Filozofski fakultet
|
|  Yüklə 1.11 Mb.
|
IZVJEŠĆE1. Formalna svojstva Doktorski rad mr.sc. Ane Kandare sastoji se od ukupno 154 stranice teksta i 24 stranice popisa literature s 416 bibliografskih jedinica. Rad je podijeljen u 7 poglavlja (Uvod, Cilj, Metoda, Rezultati, Rasprava, Zaključci i Literatura). Unutar teksta nalazi se 39 tablica i 2 slike. 2. Opis sadržaja doktorskog rada U opširnom Uvodu rada u pet potpoglavlja relativno sažeto se daje pregled najvažnijih pojmova, teorija i istraživanja povezanih sa središnjom temom ove disertacije. Ističe se važnost emocija u ljudskoj egzistenciji kao i činjenica da je područje istraživanja emocija do 1980-tih godina bilo razmjerno zanemareno. Bitne pozitivne promjene nastaju tek onda kada je u znanstvenoj psihologiji ojačao kognitivni pristup i kada je oslabio restriktivni utjecaj biheviorizma. Autorica se opravdano priklanja suvremenom (Reeve, 2001) multidimenzionalnom subjektivno-biološko-funkcionalno-socijalnom određenju pojma emocija i posvećuje se raspravi pozicije pojma emocija unutar općeg biološko-evolucijskog i kognitivno-kulturalnog pristupa. Nakon evaluacije dobrih i loših strana ovih pristupa opredjeljuje se za kompromisno, sintetsko, stajalište u kojemu naglašava da emocija predstavlja važan adaptacijski podsustav (Plutchik, 1980) i neku vrstu kompleksne psihobiološke kognitivno-motivacijsko-emocionalne konfiguracije (Smith i Lazarus, 1990). U skladu sa svojim interesom za adolescenciju dio uvoda autorica posvećuje opisu najvažnijih čimbenika ontogenetskog razvoja emocija. Posebna pozornost pridana je definiranju složenih emocija samosvjesnosti. U tu skupinu emocija ubrajaju se i emocije srama i krivnje kao posebne vrste evaluativnih emocija koje nužno uključuju internalni skup standarda, pravila i ciljeva u odnosu na koje sami sebe procjenjujemo. Autorica argumentirano podcrtava poteškoće u pojmovnoj distinkciji ovih emocija kod laika, ali i kod mnogih profesionalnih psihologa. Pri tome prihvaća stajalište H. Lewis (1971) i J. Tagney (1990) o tome da je jedna od najbitnijih razlika između ovih dviju emocija u tome što krivnja (engl. guilt) predstavlja usmjerenost samo na neke određene prijestupe ili na negativnu evaluaciju specifičnog ponašanja, dok se emocija srama (engl. shame) ponajprije odnosi na negativnu evaluaciju globalnog pojma o sebi (Ja-pojam ili engl. self). Primjerena pozornost posvećena je i kritičkoj raspravi psihometrijskih osobitosti mjerenja srama i krivnje, i kao emocionalnih stanja, i kao tzv. afektivnih dispozicija ili sklonosti. Nakon pregleda najvažnijih pristupa opredjeljuje se za uporabu metode scenarija koji ispituju sklonost sramu i krivnji u odnosu na specifične situacije (Tagney i sur., 1989). U skladu s izabranim područjem interesa veći dio uvoda odnosi se na opis slijedećih varijabli: empatije, emocije ljutnje, suočavanja sa stresom, socijalne podrške i usamljenosti. Uz definiranje temeljnih pojmova sažeto i korektno se navode i odgovarajuće teorije unutar kojih je moguće izvesti hipoteze o mogućim relacijama emocija srama i krivnje s ovim varijablama. Dobro je dokumentirana i činjenica o nedovoljnoj istraženosti prirode emocija samosvjesnosti kao i njihovih relacija s važnim srodnim fenomenima. Vrlo su oskudne empirijsko istraživačke informacije o relacijama srama i krivnje s empatijom, ljutnjom i agresijom, a istraživanja o odnosu emocija samosvjesnosti i transakcijskih procesa suočavanja sa stresom (Lazarus, 1966; 1991) gotovo da i nema u suvremenoj psihologiji. Takva su istraživanja još i rjeđa unutar nekih važnijih razvojnih razdoblja kao što je to na primjer adolescencija. Valja napomenuti da ovo istraživanje predstavlja drugo sustavno psihološko istraživanje emocija srama i krivnje u Hrvatskoj. U prvom istraživanju ista je autorica (Kandare, 2001) istraživala odnos ovih emocija i osobitosti psihološke prilagodbe kod studenata. U posebnom potpoglavlju autorica se ograničava na pokušaj provjere nekih hipoteza izvedenih iz suvremene funkcionalističke teorije emocija samosvjesnosti (Barrett i Campos,1987; Mascolo i Fisher, 1995). U završnom dijelu Uvoda, svi argumenti za opravdanost ovog istraživanja konvergiraju ka formuliranju vlastitog radnih hipoteza o relaciji srama i krivnje i uvodno diskutiranih varijabli. Provjera hipoteza izvedenih iz ove funkcionalističke teorije, uz namjeru da se proširi stupanj spoznaja o kompleksnim emocijama srama i krivnje, ujedno je i opći cilj ovog istraživanja. U skladu s tim ciljevima operacionalizirana su i četiri uža problema. Ti se problemi odnose na ispitivanje relacije sklonosti doživljaja srama i krivnje i 1) eksternalizacije okrivljavanja i ljutnje, njenog izražavanja i kontrole; 2) stilova suočavanja; 3) empatije, pozitivnih aspekata empatije i osobne uznemirenosti; 4) pokazatelja interpersonalnog funkcioniranja, usamljenosti i percepcije socijalne podrške. Vodeći računa o polaznom teorijskom okviru i dosadašnjim istraživanjima konzistentno su formulirane i odgovarajuće hipoteze. Poglavlje o Metodi započinje kratkim opisom uzorka sudionika istraživanja (n=439 učenika riječkih srednjih škola; od kojih 71.1% djevojaka), te navođenjem standardnog postupka skupnog prikupljanja podataka u školama kao i detaljnim opisom šest upitnika i ljestvica za mjerenje željenih varijabli. Upitnik sklonosti doživljavanja srama i krivnje za adolescente (TOSCA-A; Tagney, Wagner i Gramzow,1989) preveden je i prilagođen za ovo istraživanje. Zanimljivo je navesti da je autorica obavila prijevod na iznimno korektan način tražeći suglasnost čak 5 nezavisnih i kompetentnih prevoditelja. Ostalih pet instrumenata tj. ljestvica za mjerenje empatije, suočavanja, socijalne podrške i ljutnje već su prije korišteni na našoj populaciji. Važno je istaknuti da su svi mjerni instrumenti podvrgnuti faktorskim analizama, a izračunati su i koeficijenti unutarnje konzistencije. Rezultati su pokazali da su sve faktorske strukture u skladu s faktorskim strukturama koje navode i drugi naši autori, a da su koeficijenti konzistencije u granicama prihvatljivih (od 0.67 za subskalu empatije do 0.95 za subskalu emocije ljutnje). Nakon provedene faktorske analize glavnih komponenata i rotacije u Varimax poziciju te ekstrakcije prema Scree-testu detaljnije su navedeni i podaci koji potvrđuju očekivanu trofaktorsku strukturu (sklonost krivnji, sklonost sramu i sklonost eksternalizaciji okrivljavanja) TOSCA-A ljestvice. U sklopu daljnje statističke obrade, nakon provjere normalnosti distribucija Kolmogorov-Smirnovljevim testom, a u skladu s postavljenim problemima, izračunati su Pearsonovi koeficijenti korelacije za ciljane blokove varijabli kao i multiple stupnjevite regresijske analize. Na temelju takvih analiza pokazalo se da je većina postavljenih hipoteza dobila i empirijsku potvrdu. Naime, u odgovoru na 1. postavljeni problem rezultati pokazuju da je sklonost doživljaju srama pozitivno povezana sa sklonošću eksternalizacije okrivljavanja, s ljutnjom kao stanjem, sa spremnošću za izražavanje ljutnje verbalno i fizički, s ljutnjom kao trajnom sklonošću izražavanja ljutne, kao i s izražavanjem ljutnje prema van i prema unutra, a da je negativno povezana s kontrolom ljutnje prema van i prema unutra. Za razliku od toga sklonost doživljaju krivnje značajno je negativno povezana sa sklonošću eksternalizacije okrivljavanja kao i sa svim negativnim aspektima ljutnje (osim s osjećajem ljutnje i sa sklonošću reakciji ljutnje s kojima ne postoji statistički značajna povezanost). Uz to krivnja je pozitivno povezana s kontrolom ljutnje prema van i prema unutra. Slične rezultate dobili su i drugi autori pokazujući da osobe sklone sramu relativno češće pokazuju nekonstruktivne načine izražavanja ljutnje (Tagney i sur., 1992) kao neku vrstu izražavanja iracionalnog obrambenog odgovora na realne ili zamišljene prijetnje self-u. Sukladno rezultatima Baumeistera i sur. (1994) sklonost doživljaju krivnje pozitivno je povezana s kontrolom ljutnje odnosno s većom vjerojatnošću da će se uključiti u konstruktivna ponašanja poput poduzimanja direktnih korektivnih akcija za učinjenu pogrešku. Potvrđena je i hipoteza vezana uz 2. problem, tj. pojedinci skloni sramu više koriste izbjegavanje kao neefikasni stil suočavanja, dok je sklonost doživljavanju krivnje, značajno pozitivno povezana s problemu i emocijama usmjerenim suočavanjem. Kod 3. problema pokazalo se da je sklonost sramu značajno pozitivno povezana s osobnom uznemirenošću kao i sa subskalom empatije, dok s maštom, preuzimanjem perspektive druge osobe i empatičnom brigom nema značajne povezanosti. Za razliku od toga sklonost krivnji značajno je pozitivno povezana sa sva tri pozitivna aspekta empatije, dok značajno negativno korelira s osobnom uznemirenošću, kao negativnim aspektom empatije. Ove rezultate podupiru i druga istraživanja (Hoffman, 1982; Tagney,1991). U odgovoru na 4. problem pokazalo se da je sklonost doživljaju srama pozitivno korelirana s usamljenošću, a značajno je negativno povezana s percepcijom socijalne podrške. Za razliku od toga sklonost doživljaju krivnje značajno je pozitivno povezana s percepcijom socijalne podrške, a negativno je korelirana sa stupnjem usamljenosti. Sram, čini se, “motivira” interpersonalno izbjegavanje ili povlačenje što može dovesti i do usamljenosti, dok krivnja motivira akcione tendencije interpersonalnog približavanja kojemu je cilj ispravljanje učinjene pogreške i poboljšavanje odnosa. S tim su u skladu i rezultati nekih prethodnih istraživanja (Baumeister i sur., 1994; Kandare, 2001). Čini se da osobe sklone krivnji općenito bolje interpersonalno funkcioniraju u odnosu na osobe sklone sramu. U Općoj raspravi autorica ističe da je, u skladu s funkcionalističkom teorijom emocija samosvjesnosti (Mascola i Fisher, 1995), potvrđeno da su sa sklonosti sramu i krivnji povezane različite motivacijske akcijske tendencije. No, ovim je istraživanjem pokazano i da se sram, osim što podupire reakciju izbjegavanja, vezuje i uz ljutnju. Taj podatak inače nije naveden u originalnoj funkcionalističkoj teoriji, ali je u skladu s najnovijim rezultatima drugih autora koji su također pristaše iste teorije (Tagney i Dearing, 2002). U daljnjoj raspravi ističe se da "...sram i krivnja nisu jednako "dobre" i adaptivne emocije..." što je naizgled u neskladu s funkcionalističkim stajalištem. Drugim riječima, ovim je istraživanjem potvrđena adaptivna funkcija krivnje (povezana je s empatijom, pozitivnim aspektima strategija suočavanja i s boljom kvalitetom socijalnih odnosa), dok je adaptivna funkcija emocije srama ozbiljno dovedena u pitanje (povezana je s ljutnjom, osobnom uznemirenošću, suočavanjem tipa izbjegavanja i s lošijom kvalitetom socijalnih odnosa). Nije na odmet istaknuti da su ti rezultati u skladu s prethodnim istraživanjima (Kandare, 2001) koje je pokazalo da je sram, za razliku od krivnje, povezan s lošom interpersonalnom prilagodbom. Na završetku rasprave, uz teorijski značaj ovog istraživanja, posebice se naglašavaju mogućnosti neposredne primjene dobivenih spoznaja na rad s djecom i adolescentima u obitelji, školi i u društvu općenito.
Uzimajući u obzir sve relevantne aspekte u cjelini se može prosuditi da ovo istraživanje mr.sc. Ana Kandare predstavlja evidentan doprinos proširivanja spoznaja u ovom, relativno novom i kompleksnom, području psihološkog istraživanja složenih emocija samosvjesnosti. Uz to rezultati ovog rada doprinose i provjeri valjanosti funkcionalističke teorije emocija samosvjesnosti (Mascolo i Fisher, 1995). No, kao i svakom empirijskom znanstvenom istraživanju, i ovom se istraživanju mogu uputiti neke kritike i sugestije za moguća poboljšanja u metodologiji. Ponajprije se to odnosi na potrebu posvećivanja veće pozornosti kvalitetnijoj kontroli mogućeg utjecaja varijable spola u ovakvim nacrtima istraživanja; na primjenu najnovijih statističko-matematičkih postupaka analize strukturalnih modela te na povećanje stupnja jasnoće i sustavnosti u pisanju ponekad previše "mozaički" izloženog teksta. No, u cjelini, pozitivni empirijski i teorijski značaj ovog istraživanja nadilazi moguće kritike i prigovore. Naime, treba poći od činjenice da sustavnija znanstvena istraživanje emocija, a posebice vrlo složenih socijalnih i «moralnih» emocija srama i krivnje predstavljaju relativno novo područje istraživanja u svijetu. Kod nas je ovo jedno od pionirskih istraživanja ovakvog tipa. Treba navesti i još neke dobre strane ovog istraživanja: korektnu primjenu korelacijskog nacrta istraživanja u prvim pokušajima eksplorativno-deskriptivnih opisa novog i vrlo složenog područja znanstvenog interesa; istraživanje može dati značajan doprinos u razjašnjavanju pojmovnih i empirijskih distinkcija između emocija srama i krivnje; valja istaknuti i važnost proučavanja emocija srama i krivnje u razvojno iznimno dinamičnom razdoblju - adolescenciji, prvi puta u svijetu istraživane su relacije varijabli srama i krivnje i strategija suočavanja sa stresom; prikupljeni su podaci koji daju podosta afirmativnih podataka za održivost funkcionalističke teorije emocija samosvjesnosti, itd. Stoga, stručno povjerenstvo pozitivno ocjenjuje doktorski rad mr. sc. Ane Kandare i preporuča Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta da odobri nastavak propisanog postupka. U Zagrebu, 25. travnja 2003. dr. sc. Zvonimir Knezović, izv. prof predsjednik dr.sc. Predrag Zarevski, red. prof., član dr.sc. Majda Rijavec, izv.prof., član Dr. sc. Aleksandra Horvat, izv. prof. Dr. sc. Jadranka Lasić-Lazić, red. prof. Akademik Vladimir Paar FAKULTETSKOM VIJEĆU FILOZOFSKOGA FAKULTETA SVEUČILIŠTA U ZAGREBU Na sjednici Fakultetskoga vijeća održanoj 10. ožujka 2003. godine imenovani smo u stručno povjerenstvo za ocjenu magistarskog rada ANKICE VALENTA pod naslovom Znanstveni časopisi kao sredstvo komunikacije fizičara Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu od 1986. do 1996. godine. Temeljem te odluke podnosimo Vijeću sljedeći I Z V J E Š T A J Magistarski rad Ankice Valenta pod naslovom Znanstveni časopisi kao sredstvo komunikacije fizičara Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu od 1986. do 1996. godine obuhvaća 138 stranica teksta i navodi 143 bibliografske jedinice korištene literature. Rad se sastoji od šest dijelova naslovljenih: Uvod, Teorijske osnove knjižnične znanosti, Izdanja i ustanove prirodoslovnih društava, Vrednovanje znanstvenih postignuća, Knjižnice i zbirke časopisa i Zaključak. U Uvodu pristupnica govori o poznatim klasifikacijama znanosti od Aristotelove i Baconove do novijih klasifikacija rađenih za potrebe sveučilišta, pa se posebno osvrće na one koje su dosad prihvaćala sveučilišta u Hrvatskoj 1979., 1989. i 1994. godine. Prikazuje ukratko promjene u načinu znanstvenog komuniciranja kroz povijest. U dijelu naslovljenom Teorijske osnove knjižnične znanosti govori najprije o razlozima zbog kojih nastaje časopis kao posebna vrsta publikacije, prikladna za komunikaciju znanstvenika okupljenih u učenim društvima u 17. st. Prvi se časopisi često slabo razlikuju od knjiga u više svezaka, a urednici su često ujedno i autori svih ili većine objavljenih priloga. Dalje se osvrće na suvremenu IFLA-inu definiciju serijskih publikacija i prikazuje uobičajenu podjelu te vrste publikacija na periodičke publikacije, koje uključuju i časopise, osobito znanstvene, novine, nizove publikacija i godišnjake, kontinuacije i pseudoserijske publikacije. Posebno raspravlja o uobičajenoj, ali i nedovoljno utvrđenoj podjeli publikacija po sadržaju na primarne, sekundarne i tercijarne, da bi pokazala da ne postoje jednoznačno prihvaćeni kriteriji po kojima bi se određena vrsta publikacija mogla uvijek smatrati sekundarnom ili tercijarnom. Među sekundarne publikacije svrstava časopise sažetaka i kazala, kao sadržajno posebnu vrstu časopisa, koji su namijenjeni brzom i iscrpnom obavještavanju znanstvenika o novo objavljenoj građi iz njihova područja. Tercijarnim časopisima smatra one koji koriste podatke iz primarnih i sekundarnih publikacija, uobličene tako da mogu služiti specifičnim potrebama određene skupine korisnika. Opisuje identifikacijske sustave koji se rabe za časopise, poput CODEN-a i ISSN-a, a koji pomažu u jednoznačnom utvrđivanju naslova časopisa i njegovoj lakšoj i bržoj identifikaciji i pronalaženju. Uvođenje recenzije i prosudbe djela po citiranosti radova u njemu i njegove citiranosti u drugim radovima omogućilo je kontrolu kvalitete sadržaja, a time i ubrzalo razvitak znanosti. Detaljno opisuje Science Citation Index (SCI) i Current Contents (CC). U trećem dijelu Izdanja i ustanove prirodoslovnih društava pristupnica ukratko navodi razloge nastanka i početak rada prirodoslovnih društava u 19. st., a detaljnije prikazuje nastanak i djelovanje Hrvatskoga prirodoslovnog društva i ustanova koje je ono osnovalo, te posebno njegovih glasila i izdanja. Na isti način opisuje izdanja Jugoslavenske odnosno kasnije Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, posebno ona iz područja fizike. Ovaj dio rada završava prikazom 28 tekućih časopisa iz podruučja prirodoslovlja čije izlaženje podupire Ministarstvo znanosti i tehnologije. U četvrtom dijelu Vrednovanje znanstvenih postignuća usredotočuje se na bibliometrijsku analizu kao pomagalo u vrednovanju doprinosa znanstvenika određenom znanstvenom području. Pritom polazi od Potterove definicije bibliometrije kao proučavanja i mjerenja načina objavljivanja svih oblika pisane komunikacije i njihovih autora. Bibliometriju pristupnica smatra dijelom knjižnične znanosti. Pristupnica zatim izlaže rezultate vlastitih mjerenja znanstvenog doprinosa 34 znanstvenika (u rangu docenta i višem) Fizičkog odsjeka Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u razdoblju od 1986. do 1996. godine. Podatke je prikupila iz autorskih popisa radova, osobnih mrežnih stranica, Hrvatske znanstvene bibliografije, kataloga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, baza podataka i objavljenih publikacija, poput spomenica, pregleda radova itd. Analizirani su isključivo radovi objavljeni u znanstvenim časopisima. Pokazano je da su u jedanaestogodišnjem obuhvaćenom razdoblju promatrani znanstvenici objavljivali u 107 časopisa, od kojih je gotovo 73% citirano u publikaciji SCI. U tom su razdoblju u prosjeku objavili 17 radova odnosno 1,55 rad godišnje. Od 1992. dalje smanjuje se broj radova objavljenih u domaćim časopisima, što pristupnica smatra izravno povezanim s odlukom da se za izbor u zvanja uzimaju u obzir samo časopisi indeksirani u publikacijama SCI i CC. Kako zbog malog broja radova koji se nude za objavljivanje, ti časopisi ne mogu ažurno izlaziti, pa zbog toga niti ne mogu biti uvršteni u publikacije kao što su SCI i CC, pristupnica zaključuje da se radi o zatvorenom krugu, koji će biti teško prekinuti i da su domaći znanstveni časopisi sučeljeni s mogućnosti prestanka izlaženja. Posebno se osvrće na nejednako vrednovanje radova nastalih suautorstvom, ali i ističe da je broj tih radova općenito u porastu, što dokazuju i rezultati njezinog ispitivanja, koji pokazuju da je samo 5,38% radova od ukupnog broja analiziranih radova rad samo jednog autora. Ti su radovi pretežno iz područja filozofije znanosti i metodike nastave fizike. Više od polovice promatranih radova nastalo je u suautorstvu sa stranim znanstvenicima. Ovaj dio rada pristupnica završava zaključkom u kojemu navodi da se pojedine znanstvene discipline ne mogu jednako vrednovati, jer pripadnici jedne znanstvene zajednice dobro razumiju paradigmu svoje zajednice, ali ne i one drugih zajednica. Također, primjenom samo jedne metode ne mogu se procijeniti i kvaliteta i kvantiteta rada te njegova vrijednost. U petom dijelu rada naslovljenom Knjižnice i zbirke časopisa pristupnica prati nastanak pojedinih knjižnica za fiziku na Sveučilištu u Zagrebu od 19. st. do danas. Posebno opisuje nastanak, prostor, zbirke i usluge današnje Središnje knjižnice za fiziku, nastale objedinjavanjem knjižnica Fizičkog zavoda (utemeljena 1876.), Zavoda za teorijsku fiziku (osnovane 1920.) i Zavoda za povijest, filozofiju i sociologiju znanosti (osnovane 1961.). U njezinoj se zbirici još uvijek čuvaju primjerci pojedinih časopisa iz 18. i 19. st. Od 2002. godine knjižnica je pretplaćena i na elektroničke naslove. Fizičari su upućeni i na zbirke, usluge i službe Nacionalne i sveučilišne knjižnice, knjižnice Instituta Rudjer Bošković i Instituta za fiziku. Prikazan je i tematski podsustav Prirodoslovlje, dio projekta Sustav znanstvenih informacija RH, utemeljen 1995. godine, u kojemu danas sudjeluju 24 knjižnice. Pristupnica opisuje i nove načine znanstvenoga komuniciranja, baze podataka s cjelovitim tekstovima, arhive e-otisaka, koji se koriste za brzu komunikaciju i razmjenu članaka, pa i onih još neobjavljenih, te digitalne časopise u kojima su referencije uz pojedine članke hipervezama povezane s bibliografskim bazama podataka. Također ističe da je digitalna tehnologija omogućila znanstvenicima da sami objavljuju znanstvene radove i upravljaju cijelim postupkom objavljivanja, raspačavanja, pa i recenziranja radova, što je ozbiljno ugrozilo moć koju su dosad imali izdavači časopisa. Sukob te dvije zajednice još traje, a njegov je ishod zasad nepredvidiv. Zaključak, ocjena i prijedlog Magistarski rad Ankice Valenta pod naslovom Znanstveni časopisi kao sredstvo komunikacije fizičara Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu od 1986. do 1996. godine prikazuje načine znanstvenog komuniciranja fizičara i promjene koje su se u komuniciranju dogodile nakon uvođenja digitalne tehnologije. Opisuje nastanak časopisa, kao osnovnog i donedavno najbržeg sredstva znanstvenog priopćavanja i navodi poznate podjele časopisa po sadržaju i obliku. Opisuje časopise sažetaka i kazala, a posebno govori o publikacijama Science Citation Index i Current Contents. Govori o radu udruga i ustanova koje su u Hrvatskoj objavljivale glasila i izdanja iz područja fizike, kao i o knjižnicama iz tog područja. Poseban dio rada čini samostalno istraživanje pristupnice o radovima koje su pripadnici znanstvene zajednice fizičara u nas objavili u razdoblju od 1986. do 1996. godine. Istraživanjem su obuhvaćeni radovi 34 znanstvenika Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu. Pokazano je da ti znanstvenici pretežno objavljuju u inozemstvu, da je visok postotak radova (gotovo 73%) citiran u publikaciji Science Citation Index te da je u porastu broj radova objavljen u suautorstvu. Pokazano je također da se sve manji broj radova objavljuje u domaćim časopisima. Držimo, međutim, da su rezultati mogli biti uspoređeni i s kojim drugim sličnim istraživanjem rađenim u svijetu na populaciji fizičara, jer bi tada bili sumjerljivi, a samo bi istraživanje moglo biti osnov za pouzdanije zaključke. S obzirom, međutim, da se radi o samostalnom, iako po opsegu skromnom istraživanju, te na činjenicu da je vidljivo da pristupnica pomno prati nova zbivanja u području znanstvenog komuniciranja u fizici, kao i suvremenu relevantnu literaturu, predlažemo Vijeću da prihvati pozitivnu ocjenu njezina rada i uputi je u daljnji postupak obrane. Članovi Stručnog povjerenstva: Dr. sc. Aleksandra Horvat, izv. prof. Dr. sc. Jadranka Lasić-Lazić, red. prof. Akademik Vladimir Paar Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu Poslijediplomski znanstveni studij književnosti
IZVJEŠTAJ Magistarski rad Davida Šporera obaseže 172 stranice i podijeljen je u tri poglavlja: I. Akademski sistem mode (1-41), II. Tekst i povijest (42-106), III. Moć i subverzija (107-164). Na kraju se nalazi Literatura (165-172) koja obuhvaća 140 bibliografskih jedinica na engleskom, francuskom i hrvatskom jeziku. Tema rada je teorijski diskurz novoga historizma i kulturalnog materijalizma, dviju srodnih teorijskih pozicija koje u angloameričkoj sredini, definitivno od početka 1980-ih, zauzimaju veoma utjecajno mjesto u strukturi književnoteorijskoga i književnohistoriografskog znanja. Šporer sustavno analizira njihovu genezu, položaj i ključna obilježja, kao i veze s književnoteorijskim i filozofskim pozicijama u rasponu od nove kritike do francuskih poststrukturalističkih strujanja. Budući da su osamdesete godine prošloga stoljeća vrijeme oblikovanja, ekspanzije i dominacije novoga historizma i kulturalnog materijalizma na angloameričkoj književnoteorijskoj pozornici, kandidat najveću pozornost posvećuje upravo tekstovima, raspravama i polemikama u tom desetljeću, ali prati i položaj spomenutih teorijskih smjerova u 1990-ima, odnosno njihovu kanonizaciju, pretvaranje u nove «škole» književne povijesti, otvaranje drukčijih tema u dodiru s rodnim i postkolonijalnim studijima. Naslov rada istodobno okuplja njihove središnje probleme: projekt poetike kulture i analizu ideologije, uglavnom u dramskim tekstovima elizabetinskog razdoblja, posebice Shakespeareovim. U prvom poglavlju Akademski sistem mode kandidat obrađuje proces imenovanja i samoimenovanja novih teorijskih smjerova, odnosno analizira situaciju u kojoj su termini «novi historizam» i «kulturni materijalizam» kao prepoznati i definirani oblici kritičke prakse započeli cirkulirati književnoteorijskim tržištem. Upućuje na američku (Greenblatt, Montrose i dr.) i britansku varijantu (Dollimore, Sinfield i dr.), na frekventan kritički prigovor njihovu «eklekticizmu», na veze s marksističkom tradicijom od Gramscija do Williamsa, kao i na logiku razvitka književnoteorijskoga tržišta koje, posebice u Americi, nakon recepcije dekonstrukcije, kontinuirano i često nekritički proizvodi novu teorijsku robu koja svoje mjesto ne nalazi samo u akademskoj i intelektualnoj zajednici, nego i u lokalnim medijima, nacionalnim novinama i magazinima poput Wall Street Journalua ili Newsweeka. Posebnu pozornost Šporer posvećuje opisu metodoloških postupaka, odnosno konstrukciji minimalnog metodološkog konsenzusa koji bi omogućio definiranje novog historizma i kulturalnog materijalizma kao koherentnih paradigmi i primjećuje sustavni nedostatak kriterija u prepoznavanju i svrstavanju diskurza koji se zanimaju raznorodnim predmetima od Shakespearaea i renesanse do Ronalda Regana. Tako ga metodološki manjak vodi do analize takozvanog problemskog zaokreta prema povijesti u strukturi književnoteorijskoga znanja, do problema politizacije književnokritičke djelatnosti, utjecaja dekonstrukcije, sistemskoga «otpora teoriji» i epistemološke «cijepne podloge» na koju se primaju novi historizam i kulturalni materijalizam. Drugo poglavlje Tekst i povijest obrađuje ideju retrofleksije, novohistoričke/kulturalnoimaterijalističke «tehnike čitanja», kao i raznorodne ideje koje se uglavnom okupljaju oko ishodišnoga okvira o «tekstualizaciji povijesti» i «povijesnosti teksta» ili pak odnos teksta i konteksta u različitim režimima moći i istine, u pokušaju da se pokaže kako književni tekstovi nisu samo društveno proizvedeni nego i «društveno proizvodni». Šporer podrobno prikazuje rasprave o elizabetinskoj drami i kazalištu, koji su svojevrsno rodno mjesto ključnih ideja i privilegirana analitička građa, te niz teorijskih intervencija, od dekonstrukcije do Althussera, koje su pripremile teren za interpretaciju u okviru «kulturalnog pantekstualizma», odnosno «poetike kulture». Posebno naglašava politiku parcijalnih reduktivnih čitanja književne teorije koja se u nedostatku sustavnijeg epistemološkog projekta poigrava povijesnim kuriozitetima i spaja raznorodne prakse. Iako po namjeri i ideji «poetike kulture» nalikuju strukturalistima i semiotičarima, novi su historisti zbog nepostojanja konzistentnog programa daleko od sistematičnosti uvida strujanja koja su proizvela «obrat k jeziku». Treće poglavlje Moć i subverzija posvećeno je Foucaultovu utjecaju, odnosno shvaćanju moći što ga Greenblatt i ostali preuzimaju od toga francuskog teoretičara, prerađuje i koriste. Njihovo čitanje Foucaulta urodilo je polemikom (tzv. «subversion – containment debate»), u kojoj izbijaju ključne odrednice novog historizma i kulturalnog materijalizma, njihova međusobnog odnosa, ali i odnosa prema književnosti i kulturi, posebice kad je riječ o ideološkoj i političkoj funkciji književnih tekstova u kontekstu razmatranja odnosa književnosti i vlasti u engleskoj renesansi. Da bi objasnio uloge i pozicije u toj debati i opisao Foucaultov ulog, Šporer pažljivo iščitava njegov opus i sustavno interpretira njegovu ideju o odnosa znanja i moći. Zatim upućuje na recepciju i upotrebu Foucaulta u Greenblatovu ogledu «Invisible Bullets» (prva je verzija objavljena 1981.), vjerojatno najčuvenijem i najkontroverznijem novohistorističkom tekstu u kojemu autor propituje istodobno generiranje subverzivnih uvida u ortodoksnim tekstovima, njihovu integraciju i nadziranje u režimu moći, kao i na teorijske intervencije koje su zatim uslijedile u raspravi o pojmovima «subverzije» i «integracije» (Montrose, Porter, Fox-Genovese, Lentricchia, Graff, Sinfield, Dollimore itd.), odnosno «integracijske hipoteze». Budući da je pojam «subverzije» olako iskorišten u raspravi kao mjesto razlikovanja novog historizma (subverzija integrirana u sistem) i kulturalnog materijalizma (subverzija kao otpor sistemu), Šporer pomno interpretira priloge u diskusiji, upućuje na razlike i sličnosti te zaključuje kako razlika nije toliko u opredjeljivanju za ili protiv subverzije, odnosno u zagovaranju ili opovrgavanju dominantne ideologije, koliko u interpretacijskom ulogu koji uočava kontradikcije i napetosti u dominannom diskurzu i vladajućoj ideologiji, i omogućuje preispisivanje književnih tekstova kao subverzivnih, unatoč mogućim prisvajanjima. Magistarski rad Davida Šporera o novom historizmu i kulturalnom materijalizmu vrijedan je doprinos kritičkom promišljanju suvremene književne teorije, posebice njezina mjesta, veza i utjecaja u diskurzu suvremene humanistike, i to od teorije historiografskoga diskurza preko teorije kulture do poststrukturalističke filozofije. Problemski dobro postavljen i analitički sustavno izveden, Šporerov magistarski rad nudi kvalificirani uvid u područje utjecajnoga književnoteorijskog i književnohistoriografskog znanja koje je, sa stajališta njegove recepcije i utjecaja, uglavnom ostalo izvan interesa domaće struke. Određene teze i naglaske u interpretaciji raspravit ćemo prilikom obrane rada, pa stoga predlažemo Vijeću da prihvati naš pozitivan izvještaj i uputi kandidata Davida Šporera na daljnji postupak u stjecanju stupnja magistra znanosti. dr. sc. Boris Senker, red. prof. dr.sc. Dean Duda, doc. dr. sc. Lada Čale Feldman, viša zn. sur. (IEF u Zagrebu) Vijeće poslijediplomskih studija Filozofski fakultet Ivana Lučića 3 10000 Zagreb Svojom nas je odlukom (Klasa: 643-02/03-03/1, Ur. broj: 3804-560/2341-03-1) od 17. ožujka 2003. Fakultetsko vijeće imenovalo u stručno povjerenstvo koje će utvrditi "je li Izet Beširović ispunio sve uvjete predviđene programom Poslijediplomskoga doktorskog studija lingvistike i može li se odobriti tema pod naslovom Orijentalizmi u književnom djelu Skendera Kulenovića (mentor: dr. sc. Josip Silić, red. sveuč. prof.)". Proučivši priloženu dokumentaciju, podnosimo vam ovaj IZVJEŠTAJ I. U uvodu odgovaramo na prijedlog Fakultetskoga vijeća da "razmotrimo predloženi naslov teme, tj. termin 'orijentalizmi'". U razgovoru smo s predloženikom (Izetom Beširovićem) došli do zaključka da se termin "orijentalizam" zamijeni terminom "turcizam". U skladu s time tema bi doktorskoga rada glasila "Turcizmi u književnom djelu Skendera Kulenovića". II. Predloženik je Izet Beširović položio sve ispite predviđene programom Poslijediplomskoga znanstvenog studija lingvistike s prosječnom ocjenom 4,1. Obranio je kvalifikacijski rad "Funkcionalnost orijentalizama u poeziji Skendera Kulenovića" i time stekao uvjete za upis na doktorski studij. U tisku mu se nalaze dvije rasprave: "Orijentalizmi u bosanskome jeziku" i "Funkcionalnost orijentalizama u poeziju Skendera Kulenovića". (Rasprave će biti tiskane u sarajevskome časopisu "Izraz".) Tuzlanska je izdavačka kuća "Bosanska riječ" pristala da mu tiska cjelovit kvalifikacijski rad ("Funkcionalnost u poeziji Skendera Kulenovića"). Sarajevski ga je Institut za jezik izabrao za jednoga od suradnika na projektu "Govor Maglaja i Tešnja i okolice". Suradnja je već u tijeku. Sa svojim se mentorom (dr. sc. Josipom Silićem) dogovorio da mu tema doktorske disertacije bude "Turcizmi u književnom djelu Skendera Kulenovića". - Iz izloženoga se vidi da je stekao sve uvjete da može pristupiti njezinoj izradi. III. Doktorska će se disertacija "Turcizmi u književnom djelu Skendera Kulenovića" pozabaviti turcizmima kao jednom od bitnih sastavnica bosanskoga standardnog jezika, bez koje bosanski standardni jezik ne bi bio ono što jest - samostalan u okviru drugih standardnih jezika novoštokavske provenijencije. Cilj je disertacije da se na korpusu književnoumjetničkoga stila razdoblja Skendera Kulenovića pokaže: prisutnost leksika turskoga podrijetla u bosanskome jeziku i čime je ta prisutnost uvjetovana; proces posudbe i prilagodbe na svim razinama jezika: fonološkoj, morfološkoj, sintaktičkoj i leksikološkoj; kako su i koliko prihvaćeni u bosanskome jeziku i koje je njihovo mjesto u govornoj kulturi. Usprkos brojnim radovima o turcizmima koji su se pozabavili njihovim prikupljanjem i klasificiranjem ostalo je još dosta pitanja koja treba razriješiti. To su, prije svega, pitanja integriranja i pravopisna pravila bosanskoga standardnog jezika te u vezi s time odnos "stare" i "nove" pravopisne norme prema njima. U tome području ima neujednačenih rješenja, kolebljivosti, a ponegdje i ekstremnih stavova. U prvome će dijelu biti prikazane opće značajke turcizama i teorijske postavke jezičnoga posuđivanja. Bit će objašnjena interferencija arapskoga, perzijskoga i turskoga u bosanskome jeziku. Posebna će pozornost biti posvećena putu posuđenica iz arapskoga i perzijskoga jezika u bosanski jezik te turskomu kao posredniku na tome putu. U drugome dijelu bit će dana lingvistička obrada turcizama na razinu fonologijje, morfologije, sintakse i leksikologije. Pritom će se pokazati kolik je stupanj prilagođenosti turcizama u bosanskome jeziku. U trećemu će se dijelu pokazati kako je uporaba turcizama u bosanskome jeziku i u idiomima narodnih govora zastupljena. Upravo će na uporabnoj vrijednosti i klasifikaciji turcizama biti predstavljen specifičan odnos bosanskoga jezika kao sustava i kao standarda. U četvrtome dijelu bit će govora o funkcionalnosti turcizama u književnome djelu Skendera Kulenovića, o tome kako ih je doživljavao, kakvo im je mjesto dao u svojemu izrazu, kako je njima postizao emocionalno-ekspresivne nijanse svojega teksta te o tome kako je njima progovorio o načinu života, kulturi, psihologiji i filozofiji svojega naroda. Kontrastivnim će se i statističkim metodama razmotriti pitanja jezika u kontaktu na odabranu književnoumjetničkome funkcionalnom stilu te odnos lingvističkih čimbenika pri jezičnome posuđivanju. Analizi će biti podvrgnuto cjelokupno pjesničko stvaralaštvo Skendera Kulenovića, eseji "Iz smaragda Une", komedije "Djelidba", "Večera" i "A šta sad", zbirke pripovjedaka "Gromovo đule" i "Divanhana" te roman "Ponornica". U Zagrebu, 22. travnja 2003. Stručno povjerenstvo: dr. sc. Ivo Pranjković, predsjednik dr. sc. Josip Silić, član dr. sc. Vesna-Muhvić Dimanovski, član Izet Beširović Dubrave 211 75000 Tuzla Bosna i Hercegovina Znanstveno područje: humanističke znanosti Znanstveno polje: jezikoslovlje Sinopsis doktorskoga rada
Orijentalizmi zauzimaju posebno mjesto u bosanskome standardnom jeziku. Oni su u nj ulazili stoljećima, i to različitim intenzitetom. Danas su oni posebna odlika bosanskoga standardnog jezika, njegov nezamjenjiv leksički fond. Bez njih bosanski standardni jezik ne bi bio ono što on jest - samostalan u okviru drugih standardnih jezika novoštokavske provenijencije. Cilj je doktorskoga rada "Orijentalizmi u književnom djelu Skendera Kulenovića" na odabranu korpusu književnoumjetničkoga stila razdoblja Skendera Kulenovića pokazati: prisutnost leksika orijentalnoga podrijetla u bosanskome jeziku i čime je ta prisutnost uvjetovana; proces posuđivanja i prilagodbe orijentalizama na svim jezičnim razinama bosanskoga jezika: fonološkoj, morfološkoj, sintaktičkoj i leksičkoj; kako su i koliko prihvaćeni u bosanskome jeziku i koje je njihovo mjesto u govornoj kulturi; njihovu brojnost i klasifikaciju; njihovu ulogu u književnome djelu Skendera Kulenovića. Rad će imati tri dijela. U prvome će dijelu biti prikazane opće karakteristike orijentalnih jezika i teorijske postavke jezičnoga posuđivanja. Bit će objašnjena interferencija arapskoga, perzijskoga i turskoga u bosanskome jeziku. Iako su po svojemu podrijetlu i po svojemu unutarnjem ustrojstvu potpuno različiti, duboko su upućeni jedni na druge. Posebna će pozornost biti posvećena putovanju posuđenica iz arapskoga i perzijskoga jezika u bosanski te osmanskomu turskom kao posredniku na tome putovanju. Arapski je naime jezik mnogo bliži hebrejskomu nego turskomu ili perzijskomu, koji pripadaju uraloaltajskoj (turkijskoj), odnosno indoeuropskoj skupini jezika. Osmanski je turski doživio dvije reforme alfabeta: na specifičan je način prilagođen i arapskomu i latinskomu pismu. Još je specifičniju prilagodbu doživio perzijski prema arapskome jeziku. To je razlog zašto su arapski leksik u perzijskoj verziji arapskoga alfabeta i farsizmi u prilagođenome arapskom alfabetu stvorili niz problema pri uzajamnoj interferenciji. U drugome dijelu bit će dana lingvistička obrada orijentalizama na razini fonologije, morfologije, sintakse i leksika. Tada će se vidjeti kolik je stupanj prilagođenosti orijentalizama u bosanskome jeziku. U klasifikaciji orijentalizama otkrit će se raslojenost jezika u istoga autora u zavisnosti od teme, vremena, lika i autorskoga teksta. Vidjet će se da je njihova uporaba u bosanskome standardnom jeziku i, posebno, u idiomima narodnih govora vrlo zastupljena. Upravo će na uporabnoj vrijednosti i klasifikaciji orijentalizama biti predstavljen specifičan odnos bosanskoga jezika kao sustava i kao standarda. U trećemu dijelu bit će riječi o funkcionalnosti orijentalizama u književnome opusu Skerndera Kulenovića. Stilska će analiza otkriti da je Skender Kulenović izvanredno dobro osjećao njihovu vrijednost. On im je znao naći pravo mjesto u svome izrazu. Njima je on postizao emocionalno-ekspresivne nijanse svoga teksta i progovorio o načinu života, o kulturi, o psihologiji i o filozofiji svoga naroda. U tako će se strukturiranu radu kontrastivnim i statističkim metodama promotriti pitanja jezika u kontaktu na odabranu književnoumjetničkome funkcionalnom stilu, odnos lingvističkih i sociolingvističkih čimbenika pri jezičnome posuđivanju i funkcionalnost orijentalizama u bosanskome standardnom jeziku. Analizi će biti podvrgnuto cjelokupno pjesničko stvaralaštvo Skendera Kulenovića, eseji "Iz smaragda Une", komedije "Djelidba", "Večera", "A šta sad?", zbirke pripovjedaka "Gromovo đule" i "Divanhana" te roman "Ponornica".
Mentor: Voditeljica Poslijediplomskoga Kandidat: znanstvenog studija lingvistike dr. sc. Josip Silić dr. sc. Vesna Muhvić-Dimanovski Izet Beširović Fakultetsko vijeće Ivan Alduk Filozofskog fakulteta A. Starčevića 146 Sveučilišta u Zagrebu 21 210 Solin Ivana Lučića 3 10 000 Zagreb Sinopsis magistarskog rada |