TOMKO MRNAVIĆ
U kršćanskom je svijetu snažno odjeknuo poraz osmanske vojske kod Hoćima 1621. g. te svrgnuće i ubojstvo sultana Osmana II. 1622. godine. Nadahnut tim događajem Ivan Tomko Mrnavić (Šibenik, 1580. – Rim, 1637.) napisao je 1631. godine dramu u pet činova Osmanšćica. U toj drami Ivan Tomko Mrnavić obradio je temu koju je Ivan Gundulić obradio u Osmanu.
Ivan Tomko Mrnavić bio je: svećenik, naslovni biskup bosanski, tajni savjetnik kraljevski, kanonik u Šibeniku, kanonik i vikar biskupski u Zagrebu.
U svojim povijesnim spisima dokazivao je da su neki rimski carevi rođeni na Balkanu (Dioklecijan, Konstantin, Justinijan i dr.).
U Rimu je 1627. godine objavio Belarminov katekizam Istumačenje obilnije nauka krstjanskoga.
(Neki su ga optuživali da je onemogućio tiskanje Kašićeva prijevoda Biblije.)
Pisao je ikavsko-štokavski.
ISTUMAČENJE OBILNIE NAUKA KRSTJANSKOGA…
PRINESENO U JEZIK HRVATSKI… (RIM, 1627.)
STUMAČENJE ŠESTE ZAPOVIDI
Napisano je u dijalogu učenika i naučitelja.
Učenik pita naučitelja što se “ uzdrži” u šestoj zapovidi? Naučitelj odgovara da se uzdrži zabrana preljuba tj. sagriješiti s tuđom domaćicom jer je poštenje najvažnije na ovom svijetu. Deset zapovijedi je zakon pravde. Grijesi su: “svetodivstvo” tj. sagriješiti s čeljadetom Božjim, “krvodivstvo” tj. sagriješiti s rodbinom, “divodivstvo” tj. sagriješiti s djevicom, “bludnost” tj. sagriješiti s ženom nedivom i slobodnom (udovicom ili priležnicom).
Učenik pita na što se taj zakon naslanja? Naučitelj odgovara da se naslanja na sve zakone, na zakon naravi, na zakon pisani i na zakon milosti. U zakonu naravi nalazi se da Juda htjede “umoriti” Tamaru svoju nevjestu. Mojsijev zakon zabranjuje blud, a Sv. Pavao piše da bludnice neće ući u raj. Sve to čini bezakonje Isukrstu jer smo mi udovi njegovi i čini bezakonje Duhu Svetomu jer su tijela naša hramovi Duha Svetoga.
Učenik pita zabranjuje li još štogod šesta zapovijed. Naučitelj odgovara da zabranjuje sva nepoštenja koja vode preljubu ili bludnosti tj. poglede bludne i poljubce nepoštene i ostale takve stvari. Tako nas uči Gospodin naš u Evanđelju jer tko gleda tuđu ženu zlom požudom već je stvorio preljub. ”Oči su kao vrata na koja ulazi smrt.”12
IVAN BUNIĆ VUČIĆ
Ivan (Dživo) Bunić Vučić (Dubrovnik, 1591. – Dubrovnik, 1658.) podrijetlom je iz stare ugledne patricijske obitelji. S trojicom braće i četiri sestre rano je ostao bez roditelja.
U Veliko vijeće primljen je 1611. godine. Pet puta bio je knez Dubrovačke Republike. Trgovinom se znatno obogatio. Sin mu Nikolica umro je u turskom sužanjstvu 1678. godine. Najbolji je lirik XVII. st.
Djela: Mandalijena pokornica, Jakin (Ancona, 1630.), Plandovanja, (Dubrovnik, 1849.).
MANDALIJENA POKORNICA
Mandalijena pokornica ispjevana je u tri cvilenja. Ivan Bunić Vučić petrarkistički pjeva o ljepotici Mandalijeni koja je u hramu ulovljena kad ugleda Isusa i čuje njegove riječi. Bunić upozorava na opasnosti koje vrebaju mladost. Protivno Gunduliću volio je lučiti umjetnost od rodoljubne dužnosti. 13
JUNIJE DŽONO PALMOTIĆ
Junije Džono Palmotić (Dubrovnik, 1607. – Dubrovnik, 1657.), rođak Gundulićev.
Djela: Danica – radnja se odigrava na dvoru kralja Ostoje.14 Pavlimir je preuzet iz Ljetopisa popa Dukljanina i dubrovačke legende o svetom Ilaru. U Pavlimiru dolazi do izražaja Palmotićevo domoljublje.
Preveo je Vidinu Kristijadu. Njegov brat Džore Palmotić (Dubrovnik, 1606.- Dubrovnik, 1675.) Kristijadu je popratio pjesmom u kojoj veliča svoga brata Junija Džona kojega je već ugrabila smrt nemila te je posvetio kardinalu Francesku Barberiniju, dekanu rimskoga kolegija i posebnom zaštitniku Dubrovačke Republike.
Džore Palmotić napisao je poemu Ero vila plačući nad Leandrom mrtvijem i dramu mitske provenijencije Ači i Galatea.15
STIJEPO ĐURĐEVIĆ
Stijepo Đurđević (Dubrovnik, 1579. – Dubrovnik, 1632.) je sin ugledne vlastelinske obitelji. Bio je buntovnik te je često osuđivan zbog različitih prijestupa, obično fizičkih sukoba. U petnaestoj je godini dospio pred sud.
Godine 1606. osumnjičen je za ubojstvo, a 1612. g. osuđen je na četverogodišnje progonstvo što je pomogao bratu Jakovu i Marinu Rastiću da pobjegnu iz dubrovačkoga zatvora u koji su dospjeli zbog namjere da podignu ustanak protiv Turaka.
Jedno je vrijeme proveo u Napulju te potom (vjerojatno) u Španjolskoj. Godine 1619. vratio se u Dubrovnik i ušao u Veliko vijeće. Oženio se 1631. godine, dobio sina koji je ubrzo umro, a ubrzo iza njega i Stijepo je umro.
Najbolje je njegovo djelo komični spjev Derviš. Po nekima je to djelo jedno od najboljih djela Starije hrvatske književnosti.16
VLADISLAV MENČETIĆ (MINČETIĆ)
Vladislav Menčetić Minčetić (Dubrovnik, 1617. – Dubrovnik, 1666.) školovao se u Dubrovniku. Od 1656. do 1658. g. u više je navrata bio vojni zapovjednik u Konavlima. Godine 1637. ušao je u Veliko vijeće, a od 1639. g. više je puta bio privatni odvjetnik.
Najznačajnija su Menčetićeva djela: Trublja slovinska (1665.), Tužba Radmilova cijeć Zorke vile, Radonja, Knjiga g. Marojice Kaboge.
TRUBLJA SLOVINSKA
Trublja slovinska posvećena je Petru Zrinskom kojega Vladislav Menčetić slavi i hvali kao i sigetske vitezove.
Antologijski su stihovi u tomu spjevu:
Od ropstva bi davno u valih
potonula Italija,
o hrvatskije da se žalih
more otmansko ne razbija.17
|
Yüklə 1.03 Mb.