Književnost katoličke obnove I prvoga prosvjetiteljstva
|
|  Yüklə 1.03 Mb.
|
MARKO ANTONIJE DE DOMINISMarko Antonije de Dominis (Rab, 1560. – Rim, 1624.). Sin rapskog plemića i majke iz Mletaka. Njegov stric, kasniji senjski biskup, poslao ga je na školovanje u Italiju (u Padovu) gdje je završio sveučilišni studij te bio isusovačkim profesorom humanističkih znanosti u Veroni; matematike u Padovi; filozofije i retorike u Bresciji. U isusovačkom redu ostao je 20 godina, a 1596. istupio je po vlastitoj želji. Te je godine imenovan senjskim administratorom jer je biskupska stolica ostala upražnjena smrću njegovog strica Antuna koji je poginuo pod Klisom boreći se protiv Turaka. Godine 1600. promoviran je u doktora teologije i u Mlecima posvećen za senjskog biskupa. Posredovao je u sporovima habsburgovaca, uskoka i Mletaka. Zbog nečovječnog postupanja austrijskog generala Rabatte prema uskocima Dominis je morao napustiti Senj. Splitskim nadbiskupom imenovan je 1602. godine. Naišao je na spletke i na nerazumijevanje te je napustio Split i otišao u Mletke 1615. godine. Pozvan je u Rim jer je inkvizicija saznala da piše veliko teološko djelo. Zbog straha za život otišao je u Englesku gdje je živio uvaženo i u najotmjenijim krugovima. Vratio se u Rim prijatelju papi Grguru XV. koji je ubrzo umro, a papa Urban VIII. nije mu bio naklonjen te ga je inkvizicija20 osudila i zatvorila. Dominis je umro ali njegovo je tijelo cijelu jesen ostalo nepokopano. 21. prosinca 1624. godine spaljeno mu je tijelo sa svim njegovim djelima na istom mjestu gdje je spaljen i Giordano Bruno. Djelo: Crkvena država. U Londonu su 1617. g. objavljene prve 4 knjige toga djela; 5. i 6. tiskane su 1620. g. u Londonu i Frankfurtu na Majni, a 7. i 9. 1622. g. u Hanauu. Osma i deseta knjiga nisu nikada objavljene iako ih je Dominis u sadržaju naveo. ODLUKA O PUTOVANJUBol i prekomjerna žalost razdirala ga zbog nesloga u kršćanskoj crkvi i to ga je podstaklo na gorljivo studiranje. Marko Antonije de Dominis piše: Pogubne zablude rimske kurije upropašćuju duše i krše snagu crkve. Prema njemu se gajila mržnja i spletkarenja u Rimu. Biskupi su kod pape bijedni, nevrijedni i podložni papi i kardinalima. Pod rimskim papom crkva nije crkva nego neka ljudska država pod papinim samovlašćem. Poslušnost stvara prijatelje, a istina mržnju.21 HRVATSKA BAROKNA KNJIŽEVNOSTProtureformacija je preteča baroku koji također prihvaća duh protureformacije. U povijesti književnosti obično se uzima da je barok trajao od 1570. do 1670. godine. Barok baštini naziv od portugalske riječi barocco (španjol. baruecco) što znači kitnjast, napirlitan, bogat, ukrašen, raskošan, patetičan, reprezentativan. To su stilske osobine književnosti i drugih vrsta umjetnosti (slikarstva, kiparstva, arhitekture) baroka. U baroknoj je književnosti snažan utjecaj Biblije, usmene književnosti i retorike. U baroknim književnim djelima dominiraju epiteti, metafore, antiteze i druge stilske figure. Didaktičnost i tendencioznost su izražene u baroknim djelima. Književnost nije ahistorijska tvorevina te barok ima različitosti u katoličkim zemljama (Španjolskoj, Portugaliji, Italiji, Francuskoj) i protestantskim (Nizozemskoj, Njemačkoj, Engleskoj). U talijanskoj književnosti se barok naziva marinizam komu je začetnik pjesnik Giambattista Marino (1569.–1625.); u španjolskoj književnosti naziva se gongorizam prema najvećem španjolskom baroknom pjesniku Luisu de Gongora y Argote (1561.-1627.); a u francuskoj književnosti precioznost prema Molièrovim likovima iz komedija Les Précieuses ridicules (Kaćiperke) i Učene žene.1 U Italiji se barokna književnost nazivala sečentizam prema tal. seicento – kitnjast, napirlitan stil talijanskih književnika 17. stoljeća. Pored spomenutih veliki su predstavnici baroka: Lope de Vega (1562.-1635.), Tirso de Molina (pravim imenom Gabriel Tellez, oko 1571.-1648.), Pedro Calderon de la Barca (1600.-1681.) i dr..2 Snažan je utjecaj na hrvatsku baroknu književnost imao Oslobođeni Jerusalem (1575) Torquta Tassa (1544.-1595.). Hrvatska je barokna književnost dala niz antologijskih književnih djela. To su prije svih djela Ivana Gundulića, Ivana Bunića Vučića, Junija Palmotića, Ignjata Đurđevića, Petra Kanavelića i mnogih drugih, a o kojima je riječ u daljnjem tekstu ovoga priručnika. Najistaknutije mjesto u hrvatskoj baroknoj književnosti pripada Ivanu Gunduliću. IVAN GUNDULIĆIvan (Dživo) Gundulić (Dubrovnik, 1589. – Dubrovnik, 1638.) najstariji je sin pjesnika i vlastelina Frana Gundulića (1587.-1629.). Obrazovao se u Dubrovniku. Godine 1608. postao član Velikoga vijeća. Obavljao je više državno-administrativnih službi u Dubrovniku. U dva navrata bio je knez u Konavlima. Godine 1636. postao je senator, a 1638. član Malog vijeća. Oženio se Nikom Sorkočević. Umro je nakon dvotjedne bolesti porebrice u četrdeset devetoj godini života. Pisao je lirske i epske pjesme te drame. Najveći je predstavnik hrvatske barokne književnosti. Djela: Pjesni pokorne kralja Davida s pjesmom Od veličanstva Božijeh, (Rim, 1621., Venecija, 1630., 1703., Dubrovnik, 1828.), Suze sina razmetnoga, (Venecija 1622., 1670., 1703., Dubrovnik, 1628.), Arijadna, (Ancona 1633., Dubrovnik 1829., 1837.), Osman, (Dubrovnik 1826., Budim 1827.), Dubravka (1628.) PJESNI POKORNE KRALJA DAVIDAPjesni pokorne kralja Davida napisane su osmeračkim katrenima abba. Uz prepjeve psalama Davidovih nalazi se i pjesma Od veličanstva Božijeh u kojoj se pjeva o Božjoj veličini. Tim djelom Ivan Gundulić odrekao se idealiziranog mitskog svijeta i uputio stazama skrušenosti i pokore.3 SUZE SINA RAZMETNOGASuze sina razmetnoga čine tri vjerske poeme: Plač prvi, Plač drugi, Spoznan'je, Plač treti, Skrušen'je. Djelo je ispunjeno ispovjednim i pokorničkim iskazima grešnika. Osmeračkim sestinama ababcc dominiraju metafore i antiteze i druge stilske figure. Tu se ogleda Gundulićev pokajnički antipetrarkizam povjeren religioznom sečentizmu i marinizmu.4 DUBRAVKADubravka je melodramatična pastorala u koju pjesnik unosi duh domoljublja, tradicije, etike ali i satire na ondašnje dubrovačke prilike. Radnja se temelji na običaju starog Dubrovnika da se na dan Sv. Vlaha vjenčaju najljepša djevojka i najljepši mladić. Najljepša pastirica i pastir su Dubravka i Miljenko. U njihovu se ljubav umiješa Grdan koji do Dubravkine ljubavi želi doći potkupljivanjem sudaca. Dubrovački mitski bog Lero ispravlja nepravdu te na koncu skup pjeva: O liepa, o draga, o slatka slobodo, dar, u kom sva blaga višnji nam Bog je d'o, uzroče istini od naše sve slave, uresu jedini od ove Dubrave, sva srebra, sva zlata, svi ljucki životi ne mogu biti plata tvoj čistoj l'jepoti.5 Ti su antologijski stihovi himna slobodi i ideja vodilja u borbi za slobodu porobljenoga hrvatskoga naroda.6 Dubravka je pastorala u kojoj se veličaju vrline, slavi ljubav prema rodnoj Dubravi, sloboda i ljepota, dovedeni su u sklad s moralnim osjećajima i vjerskim načelima.7 OSMANOsman je povijesni spjev u 20 pjevanja s oko 11.000 pretežito osmeračkih katrena abab. Gundulić je to djelo pisao od 1621. godine pa do svoje smrti. Epu su nedostajala XIV. i XV. pjevanje koja je dopjevao Ivan Mažuranić. Neki smatraju da je Gundulić i ta dva pjevanja završio ali da su se zagubila ili ih je pak Senat uništio bojeći se da će uvrijediti Turke.8 Osman je nastao pod utjecajem Tassova Oslobođenog Jeruzalema (1575. g.). Gundulić spjev počinje stihovanim usmenim mudroslovicama: Ah, čiem si se zahvalila tašta ljucka oholasti ! sve što više stereš krila, sve ćeš paka niže pasti. Vjekovite i bez svrhe nie pod suncem krepke stvari; a u visocieh gora vrhe najprie ognjeni tries udari. Bez pomoći višnje s' nebi svieta je stavnos sviem bjeguća; satiru se sama u sebi silna carstva i moguća. Kolo od sreće u okoli vrteći se ne pristaje: tko bi gori, eto je doli, a tko doli, gori ustaje. Sad vrh sablje kruna visi, sad vrh sablje kruna pada, sad na carstvo rob se uzvisi, a tko car bi rob je sada.9 U spjevu je opjevan događaj u vezi s turskim sultanom Osmanom. Njegovu je vojsku kod Hoćima 1621. godine porazila vojska poljskoga kraljevića Vladislava. Osman je bio prisiljen bježati prema Istoku kako bi prikupio nove snage i s njima ponovno udario na kršćanski Zapad. Međutim, kod kuće je Osman prihvatio da se oženi i sklopi primirje s Poljacima. Na pregovore je poslao Ali-pašu koji je susreo Krunoslavu, zaručnicu turskoga sužnja Korevskog. Krunoslava je odlučila obući se u ugarsko odijelo i poći u Carigrad kako bi oslobodila svoga zaručnika. U isto je vrijeme Kazlar-aga tragao za budućim Osmanovim ženama te je oteo lijepu Sunčanicu. Vladislav je spasio život turskoj junakinji Sokolici koja je bila zaljubljena u Osmana. Sokolica je obećala da se više ne će boriti protiv kršćana pa se vratila Osmanu u Carigrad kamo je stigao i Ali-paša s ugovorom o miru s Poljacima. Krunoslava je usužnjena i pogubljena zajedno s Korevskim. To je na svoju ruku iz osvetničkih razloga učinio Rizvan-paša. Međutim, oslobađanje Korevskoga bilo je uvjet za mir s Poljacima. Sunčanica je uspjela pobjeći, a Osman se oženio Sokolicom i još dvjema Turkinjama. U Carigradu je 1622. g. došlo do pobune u kojoj je svrgnut Osman i ponovno ustoličen sultan Mustafa. Osman je izvrgnut ruglu i zadavljen.10 U Osmanu se prepleću povijesni, mitski i eshatološki svijet. Gundulić je imao prethodnika u Marku Maruliću. Gundulićev je osjećaj barokne pravde i “suda općenoga” odgovarao potrebama ilirizma, pjevao je o neizbježnoj propasti turske tiranije a moglo se to primijeniti i na Austriju.11
|