Ana səhifə

Predgovor


Yüklə 0.74 Mb.
səhifə12/12
tarix24.06.2016
ölçüsü0.74 Mb.
1   ...   4   5   6   7   8   9   10   11   12

ekvivalent je inkarnacija (eng. incarnation) naravno. Ali ja više volim da kažem embodi (utelotvorenje) zato

što, barem na mestima gde propovedam, ljudi mogu bolje da povežu ovo sa tehničkim latinskim

terminom. Ali to znači istu stvar.
Ja zaista verujem da je Isus verovao da je bio pozvan da deluje po toj pretpostavci. I mislim da je

bilo veoma zastrašujuće za Isusa. Mislim da je znao da je mogao zapravo da pogreši. Nakon svega, neki

ljudi koji su verovali da su stvari nekako mogle da se ispostave da budu kao čovek koji veruje da je lonac

čaja. Mislim da je Isus znao da je to bilo njegovo zvanje, da je morao da čini na taj način, da živi i čini na

osnovi tog zvanja da utelotvori, inkarnira, da vrati Izraelskog Boga ljudima. Zbog toga ću reći da je Isus,

veoma brzo nakon svoje smrti i vaskrsnuća (to je sasvm druga priča; doćićemo do nje uskoro), bio

prepoznat od strane svojih sledbenika kao biće, uzduž, otelotvorenje Izraelskog Boga. Suočeni sa

uskrsnućem, oni su onda vratili u svoje umove sve stvari koje su videli, čuli i znali o Isusu i, kako je to

bilo, ošamarili sebe sa strane svojih glava i rekli “Da li shvatate s kim smo bili sve vreme? Bili smo s Onim

koji utelotvoruje Izraelskog Boga“. I oni su onda pričali i prepričavali priče o Isusu sa strahopoštovanjem i

čudom kao što su, sa neopreznošću, odražavali šta se dešavalo uzduž.
Ovo je velika neobična ideja. Ipak ona pravi dubok i istorijski ukorenjen smisao da je Isus trebao

tako da misli o sebi. Sada će naravno biti savršeno otvoreno za svakog da mi kaže : “Pa možda si upravu.

Možda je Isus zaista verovao u to o sebi. Možda su učenici zaista mislili na taj način takođe. Ali očito mora

da je Isus pogrešio, da li zbog toga što mi znamo prioritet (prioritet – priori ??) da ako postoji Bog on

nikada ne bi mogao da postane čovek ili zato što mi znamo prioritet da bilo ko ko misli na taj način o sebi

mora da je zaista lud, poremećen, obmanjen.“


Na ovo bih rekao : uredu, lepo, ali odoli tim prioritetima (eng.prioris) na trenutak, drži pse na

zalivu. I samo zadrži u svojoj glavi sliku prvovekovnog jevreja koji veruje i radi sve ono što sam rekao. I

onda postavi pitanje o vaskrsenju. I onda postavi sva druga pitanja o tome šta mi mislimo pod rečju Bog

uostalom. Zato što su, naravno, rani Hrišćani najnaglašenije rekli da reč Bog ostaje sistematički

neodređena i da samo kada pogledamo u Isusa kog nalazimo ona dolazi u fokus. Jovan kaže : “Niko

nikada nije video Boga ni u koje vreme; ali jedino (begotten?) Sin, koji živi u nedrima Oca, On ga je

načinio poznatim. “ Grci u ovoj tačci misle, bukvalno, “On je pružio eksegezu Njega, on nam je pokazao ko

Bog zaista jeste.“


To je dugačak odgovor na vitalno pitanje ali ja nemislim da mogu da ga nešto skratim. Većina ljudi

, iz mog iskustva, ne misli po pitanju Isusa i Boga na ovaj način. Ali ovo je kako su, ja mislim, Isus lično,

najraniji Hrišćani i oni koji su pisali Jevanđelja mislili i mi dobro radimo da tome približimo svoje umove.
Koji dokazi postoje za vaskrsenje Hristovo ?
Dozvolite mi da skratim ovo koliko mogu. Moj otac je čitao moju dugačku knjigu “Vaskrsenje Sina

Božijeg” (The Resurrection of the Son of God) kada je imao osamdeset i tri. Trebalo mu je tri dana da

pročita sedamsto strana. On je čitao pravo kroz nju; ništa drugo nije radio. Pozvao me je telefonom i rekao

“Završio sam je.“ I ja sam rekao “Ti si šta ?“, On: “Da. Zaista sam počeo da uživam negde posle 600-te

strane.“ Mislio sam da je to bio prelepo dvosmislen kompliment. Moj otac se bavio poslom s drvima.

Rekao sam : “Tata moraš da znaš da su prvih pet stotina ili tako koren sistema. I ako drvo nema koren

sistema neće biti sposobno da stoji i neće rađati ikakvo voće.“ A on je rekao: “Da to sam nekako shvatio.

Ali ja lično uvek preferiram više grane. “


Pa moram malo da prekopam u koren sistema. Jedna od stvari u kojoj sam zaista uživao dok sam

pisao tu knjigu je bilo vraćanje mojim klasičnim (stomping?) osnovama i istraživanjima drevnih verovanja o

životu posle smrti, Grčkim Rimskim i Egipćanskim verovanjima o životu posle smrti. I postoji veliki niz

verovanja o životu posle smrti, ali se “vaskrsenje“ ne prikazuje u Grčko-Rimskom svetu. Ustvari Plini

(Pliny), Ahil (Aeschylus), Homer (Homer) Ciceron (Cicero) i sve vrste ranih pisaca kažu “Naravno, mi

znamo da se vaskrsenje nije dogodilo.“ Sada u isto vreme jevreji su razvili sasvim specifičnu teologiju o

vaskrsenju: da će Božiji ljudi biti telesno podignuti iz mrtvih na kraju vremena. Element vremena je veoma

bitan zato što većina Hrišćana u Zapadnom svetu koriste reč vaskrsenje kao neodređenu reč da znači

“život posle smrti“ što se nije radilo u drevnom svetu. Drugim rečima, prvo umirete, mrtvi ste i ne telesno

živi, i onda ste “vaskrsnuti“, što znači da počinjete novi telesni život, novi život nakon od čega god se

“život posle smrti“ sastojao.
Mi možemo pratiti način na koji se verovanje u vaskrsenje pojavljuje u Judaizmu. Vaskrsenje

dvostepeni sled: odmah nakon što umrete vi ste neposredno u ovom držećem obrascu čekajućeg stanja; i

onda vi imate ovaj potpuno novi život nazvan vaskrsenje. Sada, ja sam se u knjizi veoma zbavljao crtajući

mapu jevrejskog verovanja u život posle smrti na dužu mapu drevnih verovanja u život posle smrti

uopšteno. I unutar samog Judaizma postoje dodatne varijacije. Fariseji su verovali u vaskrsenje i ovo

izgleda da je većinsko verovanje u palestinskom Judaizmu u vreme Isusa. Seduci nisu verovali u život

posle smrti uopšte, svakako ne u vaskrsenje. I ljudi poput Filoa (Philo) i možda Esena (Essenes) (iako je

to kontroverzno) su verovali u jedno-stadijumsku rastavljenu od tela besmrtnost, u kojoj nakon smrti vi

prosto idete gde god da idete i ostajete tamo, umesto doživljavanja sledećeg vaskrsenja.
Sada sve ovo je interesantnije zato što u svim društvima koja su bila proučavana u ovom obziru,

verovanja u život posle smrti su veoma konzervativna. Suočeni sa smrću ljudi imaju sklonost da se nagnu

verovanjima i praksama koje poznaju, tome odakle su došli, tome kakva im je tradicija, familija, selo i tako

dalje, uvek je činilo pogrebne običaje. Pa zaista je izvanredno da su svi rani Hrišćani nama poznati, pravo

kroz do kasnog drugog veka kada su Gnostici počeli da upotrebljavaju reč vaskrsenje u sasvim

drugačijem smislu (ali ostavićemo to sa strane) – svi rani Hrišćani nama poznati u prvih četiri ili pet

generacija verovali u buduće telesno vaskrsenje čak iako je većina njih došla iz paganskog sveta gde je

bila smatrana kao kompletna i potpuna glupost.


Moderni mit koji trenutno kruži kaže da smo jedino mi koji imamo savremenu post-prosvetiteljsku

nauku oni koji smo otkrili da mrtvi ljudi ne ustaju. Oni ljudi nazad su onda, siromašne stvari, su bili ne

prosvetljeni pa su verovali u sva ova luda čuda. Ali to je prosto netačno. Divni citat C.S. Levisa se odnosi

na ovo. On govori o devičanskoj koncepciji Isusa i kaže da razlog zbog kog je Jozef bio zabrinut zbog

Marijine trudnoće nije zato što nije znao odakle bebe dolaze nego zato što je znao. Isto je i sa Isusovim

vaskrsenjem. Ljudi u drevnom svetu su bili skeptični kada su bili suočeni sa Hrišćanskim tvrdnjama zato

što su savršeno dobro znali da kada ljudi umru oni ostaju mrtvi.
I šta mi onda nalazimo – i ovo je za mene krajnje fascinantno- da možemo pratiti, u ranom

Hrišćanstvu, nekoliko modifikacija u klasičnom jevrejskom verovanju o vaskrsenju. Prvo umesto da je

vaskrsenje nešto što je prosto trebalo da se desi svim Božijim ljudima na kraju, rani hrišćani su rekli da se

to desilo jednoj osobi unapred. Sada, nijedan prvovekovni jevrej, koliko znamo, nije verovao da će biti

jedna osoba podignuta ispred svih drugih. Pa to je radikalna inovacija ali oni su svi verovali u to.
Drugo oni su verovali da će vaskrsenje isključiti transformaciju fizičkog tela. Oni jevreji koji su

verovali u vaskrsenje izgleda da su otišli u jedan ili dva pravca. Neki su rekli da će da se proizvede fizičko

telo tačno poput ovog iznova a drugi da će to biti blistavo telo, jedno sijajuće poput zvezde. Rani hrišćani

nisu rekli nijednu od tih stvari. Oni su govorili o novoj sorti fizikalnosti – ovo je veoma jasno u Pavlu ali ne

samo u Pavlu – novim tipom utelotvorenja koje je definitivno telesno u smislu da je čvrsto i značajno, ali

izgleda da je transformisano tako da sada nije podložno bolu patnji ili smrti. I ovo je sasvim novo. Ta slika

vaskrsenja nije u Judaizmu.
Treće naravno, oni su verovali da je Mesija lično ustao iz mrtvih, što nijedan jevrej drugog Hrama

(Second Temple Jew – jevrej drugog hrama ?) nije verovao zato što, prema Judaizmu drugog Hrama

Mesija nikada nije trebao da bude ubijen. Tako da je to bilo inovativno.
Četvrto, oni su koristili ideju “vaskrsenja“ na sasvim novim načinima. U Judaizmu ideja je bila

korišćena kao metafora za “povratak iz progonstva“ kao što nalazimo u Jezekiji 37. Ali unutar ranog

Hrišćanstva – i mislim vrlo ranog Hrišćanstva, na primer, Pavla – nalazimo da je bila upotrebljena u

povezanosti sa baptizmom, svetosti i raznim drugim aspektima hrišćanskog života koja nije bila u

umovima unuta Judaizma i njegove upotrebe reči “vaskrsenje“. Ovo ponovo pokazuje sasvim radikalnu

inovaciju, mutaciju iz svoje forme u jevrejskom gledištu.


Peto, nalazimo da je za najranije hrišćane “vaskrsenje“ smatrano nečim što zapravo Božiji ljudi u

sadašnjosti doprinose. Hrišćani su pozvani da rade zajedno s Bogom da ispune ono što je bilo pokrenuto

na Uskrs i da tako očekuju novi svet koji će Bog konačno napraviti. Ovo je takođe sasvim novo ali jedino

objašnjivo kao mutacija unutar Judaizma.


Šesto, mi nalazimo da je u ranom Hrišćanstvu “vaskrsenje“ pomereno iz jedne doktrine između

mnogih drugih – važnih ali ne tako važnih – koje je gde je u Judaizmu, da postane centar svega.

Oduzmite ga od Pavla, recimo, ili Petra, Otkrovenja ili velikih očeva drugog veka i vi će te uništiti celu

njihovu građu. Imamo da zaključimo da je nešto moralo da se desi da uvede “vaskrsenje“ iz periferije u

centar, u fokusnu tačku.
Sedmo, i konačno, mi nalazimo da u ranom Hrišćanstvu praktično nije postojao spektar verovanja

o tome šta se dešava nakon smrti. U Judaizmu je postojalo nekoliko drugačijih gledišta i u paganskom

svetu je postojala velika većina ali u ranom Hrišćanstvu je postojalo samo jedno: vaskrsenje samo.

Dopuštajući kako je većina ljudi konzervativna u svojim pogledima o životu i smrti, ovo je zaista

izvanredno. Ono zaista izgleda kao da su najraniji hrišćani imali dobar razlog da preispitaju čak i ovu

najličniju i najvažniju tačku verovanja. I kada gledamo na spektar ranog Hrišćanstva, vidimo da se rani

hrišćani nisu slagali oko podosta stvari ali su izvanredno jednoglasni u svom pogledu ne samo vaskrsenja

kao njihovog verovanja nego i kako se vaskrsenje odigrava i kako deluje. Sve ovo je tačno objašnjeno u

mojoj knjizi u brojnim detaljima.
Sve nas ovo kao istoričare primorava da upitamo veoma prosto pitanje: Zašto su svi rani hrišćani

poznati nama, iz najranijih vremena za koja imamo dokaze, imali ovaj veoma novi ali izvanredno složni

pogled vaskrsenja ? Ovo je iskreno zanimljivo istorijsko pitanje u svom sopstvenom pravu. Naravno svi

rani hrišćani nama poznati bi rekli, “Mi imamo ovaj pogled o vaskrsenju zbog naše vere u Isusa.“ Sada,

ukoliko je ideja da je Isus ustao iz mrtvih jedino pokrenuta da iznikne nakon dvadeset ili trideset godina

Hrišćanstva, kako su mnogi skeptični učenjaci pretpostavili, vi biste našli mnoštvo niti ranog Hrišćanstva u

kojima zaista nije bilo mesta za vaskrsenje – ili ako ste našli vaskrsenje, ono je moglo da ima drugačiji

oblik od veoma specifičnog kakvo je bilo u ranom Hrišćanstvu. Stoga, razgranjenost i jednoglasnost ranog

Hrišćanskog verovanja u vaskrsenje nas tera da kažemo da se nešto definitivno desilo, skroz nazad rano,

što je oblikovalo i obojilo ceo rani Hrišćanski pokret.


U toj tačci mi miramo da kažemo, “Uredu onda, šta je sa pričanjima Jevanđelja ?“ Šta sa Matejom

28, tim kratkim pričanjem u Marku 16 i dužim u Luki 24 i mnogo dužim u Jovanu 20-21 ? I naravno, ja

praktično poput svih učenika Jevanđelja, verujem da da su ona bila zapisana mnogo kasnije. Ja zapravo

neznam kada su Jevanjelja bila zapisana. Niko to nezna, iako nam učenjaci nastavljaju da govore da

znaju. Ona su mogla biti zapisana već 50-ih prvog veka; neki bi rekli i ranije. Ona su mogla biti zapisana

tek 70-ih ili 80-ih; neki bi rekli čak 90-ih. Ali za moj argument trenutno ovo uopšte nije važno.


Poenta je: Jevanđeljska pričanja vaskrsenju (i srodni materijal na početku Delovanja) imaju

određene prikaze, zajedničke svima četirima, koji demonstriraju istorijski da iako su ona bila zapisana

kasnije ona se vraćaju nazad na način koj nije bio promenjen mnogo uopšte, blago uređena ali ne

značajno promenjena, prema veoma ranom usmenom predanju. Ovo je očigledno od velike važnosti.


Prvi prikaz je portret Isusa u pričanjima o vaskrsenju. Nanovo i nanovo je rečeno da je (i kada

sam istraživao veliku knjigu veoma sam se umorio od čitanja kako učenjaci govore ovo) (1) Marko zapisao

prvi i on teško ima šta o vaskrsenju; (2) Mateja dolazi sledeći i tu nema ništa mnogo više; i onda (3) prema

kraju veka mi imamo Luku i Jovana i tada i jedino tada mi nalazimo priče o Isusu koji jede pečenu ribu,

kuva doručak kod obale, poziva Tomu da ga dodirne i tako dalje. Prema teoriji onda, postojali su Hrišćani

prema kraju veka koji su počeli da veruju da Isus nije bio pravi čovek i tako Luka i Jovan izmišljaju ove

priče u toj fazi da bi rekli da, on je zaista bio čovek, uzdignuti Isus je zaista imao telesnu formu i tako

dalje.
Problem sa tom teorijom – koja je, kako bih rekao, bila veoma popularna – je da ta pričanja (o

Isusu koji kuva doručak kod obale, lomi hleb kod Emausa (Emmaus), poziva Toma da ga dodirne i tako

dalje) imaju ovog istog Isusa koji dolazi i odlazi kroz zaključana vrata, nekada je prepoznat nekada nije,

pojavljuje se i nestaje po želji i konačno se uspinje u raj. Dozvolite da je postavim ovako. Da sam ja

izmišljao pričanje, recimo 95-te n.e (n.e – nove ere) zato što sam znao da su neki iz mog naroda nesigurni

po pitanju da li je Isus zaista bio čvrsto ljudsko biće, ja ne bih stavljao sav materijal unutra. To je vrsta

“autogola.“


Iz drugog gledišta, ako ste bili prvovekovni jevrej koji želi da izmisli priču o Isusu koji je vaskrsao

iz mrtvih, prirodan biblijski izvor da crtate bio bi Danijel 12, koji je jedan od velikih tekstova o vaskrsenju za

Judaizam Drugog Hrama. Danijel 12 kaže da će pravedni sijati kao zvezda u kraljevstvu njihovog Oca.

Ustvari Isus to citira u ranijem pasusu u Mateju 13. To je zato još fascinantnije da nijedno od pričanja o

vaskrsenju nema Isusa da sija kao zvezda. On bi trebao da su oni to izmišljali iz teksta.
Zato, iz ove dve tačke gledišta, portret Isusa u pričanjima o vaskrsenju je veoma, veoma

neobičan. To nije ono što bi ste očekivli. Ne postoji portret poput onog u jevrejskim pričanjima o vremenu.

I još, izvanredno, ono je sadržano kroz Mateja i Luku i Jovana. (Marko je prekratak za nas da bi znali šta

bi još mogao da kaže da je nastavio dalje.) Pa nešto veoma neobično se dogodilo. To zvuči kao da

Jevanđelisti pokušavaju da nam kažu, “Znam da ćeš naći da je veoma teško da bi verovao, ali ovo je

zapravo ono šta se dogodilo.“ Nešto posebno se dogodilo što je ostavilo svoje otiske stopala u pričanjima.

Ljudi ne bi ovo izmislili izvan vrhova svojih glava. Svako ko bi pisao izmišljene izveštaje o Uskrsu bi

napravio Isusa još prepoznatljivijim.


Dozvolite da kažem nešto ovde sa strane. Ako uzmete priče o vaskrsenju u Mateju, Marku, Luki i

Jovanu u originalnom grčkom i uporedite ih uporedo, one su sasvim drugačije – čak i kada govore o istom

deliću priče o ženi koja ide na grob i tako dalje. Oni koriste drigačije reči iznova i iznova. Pa to izgleda kao

da je oni nisu prosto kopirali od svake druge.


Druga stvar je da postoji gotovo potpuno odsustvo eha i aluzije Starog Zaveta i pričanjima o

vaskrsenju. U pričanjima o raspeću je jasno da je priča o Isusovoj smrti pričana iznova i iznova od strane

rane hrišćanske zajednice i ona je satkala Psalm 22, Isaiju 53, Zaharija i druge Staro Zavetne aluzije u

pričanjima o raspeću, čak i u pričanju o pogrebu. Ali onda okrenete stranu o pričanju o vaskrsenju i ne

nalazite ovo u Mateju, Marku, Luki i Jovanu. (I mi podsećamo sebe da je Pavle već rekao u Korićanima

15 da je Hrist ustao iz mrtvih “prema Svetim Pismima,“ – Pavle je već u ranim 50-im imao bogat arsenal

tekstova Starog Zaveta s kojima da interpretira vaskrsenje.) Bilo bi veoma lako za Mateja, koji voli da

nam govori o ispunjenju Svetih Pisama, da kaže, “Ovo se dogodilo da bi Sveta Pisma mogla da se ispune

da kažu...“Ali Matej nije to uradio. Slično Jovan kaže da kada su učenici otišli na grob oni još nisu znali

Pismo da je on morao biti uzdignut iz mrtvih. Ali on zapravo nije citirao Pismo ili nam rekao koje je to bilo.

Na putu za Emanus, Luka ima Isusa koji tumači Sveta Pisma – ali opet, Luka nam nikada nije rekao koje

Pismo ili šta je Isus rekao o njima.


Ovo je veoma neobično. Bilo da moramo reći da je rana crkva pisala priče o vaskrsenju

ispunjenom sa reflekcijom na Stari Testament i da su Matej, Marko, Luka i Jovan prošli nezavisno i izveli

te reference, ili da moramo da kažemo da se ove priče znatno vraćaju ranom usmenom predanju koje

prethodi teološku i egzegetsku reflekciju. U mom sudu drugo od ovih je daleko od očiglednijeg.


Treći fascinirajući prikaz pričanja je mesto žene. (Ovo je dobro poznato; poenta meni nije

originalna.) U drevnom svetu, jevrejskom i paganskom, žene nisu bile verodostojni svedoci u sudu. I već

kod vremena Pavle citira javnu tradiciju o Isusu u Korićanima 15, on govori : “Evo priče na način na koji

smo je pričali. On je bio razapet za naše grehe, prema Svetim Pismima, uzdignut na treći dan, prema

Svetim Pismima, i onda je viđen od strane...“ onda on ima listu ljudi – “Cefasa (Cephas), Jakova, drugih

ranih učenika, od strane pet stotina odjednom, zadnjeg od svih mene.“ Mi dižemo svoje ruke i kažemo,

“Izvinite Pavle gde su žene ?“ Odgovor je da je, već u ranim 50-im, javna tradicija (airbrushed?) žene

izvan računanja zato što je javna tradicija znala da će one biti u nevolji. Vidimo nevolju koju su imale kada

čitamo Celzusa (Celsus), koji vek kasnije istriše prezir na vaskrsenje rekavši, “Ova vera je jedino

osnovana na svedočenju neke histerične žene.“


Pa fascinirajuće je da u Mateju, Marku, Luki i Jovanu imamo Mariju Magdalenu, druge Marije i

druge žene. I Marija Magdalena od svih ljudi (znamo da je imala veoma iskockanu karijeru u proslosti), je

izabrana kao primaran svedok: ima je u četiri izveštaja. Kao istoričari mi smo obavezni da komentarišemo

da ako su ove priče izmišljene pet godina kasnije, a kamoli trideset, četrdeset ili pedeset godina kasnije

one nikada ne bi imale Mariju Magdalenu u svojim ulogama. Staviti Mariju tamo je, sa tačke gledišta

hrišćanskih apologeta koji žele da objasne skeptičnoj publici da je Isus zaista ustao iz mrtvih poput

osramoćenja (shooting themselves in the foot-osramoćenje??). Ali za nas kao istoričare ova vrsta stvari je

zlatni prah. Rani hrišćani ne bi nikad, nikad ovo izmislili. Priče – o ženi koja nalazi prazan grob i onda

sreće podignutog Isusa – mora biti smatrana kao čvrsto istorijska.
Pa prema četvrtom i konačno fascinantnom prikazu izveštaja. Ovde ja govorim kao propovednik

koji je propovedao veoma mnogo svakog Uskrsa u zadnjih trideset i pet godina. Propovednici u

zapadnjačkoj tradiciji koji, na Uskrs, propovedaju o Isusu koji ustaje iz mrtvih imaju tendenciju da pričaju o

našem sopstvenom budućem životu, našem vaskrsenju ili našem sopstvenom odlasku u raj. Ali u

pričanjima o vaskrsenju u Mateju, Marku, Luki i Jovanu nema ničega o našem budućem životu. Naprotiv,

skoro svaki put kada Pavle pominje vaskrsenje, on iznosi tvrdnju o našem budućem životu takođe. U

Hebrejima (Hebrews) nam je rečeno o Isusovom vaskrsenju i našem budućem vaskrsenju; u knjizi

Otkrovenja, opet, nalazimo vezu između našeg vaskrsenja i Isusovog vaskrsenja. Džastin Martut (Justin

Martyr), Ignjatius od Antioha (Ignatius of Antioch) i Ireneus (Irenaeus), pravo preko tradicije, se svi slažu:

“Mi mislimo o Isusovom vaskrsenju da bi se reflektovalo na naše sopstveno.“


Ali Matej, Marko, Luka i Jovan ne kažu “Isus je ustao, zato ćemo i mi biti uzdignuti jednog dana.“

Oni kažu – i ovo često dolazi kao iznenađenje ljudima: “Isus je ustao – zato je on zaista bio Mesija. Božije

novo stvaranje je počelo. Mi imamo posla da radimo. I, šta više, nalazimo sebe kako se približavamo

obožavanju ovog Isusa, zato što nalazimo da je On utelotvorio Izraelskog Boga, tvorca univerzuma.“

Drugim rečima, one priče, kako ih nalazimo u Jevanđeljima, se vraćaju na primitivan način pričanja priče

koja još nije zaobišla govoreći, “Hrist je uzdignut, zato ćemo i mi biti uzdignuti“, kako nalazimo to čvrsto u

Pavlu pravo kroz od kasnih 40-ih. Pa mi moramo da zaključimo da se ova pričanja vraćaju nazad mnogo

iza Pavla u vreme kada vidimo veom, veoma ranu crkvu kako se tetura u šoku od ovog totalno

neočekivanog događaja vaskrsenja i shvatanja šta on znači.
Iz svega ovoga ja dopirem do izvesnih zaključka. Da bih objasnio uspon ranog Hrišćanstva, da bih

objasnio postojanje onih četiri izveštaja o vaskrsenju plus delića i delova u Delovanjima (Acts) u Pavlu, mi

moramo reći da je veoma rana crkva zaista verovala da je Isus bio telesno uzdignut iz mrtvih. Mi nemamo

dokaze o bilo kojim veoma ranim hrišćanima koji su verovali bilo šta drugo. Ali kako možemo to da

objasnimo kao istoričari ?
Očigledno, kao hrišćanin vi možete da skratite ovaj argument u bilo kojoj tačci. Mnogi hrišćani su

to uradili, što je sramota, zapravo, zato što su propustili vitalni smisao. Ljudi često kažu, “Naravno, on je

bio Sin Božiji. On je mogao da uradi bilo šta. Jasno je, zar ne ?“
Ali ja neželim to da radim. Želim da budem veran samim tekstovima, koji to nekažu. Mi moramo

da upitamo: Kako objašnjavamo ovaj neobični fenomen, činjenicu da rano Hrišćanstvo koje nastaje

prvenstveno, uzima svoj veoma spečificni oblik i priča veoma specifične priče da je ono učinilo ? Ja

otkrivam, kako tražim istorijska objašnjenja, da dve naročite stvari mora da su se desile: (1) mora da je

postojao prazan grob koji je bio poznat kao tačan grob; nije mogla da bude greška; (2) mora da su

postojala pojavljivanja uzdignutog isusa. Oba od ovih mora da su se desila.


Zašto ? Zato što ako je postojao prazan grob i ne pojavljivanja, svako bi u drevnom svetu podvuko

očigledan zaključak (očigledno za njih čak i ako ne za naš): zamena (snatchers-zamena?) tela. Grobovi su

redovno bili pljačkani, posebno ako su ljudi bili bogati ili poznat; moglo je biti nakita tamo, moglo je biti

nečeg vrednog krađe. Pa oni bi rekli šta je Marija rekla: “Oni su odneli telo. Neznam šta mu se desilo.“ Oni

ne bi nikad ikad govorili o vaskrsenju, ako je sve što je se desilo prazan grob.
Jednako, vi ne možete da objasnite istorijski podatak koji smo pogledali prosto rekavši da učenici

morali da imaju neku vrstu iskustva koje su uzeli da je susret sa Isusom. Oni su znali da je Isus bio ubijen.

Ali oni su svi znali o halucinacijama i duhovima i vizijama. Drevna literatura – jevrejska i pagansla jednako

– je puna takvih stvari. To se vraća do Homeral to je u Virdžilu (Virgil); to je posvuda. Nedavno su neki

ljudi pokušali da kažu, na način argumantujući da se vaskrsenje nije dogodilo, nešto ovako: “Ah, dobro,

kada oni koje volite umru, ponekad će te imati iskustvo sa njima u sobi sa vama; i onda će oni opet

nestati. Možda se to desilo ovim učenicima.“i to je tačno; čitao sam neku literaturu o tome. To je dobro

dokumentovan fenomen kao deo procesa žalosti, i možete ga objasniti kako želite. Ali caka (crunch-caka

?) je u tome što su rani hrišćani znali o fenomenu poput tog takođe. Oni su perfektno dobro znali da su

postojale takve stvari kao vizije, halucinacije, snovi, duhovi i tako dalje. Drugim rečima, ako su imali

iskustvo, koliko god živopisno da je ono izgledalo, da su bili sa Isusom, ali da grob nije bio prazan, oni bi

rekli, “O Bože, ovo je bilo vemo moćno, i sasvim utešno na način; ali On nije ustao iz mrtvih, naravno, zato

što mrtvi ljudi ne ustaju (dok svi mrtvi ne ustanu na kraju) – i bilo kako bilo eto njegovog tela u grobu.“
U ovoj tačci mi treba da se podsetimo na način na koji su jevreji sahranjivali ljude u tim danima.

Većina jevrejskih sahrana u Palestini u vreme su bile rađene u dvo-faznom metodu. Prvo, umotate telo u

tkaninu, sa dosta začina o stavite ga na izbočinu kamena ili možda čak u podrum kuće. Vi ne

“sahranjujete“ ljude na način na koji to ljudi rade u zapadnom svetu, u kopano grobu u zemlji i onda

popunjenom, zato što kada bi se vratili da jednom pokupite kosti svo meso se raspalo. (To je zašto imate

začine, zbog mirisa raspadanja; vi ne biste išli neugodnosti i trosku začina ako ste stavili telo pod

zemljom.) onda kada se svo meso raspalo, vi bi ste sakupili kosti, sklopili ih i onda ih stavili u kosturnicu,

kutiju sa kostima, koju bi smestili u lokulus (eng. loculus) (malo udubljenje sa zadnje strane groba) ili na

nekom drugom pogdnom mestu. Arheolozi nastavljaju da otkopavaju u Jerusalimu – tuceta njih – svaki put

kada je novi put, novi Hilton hotel ili novo stambeno naselje izgrađeno. Arheolozi imaju stotine, čak hiljade

njih.
Poenta je ova. Da je Isusovo telo i dalje bilo u grobu, učenici bi to lako saznali. Onda bi oni rekli,

“Koliko god da su jake ove halucinacije koje smo imali, on nije uzdignut iz mrtvih.“ Pa mi kao istoričari

moramo da kažemo da je zaista morao da postoji prazan grob i da je zaista moralo da bude viđenja ili,

ako želite, susreta sa nekim otkrivenim da je Isus, iako je on izgledao da je neobično transformisan na

načine koje nisu očekivali i načine koje mi kao čitaoci nalazimo sasvim zbunjujućim.
Mi dolazimo barem do zadnjeg pokreta u šahovskoj igri. Kako, kao istoričar, ja objašnjavam ove

dve činjenice, kako ih uzimam da budu: prazan grob i pojavljivanja i vizije Isusa. Najlakše objašnjenje do

sada je da su se ove stvari desile zato što je Isus zaista uzdignut iz mrtvih, i da su se učenici zaista susreli

s njim, iako je njegovo telo bilo obnovljeno i transformisano tako da je sada izgledalo da je sposobno da

živi u dve dimenzije odjedanput. (To je zaista možda najbolji način da se razume fenomen: Isus je bio

sada živi (bio sada živi – was now living?)u Božijoj dimenziji i našoj, ili ako volite, raju i zemlji,

isovremeno.)
Vaskrsenje Isusa ustvari pruza dovoljno objašnjenje za prazan grob i susrete sa Isusom.

Pregledavajući sve druge moguće hipoteze čitao sam svuda u literaturi, mislim da je to takođe neophodno

objašnjenje.

ENTONI FLU: ZAKLJUČNI ODRAZI


Veoma sam impresioniran biskup Vrajtovim dodatkom, koji je apsolutno svež. On predstavlja

slučaj za Hrišćanstvo kao nešto novo po prvi put. Ovo je enormno važno, posebno u Ujedinjenom

Kraljevstvu gde je hrišćanska religija praktično nestala. To je apsolutno predivno, apsolutno radikalno i

veoma moćno.


Da li je moguće da je bilo ili da može biti Božanskog otkrovenja ? Kao što sam rekao, vi nemožete

ograničiti mogućnosti svemogućnosti osim da proizvedete logički nemoguće. Sve drugo je otvoreno za



svemogućnost.
1   ...   4   5   6   7   8   9   10   11   12


Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©atelim.com 2016
rəhbərliyinə müraciət