Ana səhifə

Kabale und liebe


Yüklə 436 Kb.
səhifə3/8
tarix25.06.2016
ölçüsü436 Kb.
1   2   3   4   5   6   7   8

FAGOT FOREVER


Evo, svečano objavljujem, ako mi projekat "Faking Džinijus Professional Version" bude pukao, kao što mi izgleda, u nekom narednom periodu više neću pokušavati. Ni sa njim, niti sa nekim drugim.

Juče sam sedela u Idiotu sa Fagotom. Fagota sam fasovala na nekom letovanju pre par godina i nakon što smo iscepali sve moje letnje haljine, ja sam shvatila da to nije Mr. Big, jer da jeste, imao bi minimum respekta za tkaninu mojom rukom šivenu, a kamoli za mene. Od tada, pijemo kafu, slušamo Monteverdijev VI kvartet (to je njegov trip) i gledamo filmove u nenarativnoj formi. Very refreshing, ponekad, kad mi se smuče oni koji ne razlikuju "jel" od "jer", pa ga skrate na "el". Razumete.

Ovde moram da digresiram. U jeku moje zaljubljenosti u Fagota, on se, naime, nije tako zvao. Zvao se Dorijan Grej. Tako su ga prozvale moje žene. E onda se desilo to veče koje je u našu relaciju uneo dugoočekivani humor i osveženje.

Posle nekog nenarativnog filma zapodenuli smo finu konverzaciju na nivou. Mislim, za mene je to bilo jako naporno. On je sve vreme bio u nekom tripu potomka ruske grofovije slučajem izgnanog međ zidine starog Singidunuma, a meni je nekako pripala uloga poželjne francuske pralje pohotne i nedostojne.

Razgovor je tekao. Bio je, ako tako mogu reći, vrlo prijatan. Došlo mi je nekoliko puta da podrignem, verovatno zbog nekog starog srednjoškolskog prkosa.

Dorijan: Aaaaa, koji je tvoj omiljeni instrument?

Blago se naginje na moju stranu. Osvetljenje u sobi mu baca senku preko perfektnog profila. Diže jednu obrvu. Ja sam uhvaćena u zamku. Jebeni instrument. Mislim, šta znam, volim npr klaaavir, al to je baš onako, mislim, prostački...sad, u ovoj atmosferi reći "klavir"... pogledam ga, onako ispod trepuški, zagledam se u njega pokušavajući da proniknem u njegovu podsvest i pronađem odgovor koji bi ga zadovoljio, i začujem sebe kako izgovaram:

fagot.


Ja nemam pojma kako fagot izgleda. Kao mogući odgovor padala mi je na pamet i oboa. Ali mi je fagot delovao primerenije. Dovoljno ekstravagantno. Jedino još kad bi znala kako zvuči.

Dorijan se štrecnu.

Je li??!?! Kako je to neobično...

Ne znam kako nisam počela da se smejem. Ali sam mu jednom prilikom, mnogo kasnije, objasnila da moj omiljeni instrument nije fagot i da je on kreten a da sam ja htela da mu se dopadnem...i tako. Od tad, on se zove Fagot.

E pa Fagot me prosi već mesecima, godinama takoreći. Bez zajebavanja. Iako se ne tucamo već x vremena, iako zna da sam pregorela pored Faking Dzinijusa, ma zna sve...zna i da sam nikakva supruga, nepouzdan oslonac, slabo uporište...ne. On insistira. Svaki put kad me vidi govori o tome.

Kao, ako nam veza nije uspela, uspeće nam brak. F a s c i n a n t n a  logika. Volim da se družim s njim zato što mi ne haba samopuzdanje. Moja deca ga vole i gotovo instinktivno ga zajebavaju za sve njegove "wannabe" tripove.

Ja sam naučila da ga prevedem preko razgovora o istoriji umetnosti i usmerim ga na neke malo životnije konverzacije.

Uplašim se ponekad. Jer znam, videla sam to milion puta, upornost je jedna od najvažnijih osobina koja je potrebna za ostvarivanje svojih snova. Moja želja da se nekome otmem uvek je bila slabija od njegove upornosti da me ima.

Šta ako se jednom, stvarno, udam za Fagota. Onog što mu po novinama zvekeće fotka da je jedan od najpoželjnijh beogradskih neženja. Šta onda?!

Fora je u tome što ja poznajem sebe. I strahujem za sve svoje odluke jer znam koliko su nejake. Nadam se da to još niko nije provalio, a pogotovo ne on.

U jeku raskida, ovakve misli leče. Oprostite.

INTEGRATORU


Ovaj dole tekst je objavljen prošle godine u jednom beogradskom nedeljniku i izazvao je oprečne reakcije (kako ovo jebeno dobro zvuči :)). Al bez zezanja. Od poziva u redakciju, do privatnih poziva, povampirivanja nekih dalekih lica,... Mislim, mene je bolelo dupe, kao što me uglavnom boli dupe za sve što biva objavljeno i što izazove reakciju. Tekstovi koji se objavljuju u novinama su uglavnom naručeni, u dogovoru sa urednikom, služe da održe ili podignu tiraž, a ja kao autor imam nedvosmisleni ugođaj jedino kada primim honorar na svoj žirić. Ponekad  mi bude baš mučno da pišem o nečemu što me uopšte ne zanima, al nekako gledam da se dobro zezam. Odgovornost? Naravno. Ona postoji. Ali s obzirom na to da ovo nisu esejistički radovi gde bi me greška prema istini odvela na stub srama, kapiranje pročitanog nije u mom domenu. Ovakve priče služe da neko ubije pola praznog minuta u hodu. Ko ih pokapira ozbiljnije - jebi ga. Ilustracije radi, to bi bilo kao da odete na neki ručak i domaćicu je vrlo zabavljalo da kuva i da se zajebava za šporetom a i nad platom, al svečano joj se jebe kako ćete vi to variti. Mislim, to je vaša stvar. Nemojte jesti ono što vam ne prija.

Evo tog teksta:



 

MUŠKARCI NE TUCAJU

 

Stvari su se promenile. Femkanje je postalo rizična zabava. U trenutku kada u gradskom obliku čovekolikog stvora muškog pola još i tinja nešto strasti i potrebe da zavodi(udvara se, privuče, opali) potrebno je imati svest o tome da je vreme na izmaku. Nije zezanje! Treba iskoristiti šansu. Jer pitanje je sekunde kada će ga proći volja (čast izuzecima, novine ipak govore o većini).

Danas se samo kreativne žene femkaju. One koje sa osmehom svršavaju na alternativu. Na prste. Ugašenu hemijsku olovku. Ugrejani vibrator. Šta već.

Onim manje maštovitim potreban je organ. U erekciji. Homeopatska teorija. Da bi ugasile svoju želju, potrebna im je njegova želja. Tkivo o tkivo. Potreban im je miris mužjaka u ljubavnom žaru, ukusi njegovih sokova. Verovatno su im potrebne i dve muške šake kojima će biti provitlane kroz neku maglovitu fantaziju. Potreban im je muškarac koji im gura jezik u uho, stiska bradavice i pritome tuca otpozadi, sve to istovremeno, a jebi ga, to ne moze s vibratorom. Ili hemijskom. Uz najbolju organizaciju.

Povremeno tucaju!!

U budućnosti, onakvoj kakva nam se smeši, evo odavde, žene koje vole organ pripadaće konzervativnoj kategoriji. I biće primorane da se manu femkanja i da se late posla. Da vrte pedale i na semaforu.

Stvari su utoliko komplikovanije jer velike žene vaspitavaju male žene pa će one puno toga u osnovnoj teoriji o muško-ženskim relacijama morati da koriguju. ”Nikad ne daj na prvom sastanku” preći će u neko kontra pravilo jer će pažnja zainteresovanog muškarca početi da se tretira kao suvo zlato.

Stvari se zaista jesu promenile, istina, ne sasvim. I mi smo drukčiji nego naši preci, ali i dalje imamo neke veze sa njima.

I današnji muškarci vole seks kao i oni nekad,ali ove nove često “mrzi da se smaraju”. Oni i dalje vole da gledaju nago žensko telo, ali pod uticajem fešn tv-ja i savršenih fotki, očekivanja su im nadrealna.Prava, živa, dodiriva žena ima mana. Na njenom telu rastu dlake. Koža pod svetlošću sobne sijalice ne izgleda kao da blista. Ona nosi gaće koje su joj komotne i na njih nalepi svakodnevni uložak koji neretko ima trag svakodnevnog sekreta. Taj sekret ima miris. I tako dalje.

Taj “sukob sa stvarnošću” ipak nekako odlazi na teret te stvarnosti, a ne onog ko se sukobi. Prosto je. On odustaje od kompromisa i nalazi da mu nije do “cimanja” zbog jednog svršavanja. Ovo je,naravno,pretpostavka. Vapaj za horny frajerima! Žene su prokrvarile na svom putu ka “samosvesti” koju propagira Cosmopoliten i na kraju, kada znaju da hoće i vole da se krešu, sve češće nemaju s kim. Institucija zvaničnog dečka postaje dragoceno mesto gde žena ima legitimno pravo makar i na loše tucanje bar tri put nedeljno. Vajda je. No s obzirom na “krojačev sindrom” (sedam jednim udarcem,ili jedan frajer na sedam riba) dolazi se do sledećeg: dok jedna ima redovan seks, onih šest igraju lastiš. Razvlače svoje slobodno vreme na nešto petinga, flerta, depilacija, masturbacije i kucanje sms poruka do besmisla.

 

Ne.Ne tucaju.

Uprkos svim pravilima novog doba(u kojoj su oba pola ravnopravna) nekako su se provukle neke glupave sitnice zaostale iz daleke prošlosti koje nas zbunjuju. Primer: dragoceni momenat u kome On startuje Nju, ona tumači kao divnu igru zavođenja i počinje da ga gleda pogledom ustreljene srne (to je nekad baš davno bilo u modi). I dok trepće na svog lovca, oseća grč malo ispod pupka,oseća se popaljeno i poželjno. I onda – iznenada,  nedugo potom, njen lovac, umesto da je dokusuri, dodirne, lizne joj ranu - on kupi pinkle,  češe jaja i odlazi. Ili možda i ostaje ali u tom slučaju on nju počinje da gleda takođe pogledom ustreljene srne (metroseksualizam uzima maha)i tu je stvar potpuno otišla dođavola. Jasno je, kad se dve ustreljene srne posmatraju, o tucanju nema ni reči. Najverovatnije je da ima svih drugih reči, raznih drugih prijatnih stvari. Ali ne seksa. Nema otimanja. Znojenja.

Prate sebe.Kad osete-tucaju.

Danas žene koje vole seks sa muškarcima imaju problem. Ne uvek, naravno, ali ga ipak imaju.

Nestrpljiva žena je agresivna. To ih odbija, naučili smo. Nasrtljiva žena je degutantna. Stidljiva žena se tumači kao indolentna. Izrazita želja za seksom se smatra indikacijom za ko-zna-šta. Nezainteresovanost je nafuranost. Opuštene su naduvane.

Savremeni muškarac je osetljiv. Ima prava da ne jebe. Voljna apstinencija ima dubinu. Izaziva respekt. Spram tih nagonskih potreba, on kod sebe podstiče duhovni razvitak. Upražnjava jogu. Zakasnelo iščitava lektiru. Neguje se i udovoljava svojim tananim potrebama. Potrebu za seksom uspešno kanališe.

Užurbana savremena žena radi sve to isto, čak i kanališe želju za seksom, samo je razika u tome što to čini neuspešno. Biva frustirana. Histerična. Zbunjena i ljuta.

 

Rađe jedu

Sa ženske tačke gledišta, u modi je pipirevka za penetraciju. Diskretna I nenametljiva. Al odlučna. Osmišljena. Bez hladnog oružja ali uz obaveznu hladnu depilaciju. I genitalne regije, bez obzira na bol.

Pošto seks modernim frajerima više ne spada u elementarne potrebe, glad ipak spada i tu leži nada. Koja uvek poslednja umire. Nekako im treba objasniti da žene izmedju nogu imaju sočne, zdrave nektarine.

Ko ih bude redovno jeo, imaće lep ten i zdrave zube. Možda upali.

 

Naš favorite bloger Integrator je napisao jednu melodičnu rečenicu "beogradske devojke samo nekako ne znaju". Nije nemoguće, mislim, ne jebem devojke pa ni ne znam koliko se često dešavaju takve situacije. Ali se s devojkama rado i veoma družim. S beogradskim devojkama. Za vreme studija, družila sam se s nemačkim devojkama. S austrijskim, sa devojkama iz Poljske, Istambula, Buenost Airesa, Madrida,.... Šri Lanke. U poslednje vreme se, istina, najviše družim sa Beograđankama u onoj zlatnoj nezahvalnoj dobi između 20 i 40. 


U tmini njihovih postelja, one night stand kobinacija, zračenja, flertova, udaja...čega god, retko se kolebaju. Ono što vole jeste da budu zavedene. Da im neko pokrene čakre. To nije nikakva indijanska veština za koju vam je potreban šaman kao savetnik. S tim vas je rodila mama, ili nije. Užasno je prosto. A fino je znati da ta stvar nije zauvek postala passe. Žena treba da bude zavodljiva, a muškarac treba da je zavede. Da joj se udvara. Ne da puzi, kleči, slini, nego da bude Muškarac. Da ode kad misli da je dosta, ali i da bude tu - dok mu se igra dopada.  

Popaljenih kurčeva na sve strane. Prava mala galerija ustreptalih organa načičkanih na svakom ćošku, gde god da si se uputila. To već znaju i srednjoškolke. 

Ali dobar trip je svojstven samo retkima. Šetnja po mesecu kad ste goli i znojavi nema nikakve veze sa regionom, navikama i odlukama. Ona ima veze jedino i isključivo sa prepuštanjem. Skidanjem okova i bosim hodom po stazi za koju ne znaš kuda vodi.

Nema veze ni sa obećanjima. Današnje žene su usrane od vezivanja isto koliko i muškarci. I malo me već smara priča na temu "ona bi da se veže, a ja ne bi....". Od kad je sveta i veka, vezivanje je bila stihijska stvar. Koja strefi i njega i nju. O kojoj ne odlučuju, samo se ponekad zavaravaju, a onda, osveste se jednom i skapiraju da su zagazili.

Nije mi važno da li želi da se veže. Jer ovo je jedan dan. Za sebe. Boli me kurac dal ga muče dervišove patnje. To ću ga pitati sutra,  kad postanemo prijatelji. 

Važno mi je da se dobro zabavljam. Od početka do kraja. Važno mi je da osetim njegovu želju. Pritome ne mislim samo na erekciju. 

Hoću da nam bude DOBRO. 

Sveopšti pad kvaliteta međuljudskih relacija, a pogotovo onih koje se tiču ličnog i intimnog, spada u neku vrstu savremenog oboljenja za koje se nije smislio lek (nešto poput stresa). Bubreće seme samodovoljnosti, odsustva verovanja i cicncarskog ophođenja prema svojim sopstvenim vrlinama i manama, možemo pripisati trendovima. Nadaleko poznat osećaj "mašenja" mete, tj lošeg tucanja, izgubljenih glupavih sati, praznjikavog osećaja, drkanja u društvu... to se dešava i u Kabodži, a dešavalo se i daleko pre nego što smo stigli  na ovaj svet. Učestalost takvih zbivanja ne treba pripisivati dobu, državi, gradu ili okruženju. Već prekopotrebnoj samoedukaciji. 

Opravi filtere, opremi se receptorima. Pre tucanja, proveri frekfenciju. 

Ne branim Beograđanke koje "samo nekako ne znaju". 

Branim Integratora od njegovih ličnih bagova koji mu truju sistem (ovo će da razume). Od plime rezignacije u čijem plićaku brčka none. 

Kako znam da li ću se s nekim vrhunski tucati? Kako znam da li uopšte to želim? Kako znam da li želim s ovim čovekom samo da budem gola ili i da povremeno budem u haljini?

Evo matrice:

Uglavnom to znam na odmah. Znam kad je taj neko već ušao u prostoriju. Osetim tu nit. Snaže je mentalne i fizičke vrline na koje sam osetljiva. Oblik dupeta, prsti na rukama, način kako se osmehuje, spontanost... sve to ostavlja utisak (okeej, ne baš tim redosledom :)). Obavezno proverim koliko često ažurira put od dupeta do glave. Važno mi je da bude prohodan.


Način na koji me dodiruje, na koji se ljubi i kako miriše... Kućno vaspitanje... Sve to se zipuje u zračenje kojim je darovan.

I sve ovo znaju svi. Isti mehanizam je svojstven i muškarcima i ženama. A zašto se povremeno zajebeš pa se spališ s nekim ko je miljama daleko od tvojih svetova, mislim da spada u oblik akutnog slepila na koje si dobrovoljno pristao. I ko te jebe :) neka vrsta odsustva samoljubavi, samopoštovanja.

Kao što znam, tj vidim, kada iz muškarca počinje da govori kurac, tako isto prepoznajem i kod sebe kada iz mene govori pička (oprostite na eksplicitnosti). I to me uvek zabavlja. Prosto, to retko izađe na dobro. Kada god je mnome rukovodila moja pička, keširala sam cehove u apoenima koje sam morala da uzajmim, toliko sam se sjebavala. Naravno, povremeno mi se to opet dešava, jedino što sad znamo obe, i moja pička i ja, ovo je poligon gde ti vladaš (kažem ja njoj), a ovo je moj poligon i čisti se (u tim trenucima me možete prepoznati po izrazu lica koji imaju isključivo i jedino žene s nadurenom Vaginom). 

Integrator, podjednako štiti i svoj lični integritet i integritet svog polnog organa. Prestani da ih akaš. Ugledaj se na Beograđanke :)

PE-EM-ES-EČARKA

Dok ne naprave neku instituciju za žene sa naglašenim PMS tegobama, neku finu zgradu rezedo boje sa puno šarene zabave unutra i dva, tri nauljena Bred Pita što će da ih poslužuju, ovaj grad i njegovi žitelji će morati da nas podnose i izdrže. Nama je kao lako?!

Odmah da se rešimo zablude, bebe nisu rešenje. Evo, ja posle dve, i dalje imam te hormonske tobogane i ostajem bez daha od vrtloga smeća koje mi se uzburka u glavi, jednom mesečno.

I pored sve koncentracije (u pmsu sam, imam to na umu) izgrabuljala sam um nadrkanom Faking Džinijusu. Večno nadrkanom.

Neprestano vraćam sliku od jutros: on i ja u njegovoj xari, u mojoj ulici. Ja ga "peglam" kako on to zove, u stvari očajnički molim za mrvu blizine (istinski molim, ruku sklopljenih kao jadnica) a on me gleda kroz svoje Oukley cvike, kulerski, nego kako, i izgovara prelepim usnama "meni je život naporan, ovaj razgovor mi je naporan..."

Ostala sam bez teksta. Njemu je život naporan?!?!?! Ja sitnim dane sa dva mala deteta, fakultetom, poslom, prijateljicama, sportom, kućom, putovanjima, njim...Ja perem, peglam, pušim... Ja gledam kako on jutros šalje ženi koju je karao poruku koju počinje sa "dušo"... I njemu je ovaj jebeni razgovor naporan.

Okej, nekim drugim danima bih možda imala želudac za govna kojima me obično hrani. Ali OVIM danima u mesecu, nemam. Istinski nemam. I pomišljam da možda više generalno neću imati.

Osluškujem svoj puls. Žarko želim da počne da radi u ritmu "jebite se, jebite se, jebite se...". Čitav dan provodim između faraona, vasiona i tetovaža, mesim taljatele i slušam svog astrologa koji sedi za mojim trpezarijskim stolom i govori mi "dobro hodaš, ne gegaš se, tvoja duša nije gola...", bacam pogled na rečnik simbola, a u stvari mi očajnički treba broj telefona ginekologa, koji ne mogu da pronađem...

Faking Džinijus mi radi o glavi. Osećam to. Hodam po ivici. Ne plašim se da ću pasti, nimalo. Al osećam bes. Jutros sam po prvi put žarko poželela da mu flašu vina koju smo sinoć popili razbijem o glavu. Želela sam njegovu krv...:) U stvari, reč je samo o mojoj krvi, koja nikako da potekne...

I šta će sad biti?! Ne znam. Do sledećeg PMS-a, nekako ću se premostiti. Verovatno ću zbog proklete ovisnosti o strasti pričekati da vidim dal će se Faking Džinijus opametiti, naravno neće, al u običnim danima, moje strpljenje me prevazilazi. Pokušaću sinu da objasnim tu misteriju oko faraona i besmrtnosti. Vežbaću sa kćeri čisto "Š" i umesto da raširim noge kod ginekologa, raširiću ruke i uplakano reći "ne znam". Kao i hiljadu puta pre ovog.

Jebeno sam umorna. I treba da dobijem.

WANNABE GEISHA

Sinoć, negde oko ponoći, razaslala sam ženama sledeći sms: Evo ovako: kod Faking Džinijusa na gajbi. Vezna idila. Pošto smo se pokupili, upali s pivom i picom, on se parkirao na krevet. U jednoj ruci pivo, razvaljen, bulji u cnn. Piški u plastičnu flašu, jer ga mrzi da ustane. Kojoj sam ja odfikarila vrh. Umače svoje umorne stolarske noge u lavor tople vode koji mu je skvo prinela. Pre toga u njoj propire kurac. Gromko prdi. Ja perem suđe, peglam neke majice. Onda sam mu popušila, i sad spava. Nazdravljam s čašom vina na terasi - idili. Ok, ovo je malo detaljnija verzija, al ništa bitno nisam propustila. Žene su prvo malo ćutale, a onda je svaka dala svoj mali doprinos mom ličnom paklu. Jedna mu ne bi popušila nikad. Druga bi mu nabila lavor na glavu i flašu u dupe. Treća misli da je trebalo da mu sednem na glavu i insistiram na reciprocitetu. Četvrta smatra da on toga nije vredan i da sam ja budala. Za nju nema opcije. Ja sam malo čitala, a onda sam se, sa zakašnjenjem - zaprepastila.

Ne, ne nad Faking Džinijusom. Znamo se mi, ih. Prdeo je od prvog trenutka kada smo se sreli. Prosto - bio je prirodan :).

Gledam ga dok spava. Ovako plav i prelep, sanja glečer, mogu da se opkladim. Prelazim prstima preko njegovih ramena. Dodirujem svoj san. 

Zamišljam ga kako je nadvijen nad skoro dvadeset godina starijom ženom od sebe i jebe je s vojničkim poletom. Onim istim kurcem kojim jebe i mene.

U razgovoru od pre desetak dana, ona i ja smo razmenile sućut i dobro. Može li se to?! O, da. U jebenom 21. veku ne postoji ništa što se ne može. Svi smo tako jebeno cool da mi se povraća.

Gledam je i zavidim joj. Znam je. Kad porastem, želim i ja biti Teta. Željno iščekujem taj trenutak kada ću susresti sebe i pasti sebi u zagrljaj i voleti se, isto ovako kako volim sad njega. Biti samnom u vezi, to je blagoslov. Svetlost s neba. Pa pravo u dupe. Onda ceo zasvetliš i postaneš vidovit.

Pa te više ne straši sutra i jebe ti se za ljude. I lepo brineš samo o osmehu. I o koži na vratu. I zračiš. Ljubavlju prema sebi.

Živim za dan kada ću toliko sebe da mazim, da ću pored kreveta imati neku plastiku, malo širu od flaše, u koju ću da piškim kad me mrzi da ustanem, i s tim ću biti tako okej da će mi život biti pesma.

Današnji dan provodim malo sjebana. Zamišljena. Za šivaćom mašinom. Na njegove poruke odgovaram u stihu. I svaki put mislim da se zajebao, da, zapravo, ni jedna od tih poruka nije bila namenjena meni.

Danas je tačno godinu dana kako me taj čovek nadahnuto jebe u mozak. Nazdravljam jubileju. Zbog toga on jeste Faking Džinijus.


1   2   3   4   5   6   7   8


Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©atelim.com 2016
rəhbərliyinə müraciət