Ana səhifə

Određenje predmeta sociologije Sociologija


Yüklə 209.39 Kb.
səhifə2/2
tarix26.06.2016
ölçüsü209.39 Kb.
1   2

Organsko stanovište prvo se javilo, i još uvijek preovladava u sociologiji. Globalno društvo posmatra se kao integrisana cjelina djelova (kao organizam) koji imaju svoju funkciju i koji doprinose samoj cjelini.

K
Interakcijsko
onfliktni pristup
polazi od toga da u društvu konstantno postoje sukobi koji su proizvod različitih interesa pojedinaca, grupa i konkretnih društava (konflikti u okviru društava i sukobi društava).

Interakcijsko stanovište posmatra društvo kao mrežu međuljudskih djelovanja i odnosa. Pojedinac je uvijek jedinica interakcije jer on nužno stupa u socijalni kontakt sa drugima formirajući različite oblike odnosa, tvorevina itd. Društvo je ambijent u kojem su jedni upućeni na druge i oblikuju različite mreže i model društvenih odnosa, položaja, uloga, modela kulturnog ponašanja, a takva mreža je relativno trajna i podložna prilagođavanju i mijenjanju različitim zahtjevima društvenih aktera.

U okviru ovih vizija mogu se posmatrati stariji i savremeni teorijski pristupi u sociologiji.

Pluralistički pristup u objašnjenju društva ne odnosi se samo na njen predmet već se isto tako odnosi na praktične ciljeve sociologije kao nauke.

Sa pojavom nove nauke u XIX vijeku, naučnici i javnost od nje očekuju da bude zaštitnik, oruđe građanske klase, kao „teorija reda i poretka“. Nasuprot njih, marksistički pristup je vidi kao „teoriju revolucije“. „Filozofija je duhovno oruđe proletarijata, a proletarijat materijalno oruđe filozofije“ (K. Marks).

Ogist Kont od „pozitivne nauke o društvu“ očekuje da omogući otklon od dotadašnjih zabluda koje su uzrokovane teološkim i metafizičkim koncepcijama društva, a što je dovodilo do društvenih sukoba, kriza, revolucija itd. Ona treba da omogući „socijalnu harmoniju“, osnovu za popravljanje postojećeg društvenog stanja i idejnu prepreku revolucijama i klasnim sukobima. Emil Dirkem posmatra društvo nezavisno od pojedinaca, i ono je kao takvo predmet sociologije kao posebne nauke koja treba da teži objektivnom saznanju kao prirodna nauka, koja treba da „društvene činjenice posmatra kao stvari“. Ona treba da mjeri, posmatra i uopštava objektivne činjenice o društvu. Na ovoj tradiciji nastaju kasnije novi teorijski pravci u sociologiji.

S
Sociološka teorija
ociološka teorija
jeste relativno cjelovito učenje o društvu ili o nekom njegovom dijelu. To je skup logički povezanih – na pretpostavkama, zakonitostima i aksiomima zasnovanim – stavova kojim se usmjerava dalje istraživanje i omogućuje objašnjenje i predviđanje društvenih pojava.

Sociološke škole, pravci i teorije nisu vremenski raspoređene, već se one međusobno ukrštaju.

Prema klasnoj nastrojenosti, već smo pomenuli podjelu na marksističku i građansku sociologiju. Građanska sociologija, kako ističe više autora, u svom okviru ima više različitih škola, pravaca i pojedinačnih teorija.

Rana sociološka teorijska misao
Na osnovu vremena nastanka i načina pristupa objašnjenju društva i društvenih pojava, sociološke teorije možemo uslovno posmatrati kao rane ili starije sociološke teorije i savremene sociološke teorije. Ranija sociološka misao može se označiti kao monistička, jednostrana, pri čemu se polazi od jedne determinante, faktora putem kojeg se objašnjava društvo, određene društvene pojave ili specifične društvene pojave. Veliki broj ovih teorija nastaje u okviru drugih oblika mišljenja, filozofskog, prirodnih nauka itd. One prethode konstituisanju sociologije kao društvene nauke.

U okviru ovog perioda mogu se uvrstiti i teorijski pravci klasične sociologije jer su još pod uticajem drugih oblika znanja; predmet, metod i cilj nauke nisu izdiferencirani, i logično je da nauka u tom trenutku traži svoje mjesto u sistemu naučnog znanja preuzimajući teorijske koncepcije iz drugih oblasti ili unoseći dominantna idejna opredjeljenja.

U okviru ove grupe teorija mogu se izdvojiti: naturalizam, pozitivizam, psihološke teorije itd.
Naturalistički pravac

Pod ovaj sociološki pravac spada više škola: mehanicistička, geografska, biološka i demografska škola. U okviru ovih škola postoji više različitih grupa teorija. Suština naturalizma jeste u naglašenosti prirodnog determinizma (geografski, biološki...) na formiranje, funkcionisanje

i razvoj društva.
Geografske teorije

Tumačenje društva i društvenih pojava raznim geografskim činiocima veoma je rasprostranjeno, počev od najstarijih pokušaja proučavanja društva pa do danas. Suština ovih teorija sastoji se u naglašavanju geografskog faktora kao odlučujućeg u formiranju strukture i razvitka društva. Takvi geografski faktori koji djeluju na društvo jesu: geografski položaj, nadmorska visina, klima, konfiguracija zemljišta, hidrografija, svojstva zemljišta, flora, fauna, blizina mora itd.

„Pod geografskim faktorom treba shvatiti prirodu onakvu kakva je sama po sebi, tj. ne računajući promjene koje na nju nastaju ljudskom djelatnošću“ (A. Fiamengo).

U antičkoj filozofiji Platona i Aristotela ističe se značaj ovih faktora na razvitak društva, na sudbinu naroda i njihovu istoriju. Najveći razvoj ova teorija ima u XIX vijeku, da bi kasnije njen uticaj oslabio. Geografskim činiocima bili su tumačeni: razmještajem stanovništva na Zemlji, gustina naseljenosti, rasne odlike, način proizvodnje, oblici porodice, društvenih organizacija, politički poredak, napredak i propast pojedinih društava, religija, zdravlje, plodnost, inteligencija, zločini, samoubistva, umjetnost, nauka i ostale kulturne tvorevine (R. Lukić). Među najpoznatije predstavnike ovog pravca spadaju: Frederih le Plej, Racel, Hentington (tvorac meteorološke teorije), Mor i drugi. Le Plej kao osnovnu jedinicu društva uzima porodicu i objašnjava je preko porodičnog budžeta, a glavna pojava koja utiče na nju i njen budžet jeste geografski faktor (mjesto stanovanja), a onda rad, privreda itd.

Ove pojave određuju vrstu privrede kojom se bavi porodica, a time i oblike i sastav porodice, njenu kulturu itd. Ako je porodica osnovna ćelija, njenim objašnjenjem pokušava se objasniti i društvo kao cjelina.

Značaj geografske škole jeste u isticanju važnosti geografskih činilaca na čovjeka i ljudsko društvo, s jedne strane, a sa druge one pretjeruju u značaju i njihovom uticaju, uzimajući ih krajnje deterministički. Geografski uslovi omogućuju a ne određuju društvene pojave. Uticaj ovih faktora značajniji je u nerazvijenim društvima, u kojima imamo odsustvo tehničkih činilaca, dok se razvojem društva osjeća njihovo stalno slabljenje. Ovi su faktori nepromjenljivi, dok se društvo veoma brzo razvija i mijenja. Da nisu presudni, krajnje određujući, pokazuje različita razvijenost društava koja imaju približno iste geografske uslove.


Biološke teorije

Već O. Kont u sociološku misao unosi ideje biološkog shvatanja društva. Kont govori o ljudskom društvu kao jednom višem organizmu. Uticaj Darvinove teorije i razvoj biologije u XIX vijeku doprinijeli su njenom uticaju i primjeni bioloških zakona na objašnjenje društvenih pojava. Cjelokupni društveni procesi shvataju se kao biološki procesi. Sve do kraja XIX vijeka u sociologiji preovlađuje uticaj biološkog tumačenja društvenih pojava, tj. „biološka sociologija“.

U tom periodu u okviru biološkog pristupa razvilo se više teorija:

1. Organske teorije (društvo je organizam sličan biološkom sa analognom strukturom, te su stoga biološke pojave slične društvenim). Biološki uticaj posebno se osjeća u Kontovoj i Spenserovoj teoriji. Spenser u svojoj teoriji primjenjuje zakon evolucije organskog svijeta na objašnjenje ljudskog društva. Kao što živi organizam raste, razvija se i umire, tj. kako u njemu postoje dva protivrečna procesa: proces stvaranja i razaranja, tako isto i u procesu kretanja društvenog organizma, tj. superorganizma – kako ga on naziva – postoje analogni procesi stvaranja i razaranja, odnosno diferencijacije i homogenosti.

2. Darvinističke teorije objašnjavaju društveni razvitak identično biološkom, u smislu što u njemu vladaju zakonitosti prilagođavanja novim okolnostima. Kako u biološkoj zajednici opstaju vrste bolje prilagođene određenoj sredini, takva ista borba za opstanak postoji u ljudskom društvu: opstaju oni pojedinci, društvene grupe i društva koja posjeduju određene sposobnosti prilagođavanja novim društvenim sredinama. Ovaj je pristup skroz pogrešan jer u društvu vladaju sasvim drugi zakoni u odnosu na zakone prilagođavanja.

3. Rasističke teorije mogle bi se odrediti kao posebna varijanta darvinizma. Njeni su predstavnici Gobino, Čemberlen, Gumplevič, Lopuž i dr. Gobino smatra da su rase osnovni faktor u razvitku društva. Postoje prirodne nejednakosti rasa, postoje niže i više rase. Samo su više rase sposobne za razvitak, za stvaranje kulturnih tekovina, dok niže rase treba jedino da im služe. Prema njegovom uvjerenju, do propasti jedne rase dolazi na osnovu miješanja rasa.

Ove teorije poslužile su nacističkoj ideologiji za njen ideološki koncept u II svjetskom ratu. U osnovi one su nenaučne: društvene pojave ne mogu se shvatiti biološki, niti se društveni razvitak može objasniti biološkim zakonitostima, a pogotovo ne razlikama na osnovu pripadnosti i sposobnosti rase.

Mehanicističke teorije

U ovu grupu teorija spadaju sve one teorije koje društvene pojave objašnjavaju raznim fizičko-mehaničkim faktorima i zakonitostima. Začetak ovih teorija javlja se u antičkoj filozofiji kod Talesa, Anaksimena i drugih. Poseban razvoj ovo učenje ima u periodu industrijalizacije u XVII i XVIII vijeku. Iz prirodnih nauka mehaničke zakonitosti prenesene su na tumačenje društva, čime su se isticali neki filozofi prosvjetiteljstva, kao Lametri („Čovjek mašina“).

„Po analogiji čovjek–mašina smatralo se da se tijelo čovjeka razlikuje od tijela mrtvog čovjeka samo utoliko ukoliko se navijen časovnik ili koji drugi automat razlikuje od pokvarenog časovnika ili automata“ (A. Fiamengo). Posebno se isticalo objašnjenje čovjeka i društva kroz upoređenje s astronomskim sistemima. Italijanski sociolog V. Pareto konstruiše „socijalnu energetiku“, prema kojoj energetika može pružiti društvenim naukama više osnovnih principa.

Društvo nije mehanički automat, niti transformacija kosmičke energije, već posebna oblast za koju važe specifični zakoni održavanja i razvoja.
Demografske teorije

Demografske teorije objašnjavaju društvo na osnovu porasta i opadanja gustine stanovništva, tj. populacionim, demografskim faktorima. Ovaj je pristup veoma star. Posebno se razvija u XVIII i XIX vijeku, naročito pod uticajem Maltusovog djela „Ogledi o principima stanovništva“. Najpoznatiji predstavnici ovog pravca su: Maltus, Kovalevski, Adolf Kost i drugi.

Gustina stanovništva i njegov porast glavni su faktori razvitka društva i društvenih pojava. Činjenica da su se velike civilizacije razvijale kroz istoriju u gusto naseljenim dolinama rijeka a ne u rijetko naseljenim područjima, govori samo o značaju demografskog faktora u razvoju čovječanstva. Porastom stanovništva ne mogu se objasniti različite institucije, pojave i procesi u društvu, jer su se i u nenaseljenim krajevima u određenim slučajevima razvijala društveno i kulturno uspješnija društva nego ona iz gusto naseljenih područja.

Ovaj faktor je značajan, ali nije u stanju da objasni društvene procese, tekovine, društvene tvorevine, a pogotovo ne promjene i razvitak društva.



Pozitivizam
Sociologija je konačno konstituisana kao posebna nauka, najprije kod Ogista Konta, a zatim u marksističkoj filozofiji na novim osnovama. Već tokom XIX vijeka ona će početi svoj razvoj kroz različite pristupe i postupke.

Kako smo već objasnili, Kont u svom djelu „Kurs pozitivne filozofije“ označava „socijalnu fiziku“ kao novu nauku o društvu, izdvajajući je od filozofije i drugih društvenih nauka. U okviru sociologije Kont, razvija biologistički pristup objašnjenju društva.Društvo posmatra kroz socijalnu statiku i socijalnu dinamiku, zasnovanim posebnimim teorijama spontanog poretka društva i progresa. iološki pristup više primjenjuje u socijalnoj statici, dok dinamiku veže za idealističko objašnjenje progresa. Faktori koji izazivaju promjene u društvu i u okviru jedne epohe jesu idejni elementi, odnosno promjena ideja i misli ljudi. Društvo se, prema njemu, stoga razvija kroz tri osnovne faze: teološku, metafizičku i kroz pozitivni period (u zavisnosti od djelovanja idejnog faktora, odnosno religije, filozofije i nauke).

Zadatak sociologije jeste istraživanje zakona razvitka, odnosno pozitivnih činjenica. Otuda se ovaj pravac naziva pozitivizam koji će se kasnije razviti u neopozitivizam.

N
operacionalizam


eopozitivizam u potpunosti preuzima tehnike i metode prirodnih nauka, u čemu vidi jedinu garanciju opstanka sociologije. Ekstremni slučaj ovog pravca jeste operacionalizam koji društvene pojave svodi samo na one koje se mjere konkretnim istraživačkim operacijama a time iz nauke izbacuje sve teorijske koncepte. „Nema progresa dok se koncepcija uzročnosti ne izbaci“ (Frank). To je dovelo do pretjeranog empirizma, do opisivanja, tehnicizma, do istraživanja koja nisu usmjerena samom teorijom. Tehnike, mjerenja postaju osnovni cilj i svrha same sebi.

Psihologistički pravac
Posebno mjesto u sociologiji imaju one teorije koje društvene pojave tumače psihičkim faktorima, bilo instinktima ili putem osjećanja, misli, ideja, motiva, ponašanja itd. Usljed tijesne povezanosti društvenih pojava sa psihologijom ljudi, potencira se i značaj psiholoških faktora. Psihološki pravac čine osnovne grupe teorija:

1. instinktivističke (nagoni, instinkti itd.);

2. biheviorističke (ponašanje individua i grupa); 3. introspektivne (ideje, vjerovanja, osjećanja, čežnja itd.).

Jedna posebna podjela sve ove teorije posmatra kao individualno-psihološke odnosno kolektivno-psihološke.



Individualne psihološke teorije
Ove teorije pokušavaju da objasne društvene pojave i zakone društva psihičkim elementima individualne svijesti i uzajamnim kontaktima tih svijesti. Individualno-psihološke teorije mogu se podijeliti na instinktivističke, introspektivne i biheviorističke.

Instinktivističke teorije polaze u objašnjenju društvenih pojava na bazi nagona. Kao predstavnici ovih teorija ističu se S. Frojd i Mak Dugal. Prema Frojdu, društvene pojave su transformacija, sublimacija polnog nagona, libida. Pod uticajem ovog nagona ljudi se povezuju u razne društvene grupe i tvore druge oblike društvenosti. Iako taj nagon igra važnu ulogu u životu, svođenje svih društvenih pojava na posljedice njegovog djelovanja pogrešno je.

Mak Dugal, za razliku od Frojda, smatra da društvene pojave nastaju kombinacijom raznih instinkata, odbijanja, samopotvrđivanja, odvratnosti itd.

Nagonska svojstva ne mogu biti faktor kojim će se objasniti društvena struktura i društvene pojave, ali je sigurno da je njihov uticaj prisutan u oblikovanju određenih društvenih grupa.

Introspektivne teorije javljaju se u sociologiji u vrlo različitim vidovima. Bitni psihički elementi iz kojih nastaju društvene pojave (kao što su ideje, misli, težnje, osjećanja pojedinaca itd.) uzimaju se kao elementi objašnjenja pojava. Tamo gdje nema uzajamnog psihičkog odnosa između individua, nema društva i društvenih pojava.

Biheviorističke teorije imaju manji značaj od prethodne dvije grupe. Za osnovnu jedinicu sociološkog objašnjenja uzimaju čovjekovo društveno ponašanje. Prema njima, društveni konflikti ne proizilaze iz suprotnosti interesa već su u njima vidjeli sukob ideja a njihov izvor u svijesti pojedinaca. Predstavnici ovog pravca su Žan Pijaže, Kasirer, Sesil, Rajt Mils, Edvard Ros (teorija socijalne kontrole).
Kolektivne psihološke teorije
Pokušaj objašnjenja društvenih fenomena putem nadindividualne svijesti, javlja se kod kolektivnih psiholoških teorija. Postoji nekoliko varijanti ovog pristupa. U Njemačkoj se ovaj pristup javlja kao „psihologija naroda“, dok se u Francuskoj ova teorija razvija u učenju Le Bona, u njegovoj koncepciji „psihologije gomile“.
Socijalno-psihološke teorije
Ove teorije javljaju se kao reakcija na slabosti prethodnih psiholoških teorija, kao pokušaj otklanjanja nedoumica i pristupa u njihovom objašnjenju. One pokušavaju objasniti unutrašnje veze između pojedinačne svijesti ljudi i društva kao cjeline. Polaze od poricanja socijalne psihologije, pri čemu negiraju postojanje kolektivne svijesti nezavisno od individualne. Zastupnici ovih škola su Džordž Mid, Elvud, Gidings i drugi. Psihičkim interakcijama između individua nastaju sama društva, kao i razna kompleksna osjećanja: simpatije, imitacije, osjećaj socijalne kohezije itd., i oni konstituišu „socijalni duh.“
Sociologistička škola
Sociologistički pristup polazi od objašnjenja da je društvo, kako smatraju autori ovih teorija, nešto različito od prostog zbira individua, te da su društvene pojave i zakoni nešto više od same psihološke, biološke ili geografske pojave, tj. da su to pojave sui generis.

Među svim tim koncepcijama izdvaja se Dirkemova sociološka škola, formalna, deskriptivna sociologija itd.Dirkem, jedno od najznačajnijih imena sociologije, postavio joj je zadatak da izučava zakonitosti društva, njegovu dinamiku itd. Razmatrajući problem društvene pojave, on konstatuje da su to pojave svoje vrste, sui generis, odnosno one su pojave kolektivne svijesti, kolektivne predstave. Društvene pojave moraju se tretirati kao stvari, nešto što postoji izvan individualne svijesti. Kolektivnu svijest karakterišu dva osnovna elementa: element spoljašnosti i element prinudnosti. Kolektivna svijest kao stvar, kao spoljašnje, djeluje na individuu kao izvjestan prinudni faktor. Kolektivna svijest jeste svijest izvan, nezavisna od individualne svijesti. Marksistička teorija će društvenu svijest posmatrati kao izraz društvenog bića čovjeka.

Dirkem se, osim ovim, bavio i pitanjima religije, socijalne solidarnosti, samoubistva, podjele rada itd. Stvorio je čuvenu sociološku školu kojoj su pripadali Marsel Mos, Marsel Gane i drugi.


Formalna sociologija
Formalna sociologija se kao poseban pravac razvijala u Njemačkoj i SAD. Osnovne su joj karakteristike: ona je reakcija na naturalizam i psihologizam u sociologiji, predstavlja reakciju na enciklopedijsko posmatranje sociologije, raskida vezu koja se tiče problema proučavanja sociologije i drugih nauka, teži uspostavljanju autonomije i nezavisnosti, stremi proučavanju društvenih pojava u njihovom čistom obliku lišenom materijalnih sadržaja. Ova škola za predmet proučavanja uzima društvene oblike (forme) u njihovom vanistorijskom i vanvremenskom vidu. Poznati predstavnici formalne sociologije su: Ferdinand Tenis, Georg Zimel, Leopold Fon Vize i američki sociolozi Robert Park, Edvard Ros i drugi.

Zimel smatra da socijalne pojave imaju dvije strane: sadržinu i formu. Sadržinskom stranom bave se mnoge nauke: istorija, pravo, lingvistika itd., a tu nije mjesto sociologiji. Njen položaj sličan je geometriji: kako ova proučava razne forme tijela ne ulazeći u njihovu sadržinu, to isto treba da radi i sociologija, proučavajući oblike i forme u kojima ljudi žive a ne ulazeći u pitanje sadržaja tih formi.


Deskriptivna sociologija
U današnjoj sociologiji ističe se više različitih smjerova, između ostalih smjer deskriptivne ili opisne sociologije i nastojanje za stvaranjem jedne sistematske sociologije. Različiti pristupi u proučavanju društvenih pojava završavali su često samo na njihovom opisu. Tako je nastao smjer poznat kao deskriptivna sociologija, i razvija se u okviru američke sociologije. Odlikuje se odsustvom opšte teorije, a sociologija se razvija isključivo kroz prikupljanje činjenica i opisivanje društvenih pojava. Pošto je sebe usmjerila ka registrovanju i opisivanju činjenica, dat joj je takođe naziv opisna sociologija (J. Goričar).
Savremene sociološke dileme
Savremene sociološke teorije polaze od objašnjenja društva i društvenih pojava sa pozicije nekog društvenog fenomena, suštine, funkcije, uloge, sistema itd. u okviru društva. Za razliku od starijih teorija koje su jednostrane, jednodimenzionalne, savremene teorije orijentisane su ka unutrašnjim društvenim fenomenima. Najpoznatiji pristupi koji dominiraju savremenom sociologijom jesu: funkcionalizam, strukturalizam, savremeni marksizam, kritička teorija društva, kritička sociologija, fenomenološka sociologija, teorija sistema, kibernetska teorija itd.

Fenomenološki pravac
Edmund Huserl je osnivač fenomenologije kao filozofskog stanovišta, a njen je zadatak u otkrivanju suštine stvari. U okviru sociologije ona se javlja kao reakcija na pozitivistički empirizam, funkcionalizam, strukturalizam i marksističku koncepciju društva. Ona svoja interesovanja usmjerava prema „unutarnjoj suštini fenomena“.

Veberov metod idealnih tipova pripada fenomenološkoj koncepciji objašnjenja i razumijevanja društvenih pojava. „Idealni tipovi“ su misaone konstrukcije i ne poklapaju se ni sa jednom konkretnom društvenom pojavom, ali se objašnjenje i razumijevanje konkretnih pojava može ostvariti kroz uporedbu sa ovim konstrukcijama.


Funkcionalistička sociologija
F

------V 9-----


unkcionalizam je najuticajnija koncepcija u savremenom sociologiji. Svoje začetke nalazi u idejama osnivača sociologije: Kontov pojam „socijalne harmonije“, Spenserov pojam funkcije, Dirkemovo učenje o prevlasti cjeline nad dijelovima i Veberov stav o „kulturnom konsenzusu“, tj. o saglasnosti oko vrijednosti ciljeva kao uslova za djelovanje i organizovanje društva i usaglašavanje njegovih funkcija.

Funkcionalizam smatra da je osnovna jedinica analize društva društveni sistem, koji određuje, oblikuje i usmjerava funkcije pojedinaca u društvu.

Funkcionalizam se najprije pojavio u antropologiji. Njegovi su začetnici Bronislav Malinovski i Redklif Braun, a najznačajniji predstavnici u sociologiji: Talkont Parsons, Robert Merton, Kurt Levi i dr. Merton je definisao jezgro funkcionalizma kroz tri postulata:

1. Postulat funkcionalnog jedinstva (svi nosioci društvenih uloga tako obavljaju svoje funkcije da doprinose efikasnom funkcionisanju društvenog sistema);

2. Postulat univerzalne funkcionalnosti (svaki dio mora dati svoj doprinos funkcionisanju cjeline);

3. Postulat funkcionalne neophodnosti (određene važne funkcije u okviru sistema moraju biti zadovoljene; u slučaju da se to ne dešava, društvo mora naći zamjenu).

Na funkcionalističkoj tradiciji u sociologiji se krajem 60-ih godina prošlog vijeka pojavila sistemska teorija čiji je glavni teoretičar Nikolas Luman. On ističe značaj sistema na djelovanje podsistema; u sistem uključuje i procese koji dovode do njegovog razvoja, što omogućuje njegovo održavanje i u nepovoljnim uslovima.


Strukturalizam
S

trukturalizam je veoma sličan funkcionalizmu, i nastaje u francuskoj lingvistici. Dok funkcionalizam naglašava značaj funkcija, dijelova u određenom sistemu, strukturalizam polazi od sistema kao nepromjenjive društvene tvorevine. Prema mišljenju strukturalista,trajanje strukture sistema je najvažnije, važnije je i od slobode pojedinaca i njihovog slobodnog djelovanja.I strukturalisti i funkcionalisti smatraju da sociologija treba da proučava skrivenu stranu funkcionisanja društvenog sistema, i to je važnije od čovjekove slobode i njegovog djelovanja.


Kritička sociologija
Kritička sociologija slična je kritičkoj teoriji, a razlika je u tome što ona nastaje u okviru savremene sociologije. Predstavnici kritičke sociologije su Rajt Mils, Alvin Guldner i dr. Oni kritikuju jednostranosti u teorijskom i metodološkom (pretjerani empirizam) pristupu. Kritička teorija javlja se kao podrška različitim društvenim pokretima sredinom XX vijeka. Ovoj teoriji pripadaju filozofi tzv. Frankfurtskog kruga: Teodora Adorno, Herbert Markuze, a kasnije Erih From i Jirgen Habermas. Ovi filozofi imaju kritički odnos prema svim društvenim sistemima, masovnom društvu i njegovoj kulturi. Oni njeguju dijalektički kritički metod mišljenja čiji je cilj uspostavljanje racionalne kritičke samosvijesti, a ne težeći formiranju neke nove nauke.




1   2


Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©atelim.com 2016
rəhbərliyinə müraciət