I filozofija je bila praćena delom
“Pretpostavka ateizma” (The Presumption of Atheism), koje je bilo izdano kao “Bog, sloboda I
besmrtnost” 1984-te u Sjedinjenim Državama. Druga značajna dela su bila “Hjumova filozofija verovanja”
(Hume’s Philosophy of Belief) I “Logika I jezik” (Logic and Language) (prva I druga serija), “Uvod u
zapadnjačku filozofiju: ideje I argumenti od Platona do Sartrea, Darvinova evolucija” (An introduction to
Western Philosophy: Ideas and Arguments from Plato to Sartre, Darwinian Evolution ) I “Logika smrtnosti”
(The Logic of Mortality).
Zaista je paradoksalno da je moj prvi publikovani argument za ateizam bio originalno predstavljen
na forumu pod predstavništvom najvećih hrišćanskih apologeta (apologist) prošlog veka – Sokratovog
kluba ustoličenim sa C.S. Levisom. Još jedan paradoks je činjenica da je moj otac bio jedan od vodećih
metodističkih pisaca I propovednika u Engleskoj. Preko toga, na početku svoje karijere, ja nisam imao
naročitog interesa u postajanju profesionanog filozofa.
Otkad, dobro poznato, sve dobre stvari, ako ne sve stvari bez izuzetaka, moraju doći kraju, ja
ću završiti svoje uvodne reči ovde. Ostavljam ih čitaocima da odluče šta da rade sa razlozima za
promenu mog mišljenja po pitanju Boga.
DEO 1
MOJE PORICANJE BOŽANSKOG STVARANJE ATEISTE
Ja nisam oduvek bio ateista. Svoj život sam počeo prilično religiozno. Odgojen sam u
hrišćanskom domu I pohađao sam privatnu hrišćansku skolu. Ustvari ja sam sin propovednika.
Moj otac je proizvod Merton koledža (Merton College), Oksforda (Oxford) I ministar religije na
Veslijan Metodistu (Weslyan Methodist) radije nego na utemeljenoj crkvi, crkvi Engleske. Kako je njegovo
srce uvek preostajalo u evangelizmu I, kako bi Anglikanci rekli, u parohijskom poslu, moja najranija
sećanja na njega su tutor u studijama Novog Zaveta na Metodist teološkom fakultetu u Kembridžu.
Kasnije je uspeo da bude glava tog fakulteta I naposletku se povukao i umro u Kembridžu. U dodatku
osnovnom školovanju I učenju dužnosti ovih službi, moj otac se prihvatio velikog poslovnog dogovora kao
Metodist predstavnik u različitim intercrkvenim organizacijama. Takođe je služio jednogodišnje uslove kao
predsednik obe metodostičke konferencije I Federalnog konzila slobodne crkve (Free Church Federal
Council).
Bio bih veoma pritisnut da u svom dečaštvu izolujem ili identifikujem ikakave znake mojih kasnijih
ateističkih uverenja. U svojoj mladosti, pohađao sam Kingsvord školu (Kingsword School) u Batu,
nezvanično poznatu kao K.S. Bila je, I srećno još uvek ostaje, javni internat (posebna institucija koja bi
bilo gde drugde u englesko-govorećem svetu bila opisana, paradoksalno, kao privatni javni internat).
Osnovao ga je Džon Vizli (John Wesley), osnivač Metodističke crkve, za edukaciju sinova njegovih
propovednika. (Vek ili više kasnije posle osnivanja Kingsvord škole, Kvinsvord škola (Queensword
School) je bila osnovana da bi primila ćerke metodističkih propovednika na pikladno ravnopravan način).
Pošao sam na Kingsvord kao angažovani I savesni, ako neentuzijastičan, hrišćanin. Nikada
nisam mogao da vidim poentu u obožavanju I uvek sam bio previše ne muzičan da bih uživao u ljudskom
pevanju .NIkada nisam pristupio nikakvoj religioznoj literaturi sa istim neobuzdanim nestrpljenjem sa kojim
sam konzumirao knjige o politici, istoriji, nauci, ili skoro bilo kojoj drugoj temi. Ići u kapelu ili crkvu, moliti
se, I svi drugi religiozni običaji su za mene bili manje ili više zamarajuća dužnost. Nikada nisam osećao
manju želju da opštim s Bogom.
Zašto bih bio– od svojih najranijih sećanja – generalno nezainteresovan za religijske običaje I
probleme koji su oblikovali svet mog oca nemogu reći. Prosto nisam dozvao osećaj nekog interesa ili
entuzijazma za takva pridržavanja. Čak I nemislim da sam ikada osetio svoj um očaranim ili ”svoje srce
neobično zagrejanim,” da upotrebim Vizlijevu poznatu frazu, u hrišćanskoj studiji I obožavanju. Da li je
moj mladalački nedostatak entuzijazma za religiju bilo uzrok ili efekat – ili oba – ko može reći ? Ali ja mogu
reći da koju god da sam veru imao kada sam ušao u K.S. nestala je u vreme kada sam završio.
TEORIJA DEVOLUCIJE
Rekao sam da je grupa Barna (Barna Group), ugledna hrišćanska demografska anketna agencija
, zaključila iz svojih anketa da u srži onoga što verujete u vreme kada imate trinaest godina je ono sa čim
ćete umreti verujući .Da li je ovaj nalaz tačan ili ne, ja znam da su verovanja koja sam formirao u svojim
ranim tinejdžerskim godinama ostala uz mene najvećim delom mog odraslog života.
Samo kada I kako je promena počela nemogu precizno da se setim. Ali sigurno, kao sa bilo
kojim osobom koja misli, višestrukim faktorima kombinovanim u kreaciji mojih uverenja. Ni najmanje
izmedju ovih faktora nije bilo onog što je Imanuel Kant (Immanuel Kant) nazvao “nestrpljenje uma nije
neumesno prema obrazovanju ” u šta sam verovao delio sa svojim ocem. Obojica, I on I ja bili smo
izloženi da pratimo stazu “mudrosti” kako ju je Kant opisao : “Mudrost je ta koja ima vrednost selekcije
između bezbrojnih problema koji predstavljaju sebe same I onih čije rešenje je važno za ljudsku vrstu.”
Hrišćanska uverenja mog oca uveravala su ga da nemože biti ničeg više “važnog za ljudsku vrstu” od
tumačenja, propagiranja I primene onoga što god je istina učenja Novog Zaveta. Moj intelektualni put
vodio me je u različitim pravcima, naravno, ali jedan koji je bio manje obeležen od strane nestrpljenja
uma ja sam delio s njim.
Bio sam potsečen od strane mog oca više nego u jednoj prilici da kada biblijski školarci žele biti
blizi sa nekim posedom koncepta Starog Zaveta, oni ne pokušavaju da pronađu odgovor prosto misleći
samostalno. Umesto toga oni sakupljaju I pregledavaju, sa toliko konteksta koliko ga mogu naći, svim
raspoloživim savremenim primerima upotrebe relevantne hebrejske reči. Ovaj školski pristup je na mnogo
načina formirao osnove mojih najranijih intelektualnih istraživanja – I jedan kojim se još zanosim –
sakupljanje I pregledavanje, u kontekstu, svih relevantnih informacija na datu temu. Ironično je, možda,
da je domaćinstvo u kome sam odrastao po svojoj prilici usadilo u mene entuzijazam za kritičko
istraživanje koje me je eventualno vodilo do odbačaja vere moga oca.
LICE ZLA
Ja sam rekao u nekim svojim kasnijim ateističkim pisanjima da sam dostigao zaključak o
nepostojanju Boga previše brzo, previše lako I što mi je kasnije izgledalo pogrešnih razloga. Preispitao
sam ovaj negativani zaključak opširno I često, ali blizu sedamdeset godina nakon toga nikada nisam
pronašao motiv dovoljan da garantuje osnovni zaokret. Jedan od tih ranijih razloga za moju promenu u
ateizam je bio problem zla.
Moj otac je poveo moju majku I mene na godišnji letnji odmor u inostranstvo. Iako ovo nije bilo
moguće priuštiti ministarskom platom, bilo je moguće jer je moj otac često provodio rani deo leta
istraživajući za Odbor više škole sertifikovanih istraživanja (Higher School Certificate Examinations Board)
( sada nazvanu A-nivo istraživanja(A-level examinations)) I bio je plaćen za taj posao. Bili smo takođe u
mogućnosti a putujemo jeftinije odkada je moj otac bio veličina u Nemačkoj posle dve godine teoloških
studija na univerzitetu Marburga (University of Marburg) pre prvog svetskog rata. On je tako bio sposoban
da nas povede na odmor u Nemačku, I jednom ili dvaput u Francusku, bez potrebe za trošenjem novca
na putničkog agenta. Takođe je bio imenovan za predstavnika metodizma na nakoliko internacionalnih
teoloških konferencija. Na ove me je vodio, kao jedino dete, I moju majku kao neučestvujućeg gosta.
Ja sam bio pod velikim utiskom od strane ovih ranih putovanja u inostranstvo u godinama pre
drugog svetskog rata. Živopisno se sećam transparenata I znakova izvan malih gradića proglašavajući :
“Jevreji nisu poželjni ovde”. Sećam se znakova izvan ulaza u narodnu biblioteku proglašavajući : “Pravila
ove ustanove zabranjuju izdavanje bilo kojih knjiga jevrejskim pozajmljivačima”. Posmatrao sam marš
deset hiljada jurišnika u braon majcama kroz bavarsku letnju noć. Putovanja moje porodice izložile su me
ekipama Vafen SS (Wafen SS) u njihovim crnim uniformama sa kapama sa lobanjom I ukrštenim kostima.
Takva iskustva skicirala su pozadinu mog mladalačkog života I za mene, kao I za mnoge druge,
predstavljala su neminovan izazov postojanju sve-moguće Božije ljubavi. Stepen u kom su ona uticala na
moje razmišljanje ja nemogu meriti. Ako ništa drugo, ova iskustva su probudila u meni doživotnu svesnost
za blizance zla, anti-semitizam I totalitarizam.
OGROMNO ŽIVAHNO MESTO
Odrasti tokom 1930-ih I 1940-ih u takvom domaćinstvu kao našem – ravno kako je bilo
metodističkom naimenovanju – je bilo biti u Kembridžu, ali ne van njega. Za početak, teologija nije tad I
tamo bila prihvaćena kao “kraljica nauka”, kao što je bila u drugim institucijama. Nije bilo ni svešteničkog
trening koledža bio koje vrste matičnog univerziteta. Kao rezultat, ja nikada nisam identifiovao Kembridž,
sve dok se moj otac osećao prilično kao kod kuće tamo. u svakom slučaju, od 1936-te kada sam pošao
da pohađam školu, skoro nikada nisam bio u Kembridžu za vreme termina.
Uprkos tome, Kingsvord je bio u mom danu ogromno živo mesto, vođeno od strane ljudi koji
sigurno zaslužuju da budu ocenjeni jednim od velikih upravnika. U godini pre nego što sam stigao,
osvojila je više otvorenih nagrada na Oksvordu I Kembridžu nego bilo koja druga Upraviteljska
konferencijska škola (Hedmasters Conference school). Naša uzbuđenost nije bila ograničena učionicom I
laboratorijom.
Niko nije trebao biti iznenađen time da, stavljen u ovu mešanu okolinu, ja sam počeo da
preispitujem postojanu veru mojih očeva, veru prema kojoj nikada nisam osećao neku jaku privrženost. U
vreme kada sam bio u višoj šestoj formi na K.S. (niži šesti, usput, je jednak sa jedanaestim razredom u
Americi a viši šesti sa dvanaestim), ja sam regularno raspravljao sa svojim kolegama maturantima da je
ideja o Bogu koji je oba I svemoćan I savršeno dobar, nekompatibilna sa manifestom zala I
nesavršenostima sveta. U moje vreme na K.S. regularna nedeljna propoved nikada nije sadržala osvrt na
budući život u raju ili paklu. Kada je upravnik A.B. Seket (A.B.Sacket) bio propovednik, što je bilo retko,
njegova poruka je uvek sadržala čuda I slavu prirode. Barem, za vreme dok sam dostigao svoji petnaesti
rođendan, ja sam odbacio tezu da je univerzum stvorio svedobri, svemoćni Bog.
Jedan može dobro pitati ako nikada nisam pomislio da konsultujem svog veroučitelja o svoji
sumnjama u pogledu postojanja Boga. Nikada nisam. Radi domaćeg mira I, delom, da bih poštedeo
svog oca, pokušavao sam što sam duže mogao da sakrijem od svih kući svoju nereligioznu promenu.
Uspevao sam u ovome, koliko sam znao, dobrih mnogo godina.
Ali januara 1946-te kada sam bio blizu dvadesettri (godine) svet je dobio – I dao mojim roditeljima
– da sam ja bio oba, ateista I moralista (nevernik u život posle smrti) I to da je bilo malo verovatno da će
biti ikakvog povratka nazad .Tako totalna I čvrsta je bila moja promena da je smatrana uzaludnom da se
može upustiti u ikakvu diskusiju na materiji kod kuće. Kako god, danas, posle skoro pola veka, mogu
reći da bi moj otac bio silno oduševljen na mojim današnjim pogledima o postojajnu Boga – ne najmanje
on bi smatrao ovo velikom pomoći načelima hrišćanske crkve.
DRUGAČIJI OKSFORD
Sa KIngsvorda otišao sam na Oksford univerzitet. u Oksford sam stigao u hilari (Hilary?) periodu
(od januara do marta) 1942. Drugi svetski rat je bio u toku I jednog od mojih prvih dana kao studenta
osamnaestogodišnjaka bio sam medicinski pregledan I onda zvanično regrutovan u Rojal Er Fors (Royal
Air Force – kraljevska vazdušna snaga – avio jedinica). Za vreme tih ratnih dana, skoro svi fizički
sposobni muški studenti provodili su jedan dan od svake terminske nedelje u odgovarajućoj servisnoj
organizaciji. U mom slučaju ovo je bila Vazdušna eskadrila oksfordskog univerziteta (Oxford University
Air Squadron).
Ovaj vojni servis, koji je jednu godinu delimično I nakon toga stalno je totalno bio neborilački. On
je uključio učenje malo japanskog u školi orijentalnih I afričkih studija na londonskom univerzitetu a nakon
toga prevođenje presretnutih I dešifrovanih signala vazdušne snage japanske armije kod Blečli parka
(Bletchley Park). Posle japanske predaje (I dok sam čekao svoj red na demobilizaciju) radio sam na
prevođenju presretnutih signala iz novo izgrađene francuske armije okupacije što je tada bila zapadna
Nemačka.
Kada sam se vratio na stalne studije na Oksfordskom univerzitetu rano u januaru 1946-te I bilo
pravo da dam svoj zadnji ispit u leto 1947-me, Oksford kom sam se vratio je bio sasvim drugačije mesto.
Izgledao je kao mnogo uzbudljivija institucija nego ona sa koje sam otišo blizu tri godine ranije. Takođe je
bilo I većih raznovrsnosti obe, mirovni I aktuelnih vojnih karijera sada bezbedno završenih nego što je bilo
nakon prvog svetskog rata. Čitao sam sebe za priznanje završne ‘Časne škole literalne humanista’
(Honors School of Literae Humaniores), I neke od mojih lektura o istoriji klasične Grčke su bile date od
veterana koji su bili aktivni u asistiranju grčkog otpora bilo na Kritu ili Grčkoj unutrašnjosti, praveći lekture
romantičnije I stimulativnije za studentsku publiku.
Uzeo sam svoje poslednje ispite za letnji termin 1947. Za moje iznenađenje I oduševljenje bio
sam nagrađen Prvim (First)(engleski izraz za prolaz studentskih ispita sa prvoklasnim odlikovanjima). Po
prijemu ovoga vratio sam se Džonu Mabotu (John Mabbott) mom ličnom tutoru na St. Jonovom koledžu
(St. John’s College). Rekao sam mu da sam napustio pređašnji cilj da radim za drugo studentsko
priznanje u tada novije osnovanoj školi filozofije I psihologije. Ja sam sada pokušavao da započnem raditi
na višem priznanju u filozofiji.
VOŠTITI FILOZOFSKI
Mabot mi je sredio da se upustim u postdiplomske studije pod nadžorom Gilberta Rila (Gilbert
Ryle) koji je tada bio (Waynflete?) profesor metafizičke filozofije oksfordskog univerziteta. Ril je u drugom
delu akademske 1947-48. godine bio starija od tri oksfordske stolice filozofije.
Tek posle mnogo godina sam shvatio iz Mabotove privlačne knjige ‘Oksfordova sećanja’(Oxford
Memories) da su Mabot I Ril bili prijatelji od kada su se upoznali u Oksfordu. Da sam bio na drugom
koledžu I da sam upitan od drugog tutora koledža kojeg od tri mogućih profesionalnih supervizora bih
preferirao, zacelo bih izabrao Henri Prajsa (Henry Price), zbog našeg zajedničkog interesovanja za ono
što se sada zove parapsihologija ali se tada jos uvek zvalo psihičko istraživanje. Kako je I bilo, moja
prva knjiga je bila nazvana ‘Novi pristup psihičkom istraživanju’ (A New Approach to a Psychical
Research) I Prajs I ja smo postali govornici na konferencijama zaokupljenim psihički istraživanjima. Ali
siguran sam I da nisam osvojio univerzitetsku nagradu iz filozofije u posebno jakoj godini, moje
postdiplomske studije bi bile pod nadžorom Henri Prajsa. Proveli smo previše vremena pričajući o našim
|