Ana səhifə

Književnost katoličke obnove I prvoga prosvjetiteljstva


Yüklə 483.68 Kb.
səhifə3/20
tarix25.06.2016
ölçüsü483.68 Kb.
1   2   3   4   5   6   7   8   9   ...   20

HRVATSKA KNJIŽEVNOST KATOLIČKE OBNOVE




BARTOL KAŠIĆ



Bartol Kašić (Pag, 1575. – Rim, 1650.) školovao se u Pagu, Zadru i Rimu. Otac mu je umro u 33. g. života. Godine 1606. postao je svećenik. Kao misionar boravio je u Bosni i Beogradu i upoznao se s teškim životom kršćana pod Turcima. O tomu u er formi piše u svojoj latinskim jezikom napisanoj Autobiografiji, koja je jedna od najstarijih autobiografija u hrvatskoj književnosti. U Beogradu je osnovao kolegij za Dubrovačku koloniju. Obraćao je heretike u Osijeku i Temišvaru (gdje je Jakov Mikalja bio 8 godina).

Godine 1599. povjereno mu je da napiše gramatiku hrvatskog jezika, koju će objaviti 1604. g. u Rimu, kao Institutiones linguae Illyricae. To je prva gramatika hrvatskog jezika. Zalagao se za latiničku grafiju prema načelu da svaki glas treba uvijek imati isti pismeni znak. Preveo je Bibliju koja pod utjecajem glagoljaša nije tiskana. Priklonio se štokavštini. Za njega je najljepši hrvatski jezik štokavsko-ikavski, koji je on zvao bosanski jezik.


Djela: Institutionum linguae Illyricae libri duo (Rim, 1604.), Način od meditacioni i molitve (Rim, 1613.), Historia loretana od svete kuće Bogorodičine, (Rim, 1617.), Nauk krstjanski… (Rim, 1638.), Kalendar iz rituala rimskoga i spovidanje prave vire, (Rim, 1640.), Perivoj od djevstva ili životi od djevica… (Mleci, 1628.).

Njegove su misli o hrvatskom jeziku bile napredne i vizionarske.

Vokale je nazivao “glasovitim” slovima a konsonante “neglasovitim” slovima. Uveo je hrvatske nazive mjeseci – sičanj1

ŽIVOT GOSPODINA NAŠEGA ISUKRSTA (Rim, 1638.)

Poznaše Pilat da je Gospodin čist i pravedan i da je lažno radi zavisti optužen te ga htijaše osloboditi (bijaše običaj na Vazmeni dan osloboditi jednoga tamničara), a da bi utažio jadovita i gnjevna srca židovska; Pitao je svjetinu: Koga hoćete da vam oslobodim – ili barabu ili Isusa?

Mislio je da će svjetina tražiti da se kazni baraba jer je mnoga zlodjela počinio. Međutim, slijepi puk prevaren od Skriba i Farizeja tražio je da se na križ razapne Stvoritelj od života i tako bi pušten baraba.

Vidjevši Pilat da nije uspio osloboditi Isusa smisli da Isusa bičevima izudaraju šestorica koji ga svukoše i privezaše na stup. Udarali su ga i svega izranjavali “izlivaše se oda svih strana, kakono rika, krv božanstvena i neprociniva.” Kažu da je na Isusu bilo pet tisuća udaraca. Najprije je bio udaran šibama od drače te bičevima od konopca koji na kraju imahu zvizde gvozdene i na kraju verigama od gvožđa. Izranivši tako Gospodina našega a zbog grijeha i opačina naših, krvnici ga pregrnuše starom odrpanom kraljevskom haljinom i nabiše trnovu krunu do moždana, šamarajući ga.

Pilat ga je izveo pred svjetinu i kazao da u njemu ne vidi nijednu krivicu radi koje zaslužuje smrt „Dostojno je dakle da se na njega smilujete, oprostivši ga.”2

Svjetina je i dalje vikala: „Križu ga pribij, križu ga pribij!” Čuvši to, Pilat reče svjetini (pučini) da ga oni uzmu i prikuju na križ. Pilat je pitao Isusa: Odakle si ti? Isus mu nije odgovorio te Pilat nastavi: „Meni ne odgovaraš ti? Ne znaš li da ja imam vlast prikovat te na križ? Isus mu odgovori da on (Pilat) ne bi imao nikakvu vlast da mu nije dana odozgora. Poslije toga Pilat je nastojao osloboditi Isusa. Kad su to začuli Židovi vikali su ako ga oslobodi bit će neprijatelj ćesaru.

Ženu svoju Pilat ne htjede slušati da oslobodi Isusa. Žena mu je pripovijedala da je u snu radi njega pretrpila strašna prikazanja. Pilat je sjedio i umio ruke (po židovskom običaju kako bi ukazao da on nije kriv za Isusovu smrt). Isus je osuđen i naprćen teškim križom. Budući se razbojnicima žurilo Isusu su dali Šimuna Cirenca da mu pomogne nositi križ. Isusa je slijedilo veliko mnoštvo koje je molilo i plakalo. Isus im je rekao da ne oplakuju njega nego sebe i svoje sinove. Među tim ženama bila je i Veronika koja je rubac s glave dala Isusu da otare s lica znoj i krv. Isus je to učinio i na rubcu ostavio svoju priliku zapečaćenu i svoju krv. Taj se rubac tijekom godine više puta pokaže svemu puku u crkvi Sv. Petra.

Kad je Bogorodica Divica Marija saznala da joj sina vođahu, s velikom je žurbom krenula. Po tragu kapljica krvavih, glasovima od trubalja i galami mnoštva slijedila je put. Došavši na Glavicu (tj. glave mrtvačke, gdje se imaše posvetilište učiniti Bogu). Na tome je mjestu Abraham od svoga sina Izaka htio učiniti posvetilište.

Krvnici su Gospodinu našemu dali da se napije vina pomješanog sa žuči, a on ga ne htjede ni okusiti.

Tu je Isus pribijen na križu ostao do smrti. “O grišniče, razgledaj raspetoga Isukrsta čestokrat i s pomilovanjem kajući se od griha tvojih, počni prolivati i ti riku od suza i očiju tvojih i ne pristani”.3



ŽIVOT SV. MARIJE MANDALJENE

Biše u Jerusalemu neki bogat Židov Siro i imaše sina Lazara i kćeri Martu i Mandaljenu. Poslije njegove smrti Lazaru pripadoše mnoga imanja oko Jerusalema, Marti u Betaniji a Mariji grad od Mandala dopade i tako se prozva Mandaljena. U Jeruzalemu je Mandaljena postala grešnica. Isukrst je iz nje istjerao sedam đavola.

Slušala je da prorok neki ide po Jerusalemu i pripovijeda. Krenula je poslušati ga. Kad ju je Isus gizdavu i slobodniju od drugih ugledao upro je pogled u nju. Taj je božanski pogled upalio Mandaljenino srce. Vratila se kući i počela plakati.

Posramljena potražila je Isusa, stupila pred njega, suzama mu mijući noge i brišući ih vlasima (kosom) svojom i zavjetnom mašću mažući tražila oprost. Isus joj je oprostio “O ženo, praštaju se grijesi tvoji pojdi u miru i već nemoj sagriševati.”4 Mandaljena je ostala čvrsto držana i vezana u ljubavi Isukrstovoj od koga primi veliku milost te dušu, silu i imanje na službu njegovu i učenika njegovih dade.

Kad su Židovi Stjepana prvoga mučenika kamenjem ubili i ostale učenike Isusove iz Jerusalema protjerali uhvatili su Lazara, Maximina, koji je bio jedan od sedamdeset dva Isusova učenika, Celdonia koji je slijep rođen te od Isukrtsa ozdravljen, Mandaljenu, Martu i Marcelu, koja je bila službenica Martina i njih šest staviše u barku bez vesala i pustiše na morsku pučinu da ih vjetar potopi. Bog je s barkom vladao te ona pristade u Marsiliu, mjesto France kraljevstva. U tom je gradu živio Emilian koji dugo vremena sa ženom svojom nije imao djece. Bio je poganin a kada je slušao novu vjeru dozvao je (njih šest) i rekao ako od Boga isprose milost da dobije porod i on će prigrliti novu vjeru. Mandaljena je obećala moliti za njega. Njegova žena se nakon devet mjeseci porodi i on i sav Marsilie prihvati vjeru Isukrstovu.

Potom Lazar bi biskup od Marsilie, Maximin od Axa, a Celdonio u Ingilteru, Marta ode u Klostar s nekim djevojkama, a Mandaljena u Špilju i ondje provede trideset ljeta jedući samo travu i korijenje a vlasi bjehu za odjeću tijela njezina.

Neki pustinjak se primiri i vidi da mnoštvo anđela neku ženu k nebu uzdižu i nakon ure popivajuć opet na zemlju vraćaju. Pustinjak pođe vidjeti čudo. Noge mu drhtahu od straha i shvativši da je ondje skrovište Božje prekriži se i zakriča govoreći: “Zaklinam te Bogom živim ki si u toj spilji kaži mi se.”5 Iz špilje je začuo kako ga zove njegovim imenom Prokopio. Bojažljivo se primaknuo špilji slušajući glas anđeoski koji ga je pitao o Mariji Mandaljenoj koja je nekada bila grješnica. Prokopio je odgovorio da je slušao o Magdalenoj i da o njoj Evanđelje šte (pripovijeda) i da je već trideset ljeta na svijetu nema. Ona mu je odgovorila da je ona Mandaljena i da trideset ljeta ondje pokoru čini; da je anđeli sedam puta na nebo uznose da sluša rajske pjesme i reče mu da pođe Maximinu da joj tijelo Isusovo (pričest) donese.

Biskup (Sv.) Maximin s mnogim pukom dođe i ugleda Magdalenu dva lakta od zemlje uzdignutu, Boga moleći te mu reče neka se ne boji pristupiti jer je ona kći njegova. Pričesti je, a malo kasnije duh svoj predala je Bogu, a iz tijela se širio ugodan miris. Sveta pokornica je umrla 22. srpnja 84. godine. Sv. Maximin zapovijedi da i njega kada umre pokopaju pored nje. Na glavi Magdaleninoj se i sada vide dva Isukrstova prsta kojima ju je dotaknuo kada je uskrsnula.




ŽIVOT SV. JERONIMA NAUČITELJA CRKVE

Slavni Jeronim (oko 347. – 422. g.), "crkve naučitelj, vjere branitelj, kruna redovnikov i dika slovinskoga jezika, rodi se u Stridonu, blizu rijeke Drave od poštenih roditelja".

Kao mladić uputio se na školovanje u Rim te ubrzo svojim znanjem postade govornik da mišljaše da u njemu Ciceron uskrsnu.

Jerolim se odluči u svijet krenuti. S Pavlinom i Bonoziom ode u Francu i u mjestu Concordie od Friula (odmori se) počinu neko vrijeme i odatle posla život prvog pustinjaka Sv. Pavla. Odatle ode u Treveru i našavši neke knjige Sv. Hilarija, rukom ih svojom ispisa, vrati se i dođe u Aquileju. Potom je prošao gore koje dijele latinsku zemlju od Panonije ili Banovine dođe na svoju djedovinu i ondje svoju sestru preporuči nekim ženama jer mu otac i majka bjehu umrli. Uputi se prema Grčkoj i Siriji te uđe u Antiochiju, gdje s Svetim Agariom ostade neko vrijeme. U to je vrijeme puna Sirija bila pokornika pustinjaka. Sv. Jerolim se odluči slijediti ih. Četiri ljeta ostao je u pustinji hraneći se biljkama i korijenjem. Zemlja gola bila mu je postelja, nebo pokrivalo, zvjerinje i škorpioni bjehu njegova družba.

Nakon četiri godine poželi Sv. Mjesto pohoditi gdje nauči židovsko pismo. Pozvao ga je biskup carigradski Grgur koji je Jeronimu bio učitelj. Papa Damaso naredio mu je da dođe k njemu te mu je dodijelio jednu parokinju i zato se Jerolim piše kardinalom. U Rimu je ostao tri godine propovijedajući i pišući ondje. Ponovno ode u Jerusalem te pored jasala gdje se Isus rodio ozida jedan Kloštar i ondje nastavi činiti pokoru. Četrdeset godina je ondje u pokori živio. Mnogi su mu vladari slali pisma da ih tumači. Sve je nevjernike zbunio i hrabro protjerao.

Jednom mu je lav došao te nogu u koju se trn zabio pokaza Sv. Jeronimu, a on ga izliječi. Zato se kod Sv. Jeronima piše to zvjerinje.

Bibliju je preveo iz židovskoga a Novi zavjet iz grčkoga. Mnogo je još napisao navlastito maternjim jezikom.

Umro je u osamdeset šestoj godini života 30. rujna 422. i bi pokopan pored Gospodinovih jasala. Kasnije bi prenesen u Rim i po njemu Bog mnoga čudesa učini.


PRILIKA

Djevojka neka zavjetovala se Sv. Jerolimu. U djevojku se zaljubio neki mladić ali ju nije mogao pridobiti te ode Negromantu da on djevojku smuti nekim čarolijama. On posla đavola da djevojku osvoji ali se đavao kričeći vrati govoreći da ga je Sv. Jeronim istepao. Vidjevši to mladić i čarobnjak (Negromant) i djevojka udruže se i zavjetuju Sv. Jeronimu. Njih dvojica postadoše fratri, a djevojka časna sestra (koludrica).



1   2   3   4   5   6   7   8   9   ...   20


Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©atelim.com 2016
rəhbərliyinə müraciət