Ana səhifə

Analiza poslovnika narodne skupštine republike srbije koen muylle stručnjak parlamentarne skupštine saveta evrope


Yüklə 244 Kb.
səhifə2/4
tarix18.07.2016
ölçüsü244 Kb.
1   2   3   4

Problem sličan onome na koji se nailazi u vezi sa predlozima za izglasavanje nepoverenja javlja se i u vezi sa mogućnošću podnošenja interpelacija o radu Vlade. Prema članu 209, stav 1 Poslovnika, 20 ili više poslanika može podneti „interpelaciju zahtevajući raspravu o odredjenom pitanju vezanom za rad Vlade ili pojedinačnih ministara“. Ponovo se mora podvući da uslov da najmanje 20 poslanika mora da podrži takav zahtev zvuči razumno, pošto omogućuje opoziciji da podnese interpelaciju, dok istovremeno sprečava njeno olako podnošenje. Mada član 214 izgleda sugeriše da interpelacija mora da se uvrsti u dnevni red u odredjenom vremenskom roku, u praksi to nije slučaj. Očigledno se pravila tumače na takav način da Skupština prvo mora da se saglasi da uvrsti interpelaciju u dnevni red. Većina stoga može da spreči raspravu o predlogu da se izglasa nepoverenje jednostavno tako što će odbaciti dodavanje predloga na dnevni red. I ova praksa je u suprotnosti sa principom učešća.

  • Pored toga, član 209, stav 2 predvidja da najviše pet interpelacija može biti podneto na jednoj sednici Narodne skupštine, t.j. u toku perioda od 90 dana počevši od prvog radnog dana u martu ili oktobru. Čini se da je ovo nepotrebno ograničenje. Pre svega, izgleda da je na taj način nemoguće imati interpelaciju na vanrednom zasedanju. Drugo i još važnije, ako je jedna grupa od dvadeset poslanika iskoristila mogućnost da podnese pet interpelacija, ostali više ne bi mogli da podnose dalje interpelacije. Neki poslanici bi tako bili kažnjeni zbog ponašanja drugih. Konačno, ako Vlada ili neki ministar učine nešto što izazove zabrinutost poslanika, u nekim slučajevima bi bilo nemoguće da oni zatraže raspravu i na taj način pozovu Vladu na odgovornost.

  • Pada u oči koliko dugo vremena može biti potrebno da se neka interpelacija uključi u dnevni red Skupštine. Kako Vlada ima do 30 dana da razmotri interpelaciju i da odgovori na nju (član 213 Poslovnika), i kako može biti potrebno da prodje 15 dana pošto je Vlada dala svoj odgovor pre nego što interpelacija bude stavljena na dnevni red, može proći 45 dana izmedju trenutka kada se interpelacija podnese i trenutka kada se o njoj raspravlja. Ovo je izuzetno dug i potpuno neodgovarajući vremenski period za postupanje sa zahtevima za interpelacijama koje se tiču hitnih pitanja.




    1. Princip transparentnosti




    1. Javni karakter sednica odbora i plenarnih sednica




    1. Član 173 Poslovnika predvidja princip transparentnosti, pošto garantuje javni karakter kako plenarnih sednica tako i sednica odbora. Predvidjena mogućnost da Narodna skupština odluči da odruži zatvorenu sednicu je razumna, naročito uzimajući u obzir da je ograničena na „slučajeve odredjene zakonom“. Takvoj odluci treba stoga pribegavati u izuzetnim slučajevima. Medjutim, korišćenje množine („sednice“) u drugom stavu člana 173 izgleda da sugeriše da bi Narodna skupština mogla odlučiti u nekoj prilici da će se nekoliko njenih sednica održati iza zatvorenih vrata ili da bi mogla odlučiti jednom zauvek da će se sve sednice na odredjene teme održavati iza zatvorenih vrata. Izgleda da je bolje da se takve odluke donose ad hoc, jer to obavezuje one koji predlažu sastanak in camera (a to mogu biti Vlada, jedan od odbora i najmanje 20 poslanika) da objasne zašto je takva odluka neophodna.

    2. Mada član 173, stav 2 Poslovnika predvidja mogućnost da se neki odbor sastane in camera, što pod odredjenim uslovima zaista može biti preporučljivo (npr. kada prema članu 73 „administrativni odbor“ treba da rešava pitanja vezana za parlamentarni imunitet nekog poslanika58), nejasno je ko može da predloži da se neki odbor sastane iza zatvorenih vrata. Član 173, stav 2, predvidja da Vlada, neki od odbora ili najmanje 20 poslanika mogu zatražiti zatvorenu sednicu. Nije teško shvatiti kako ovo funkcioniše ako Vlada zatraži da se neki odbor sastane iza zatvorenih vrata. Medjutim, teško je zamisliti da neki odbor predlaže sam sebi da se sastane in camera. Što se tiče zahteva o najmanje 20 poslanika, treba istaći da neki odbori imaju manje od 20 članova i da čak i najveći odbori retko imaju toliko poslanika. Ovo pitanje bi stoga trebalo pojasniti. Jedan član odbora ili ograničeni broj njih može da zatraži ovakvu odluku; onda odbor treba da odluči.




    1. Javni karakter glasanja




    1. Kao što je pomenuto u prethodnom tekstu, princip transparentnosti zahteva da postupak glasanja bude javan. Potpuno poštujući ovaj princip, član 117 Poslovnika srpske Narodne skupštine predvidja da „Narodna skupština odlučuje javnim glasanjem bilo upotrebom elektronskog sistema za glasanje, dizanjem ruke ili prozivkom“. Pored toga, prema članu 119 Poslovnika, kada se koristi elektronski sistem za glasanje, štampana verzija rezultata svakog glasanja biće dostavljena, izmedju ostalog, Službi za informisanje Narodne skupštine, kako bi bila prosledjena sredstvima javnog informisanja. Medjutim, postavlja se pitanje zašto ne postoji slična odredba kada Skupština glasa prozivkom. U tom slučaju, sekretar Narodne skupštine beleži glasove (ili odsustvo) svakog poslanika (stav 124, stav 3 Poslovnika). Stoga bi trebalo da bude prilično lako dostaviti sredstvima javnog informisanja primerak ove informacije.

    2. Takodje ističemo da je javno glasanje prilično uobičajeno kada parlamentarna skupština treba da imenuje nekog za neku javnu funkciju, uključujući i skupštinske funcionere59. Iz ovog ugla gledano, postoji nekoliko neobičnih članova Poslovnika Narodne skupštine Srbije, koji predvidjaju da Skupština prvo treba da odluči koji će postupak glasanja primeniti (javno ili tajno glasanje). Član 11, na primer, predvidja da „pre pristupanja izboru predsednika Narodne skupštine, Narodna skupština odlučuje da li će glasati tajno ili javno“. Isto važi i za izbor potpredsednika (član 18). Što se tiče izbora predsednika Vlade i njenih ministara, član 192 Poslovnika predvidja da se oni u principu biraju tajnim glasanjem, osim ako Skupština ne odluči drugačije. Takva procedura je prilično neuobičajena i može izazvati sumnje oko toga zašto Skupština u odredjenoj prilici odlučuje da održi tajno glasanje60, a u drugoj ne. Stoga je izgleda preporučljivo jednom zauvek se opredeliti za odredjenu proceduru.

    3. Prema članu 202 Poslovnika, ako odgovor na parlamentarno pitanje sadrži državne ili vojne tajne, ministar ili Vlada mogu predložiti da se odgovor da in camera. Takav izuzetak od principa transparentnosti je utemeljen. Medjutim, član 202 samo pominje mogućnost da se predloži sastanak in camera.Ne pominje se ko odlučuje o tome.




    1. Princip delotvornosti




    1. Organizacija skupštinskih rasprava




    1. Način na koji su skupštinske rasprave organizovane izgleda stvara dva problema kada je reč o delotvornosti: (1) pravila predvidjaju vrlo stroga vremenska ograničenja za raspravu i (2) rasprava o članovima i amandmanima je odvojena od opšte rasprave o predlogu zakona.

    2. Član 94, stav 1 Poslovnika predvidja da „ukupno trajanje rasprave u načelu za poslaničke grupe iznosi pet časova“. Ovih pet časova se deli izmedju poslaničkih grupa (u ovom trenutku ih ima sedam), u zavisnosti od broja mandata koje imaju (član 94, stav 2 Poslovnika). Pošto se na tih pet časova mora dodati vreme za šefove poslaničkih grupa i poslanike koji nisu članovi poslaničkih grupa, vreme za raspravu o nekom predlogu zakona može biti veoma ograničeno, posebno ako se održava zajednička rasprava o nekoliko predloga zakona istovremeno61. Sasvim je razumljivo da rasprava ne može večno da traje. Ipak, vreme predvidjeno za raspravu mora biti razumno, pri čemu mora da se uzme u obzir važnost rasprave o kojoj je reč. U većini slučajeva, poslovnik predvidja mehanizam za okončanje rasprave koja se suviše odužila. U nekim slučajevima vlada takvu raspravu može okončati bilo tako što će odrediti vreme do koga rasprava mora da se okonča62 ili tako što će zatražiti od Skupštine da glasa o poverenju63. U nekim drugim zemljama, prilikom rasprave o predlogu dnevnog reda, sekretarijat se dogovara o vremenu potrebnom za raspravu. Takvo dogovoreno rešenje koje ne podrazumeva neophodno da će rasprava trajati duže, je izgleda bolje od krutog roka koji je trenutno predvidjen Poslovnikom Narodne skupštine, zbog toga što omogućava Skupštini da posveti više vremena važnijim predlozima zakona.

    3. Rasprava o predlogu zakona je podeljena na dva dela. Prvo Skupština održava opštu raspravu („raspravu u načelu“). Posle toga se raspravlja u pojedinostima, t.j. o članovima predloga zakona i amandmanima na taj predlog. Medjutim, ova dva dela rasprave se ne odvijaju jedan za drugim. Naprotiv, Skupština prvo održava opšte rasprave o svim predlozima zakona koje razmatra u dato vreme, a onda prelazi na raspravu u pojedinostima. Član 140, stav 3 Poslovnika predvidja da „po završenom načelnom pretresu, Narodna skupština prelazi na načelni pretres o predlogu zakona, odnosno jedinstveni pretres o predlogu drugog akta, iz ostalih tačaka dnevnog reda, a zatim prelazi na pretres u pojedinostima“. Ovo izgleda nije efikasan način rada. Često se dogadja da se glasanje grupiše u parlamentarnoj skupštini, naročito zato što zahteva kvorum. Medjutim, vrlo je redak slučaj da se rasprava o predlogu zakona deli na dva dela koja se održavaju u različito vreme. Takodje, u praksi ovo izgleda izaziva ozbiljne probleme, pošto pretres u pojedinostima nekada traje nekoliko dana ili čak nedelja posle opšte rasprave o predlogu zakona. Ovo ne omogućava dobar rad Skupštine i čini njene rasprave manje dostupnim.




    1. Poslaničke grupe




    1. Član 23 Poslovnika omogućava poslanicima iz onih političkih stranaka, političkih organizacija ili grupa gradjana koje ne mogu oformiti poslaničku grupu, t.j. stranaka, organizacija ili grupa koje imaju manje od pet predstavnika, da izmedju sebe osnuju poslaničku grupu, takozvanu tehničku grupu. U državama članicama Saveta Evrope ovakve tehničke grupe nisu uobičajene. Naprotiv, nekoliko država članica se protivi osnivanju tehničkih grupa i zahteva minimum zajedničkog sporazuma da bi se osnovala jedna poslanička grupa64. Uprkos tome, činjenicu da poslovnik predvidja mogućnost osnivanja takvih tehničkih poslaničkih grupa treba pozdraviti: jasno je da mogućnost da poslanici osnuju takvu grupu povećava efikasnost njihovog mandata. Poslaničke grupe često igraju izuzetno važnu ulogu u radu parlamenta. Ovo važi i za Skupštinu Republike Srbije. Raspodela mesta u odborima je izgleda zasnovana na proporcionalnoj zastupljenosti poslaničkih grupa na plenumu. Pravo da se učestvuje u raspravi ili da se postavljaju pitanja može nekada biti ograničeno na poslaničke grupe. Činjenica da su pojedinačni poslanici u mogućnosti da udruže snage da osnuju tehničku grupu omogućava većem broju poslanika da koristi ova prava i vrši svoj mandat u potpunosti.

    2. Medjutim, treba konstatovati da samo poslanici iz političkih stranaka, političkih organizacija ili grupa gradjana koje ne mogu osnovati sopstvenu poslaničku grupu, t.j. članovi političke stranke ili organizacije ili grupe gradjana koja ima manje od pet predstavnika, imaju pravo da obrazuju tehničku grupu.

    3. Ostaje nejasno da li poslanik koji pripada nekoj političkoj stranci, organizaciji ili grupi koja ima više od pet predstavnika ima pravo da se pridruži tehničkoj grupi, ili da li poslanik koji pripada nekoj političkoj stranci, organizaciji ili grupi sa manje od pet poslanika ima pravo da se pridruži poslaničkoj grupi stranke sa više od pet poslanika. Član 23, stavovi 2 i 3 izgleda nagoveštava da ovo nije moguće65. Član 38 Poslovnika pominje, medjutim, mogućnost izmene sastava grupe i mogućnost pristupa novih članova nekoj grupi. Ali ove dve mogućnosti mogu biti ograničene na slučajeve kada novoizabrani poslanik zauzima svoje mesto u Skupštini.

    4. U svakom slučaju, u meri u kojoj bi poslovnik zabranio poslaniku koji pripada nekoj političkoj stranci, organizaciji ili grupi koja ima više od pet poslanika da pristupi tehničkoj grupi ili grupi neke druge stranke sa više od pet poslanika, takva zabrana je prihvatljiva jer obeshrabruje poslanike da prelaze u druge stranke.




    1. Poslanici koji ne pripadaju poslaničkoj grupi




    1. Mada Poslovnik omogućava osnivanje poslaničkih grupa, na osnovu toga što dopušta mogućnost osnivanja tehničkih grupa ipak se može dogoditi da neki poslanik odluči da ne pristupi bilo kojoj poslaničkoj grupi i da bude nezavisni poslanik. Princip delotvornosti zahteva da takvi poslanici takodje budu u mogućnosti da vrše svoj parlamentarni mandat na efikasan način. Iz ovog ugla gledano, dobro je što poslanik koji nije član nekog odbora, može prisustvovati njegovoj sednici i učestvovati u njoj, bez prava glasa (član 78, stav 1 Poslovnika). Kako su mesta u odborima podeljena izmedju poslaničkih grupa u zavisnosti od njihovog broja poslanika (član 24, stav 1 Poslovnika), nezavisni poslanik ne može postati član odbora. Član 78 im ipak omogućava da prisustvuju sednicama odbora. Medjutim, postavlja se pitanje da li je ovo slučaj i kada, prema članu 173 Poslovnika, odbor odluči da se sastane iza zatvorenih vrata? Da li poslanik koji nije član odbora o kome je reč treba da prisustvuje sednicama odbora in camera?

    2. Član 93, stav 3 Poslovnika, nasuprot tome, nije u saglasnosti sa principom delotvornosti. Prema ovoj odredbi, poslanici koji nisu članovi poslaničkih grupa moraju da se dogovore o tome koja će tri člana učestvovti u raspravi. Ako ne postignu dogovor, dobiće reč prva tri člana koja se prijave za odredjenu raspravu. Medjutim, poslanici koji ne pripadaju nekoj poslaničkoj grupi ne moraju neophodno da se slažu jedan sa drugim u pogledu 1) stavova koje treba zauzeti u raspravi i 2) u pogledu toga ko treba da se obrati Skupštini. Kako ne pripadaju istoj poslaničkoj grupi, čak je vrlo verovatno da se neće slagati oko ovih pitanja. U takvim okolnostima, neprihvatljivo je to što nisu svi poslanici koji ne pripadaju nekoj poslaničkoj grupi u mogućnosti da učestvuju u raspravi ili bar da se prijave za raspravu. Pored toga, pošto samo tri poslanika koja ne pripadaju poslaničkoj grupi imaju pravo da govore pet minuta svaki, to znači da ova kategorija poslanika ima samo 15 minuta, dok poslaničke grupe imaju pet sati (član 94, stav 1 Poslovnika). Razlika u tretmanu je nesrazmerna.

    3. Slična kritika se može uputiti članu 141, stav 2 Poslovnika. Prema ovoj odredbi, poslanici koji nisu članovi neke poslaničke grupe moraju medjusobno odlučiti ko će se obratiti Skupštini povodom nekog amandmana. Prilično je uobičajena praksa ograničiti broj govornika povodom nekog amandmana. Opšte uzev, jedan poslanik može govoriti u prilog a drugi protiv amandmana. Medjutim, nesrazmerna je razlika u tretmanu izmedju poslaničkih grupa, od kojih svaka može govoriti 15 minuta o jednom amandmanu (član 141, stav 1), i poslanika koji nisu članovi neke poslaničke grupe i koji moraju da podele tri minuta izmedju sebe.




    1. Mogućnost nametanja novčane kazne




    1. Članovi 109 i 110 Poslovnika predvidjaju mogućnost novčane kazne za poslanika koji je ukoren. Ovo je prilično neuobičajeno u parlamentarnoj proceduri. Ovde se javljaju dva razloga za zabrinutost. Prvo, ako se ova novčana kazna smatra kažnjavanjem u smislu člana 6 Evropske konvencije o ljudskim pravima66, postavlja se pitanje da li su zahtevi te odredbe (npr. nepristrastan i nezavisan sudija) zadovoljeni. Ovo verovatno nije slučaj, pošto novčanu kaznu odredjuje Administrativni odbor, t.j. političko telo (član 110, stav 1). Drugo, iznos novčane kazne ne treba da spreči poslanika da efikasno vrši svoju dužnost. U ovom smislu, moguće je pozvati se na nedavnu presudu Prvostepenog suda Evropske zajednice vezanu za člana parlamenta koji je optužen za zloupotrebu skupštinskih naknada za troškove67. Sekretarijat Evropskog parlamenta je naložio tom članu Parlamenta da vrati zloupotrebljena sredstva i privremeno je obustavio sva dalja plaćanja dok se ova odluka ne ispoštuje. Prvostepeni sud je doneo odluku da je sekretarijat postupio nesrazmerno, jer bi na taj način tom članu Parlamenta bilo vrlo otežano da efikasno vrši svoj parlamentarni mandat. Iz ovog ugla gledano, dobro je da poslednji stav člana 109 Poslovnika Narodne skupštine predvidja da ako je neki poslanik novčano kažnjen nekoliko puta u toku jednog zasedanja, različite kazne se ne sabiraju, već se primenjuje samo najviša novčana kazna. Medjutim, član 110 Poslovnika predvidja mogućnost da se oduzme novčana kazna od plate poslanika. Mada poslednji stav ovog člana predvidja da poslanik koji je novčano kažnjen ima pravo na naknadu za korišćenje automobila, ishranu i hotelski smeštaj, imajući u vidu te okolnosti, poslaniku ipak može postati praktično nemoguće da efikasno vrši svoj mandat. On će prvo morati da izmiri te izdatke, a onda može da zatraži nadoknadu. Ovo može da stvori teškoće onim poslanicima koji nisu imućni.




    1. Korišćenje jezika




    1. Činjenica da poslanik čiji maternji jezik nije zvanični jezik Republike Srbije68 ima pravo da govori na svom maternjem jeziku i da podnosi pismene predloge na tom jeziku69 takodje omogućava tim poslanicima da vrše svoj mandat na efikasan način. To što oni moraju da obaveste sekretara Skupštine ako žele da koriste to pravo, kako bi mogao da se obezbedi prevod – zvuči razumno70, pod uslovom da se oni ni na koji način ne obeshrabruju da koriste sopstveni jezik. Ako poslanik čiji maternji jezik nije zvanični jezik Republike Srbije želi sistematski da govori svoj maternji jezik, treba obezbediti stalne prevodilačke usluge. Takodje, princip jednakosti izmedju poslanika bi trebalo da podrazumeva postojanje i prevodilačke usluge u suprotnom smeru (t.j. sa zvaničnog jezika Republike Srbije na maternji jezik onih poslanika koji ne govore taj jezik).




    1. Princip nezavisnosti




    1. Ustav Republike Srbije garantuje nezavisnost poslanika, pošto član 77, stav 2 predvidja da „poslanik neće biti pozvan na odgovornost u krivičnom postupku, niti pritvoren ili kažnjen radi iznetog mišljenja ili načina na koji je glasao u Narodnoj skupštini“. On takodje garantuje funkcionalnu nezavisnost Skupštine koja, prema članu 82 Ustava reguliše „svoj rad i organizaciju, kao i način sprovodjenja prava i dužnosti poslanika“. Medjutim, ni Ustav ni Poslovnik ne sadrže odredbu vezanu za finansijsku nezavisnost Skupštine, t.j. odredbu koja bi garantovala da Skupština može usvojiti sopstveni budžet. Administrativni odbor može „formulisati predloge za raspodelu sredstava u republičkom budžetu za rad Narodne Skupštine“ ministru finansija (član 73 Poslovnika), ali ovi predlozi nisu obavezujući. Pored toga, izgleda da postoje problemi vezani za spremnost ministra finansija da plati čak i dogovorene izdatke, kao što su skupštinske plate. Ovo ozbiljno ugrožava nezavisnost Skupštine.

    2. U smislu nezavisnosti pojedinačnih poslanika, takodje postoji pitanje sistema prema kome se dodeljuju mesta u Skupštini na parlamentarnim izborima. Elementi tog sistema se mogu pronaći u članovima 7,8 i 73, koji pominju „uverenja o izboru za narodnog poslanika“. Očigledno, čim se mesta u Skupštini dodele različitim političkim strankama, koristeći sistem D’hondt (sistem proporcionalne zastupljenosti), političke stranke mogu imenovati poslanike koji će popuniti ova mesta u Narodnoj skupštini. Kako je Venecijanska komisija s pravom istakla, ovo „omogućava političkim strankama da proizvoljno biraju koji kandidati sa njihove liste postaju članovi parlamenta posle izbora, umesto toga da odrede redosled kandidata unapred“ i „ograničava transparentnost sistema i daje političkim strankama nesrazmerno jak položaj u odnosu na kandidate“71. Pošto uzrok ovog problema u velikoj meri leži u izbornim zakonima i pošto je Poslovnik samo odraz tih zakona, neću se na tome dalje zadržavati.




    1. Princip jednakosti




    1. Poslovnik izgleda pravi razliku izmedju poslanika i poslanika „stalno zaposlenog u Narodnoj skupštini“72. Takva razlika je prihvatljiva samo u meri u kojoj predstavlja konstatovanje činjeničnog stanja - postojanje razlike izmedju poslanika koji – u okviru zakona koji uredjuju pitanja nespojivosti funkcija- imaju druge funkcije osim skupštinskog mandata (npr. lekari, advokati, itd.) i poslanika koji su političari puno radno vreme. Medjutim, obe kategorije bi trebalo da imaju ista prava i obaveze. Razlika izmedju poslanika i profesionalnih poslanika je neprihvatljiva ako to znači da jedna kategorija uživa odredjene privilegije, a druga ne.




    1. Princip proporcionalne zastupljenosti




    1. Član 24, stav 1 Poslovnika predvidja da „poslaničke grupe predlažu članove svakog odbora srazmerno broju narodnih poslanika koje imaju u Narodnoj skupštini“. Ovaj član na taj način garantuje princip proporcionalne zastupljenosti na nivou odbora i stoga ga treba pozdraviti. Prema članu 25, stav 1, o predloženoj listi za izbor članova odbora odlučuje se u celini, javnim glasanjem. Skupština tako može da izglasa poslanike koje su imenovali poslaničke grupe. Mada nije neuobičajeno da plenum potvrdi kandidate poslaničkih grupa za članstvo u odborima, takva procedura ipak treba da bude čisto formalna, i ne treba dati plenumu sistematsko pravo nadzora nad odlukama poslaničkih grupa73.

    2. Član 68 Poslovnika predvidja posebnu proceduru imenovanja članova Odbora za ekonomske reforme. Dvanaest njegovih članova se delegira iz drugih odbora, dok je devet izabrano prema proceduri predvidjenoj članom 24. Medjutim, postavlja se pitanje kako će se garantovati sistem proporcionalne zastupljenosti što se tiče imenovanja dvanaest članova koji dolaze iz drugih odbora74?

    3. Poslovnik ne predvidja garanciju da će skupštinske kancelarije, t.j. predsedništvo i potpredsedništvo, (proporcionalno) deliti različite poslaničke grupe zastupljene u Skupštini niti da opozicija ima pravo na bar jednu takvu kancelariju. Mada takvo pravilo ne treba neophodno da postoji u Poslovniku Skupštine i mada se ono može primenjivati neformalno, kao što je u gornjem tekstu naznačeno, prilikom imenovanja skupštinskih funkcionera, mora se voditi računa o zastupljenosti različitih poslaničkih grupa u Skupštini. Činjenica da je u Narodnoj skupštini Srbije potrebno 30 poslanika da bi se imenovali kandidati za funkciju predsednika ili potpredsednika (član 9, stav 1 i član 16, stav 1) može otežati manjim poslaničkim grupama da uopšte imenuju svog kandidata. U praksi, ipak, ovo izgleda ne stvara probleme, pošto se potpredsednik bira iz redova opozicije.

    4. Ne postoji garancija da će se funkcije predsednika ili zamenika predsednika odbora proporcionalno deliti izmedju različitih poslaničkih grupa, na način koji omogućava i opozicionim poslanicima da dodju na funkciju predsednika odbora. Medjutim, u praksi su predstavnici opozicije dobijali priliku da postanu predsednici odbora, u skladu sa principom proporcionalne zastupljenosti.



  • 1   2   3   4


    Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©atelim.com 2016
    rəhbərliyinə müraciət