Ana səhifə

Povratak svitaca


Yüklə 1.18 Mb.
səhifə6/17
tarix25.06.2016
ölçüsü1.18 Mb.
1   2   3   4   5   6   7   8   9   ...   17

FC: Vratimo se onda na prvo pitanje. Uz pomoć magije, ukinuli ste sve. Ali, vi živite od knjiga i potrebna vam je inteligencija koja čita. Obrazovani potrošači intelektualnih proizvoda. Pravite filmova i zato vam je potrebna velika publika (u stvari, vi ste veoma uspešni, a vaša publika vas željno „konzumira“), ali i cela ta tehnička, organizaciona i industrijska mašinerija, koja se nalazi u središtu svega toga. Ako sve to uklonite, u korist nekog paleokatoličkog ili neokineskog monaštva, šta ostaje?

PPP: Ostaje sve, naime, ostajem ja, kao živo biće, koje živi u svetu, koje gleda, radi, razmišlja. Ima na stotine načina da se ispričaju priče, osluškuju jezici, reprodukuju dijalekti, prave lutkarske predstave. Nekima ostaje i više od toga. Mogu da prate to što radim, oni obrazovani ili neobrazovani kao i ja. Svet postaje veći, sve je naše i nema potrebe za Berzom, upravnim odborima ili štanglama, radi pljačke. Vidite, u svetu u kojem smo nekada sanjali (ponavljam, tako što smo čitali stare vozne redove, od prošle godine ili od pre trideset godina), postojali su odvratni gazda, s cilindrom i dolarima koji mu se prelivaju iz džepova, i izgladnela udovica i njena deca, koji traže pravdu, kao u lepom Brehtovom svetu, u stvari.

FC: Nije valjda da osećate nostalgiju za takvim svetom?

PPP: Ne! Osećam nostalgiju prema pravim, siromašnim ljudima koji su se borili protiv gospodara, a da pri tom ne postanu kao ti gospodari. Pošto su bili isključeni iz svega, ostali su nekolonizovani. Zazirem od tih crnih revolucionara, koji su isti kao i njihove gazde, podjednako kriminalni, koji žele sve po svaku cenu. Zbog tog mračnog, upornog srljanja u opšte nasilje više ne vidim ko je na kojoj strani. Svako koga hitna pomoć doveze u bolnicu, na ivici smrti, verovatno je zainteresovaniji za ono što lekari imaju da mu kažu o njegovim šansama, nego za ono što policija ima da kaže o mehanizmu zločina. Budite sigurni da ne osuđujem ničije namere, kao što me ne zanima ni lanac uzroka i posledica: prvo ovaj, onda onaj, ili ko je glavni krivac. Mislim da smo definisali ono što se naziva „situacijom“. To je kao grad na koji se sručio potop, a kanalizacija se zapušila. Voda raste, ali voda je nedužna, to je kiša, to nema nikakve veze ni sa uzburkanim morem, niti sa pobesnelom rečnom bujicom. Ali, iz nekog razloga, voda raste, umesto da opada. To je ista ona voda iz dečijih ili popularnih pesmica, kao što je „Pevajmo na kiši“. Ali, ona raste i vi se utapate. I ako je to situacija u kojoj se nalazimo, onda prestanimo da gubimo vreme na lepljenje etiketa. Bolje pogledajmo kako da ta prokleta voda oteče nekud, pre nego što se svi podavimo.

FC: A da bismo došli dotle, predlažete da svi postanemo neškolovani pastiri, srećne neznalice?

PPP: Kada to tako kažete, to izgleda glupo, ali takozvano obavezno obrazovanje, kakvo jeste, može da proizvodi samo očajne gladijatore. Mase narastaju, kao i očajanje i gnev. Recimo da samo zbijam šalu (iako ne verujem u to), ali dajte mi onda nešto drugo. Naravno da jadikujem nad nekom čistom i direktnom revolucijom siromašnih ljudi, koji samo žele da se oslobode i da sami upravljaju svojim životima. Naravno da pokušavam da zamislim kako se taj trenutak još uvek može dogoditi u italijanskoj i svetskoj istoriji. Ono najbolje što mislim možda će nadahnuti neke moje buduće pesme. Ali, to nije ono što znam i vidim sada. Jasno i glasno rečeno, sišao sam u pakao i video stvari koje ne remete miran san drugih ljudi. Ali, pazite. Pakao se podiže i ka vama. Tačno je da nastupa pod različitim maskama i zastavama. Tačno je da sanjari o svojim uniformama i traži opravdanje za njih. Ali, tačno je i da je njegova želja, njegova potreba da uzvrati, da napadne i ubija, snažna i opšta. Privatno i rizično iskustvo onih koji su, da tako kažemo, okusili „žestoki život“, neće nam još dugo biti na raspolaganju. Ne zavaravajte se. I vi ste, zajedno sa obrazovnim sistemom, televizijom i vašim umirujućim novinama, veliki čuvari tog užasnog poretka koji počiva na konceptima posedovanja i uništavanja. Vašoj sreći nema kraja kada na nekog prestupnika možete da nalepite svoju etiketu. Meni to izgleda kao jedna od mnogih operacija masovne kulture. Pošto ne možemo da sprečimo neke stvari, umirujemo se tako što za njih pravimo police na kojima ćemo ih držati.

FC: Ali, ukidanje znači i stvaranje, osim ako i sami niste rušitelj. Šta bi se dogodilo sa knjigama, na primer? Sigurno ne spadam u one koje se više brinu zbog kulture nego zbog ljudi. Ali, ti ljudi iz vaše vizije drugačijeg sveta ne mogu više da budu primitivni (što je prigovor koji su vam često upućivali) i ako ne želimo da se oslonimo na represiju onih „razvijenijih“…

PPP: Od čega me podilazi jeza…

FC: Ako ne želimo da ostanemo na opštim mestima, mora da postoji neko rešenje. Na primer, u naučnoj fantastici, kao i u nacizmu, spaljivanja knjiga je uvek uvod u istrebljenje. Kada jednom zatvorite škole i ukinete televiziju, kako ćete pokrenuti svet?

PPP: Mislim da sam o tome već pričao sa Moravijom. Zatvoriti ili ukinuti na mom jeziku znači „promeniti“. Ali, promeniti na drastičan i očajnički način, kao što to nalaže isto tako drastična i očajna situacija. Ono što sprečava pravi dijalog s Moravijom ili, još više, sa Firpom (Luigi Firpo), jeste to što izgleda ne vidimo istu scenu, iste ljude, ne čujemo iste glasove. I za vas se nešto dešava tek kada postane vest, lepo napisana, složena, montirana i naslovljena vest. Ali, šta je sa onim što se nalazi iza svega toga? Nedostaje nam hirurg koji će pregledati tkivo i reći: gospodo, ovo je rak, i to nimalo benigan. Šta je rak? To je nešto što menja sve ćelije, što podstiče njihov nekontrolisani rast, mimo svake važeće logike. Da li se za osobu obolelu od raka, koja sanja o istom, zdravom telu, koje je imala pre bolesti, čak i ako je tada bila glupa i bedna, može reći da je nostalgična? Pre raka, kažem. Prema tome, trebalo bi da se potrudimo da postignemo istu sliku. Slušam političare i njihove fraze, sve političare, i to me izluđuje. Oni i ne znaju o kojoj zemlji pričaju, od nje su udaljeniji nego Mesec. Kao i pisci. I sociolozi. I eksperti svih fela.

FC: Zašto mislite da su neke stvari vama jasnije?

PPP: Ne želim više da pričam o sebi; možda sam već rekao previše. Svi znaju da sam debelo platio za svoje iskustvo. Ali, tu su i moje knjige i filmovi. Možda grešim, ali i dalje tvrdim da smo svi u opasnosti.

FC: Pazolini, ako tako gledate na život – ne znam da li ćete prihvatiti ovo pitanje – kako mislite da izbegnete sve rizike i opasnosti?

Kasno je, Pazolini nije upalio svetlo, tako da je bilo teško praviti beleške. Gledamo ono što sam zapisao. Onda mi kaže da mu ostavim pitanja.

PPP: Neki delovi mi zvuče previše apsolutno. Pustite me da razmislim o tome, da još malo pogledam. I ostavite mi vremena za zaključak. Imam na umu odgovor na vaše pitanje. Lakše mi je da pišem, nego da pričam. Poslaću vam ono što sam dodao sutra ujutru.

Sutradan, u nedelju, njegovo telo je bilo u policijskoj mrtvačnici.

„Siamo tutti in pericolo“, Furio Colombo i Pier Paolo Pasolini, La Stampa, l8. XI 1975; l’Unità, 9. V 2005. Eng. „We are all in danger“, In Danger: A Pasolini Anthology, City Light Books, San Francisco, 2010.

Drugi deo

DRAGI ĐENARIJELO



Čovek od kulture, dragi Đenarijelo, može biti samo ili daleko ispred ili daleko iza svog vremena (ili oboje u isti mah; kao u mom slučaju).

Đenarijelo, 1975,

Nesrećna omladina

Jedna od najmisterioznijih tema grčkog tragičnog pozorišta jeste predodređenost sinova da plaćaju za grehe svojih očeva.

Nije važno da li su sinovi dobri, nevini, pobožni; ako su njihovi očevi zgrešili, sinovi moraju biti kažnjeni.

Za hor – demokratski hor – koji sebe smatra čuvarem te istine, koji je objavljuje bez obrazloženja i bez primera, to je nešto sasvim prirodno.

Priznajem da sam u toj temi grčkog pozorišta uvek video nešto strano mojim saznanjima, nešto što se dešava „negde drugde“ i „u drugom vremenu“. Pomalo sholastički naivno, smatrao sam da je ta tema apsurdna i da je i sama naivna, „antropološki“ naivna.

Ali, onda je u mom životu nastupio trenutak kada sam shvatio da i ja neizbežno pripadam generaciji očeva. Neizbežno, zato što se sinovi nisu samo rodili i odrasli već i dostigli doba razumnosti, tako da njihova sudbina neminovno postaje ono što i mora biti, kada stupe u redove odraslih.

Poslednjih nekoliko godina, dugo sam posmatrao tu decu. Na kraju, moj sud, koji i meni samom deluje nepravedno i nemilosrdno, jeste osuda. Pokušavao sam da razumem, pretvarao se da ne razumem, pozivao se na izuzetke, uzdao se u neku promenu, gledao na sve istorijski – to jest, s one strane subjektivnog poimanja dobra i zla. Ali, sve je bilo uzalud. Moje osećanje je bilo osuđujuće. Osećanja se ne mogu menjati. Ona su, zapravo, istorijska. Ono što osećamo je ono pravo (koliko god možda bili neiskreni prema samima sebi). Na kraju – to jest, danas, početkom 1975. – moje osećanje je, ponavljam, osuda. Ali, pošto je „osuda“ možda pogrešna reč (koju možda diktira početni osvrt na lingvistički kontekst grčkog pozorišta), pokušaću da je definišem: više nego „osuda“, moje osećanje je „prestanak ljubavi“; prestanak ljubavi, koji, naravno, nije vodio u „mržnju“ već u „osudu“.

Ono što zameram sinovima je nešto uopšteno, ogromno i mračno. Nešto što ne dopire do verbalnog: što se u stvarnosti ispoljava iracionalno, kao „imati osećanje“. Sada, pošto sam – kao idealni otac, istorijski otac – osudio sinove, prirodno je da kao posledicu toga, u određenom smislu, prihvatim ideju o njihovom kažnjavanju.

Po prvi put u životu u stanju sam da, pomoću intimnih i ličnih mehanizama, oslobodim svoju svest od strašne, apstraktne, fatalne neminovnosti atinskog hora, koji „kažnjavanje sinova“ potvrđuje kao nešto prirodno.

Samo što je hor, obdaren drevnom i dubokom mudrošću, dodao da su ono zbog čega se sinovi kažnjavaju „gresi očeva“.

U redu, ne oklevam ni sekunda da to priznam – to jest, da na sebe lično preuzmem te grehe. Ako osuđujem sinove (zbog toga što sam prestao da ih volim) i podrazumevam njihovo kažnjavanje, onda makar ne sumnjam da je to moja krivica. Kao oca. Kao jednog od očeva. Jednog od očeva koji su bili odgovorni, prvo za fašizam, onda za lažno demokratski, klerofašistički režim, i koji su konačno prihvatili novi oblik vlasti, konzumeristički režim, poslednju ruševinu, ruševinu ruševina.

Da li to onda znači da je greh očeva, koji sinovi moraju da plate, „fašizam“, kako u njegovom arhaičnom, tako i u njegovom potpuno novom obliku – novom, bez mogućeg ekvivalenta u prošlosti?

Nalazim da mi je teško da priznam da je to „krivica“. Možda i iz privatnih i subjektivnih razloga. Lično sam oduvek bio antifašista i nikada nisam prihvatio novu vlast, o kojoj je Marks zapravo govorio u Manifestu, tako proročki, misleći da govori o kapitalizmu svog vremena. Čini mi se da ima nečeg konformističkog i previše logičnog – to jest, neistorijskog – u poistovećivanju krivice s nečim takvim.

Već osećam svuda oko sebe „zgražavanje sitničara“ – a onda i njihove ucene – zbog onoga što nameravam da kažem. Već čujem njihove argumente: nazadni su, reakcionarni i neprijatelji ljudi svi oni koji ne mogu shvati element novog, svakako dramatičan, koji to novo ne vide u sinovima, koji ne mogu da prihvate da su i oni život. U redu, ali mislim da i ja imam pravo na život, zato što, iako otac, ne mogu da prestanem da budem i sin. Pored toga, život, za mene, može da se ispolji na veoma dobar način, ako, na primer, imam hrabrosti da tim novim sinovima kažem šta zaista osećam prema njima. Život se sastoji u neustrašivom vežbanju razuma – a ne u ispoljavanju predrasuda, naročito ne životnih predrasuda, što je čist kvalunkvizam.26 Bolje je biti neprijatelj ljudi nego neprijatelj stvarnosti.

Sinovi koji nas okružuju, naročito oni mlađi, maloletnici, skoro bez izuzetka su čudovišta. Njihova fizička pojava je skoro zastrašujuća, a kada nije zastrašujuća, onda je zamorno nesrećna. Grozne dlake, karikature od frizura, bled ten, tupi pogledi. To su maske iz neke varvarske inicijacije. Ili maske duboke i nesvesne integracije, koje ne bude sažaljenje.

Pošto su podigli barijere prema očevima, koji su težili da ih potisnu u geto, sinovi su se našli zatvoreni u drugom getu. U najboljem slučaju stoje načičkani na bodljikavoj žici geta i gledaju nas, kao očajni prosjaci, koji traže nešto očima, zato što nemaju hrabrosti ili nisu u stanju da govore. Oni među njima koji nisu ni gori, ni bolji od ostalih (milioni njih), nemaju nikakav izraz: oni su dvosmislenost od krvi i mesa. Pogled im je neuhvatljiv; misli uvek negde drugde; u isti mah imaju previše poštovanja i previše prezira, previše strpljenja ili previše nestrpljenja. Naučili su nešto više od svojih vršnjaka od pre deset ili dvadeset godina, ali nedovoljno. Integracija više nije moralni problem, a pobuna je postala deo koda. U najgorem slučaju su pravi kriminalci. Koliko ima takvih? U stvari, to bi mogli biti svi oni. Nema ulične grupe mladih koja ne bi mogla biti grupa kriminalaca. Oči su im bez sjaja; crte lica su im kopije crta automata, bez ičeg osobenog, što bi im davalo unutrašnji karakter. Stereotipi ih čine podmuklim. Njihovo ćutanje može biti uvod u skrušenu molbu za pomoć (kakvu pomoć?) ili za ubod nožem. Više ne gospodare svojim postupcima, u stvari, reklo bi se, svojim mišićima. Ne uviđaju razliku između uzroka i posledice. Regresirali su – iza privida boljeg obrazovanja i višeg životnog standarda – u primitivnu sirovost. Ako s jedne strane govore bolje – to jest, ako su usvojili degradiranu, prosečnu verziju italijanskog – s druge su skoro afatični: govore starim, nerazumljivim dijalektima ili prosto ćute, povremeno ispuštajući grlene uzvike i druge krike, po pravilu opscene. Ne znaju da se osmehnu ili smeju. Znaju samo da se keze i kikoću. U toj ogromnoj masi, tipičnoj pre svega (i još jednom!) za bespomoćni centar i jug Italije, postoji i elita plemenitih, u koju, naravno, spadaju i deca mojih čitalaca. Ali, ti čitaoci valjda neće reći kako su njihova deca srećna (neinhibirana i nezavisna, kao što veruju i uporno ponavljaju neki imbecilni novinari, koji se ponašaju kao fašistički dopisnici iz nekog koncentracionog logora). Lažna tolerancija je, u masi muškaraca, donela i veću važnost devojkama. One lično su, uglavnom bolje: najzad, živele su u vreme tenzija, oslobođenja, dostignuća (iako iluzornih). Ali, u ukupnoj slici, njihova funkcija na kraju postaje regresivna. Naime, „poklonjena“ sloboda ne može da nadjača njihovu prastaru naviku potčinjavanja pravilima.

Naravno: grupe obrazovanih mladih ljudi (uzgred, kojih danas ima mnogo više nego ranije) deluju nam tako neodoljivo upravo zato što su tako potresne. Zbog okolnosti koje su za velike mase ljudi sve do sada bile samo negativne, i to grozno negativne, oni su napredniji, prefinjeniji i obavešteniji od mladih iz sličnih grupa od pre deset ili dvadeset godina. Ali, šta mogu da urade sa svojom prefinjenošću i kulturom?

Prema tome, sinovi koje vidimo oko sebe su „kažnjeni“ sinovi – danas kažnjeni svojom nesrećom, a sutra ko zna kakvim hekatombama27 (to je moje neodoljivo osećanje).

Ali, ti sinovi su kažnjeni zbog naših grehova, to jest, zbog grehova svojih očeva. Da li je to pošteno? To je pitanje koje, prema dominantnom motivu grčkog teatra, za modernog čitaoca zapravo ostaje bez odgovora.

U stvari, da, pošteno je. Savremeni čitalac je prošao kroz iskustvo koje mu je konačno i tragično učinilo pojmljivim stav demokratskog hora drevnih Atinjana, koji mu je izgledao tako slepo iracionalan i okrutan: da sinovi moraju platiti za grehe svojih očeva. I zaista, sinovi koji se nisu oslobodili grehova svojih očeva su nesrećni – a nema jasnijeg i težeg znaka krivice od nesreće. Bilo bi suviše lako, i u istorijskom i političkom smislu nemoralno, kada bi se za sinove potražilo opravdanje – za ono što je u njima ružno, odbojno, neljudsko – u činjenici da su očevi ti koji su zgrešili. Negativno roditeljsko nasleđe može da objasni pola toga, ali ona druga polovina je njihova odgovornost. To nisu nevina deca. Tijest28 je kriv, ali kriva su i njegova deca. I zato moraju biti kažnjena i za onu polovinu krivice drugih, od koje nisu bili u stanju da se oslobode.

Ipak, ostaje pitanje u čemu se zapravo sastoji „krivica“ očeva.

U stvari, to je ono najvažnije. I utoliko važnije što je samo neki veoma težak greh mogao da sinove dovede u tako strašno stanje i izazove njihovo zversko kažnjavanje. To je možda najveći greh koji su očevi ikada počinili, u celoj ljudskoj istoriji. A svi mi smo ti očevi. To nam izgleda neverovatno.

Kao što sam rekao, moramo se otarasiti ideje da se taj greh može poistovetiti sa fašizmom, starim ili novim, to jest, sa efektivnom vlašću kapitalizma. Deca koja se danas tako okrutno kažnjavaju samim svojim načinom života (a sutra, sigurno, nečim još objektivnijim i strašnijim) jesu i deca antifašista i komunista.

Prema tome, fašisti i antifašisti, gazde i revolucionari, dele isti greh. Sve do sada, kada bismo govorili o očevima i deci, svi mi smo uvek, s nesvesnim rasizmom, mislili na očeve i sinove buržoazije.

Istorija je bila njihova istorija.

Narod je, po meni, imao odvojenu istoriju, onu arhaičnu, u kojoj su sinovi – kao što nas podučava antropologija drevnih kultura – prosto reinkarnirali i duplirali očeve.

Danas se sve promenilo: kada govorimo o očevima i sinovima, pod očevima i dalje podrazumevao one buržoaske, a pod sinovima i one buržoaske i one proleterske. Apokaliptična slika mladih koju sam malopre skicirao, uključuje i buržoaziju i proletarijat.

Te dve istorije su se onda pomešale: to se dogodilo po prvi put u istoriji.

To ujedinjenje se odigralo pod znakom i po volji konzumerističkog društva – „razvoja“. Ne može se reći kako su se antifašisti generalno, a komunisti posebno, zaista protivili takvom ujedinjenju, totalitarnom po karakteru – po prvi put istinski totalitarnom – iako njegova represivnost nije ona stara, policijska (ako se uopšte može reći da se ona danas oslanja na lažnu popustljivost).

Prema tome, greh očeva nije samo nasilje vlasti, fašizam. On se sastoji i u sledećem: prvo, u tome što smo iz svoje svesti, mi, antifašisti, potisnuli stari fašizam, u činjenici da smo se suviše lako oslobodili svoje duboke bliskosti s njim (Panella)29 (utoliko što smo fašiste smatrali za svoju „kretensku braću“, kako je Sforcinu frazu zabeležio Fortini);30 drugo, iznad svega, u prihvatanju (utoliko težem što je bilo podsvesno) degradirajućeg nasilja onog pravog, neizmernog genocida novog fašizma.

Zašto imamo to saučesništvo sa starim fašizmom i pristanak na novi fašizam?

Zato što – i u tome je srž problema – to dvoje, iskreno ili neiskreno, povezuje ista ideja vodilja: da je najveće zlo na svetu siromaštvo i da se kultura siromašnih klasa zato mora zameniti kulturom vladajuće klase.

Drugim rečima, za našu krivicu, kao očeva, može se reći da se sastoji u sledećem: u našem verovanju da nema, niti može biti, neke druge istorije osim one buržoaske.

Pier Paolo Pasolini, „I giovani infelici“ (1975), Lettere Luterane, Einaudi, Torino, 1976. P. P. Pasolini, „Unhappy Youths“, Lutheran Letters, Carcanet New Press, 1983 (1987), str. 11–16.

U ovom prevodu oslanjao sam se na raniji prevod Valtera Milovana:: P. P. Pasolini, „Nesretna mladež“, Europski glasnik, br. 13, Zagreb, 2008, str. 35–39. Još jednom se zahvaljujem Nikoli, iz Zagreba, koji mi je poslao kopiju tog prevoda. (AG, jul 2014)

Đenarijelo: pedagoška rasprava



Kako te zamišljam — Kako ti sigurno zamišljaš mene — Još nešto o tvom učitelju — Kako ćemo razgovarati — Plan rada — Prva lekcija, koju mi je održala jedna zavesa — Naša nemoć pred pedagoškim jezikom stvari — Mi smo jedno drugom stranci, kažu šoljice za čaj — Kako se promenio jezik stvari — Bolonja, konzumeristički i komunistički grad — Momci su dvostruko veći konformisti — Živi su, ali trebalo bi da su mrtvi — Tako smo lepi, budimo onda prljavi — Madone više ne liju suze

KAKO TE ZAMIŠLJAM

Pošto je ova pedagoška rasprava, koja stiže u nastavcima – uz, naravno, rizik od žrtvovanja aktuelnosti, zarad progresivnog ostvarivanja planiranog programa – namenjena tebi, biće dobro ako prvo opišem kako te zamišljam.

To je veoma važno zato što uvek treba pričati i delovati u konkretnim okvirima.

Kao što tvoje ime odmah sugeriše, ti si Napolitanac. I pošto se to pitanje odmah nameće, pre nego što nastavim s tvojim opisom, objasniću u par reči zašto sam hteo da budeš Napolitanac.

Ovo pišem početkom 1975: iako je prošlo već neko vreme od kada sam poslednji put bio u Napulju, Napolitanci su za mene i dalje kategorija osoba koja je u isti mah konkretna i ideološki simpatična. Oni se, tokom ovih poslednjih godina – ili, konkretno, tokom poslednje decenije – nisu bitno promenili. Bili su uvek isti Napolitanci, tokom cele istorije. A to mi je veoma važno, iako znam da bih zbog toga mogao budem optužen za najstrašnije stvari ili čak proglašen za izdajnika, otpadnika, ništariju. Ali, šta ja tu mogu? Više volim siromaštvo Napolitanaca nego prosperitet italijanske republike; više volim neznanje Napolitanaca nego škole italijanske republike; i više volim male scene, iako pomalo naturalističke, koje se još uvek mogu videti u napolitanskim udžericama (bassi), nego prizore sa televizije italijanske republike. Napolitance doživljavam kao vrlo bliske, zato što smo prosto dužni da razumemo jedni druge. Prema njima nemam nikakvih fizičkih rezervi, zato što ih ni oni, u svojoj nevinosti, nemaju prema meni. S Napolitancima imam osećaj da mogu da im prenesem nešto, zato što oni znaju da mi time što mi poklanjaju pažnju čine uslugu. Stoga je razmena znanja s njima potpuno prirodna. Nekom Napolitancu prosto mogu da kažem ono što znam, zato što je način na koji vidim njegovo znanje pun skoro mističnog poštovanja, ali i radosti i naklonosti. Smatram i da prevara može biti razmena znanja. Jednog dana sam primetio da mi jedan Napolitanac, usred izliva naklonosti, izvlači novčanik iz džepa; skrenuo sam mu pažnju na to i naša se uzajamna naklonost samo povećala.

Mogao bih da ovako ispišem cele stranice i tako svoju raspravu pretvorim u razmatranje odnosa nekog pripadnika srednje klase sa severa Italije prema Napolitancima. Ali, sada odustajem od toga i okrećem se tebi.

Pre svega, ti si, i moraš biti, veoma lep. Možda ne u uobičajenom smislu. Sitnije si građe i čak pomalo mršav; na licu već nosiš crte koje će ga s godinama neizbežno pretvoriti u masku. Ali, oči ti moraju biti crne i blistave; usta malo veća; lice pravilno, a kosa ti mora biti kratka, do vrata i obavezno iza ušiju; mogu lako da dopustim da ti se iznad čela izvijan jedna lep pramen, malo duži, ratoboran, možda malo prenaglašen i smešan. Ne bi mi smetalo ni ako si pomalo sportski tip i, samim tim, vitkog struka i snažnih nogu (kad smo već kod sporta, voleo bih da te privlači fudbal, zato što bismo onda mogli da s vremena na vreme odigramo neku utakmicu). Sve to – sve to što se tiče tvog tela, to mora biti jasno – u tvom slučaju nema nikakvu praktičnu ili sračunatu svrhu; to je čisto estetska zamisao, s kojom se osećam opuštenije. Da to odmah raščistimo: da si ružan, zaista ružan, opet bi bilo isto, sve dok si prijatna, normalno inteligentna i srdačna soba, kao što inače jesi. U tom slučaju, dovoljno je da ti se oči smeju; isto bi bilo i da nisi Đenarijelo nego Konketina (žensko ime).

Neko će pomisliti da dečak koga opisujem mora biti neko čudo. Ali, ti samo dečko iz srednje klase, to jest, učenik prvog ili drugog razreda gimnazije. Mogao bih da dopustim da je reč o čudu da si iz Milana, Firence ili čak Rima. Ali, činjenica da si Napolitanac, makar i iz srednje klase, ne dopušta ništa drugo osim da budeš lep iznutra. Napulj je i dalje poslednja plebejska metropola, poslednje veliko selo (s kulturnom tradicijom, koja, povrh svega, nije strogo italijanska); ta opšta i istorijska crta izjednačava sve društvene klase u fizičkom i intelektualnom smislu. Vitalnost je uvek izvor ljubavi i naklonosti. U Napulju su i neki siromašak i neki dečak iz srednje klase puni vitalnosti.

1   2   3   4   5   6   7   8   9   ...   17


Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©atelim.com 2016
rəhbərliyinə müraciət