Ana səhifə

Književnost katoličke obnove I prvoga prosvjetiteljstva


Yüklə 483.68 Kb.
səhifə5/20
tarix25.06.2016
ölçüsü483.68 Kb.
1   2   3   4   5   6   7   8   9   ...   20

ŠIME BUDINIĆ



Šime Budinić (Zadar, između 1530. i 1535. – Zadar, 1600.) potječe iz obitelji zlatara. Bio je crkveni pisac i pjesnik. Školovao se u Zadru i Padovi. Poznavao je glagoljicu i ćirilicu. Bio je notar, klerik i dušobrižnik, naslovni kanonik zadarskog kaptola; od 1563. potpisivao se kao svećenik. Potukao se s nekim svećenikom te je bio ekskomuniciran, ali je ubrzo pomilovan.

Godine 1565. sudjelovao je na dijacezonskoj sinodi koja je proglasila odredbe Tridentskog sabora koji je održan s ciljem obnove i ponovnog ujedinjenja Crkve nakon Lutherove reformacije.

Počiva u zadarskoj katedrali.

Sačuvano je njegovih sedam petrarkističkih pjesama te satira protiv prevarenih muževa Cornisona. Pored toga napisao je: Katekizam rimski, (Rim, 1582.-1585.), Summa nauka kristijanskoga, (Rim, 1583.), Pokorni i mnogi ini psalmi Davidovi (1582.).

Napustio je čakavsko narječje i nastojao stvoriti sveslavenski jezik. Rabio je dijakritičke znakove za glasove č i ž prema češkoj grafiji.7


MAVRO ORBINI



Mavro Orbini (Dubrovnik, vjerojatno pol. XVI. st. – Dubrovnik, 1611.), bio je protureformator, povjesničar, panslavist, benediktinac na Mljetu, Stonu i Braču. Godine 1601. objavio je Kraljevstvo Slavena. To je djelo napisano u duhu katoličke obnove, težnji za ujedinjenjem Slavena i njihovim oslobađanjem od osmanskoga ropstva. Orbini je Kraljevstvo Slavena napisao na temelju Ljetopisa popa Dukljanina, povijesnih izvora i usmenih predaja. Kraljevstvo Slavena je najviše osporavao Ivan Lučić. Međutim, to su Orbinijevo djelo koristili: Ivan Gundulić, Junije Džono Palmotić, Jerolim Kavanjin, Juraj Rattkay, Pavao Ritter Vitezović, Filip Grabovac, Andrija Kačić Miošić, Ivo Andrić i mnogi drugi.

Orbinijevo Kraljevstvo Slavena bitno je utjecalo na početke srpske i bugarske historiografije, a 1723. godine prevedeno je i na ruski jezik. (Neki Mavra Orbinija nazivaju ocem srpske povijesti.) Napisao je i Zrcalo duhovno od početka i svrhe života čovičanskoga (Mleci, 1630.)



ZRCALO DUHOVNO OD POČETKA I SVRHE ŽIVOTA ČOVIČANSKOGA, (Mleci, 1630.)

To je djelo kompilacija talijanskoga djela Angela Nellija. Napisano je u dijalogu učenika i naučitelja.



Učenik: U koje vrijeme sagriješiše Adam i Eva? Koliko sati stajahu bez grijeha i na koji sat sagriješiše.

Naučitelj: Adam bi stvoren u jutro i sagriješi na šesti sat i to bi šesti dan tj. petak. Na taj dan i tu uru Isukrst bi razapet na križ od drveta radi naših grijeha.

Učenik. Da li je samo jedna Božija zapovijed bila Adamu i Evi ili ih je bilo više.

Naučitelj: Tri su zapovijedi bile: 1. da se mogu hraniti sa svih stabala osim sa onoga, 2. da se budu razmnažati, 3. da ne blaguju sa zabranjenog drveta.

Učenik. Koje je to drvo bilo?

Naučitelj. Neki, Sv. Augustin i drugi u svojim knjigama pišu da je to bila smokva. Neki spominju da je bila jabuka, neki pišu da je to bila prelijepa Adamova jabuka, velika kao naranča koja na kori ima znamenje crno od mnogo zuba kao da je bila zagrižena ljudskim zubima.

Adam i Eva smrtno sagriješiše i bijahu pokarani (kažnjeni). Adamu Bog reče da će u znoju lica svoga blagovati kruh svoj i s mnogim drugim nesvršenim mukama kao i čovječanstvo koje će se od njega izroditi; a Evi i ostalim ženama da će uvijek biti podložne ljudima i da će rađati u prevelikim mukama proklinjući zemlju.



Učenik. Zašto je Bog dopustio đavolu da Adama i Evu navede na grijeh ?

Naučitelj: Zato što je Bog stvorio Adama i Evu u milosti i pravednosti i lako su mogli pridobiti svoga neprijatelja koji ih je naveo na grijeh.8
KRALJEVSTVO SLAVENA
Kraljevstvo Slavena ili Povijest dom Mavra Orbinija Dubrov­čanina, opata mljetskog posvećena je gosparu Marinu, gospara Andrije Bobaljevića, po čijem je nalogu knjiga i napisana. Knjiga počinje Orbinijevim obraćanjem čitateljima u kojem je ustvrdio kako su slavna djela Slavena pomračena gustom magluštinom i gotovo pokopana u vječnoj noći zaborava jer naši pređi nisu imali učenih muževa koji bi svojim djelima prenosili slavu roda slavenskoga.

Prvo je poglavlje kratko, a donosi Opis Skandinavije drevne domovine Slavena.

U drugom poglavlju Podrijetlo Slavena i napredak njihovih carstava Orbini piše da su Slaveni potomci Jafetovi. Po predaji Noa se Jafetu obratio riječima: Ti, Jafete, vladaj i brani zemlju kao kralj i budi vičan oružju kao vojnik. Sem je bio zadužen biti svećenikom, a Ham težakom i zanatlijom. Od toga poglavlja Orbini slavi Slavene koji su se namnožili i napustili Skandinaviju te se pokazali vještim ratnicima u mnogim okršajima s Grcima, Aleksandrom Makedonskim, Rimljanima, Francima, Talijanima i dr. Kroz pobjedonosne ratove stigli su do Egipta. Stari su Slaveni poštovali Šume i Vile te druga mitska idemonska bića kojima su prinosili žrtve i proricali budućnost.

U tomu poglavlju Orbini piše i da slavenski puk rabi dva pisma: ćirilicu koju je ustanovio Ćiril i bukvicu koju je ustanovio Sv. Jeronim. Slijedi predaja o braći Čehu i Lehu:


ČEH, LEH
Čeh Hrvat nehotice ili hotimice ubije jednog od svojih čovjeka velikoga ugleda. Zbog toga ga optužiše i htjedoše ga osuditi te on po­bjegne zajedno s bratom Lehom i mnogobrojnom rodbinom, prijateljima, slugama i drugim ljudima. Došli su u Moravsku kojom upravljahu Slaveni. Moravci im kazaše da je Bohemija prazna i da je u njoj tek šačica Vandala, također slavenskog roda. Kada je Čeh stigao u Bohemiju ondje zatekne više ovaca i goveda nego ljudi. Ljudi su bili zapušteni dugih kosa mahom pastiri. Kad su vidjeli da su Čeh i njegovi ljudi iste narodnosti pozdraviše se i izgrliše dajući Čehu poklone: meso, mlijeko i sir. Čehu se ondje svidjelo, te se popeo na planinu i ondje ubi žrtve i prinese bogovima. Vrati se u polje svojima i reče im da ondje sagrade kuće i počnu obrađivati zemlju. Hrvati bjehu vješti gradnji i ratarstvu. Dalmatinci su pristizali u Bohemiju.

Leh napušta brata i osniva Lešku (Poljsku) Česi se pokazaše hrabrim ljudima i vrsnim strijelcima. Bili su ratoborni.

Valaska sedam godina vladaše Češkom nakon što je poubijala sedam protivnika.

Starije su žene ranjavale neprijatelje a djevojke ih gađahu lukom i strijelom. Kad to ne bi učinile kazna im je bila gubitak djevičanstva.

Papa Pio II. bijaše češkog roda.9

U vrijeme romantizma bilo je rasprostranjeno vjerovanje da su Rusi, Poljaci i Česi ilirskoga podrijetla.



Kraljevstvo Slavena nadalje sadrži popis kneževa i vojvoda Slavena; opis vjere i poganskih običaja starih Slavena, ratne podvige Dalmatinaca.

Treći je dio nazvan Povijest kraljeva Dalmacije i drugih okolnih ilirskih krajeva. Od ljeta Gospodnjega 495. do 1161. U tom je dijelu i legenda o kralju Vladimiru:



KRALJ VLADIMIR (oko 978. – 1016.)

Vladimir bijaše lijep, mudar i svet. Za njegove vladavine u Dalmaciju prodre bugarski car Samuilo (oko 938.? – 1014.). Želeći sačuvati vojsku Vladimir se s vojskom povuče na planinu Oblik na kojoj su zmije otrovnice ubijale ljude i životinje. Vladimir se molitvom obrati Bogu da ga oslobodi od zmija. Bog usliša njegovu molitvu. Samuilo uvidi da se ne može domaći Vladimira te ga počne mamiti da dođe do njega i da mu ne će naškoditi. Kad Vladimir to ne prihvati jedan njegov župan kojega je Samuilo obećao nagraditi, počne nagovarati Vladimira da ode k Samuilu. Vladimiru bude žao vojske te se uputi Samuilu koji pak pogazi obećanje te ga utamniči u Prespu kod Ohrida. Samuilo nastavi harati Dalmacijom i pohara je sve do Zadra. U tamnici se Vladimiru ukaže anđeo i navijesti mu da će biti oslobođen; da će ga Gospodin izbaviti iz zatočeništva i da će mu mučeništvo osigurati kraljevstvo nebesko.

Kosara (oko 978. – ?), kći kralja Samuila, zatraži od oca dopuštenje da zatočenicima opere noge. Vidjevši ljepotu, skromnost, milinu riječi i razboritost Vladimirovu, Kosara zamoli oca da oslobodi Vladimira iz tamnice. Samuilo oslobodi Vladimira, zagrne ga kraljevskom odorom, dade mu za ženu Kosaru i povrati mu kraljevstvo kojemu pridoda Drač.

Samuilo umre i naslijedi ga Radomir koji zauze sve grčke zemlje do Konstantinopola. Car Bazilije Radomirovu bratiću obeća dati veliku nagradu ako ubije Radomira i tako osveti smrt svoga oca i strica koje je dao ubiti Samuilo. Vladislav u lovu ubije Radomira.

Vladislav misli kako njegovo kraljevstvo neće biti mirno dok je Radomirov zet (svak) Vladimir živ i ga počne mamiti sebi. Kosara ne dopusti Vladimiru da ide Vladislavu te ona ode vidjeti kakve su mu namjere. Vladislav je dočeka sa svim počastima.

Vladislav posla svoje ljude s zlatnim križem kunući se da mu ne će naškoditi. Vladimir povjeruje ali zatraži da mu Radomir pošalje drveni križ i da nad križem prisegne da mu neće učiniti nikakvo zlo.

Došavši k Vladimiru biskupi i pustinjak, Vladimir s šačicom svojih ljudi krene Vladislavu koji mu je putem bio postavio zasjede ali ga ne uspije ubiti. Naime, oni koje je Vladislav poslao da ubiju Vladimira vidješe da je uz njega mnoštvo vojske s krilima i kopljem u ruci. Bijahu to anđeli. Oni koji su poslani da ubiju Vladimira vidjevši anđele Božije pobjegoše. Vladimir sretno stigne u Preslav Vladislavu koji je bio za objedom. Vidjevši da Vladimir nije ubijen naljuti se i naredi da mu odrube glavu. Kad to vidje Vladimir okrene se biskupima i reče: “O časni ljudi, zašto me izdaste? Što Vas je nagnalo da prisegnete nad križem Gospodnjim, što ga donijeste sa sobom, da mi nećete nanijeti nikakva zla?”10 Biskupi su stajali pognute glave. Vladimir ishodi pričest prije nego mu odrube glavu. Poljubi križ rekavši: “Prečasni ovaj križ nek' mi zajedno s vama bude svjedokom u ovaj dan Gospodnji da ću umrijeti nevin.”11 Rekavši to iziđe iz crkve i preda se svom krvniku. Pred crkvom mu je 22. svibnja 1016. godine javno odrubljena glava. Biskupi mu tijelo pokopaše u crkvi, a na grobu njegovu mnogi bolesni ozdraviše. Vidjevši to Vladislav ostane zgranut i dopusti Kosari da muža danonoćno oplakuje i da ga pokopa gdje god hoće. Ona ga prenese u Krajinu i pokopa ga u crkvi Svete Marije. Njegovo tijelo je i dandanas neraspadnuto i iz njega isparava blag miris, a u rukama drži onaj križ koji mu bješe poslao bugarski car. Na dan njegova blagdana mnoštvo hodočasnika hodočasti njegovom grobu. Kosara se u toj crkvi zaredi.

Vladislav zauze Vladimirovo kraljevstvo. Dok je jedne noći objedovao za stolom pojavi se pred njim čovjek nalik Vladimiru i s mačem u ruci. Vladislav se poplaši, stane dozivati vojsku, no anđeo ga udari i on ostane mrtav.

*

Na koncu je trećega poglavlja Grb Stefana Nemanje, kralja i cara Raške koji sadrži grbove: Kraljevine Bugarske, Slavonije, Bosne, Makedonije, Dalmacije, Srbije; kuće Nemanjića, Kotromanića, Hrvatske, Raške i Primorja, te Rodoslovno stablo kuće Nemanjića.


Slijedi Nastavak navedene povijesti kraljeva Dalmacije koja obuhvaća ponajprije podrijetlo, razvoj i konac vladavine kraljeva iz kuće Nemanjića, koji vladahu Raškom i Srbijom (…).

Na koncu Orbini piše o Bosni, Humu, Hrvatskoj i Bugarskoj.

U tomu dijelu Orbini piše o dubrovačkom zapovjedniku Nikoli Bobaljeviću koji je porazio Miroslavovu vojsku. Župan Stefan vladao je dvadeset osam godina, a nakon smrti nasljedio ga je sin Nemanja Drugi koji je okrunjen u Prištini. Iz kuće Nemanjića je i kralj te car Dušan12 koji je osvojio više zemalja, stolovao u Skopju i ukazivao na veliku opasnost od osmanske vojske. Po Orbiniju je umro od groznice u četrdeset petoj godini života, a nasljedio ga je sin Uroš, posljednji kralj iz kuće Nemanjića. Uroša je ubio kralj Vukašin, otac opjevanog Marka Kraljevića.13 Vukašin je stolovao u Prištini. Ubio ga je sluga na vrelu dok je pio vodu kako bi se dokopao zlatnoga lančića kojega je ugledao na kraljevu vratu.
Nakon srpskih vladara Orbini piše o Bosanskom kraljevstvu i Kneževini Hum. U tomu poglavlju nalaze se svi banovi i kraljevi u Bosni. Istaknuto je da je za vrijeme Kulina bana u Bosni bilo izobilje14 i da je Kulin ban obilato darivao papu. Kulina bana naslijedili su banovi te kraljevi Kotromanići. Sedam je kraljeva bilo u Bosni i svi su imali ime Stipan i svi su se prezivali Kotromanići.15

U tomu poglavlju Mavro Orbini piše i o krivovjercma: bogumilima, patarenima i manihejcima. 16

Orbini piše i o neredima na bosanskom dvoru koji su počeli s vladavinom kralja Ostoje 1398. godine. Česti su sukobi i neredi bili i na dvoru hercega Stipana Vukčića Kosače.

Ti neredi, stalne pretenzije na Bosansko kraljevstvo ponajprije zbog njezinoga bogatstva srebrom, olovom, izvrsnom tkaninom, te nesloga zapadno-europskih kršćanskih vladara imali su za posljedicu sramotan pad toga nekoć moćnoga kraljevstva 1463. godine.

(O bosansko-humskim vladarima govori se više u članku ovoga priručnika Književna i povijesna istina o bosanskim kraljevima u Razgovoru ugodnomu.)
U poglavlju Bugarsko kraljevstvo Orbini piše o podrijetlu Bugara, njihovim vladarima i ratovanjima s Ilirima, Rimljanima, Francima, Arapima i drugima. Bugari su se pobunili i poubijali svu obitelj svoga kralja, a na prijestolje su postavili tridesetogodišnjega Teleuzija. Tada je bugarska prijestolnica bila u Ohridu. Bugari su nastavili s čestim ratovima s okolnim zemljama. I u tom poglavlju Orbini piše o caru Samuilu, kralju Vladimiru itd.

*

Mavro Orbini je u Kraljevstvu Slavena citirao 285 autora.17 U usporedbi sa suvremenim povijesnim izvorima to djelo ima različitosti koje se ponajviše ogledaju u godinama vladanja vladara, ali se razlike najčešće svode na nekoliko godina. Orbinijevi opisi događaja nemaju bitnijih razlika u odnosu na opise istih događaja u povijesnim vrelima. Kraljevstvo Slavena je književno djelo, a književnost je, aristotelovski kazano, istinitija i povjesnija od povijesti i treba je ozbiljnije shvatiti od nje.



Dakle, to djelo ide u golem niz takvih djela kakva poznaju civilizacije još od utemeljitelja historiografije Herodota i Tukidida.

1   2   3   4   5   6   7   8   9   ...   20


Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©atelim.com 2016
rəhbərliyinə müraciət