Ana səhifə

Povratak svitaca


Yüklə 1.18 Mb.
səhifə9/17
tarix25.06.2016
ölçüsü1.18 Mb.
1   ...   5   6   7   8   9   10   11   12   ...   17

Svakog dana dobijaš veliku lekciju iz ponašanja i razmišljanja u konzumerističkom društvu.

Kao što vidiš, nalazimo se u zmijskom leglu. Primeri su bezbrojni i uvek dvosmisleni. Nije lako pomoći, sa svim tvojim slabostima i kompleksima, u tvojoj borbi protiv ostalih, koji su jaki, kao individualni šampioni većine. Ali, naravno, pokušaću da ti pomognem, iako će način na koji ću ti ukazivati na nešto biti mnogo teži. Prirodno je da smo se dugo zadržali u poglavlju koje se bavi dečacima tvog uzrasta, koji pokušavaju da unesu neki red u pometnju koju prave oko tebe, ali iz koje ipak izvlačiš jedinstven i vrlo jasan način življenja.

I ragazzi sono conformisti due volte, 15. maj 1975.

ŽIVI SU, ALI TREBALO BI DA SU MRTVI

Napraviću kratak spisak tipova tvojih vršnjaka, koje ću ti onda opisati, u ovom delu naše „Pedagogije“ Spisak je nepotpun, ali dopunićemo ga kad god nam se učini da za to ima razloga. Prvo ću ti opisati one dečake za koje bi se grubo moglo reći da su „poslušni“ (činjenica da ponekad preuzimaju ulogu demonstranata, pobunjenika, ekstremista, itd., nije od velikog značaja, kao što nije važno ni to što imaju duge kose, što se do sada kristalizovalo kao smešan i prilično odbojan stil jedne potpuno konformističke inicijacije). Onda ću ti opisati one momke za koje bi se grubo moglo reći da su „neposlušni“, to jest, onih nekoliko preostalih ekstremista, neprilagođenih, devijantnih; i konačno – ti su zaista retki – one „obrazovane“.

Grubi spisak tipova iz prve grupe, s kojima ćemo početi, izgleda ovako: oni „kojima je suđeno da umru“, „sportski tipovi“, „budući menadžeri“, „ortodoksni komunisti“, „ne-neurotični nervčici“, huligani, fašisti, katolički aktivisti i konačno, oni „prosečni“. Naravno, u njihovom opisivanju, uvek ću imati u vidu dve italijanske varijante, još uvek temeljne: malograđanske i radničke dečake; dečake sa severa i dečake s juga.

Veoma mi je teško da opišem prvi tip iz prve grupe, naime, one „kojima je bilo suđeno da umru“. Za tebe je to normalna kategorija, koju zatičeš rođenom i već dobro integrisanom u društveni poredak, u veliki teatar života. Prema tome, oni za tebe nisu nešto „napravljeno“, to jest, postvareno, odvojeno, zamišljeno. Ali, ja u njima vidim novu kategoriju, koja se u Italiji, iznenada, pojavila u poslednjih desetak godina; zato u njoj vidim nešto napravljeno, postvareno, itd. Ipak, teško mi je da ih opišem, zato što niko pre mene to nije uradio, tako da ne mogu da se oslonim na neki prethodni jezik ili bolju terminologiju.

Ko su, dakle, oni „kojima je bilo suđeno da umru“? To su oni koji su, sve do pre deset ili dvanaest godina, u Italiji, pre svega na jugu i u klasi siromašnih, umirali u najranijoj dobi, u uzrastu u kojem se govori o „infantilnom mortalitetu“. Nauka je intervenisala i spasila ih od fizičke smrti (ali, povodom medicine, pročitaj makar prve stranice Iličeve knjige Oruđa za druževnost).37 I tako su preživeli, a u njihovim životima ima nečeg veštačkog i „protivprirodnog“. Dobro znam da izgovaram nešto užasno i čak donekle reakcionarno. Ali, ovde ti nekoliko puta najtoplije savetujem da se ne čudiš, još manje zgražavaš (kao što će sigurno biti s mnogim čitaocima ove lekcije). Reći kako ima nečeg „veštačkog“ ili „protivprirodnog“ u onima koje su kao decu od smrti spasile medicinske tehnike, bilo bi zverski ili reakcionarno samo u svetu u kojem je jedna od osnovnih vrednosti bila istinsko očuvanje vrste, koje je poprimalo konkretan oblik prevage rođenih nad smrtnim slučajevima. Ali, u univerzumu kao što je ovaj naš, u kojem je jedna tako temeljna vrednost odbačena (zato što očuvanje ljudske vrste zahteva izbegavanje prevelike prevage rođenih nad smrtnim slučajevima), moralna opravdanja iz drugog vremena nemaju više nikakvog smisla. Zato nemoj da se skandalizuješ: deca koja se danas rađaju nisu a priori „blagoslovena“. Presuda o blagoslovu i prokletstvu je suspendovana. A oni koji su rođeni u tom „višku“ sasvim sigurno nisu blagosloveni.

Ko su oni rođeni u tom „višku“? To se ne može jasno reći. Jedno je izvesno: dete odmah oseća – svega nekoliko dana po rođenju – da li je njegov dolazak zaista poželjan ili ne. Ako oseti da nije bilo zaista željeno ili, još gore, da je neželjeno, razboljeva se. Neuroze koje izazivaju najstrašnije i neizlečive „regresije“ izviru iz tog prvog osećanja deteta da njegov dolazak na svet nije bio dočekan s ljubavlju. Objektivno govoreći, danas nijedno dete ne dolazi na svet sa ljubavlju onog ranijeg doba, kada je po definiciji bilo „blagosloveno“. Svako zna – čak i ako toga nije svestan – da prekomerni rast populacije vodi u uništenje čovečanstva. I ako svi ti „sinovi“ osećaju nedostatak blagoslova na rođenju – što ih čini tužnim i nesrećnim tokom celog detinjstva i mladosti – ako su to oni koji su se „izvukli“ od nevine smrti detinjstva, onda oni još nasilnije osećaju svoju krivicu zbog toga što su došli na svet, da bi ih neko hranio i starao se o njima.

Od pre nekoliko godina prisutna je iluzija – jedna od mnogih glupih iluzija našeg doba – da se ljudska „rasa“ poboljšala upravo zahvaljujući medicinskoj nauci i boljoj ishrani, da su deca jača, viša, itd. Iluzija kratkog daha. Nova generacija je neizmerno slabija, ružnija, tužnija, mlitavija, bolešljivija od svih prethodnih poznatih generacija. Uzroci su brojni (pokušaću da ih analiziram tokom naših lekcija): jedan od njih je i prisustvo, među mladima, onih koji su živi, ali koji bi trebalo da su umrli, a takvih je mnogo. U nekim slučajevima (na jugu i u klasi siromašnih) njihov procenat je veoma visok. Svi oni su ili depresivni ili agresivni, ali uvek na način koji je ili bolan ili neprijatan. Ništa ne može da odagna senku koju neki nepoznati poremećaj baca na njihove živote.



Vivono, ma dovrebbero essere morti, 22. maj 1975.

TAKO SMO LEPI, BUDIMO ONDA PRLJAVI

Ako je moja hipoteza tačna, naime, da u klasifikaciji tvojih vršnjaka u grupu „poslušnih“, pre i iznad svega, spadaju „oni kojima bilo suđeno da umru“ – to jest oni koje je medicinska nauka spasila od „infantilnog mortaliteta“ i koji se zato mogu smatrati „preživelima“ – koja je onda njihova pedagoška funkcija, u tvom slučaju? Čemu te oni uče, samim svojim prisustvom i ponašanjem?

Njihova prva karakteristika – rekao sam ti – jeste nesvesno osećanje da njihov dolazak na svet nije bio željen: da su „teret“, „višak“. To može samo da neizmerno poveća njihovu želju za normalnošću, njihovu potpunu i bezrezervnu privrženost hordi, njihovu potrebu ne samo da ne izgledaju drugačije već i da budu neprepoznatljivi.

Zato te oni pre svega uče agresivnom konformizmu: nečemu čemu te – kao što ćemo videti – uče skoro sve kategorije tvojih „poslušnih“ vršnjaka. To ćemo detaljnije analizirati u nastavku naše rasprave. Sada bih hteo da se zadržim na tri glavne tačke njihove pragmatične poduke (koja se zato tako lako usvaja).

Oni te uče: prvo, odricanju; apsolutnom, rutinskom, svakodnevnom odricanju, na osnovu njihovog nedostatka vitalnosti, koji je kod njih prava fizička činjenica, ali što kod drugih, kao što si ti, može biti iskušenje. Oni su morali da umru; ili, drugačije: u nekim drugim društvenim okolnostima, oni bi sigurno umrli. Oni instiktivno smanjuju na minimum napor življenja, što u društvenom smislu znači odricanje. Tačno je ono što kaže jedna moj prijatelj uz Kie (Chia) – klinac koji pamti izreke starijih – „svet pripada pametnjakovićima, a idioti uživaju u njemu“. To je jedna od najvećih istina koju su moje uši ikada čule. Ali, kao stari buržoaski racionalista i idealista – to jest, kao jedan od tih „pametnjakovića“ – ja i dalje, iz sve snage, prezirem duh odricanja. To je, najzad, samo želja za uklapanjem i kvalunkvizmom. Nemoj se plašiti da ispadneš smešan: ne odriči se ničega. Neka idioti uživaju u svetu i neka im svi ostali, među njima i ja, celog života, beznadežno, zavide na sreći.

Drugo čemu te „oni kojima je bilo suđeno da umru“ uče jeste određena sklonost ka večitoj ojađenosti. Svi mladi ljudi – tvoji vršnjaci – danas pate od neoprostivog greha što su nesrećni. Onih „idiota“ izgleda više nema, osim možda u Napulju i Kiji. Sada su svi „pametni“ – i svi imaju ta pametna, nesrećna lica. Biti „pametan“ je prva zapovest konzumerističke vlasti (u čijem si mentalnom univerzumu i obliku ponašanja rođen, siroti Đenarijelo); „pametan“ za sreću (za potrošački hedonizam). Posledica je potpuno lažna sreća; u međuvremenu, neposredno nezadovoljstvo širi se na sve strane.

Znaj, međutim, Đenarijelo, da uprkos uzvišenoj izreci iz Kije, i pametnjakovići znaju za sreću. Izreka zapravo kaže, „svet pripada pametnima“, što jasno aludira na posedovanje, na moć. Ali, treba dodati da pored posedovanja sveta od strane gazdi, postoji i posedovanje sveta od strane intelektualaca; i to je pravo posedovanje – kao i ono u kojem uživaju idioti. To je samo pitanje drugog kulturnog nivoa. Kulturno posedovanja sveta jeste ono koje donosi sreću.

Ne dozvoli sebi da te zavedu zagovornici nesreće, idiotske mrzovolje, glupe ozbiljnosti. Budi veseo.

Treća stvar kojoj te uče „oni kojima je bilo suđeno da umru“ jeste retorika ružnoće. Dozvoli da to objasnim. Poslednjih nekoliko godina, mladi, klinci, trude se iz petnih žila da budu ružni. Doteruju se na najstrašniji način. Ako nisu potpuno maskirani ili nagrđeni, nisu srećni. Stide se kovrdžave kose, rumenih ili smeđih obraza; stide se sjaja u očima, koji izvire upravo iz nevinosti njihove mladosti; stide se lepote svojih tela. U celom tom ludilu trijumfuju upravo oni ružni, koji diktiraju modu i ponašanje. „Oni kojima je bilo suđeno da umru“ zaista nemaju neku blistavu mladost; zato te uče da ne blistaš. A ti, međutim, blistaš, Đenarijelo.

Ovde sam se pomalo okomio na „one kojima je bilo suđeno da umru“, što može delovati kukavički i rasistički, kao da želim da stvorim kategoriju osoba koju treba osuditi. Ne. I među njima ima zadivljujućih osoba, kao što si i ti, i koje su isto tako rođene za život. Ako sam se s posebnom žestinom okomio na učenje koje ti prenose, onda je to zato što sam tu kategoriju uzeo za simbol proseka – onog proseka koji ti govori te iste stvari, samo bez elementa očajanja, koji one prve koriguje, opravdava i čini ljudskim.

Siamo belli, dunque deturpiamoci, 29. maj 1975.

MADONE VIŠE NE LIJU SUZE

Uvek se s dubokim i skoro dirljivim uživanjem setim onih jutara u školi, kada bi, umesto da nam održe čas, naši učitelji dopustili sebi da se malo prepuste lenjosti i osećanju oslobode, i pričali nam o drugim stvarima. Bila su to, makar u mom sećanju, majska i junska jutra, kada se školska godina bližila kraju. Tu je bilo i to nepromenljivo sunce, ogromno i blago; sunce iz letnjih poema Sandra Pene (Sandro Penna).

Eto, Đenarijelo, danas je jedno takvo jutro, kada učiteljima nije do predavanja, nego bi da pričaju o nečemu drugom.

Najzad, uskoro će izbori: šta bi moglo biti prirodnije?

Ono što treba reći je veoma teško, iako bih kao učitelj trebalo da ostanem pribran. U redu. Do pre deset godina, Madone su pred izbore lile suze; danas se pred izbore kidnapuju sudije. Pitanje glasi: koja je veza između te dve pojave? Mislim da, pre svega, postoji veza u pogledu suprotnosti i nesamerljivosti: svet u kojem su suze Madoninih statua imale neku važnost, suprotan je i nesamerljiv sa svetom u kojem takve suze više ne znače ništa. Ono što se tu umešalo, bio je zapravo kraj sveta. Milioni i milioni seljaka, ali i radnika – sa juga i severa – koji su ostali verni sebi, u epohi svakako mnogo dužoj od dve hiljade godina katolicizma, sada su uništeni. Njihov „kvalitet života“ se radikalno promenio. S jedne strane, došlo je do njihove masovne emigracije u buržoaske zemlje, dok ih je s druge strane okupirala buržoaska civilizacija. Njihova priroda je ukinuta voljom robnih fabrikanata. Ali, o tome sam već pričao i to ću sigurno često ponavljati. Spona koja makar na mehaničkom planu povezuje Madonine suze i otmice sudija mora se istražiti.

Veza je organizaciona i pragmatična. I kao takva, zagonetna. Kako su u stvari Madonine suze bile planirane i izvedene? Da li to znači da je neki parohijski sveštenik išao u Rim, po odobrenje viših vlasti iz Vatikana, dobijao neophodni viatico,38 itd.? Ili je podstrekač bio neko od velikih demohrišćanskih autoriteta (neki tadašnji Fanfani, Andreoti ili Šelba),39 koji se spuštao s visina u određeno selo, kontaktirao parohijskog sveštenika, davao mu odgovarajuća uputstva, itd.? Ili je sveštenik sve radio na svoju ruku, na osnovu tumačenja prećutne želje onih na vlasti, kojima je potreban reizbor, ako je moguće sa apsolutnom većinom? Činjenica je da je prevara uvek savršeno uspevala i da niko nikada nije bio razotkriven.

U tom pogledu, otmice sudija i Madonine suze se savršeno uklapaju: to je u stvari jedno te isto.

Naravno, mehanizam prve organizacije (Madonine suze) – iako na Siciliji, na primer, to nije moglo proći bez umešanosti Mafije – bio je mnogo prostiji nego mehanizam druge organizacije (otmice sudija): ovaj drugi zahteva neizmerno prefinjeniji kriminalni aparat, pre i iznad svega uz intervenciju CIA (i sve do skora, uz pomoć SID; a danas?). Pored toga, dok je nekada bilo dovoljno u duše naivnih usaditi strah od Božijeg suda (suze Device Marije bile su antikomunističke), sada u dušama treba izazvati dve tenzije: antikomunističku i antifašističku. Izgleda da se pred ove izbore nalazimo u fazi antifašističke tenzije. Ali, ali, ali...Dok se u slučaju napada u Breši i Bolonji40 može jasno govoriti o „montiranoj“ antifašističkoj kampanji, u organizaciji vladajućih demohrišćana (koji danas više nisu tako veliki katolici), u slučaju napada NAP41 sigurno se ne može govoriti o fašistima (tačnije, ne postoji želja da se o njima „govori“). Izgleda da se suočavamo s novim, demonskim planom: ubiti dve ptice jednim kamenom; neka u vazduhu ostane dilema da li je reč o crvenima ili crnima, tako da se istovremeno izazove i antikomunistička i antifašistička tenzija.

Naravno, mnogo toga zavisi i od figure kidnapovanog sudije. Uzgred, treba primetiti čudnu sličnost između Sosija i Di Đenara,42 makar u pogledu njihovih putanja i nekih spoljašnjih detalja. U svakom slučaju, iako Sosija ne poznajem lično, Di Đenara poznajem vrlo dobro. On je bio javni tužilac na suđenju mom filmu La ricotta (1963), koji je bio optužen (u fašističkom maniru) za ismevanje religije...

U mom sećanju nema nikog ko bi bio reakcionarniji od tog Di Đenara. Njegova haranga protiv mog filma bila je tako duboko konformistička i zapravo sanfeditstička,43 što mogu da posvedoče brojni intelektualci i novinari koji su tome prisustvovali, da se graničila sa ginjolom i komedijom, o vulgarnosti da i ne govorim. Bilo je to remek delo klerofašističkog oratorstva, iz pedesetih godina (proces se dešavao 1963). Drugim rečima, na kulturnom nivou, bio je to isti onaj klerofašizam koji je organizovao i Madonine suze. Zato se moramo upitati: koja je politička veza između tog čoveka stare desnice, reakcionarnog i okorelog, ali opet i dvosmislenog (budući da je proces protiv mog filma očigledno bio čin progona, u koji su bili umešani Vatikan i ceo zvanični aparat demohrišćanske vlasti) i onih koji su ga oteli? Zašto baš njega? Koja logika povezuje otetu osobu i otmičare? Nikada neću biti u stanju da odgovorim na ta pitanja osim na čisto idejnom planu. I to je ono što ću pokušati da uradim, tako što ću ovu digresiju nastaviti dokle god to bude potrebno.44

Le madonne oggi non piangono più, 5. jun 1975.

„Gennariello“, originalno obaljeno u nastavcima, u časopisu Il Mondo, u rubrici „La pedagogia“, od marta do juna 1975. Lettere Luterane, Torino, Einaudi, 1976.

Treći deo

OLOVNE GODINE

Seks, smrt, političke strasti,

to su proste stvari kojima sam posvetio

svoje elegično srce... U mom životu nema

ničeg drugog.“

— „La realtà“, Poesia in forma di rosa, 1964.

Akulturacija i akulturacija

Mnogi se (u ovoj fazi austerity45) žale na nedostatak kulturnog i društvenog života izvan „zlog“ centra, u „dobrim“ periferijama (koje se vide kao spavaonice bez zelenila, usluga, autonomije, pravih ljudskih odnosa). To je samo retoričko žaljenje. Kad bi u periferijama i bilo toga zbog čijeg se nedostatka jadikuje, to bi se opet organizovalo iz centra. Onog istog centra koji je za svega nekoliko godina uništio sve periferne kulture, koje su do skora znale kako da obezbede vlastiti život, u osnovi slobodan, čak i u onim siromašnijim ili čak najbednijim predgrađima.

Nikakav fašistički centralizam nije mogao da postigne ono što je uradio centralizam potrošačkog društva. Fašizam je propagirao model, reakcionaran i monumentalan, ali koji je ostao mrtvo slovo na papiru. Sve te različite, posebne kulture (seljačke, podproleterske, radničke) nepokolebljivo su nastavile da se razvijaju prema svojim starim modelima: represija se ograničavala na to da dobije njihov pristanak na rečima. Danas je, međutim, pristajanje na modele koje nameće centar potpuno i bezuslovno. Stvarni kulturni modeli postali su otpadnici. Njihovo negiranje je potpuno. Zato se može reći da je „tolerancija“ hedonističke ideologije, koju nova vlast promoviše, najgori oblik represije u ljudskoj istoriji. Kako se takva represija mogla sprovesti? Kroz dve revolucije, koje su se dogodile unutar buržoaske organizacije: revoluciju infrastrukture i revoluciju informacionog sistema.

Putevi, motorizacija, itd., tesno su povezali periferiju s centrom i tako poništili svaku materijalnu udaljenost. Ipak, revolucija informacionog sistema bila je još radikalnija i presudnija. Pomoću televizije, centar je asimilovao celu zemlju, koja je istorijski bila tako bogata raznolikim, originalnim kulturama. Počelo je destruktivno uniformisanje svega autentičnog i konkretnog. Kao što sam rekao, centar je nametnuo svoje modele: modele koje zahteva nova industrijalizacija, kojoj više nije dovoljan „čovek koji konzumira“ i koja više ne dopušta da se zamisli ijedna druga ideologija, osim ideologije potrošnje. To je neolaički hedonizam, slep za sve ljudske vrednosti, kojem su strana sva ljudska znanja.

Prethodna ideologija koju je vlast promovisala i nametala bila je, kao što znate, religija: katolicizam je u stvari bio jedini zvanični kulturni fenomen koji je „uniformisao“ Italijane. Ona je sada postala takmac novom kulturnom fenomenu koji teži „uniformisanju“, masovnom hedonizmu, ali i takmac kojeg je nova vlast, od pre nekoliko godina, počela da likvidira. U modelu Mladog Muškarca i Mlade Žene, koji televizija promoviše i nameće, zaista nema ničeg religioznog. To su samo dve osobe koje život vrednuju kroz svoja potrošna dobra (naravno, nedeljom oni i dalje idu na misu: automobilom).

Italijani su sa oduševljenjem prihvatili taj novi model, koji im je televizija nametnula prema normama Proizvodnje, stvoriteljke blagostanja (ili, bolje, spasiteljke od bede). Prihvatili su ga, ali da li ga mogu i ostvariti?

Nisu. Oni taj model ili ostvaruju samo delimično, materijalno, čime postaju njegova karikatura, ili u tako maloj meri da postaju njegove žrtve. Frustracija ili čak neurotična strepnja već su postali kolektivno stanje duha. Na primer, podproletarijat je do pre nekoliko godina poštovao svoju kulturu i nije se stideo svog neznanja. Naprotiv, bio je ponosan na sopstveni pučki model nepismenosti, zato što je ovaj bio upućen u tajnu stvarnosti. Na „tatine sinove“ iz redova malograđanštine gledali su s određenim izazivačkim prezirom i držali se na odstojanju od njih, čak i kada bi bili prisiljeni da im služe.

Danas, naprotiv, oni počinju da se stide svog neznanja: oni se odriču sopstvenog kulturnog modela (najmlađi ga se više i ne sećaju, oni su ga potpuno izgubili), pri čemu se u novi model, koji pokušavaju da oponašaju, nepismenost i neotesanost nikako ne uklapaju. Dečaci iz potklase, poniženi, brišu iz svojih ličnih karti nazive svojih zanata da bi ih zamenili izrazom „student“. Naravno, od kada su počeli da se stide svog neznanja, počeli su da preziru i kulturu (tipično malograđanska crta, koju su poprimili oponašanjem). U isto vreme, malograđanski mladić, u svom prilagođavanju televizijskom modelu, koji stvara i želi njegova klasa, tako da je za njega u osnovi prirodan, postaje začuđujuće neotesan i nesrećan. Ako su se podproleteri „pograđanili“, buržuji (građani) su se podproletarizovali. Kultura koja se tako stvara, budući tehnološka i strogo pragmatična, ne dopušta da se onaj stari „čovek“, koji je još u njima, dalje razvija. To za posledicu ima svojevrsno sužavanje njihovih intelektualnih i moralnih sposobnosti.

Odgovornost televizije u svemu tome je ogromna. Sigurno ne kao „tehničkog sredstva“ već kao sredstva moći, koje je i samo moć. Televizija nije samo mesto kroz koje prolaze poruke već centralno mesto za obradu poruka. To je mesto u kojem se konkretizuje mentalitet koji inače ne bi znao gde da se smesti. Kroz duh televizije, u stvarnosti se na konkretan način manifestuje duh nove vlasti.

Nema sumnje (rezultati su vidljivi) da je televizija autoritarna i represivna kao nijedno drugo sredstvo informisanja na svetu. Fašističke novine i musolinijevske parole ispisane na zidovima seoskih kuća, smešni su (bolno), kao i poređenje između pluga i traktora. Ponavljam, fašizam nije bio u stanju da značajnije zagrebe dušu italijanskog naroda: novi fašizam, kroz nova sredstva komunikacije i informisanja (naročito televiziju), nije je samo okrznuo nego ju je pocepao, oskrnavio, unakazio zauvek...

Pier Paolo Pasolini, „Acculturazione e acculturazione“, prvi put obavljeno u Corriere della sera, 9. XII 1973, pod naslovom „Sfida ai dirigenti della televisione“ (Izazov upućen rukovodiocima televizije). Drugi deo članka, sam „Izazov“, nije objavljen u zbirci Scritti corsari (1975), odakle je preuzeta ova verzija članka, kao ni u velikoj antologiji Pazolinijevih političkih i socioloških članka i eseja, P. P. Pasolini, Saggi sulla politica e sulla società (Mondadori, Milano, 1999).

U ovom prevodu oslanjao sam se na raniji prevod Valtera Milovana: P. P. Pasolini, „Akulturacija i akulturacija“, Europski glasnik, br. 13, Zagreb, 2008, str. 39–41. Još jednom se zahvaljujem Nikoli, iz Zagreba, koji mi je poslao kopiju tog prevoda. (AG, jul 2014)

Oblik grada

Dokumentarni film, 1973.

Pjer Paolo Pazolini (tekst) i Paolo Brunato (režija)

ORTE


Izabrao sam jedan grad – grad Orte…46 Naime, za svoju temu sam izabrao oblik jednog grada, profil jednog grada.

Evo (stoji iza kamere) … Ono što želim da kažem je sledeće: prvo sam kadrirao Orte, da bih prikazao savršenstvo njegovog stila, njegovu savršenu i apsolutnu formu. To je ovaj pogled, manje ili više.

(Panorama starog grada.)

Ali, treba samo malo da pomerim ovu stvar ovde, na kameri, i gradska forma, njegov profil, njegova arhitektonska masa, biva uzdrmana, pokvarena i izobličena nečim stranim – tom zgradom levo. Vidiš?

(Bezlična, moderna višespratnica.)

To je problem o kojem ti pričam. Pošto ne mogu da se obraćam nekoj nepoznatoj televizijskoj publici, koju čak ne mogu ni da vidim, govorim tebi (Ninetto Davoli), zato što si me pratio u mom radu. Često si me video kako se hvatam u koštac sa ovim problemom. Mnogo puta sam išao van Italije, da bih snimio neki film – u Maroko, Persiju, Eritreju – i često sam imao mnogo problema u snimanju scena u kojima se neki grad vidi u celini. Često si mogao da me vidiš kako psujem i besnim zbog toga što su plan i apsolutna čistota oblika nekog grada bili uništeni nečim modernim i stranim, što se uopšte nije uklapalo u profil grada, u tu gradsku formu koju bih izabrao.

Sada vidimo Orte iz druge perspektive. Vidi se i ta tipična plavičasto-smeđa izmaglica, koju ćeš pronaći na velikim renesansnim slikama iz severne Evrope. Ako to uhvatim u kadar, dobiću još savršeniju panoramu. Oblik grada u njegovom najsavršenijem izdanju.

1   ...   5   6   7   8   9   10   11   12   ...   17


Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©atelim.com 2016
rəhbərliyinə müraciət