Ana səhifə

1. odbrana 3 opatija monglan, francuska, prolećE 1790. 3 Nastojnicina pričA 6


Yüklə 2.74 Mb.
səhifə6/31
tarix27.06.2016
ölçüsü2.74 Mb.
1   2   3   4   5   6   7   8   9   ...   31

6. RAZMENA KRALJICA


"Kraljice se nikada ne pogađaju."

'Alisa u svetu iza ogledala', Luis Kerol

PETROGRAD, RUSIJA, JESEN 1791.

Trojka je jurila preko snežnih polja, a iz nozdrva tri konja kuljala je para. Kada su prošli Rigu, sneg na putevima postao je toliko dubok da su tamnu kočiju zamenili ovim širokim, otvorenim sankama koje su vukla tri konja sa ormama preko sapi; kožni kaiševi bili su ukrašeni srebrnim zvončićima, a na širokim bočnim stranama u obliku lukova bio je ugraviran carski grb čavlima od čistog zlata.

Ovde, na samo petnaest vrsta od Petrograda, drveće je još bilo okićeno žućkastim lišćem, a seljaci su i dalje obrađivali delimično smrznuta polja, mada je sneg već prekrivao slamnate krovove kamenih brvnara.

Nastojnica se zavalila na gomilu krzna i prepustila posmatranju predela kroz koji je prolazila. Po evropskom julijanskom kalendaru već je bio četvrti novembar - tačno je prošla godina i sedam meseci od onog dana - nije se ni usuđivala da misli na njega - kada je odlučila da izvadi Monglansku garnituru iz skrovišta u kome je počivala hiljadu godina.

Ali ovde, u Rusiji, gde se računalo po gregorijanskom kalendaru, bio je tek dvadeset treći oktobar. Rusija je po mnogo čemu bila nazadna zemlja, pomisli nastojnica. Bila je to zemlja koja se ravnala po vlastitom kalendaru i imala vlastitu religiju i kulturu. Već vekovima ovi seljaci koje je viđala duž puta nisu menjali ni način oblačenja ni način življenja. Gruba lica sa crnim ruskim očima koje su se osvrtale za njenom kočijom odavala su neuke ljude koji se i dalje drže primitivnih sujeverja i obreda. Čvornovate šake stezale su iste pijuke i obrađivale isto smrznuto tle koje su poznavali i njihovi preci pre hiljadu godina. Bez obzira na ukaze iz vremena Petra I, i dalje su nosili dugačku kosu i nisu brijali brade, već su ih gurali u ovčje kožuhe kako im ne bi smetale.

Kapije Petrograda bile su širom otvorene prema snežnom prostranstvu. Kočijaš, odeven u belu livreju sa zlatnim rojtama carske straže, uspravi se, raširenih nogu, na platformi na prednjem delu trojke i potera konje bičem. Kada su se našli u gradu, nastojnica je ugledala svetlucavi sneg na kupolama i visokim palatama s druge strane reke Neve. Deca su se klizala po njenoj zaleđenoj površini, a torbari su, čak i po ovom vremenu, izložili svoje raznobojne čizme, okačivši ih o razapete konopce duž luke. Kučići-mešanci, prljavi i svih boja, lavežom su ispraćali njene sanke, a plavokosa dečica musavih lica trčala su pored njih, tražeći novčiće. Kočijaš potera konje dalje.

Kada su prešli preko smrznute reke, nastojnica zavuče šaku u putničku torbu i opipa ukrašenu tkaninu koju je nosila sa sobom. Dohvatila je krunicu i izgovorila kratku Ave Mariju. Osećala je gotovo fizički težinu velike odgovornosti s kojom će morati da se suoči. Moraće sama, bez ičije pomoći, da preda ovu moćnu silu u prave ruke, ruke koje će je štititi od pohlepnih i ambicioznih. Nastojnica je znala da je ta misija baš njoj poverena. Od samog rođenja bila je predodređena za ovaj zadatak. Celog je života čekala na događaje koji će dovesti do toga.

Danas, posle gotovo pedeset godina, nastojnica će ponovo videti svoju prijateljicu iz detinjstva kojoj se poverila pre tako mnogo vremena. Setila se tog dana i devojčice koja je duhom toliko nalikovala Valentini, plavokose i krhke, bolešljivog deteta sapetog remenjem za ispravljanje leđa koje je snagom volje prebrodilo bolest i očajanje i izborilo se za srećno i zdravo detinjstvo, male Sofije Anhalt-Cerbst, prijateljice koju nije zaboravila tokom tolikih godina, o kojoj je s ljubavlju često razmišljala i u pismima joj poveravala tajne gotovo svakog meseca od kada je odrasla. Mada su njihovi životi krenuli različitim putevima, nastojnica se još sećala Sofije kako kao devojčica juri leptirove preko dvorišta roditeljske kuće u Pomeranji, a zlatna joj se kosa presijavala na suncu.

Dok je trojka prelazila preko reke i približavala se Zimskom dvorcu, nastojnica na trenutak zadrhta. Jedan oblak zaklonio je sunce. Pitala se kakva li je sada njena prijateljica i zaštitnica, sada kada više nije mala Sofija iz Pomeranje. Sada kada je poznata u celoj Evropi kao Katarina Velika, carica cele Rusije.

Katarina Velika, ruska carica, sedela je ispred toaletnog stočića i gledala se u ogledalu. Imala je šezdeset dve godine, bila je prilično niska i punačka, sa visokim, pametnim čelom i snažnim vilicama. Njene ledeno-plave oči, iz kojih je inače iskričila živost, ovog jutra su bile mutne i sive, oivičene crvenim kolutovima od suza. Već dve nedelje nije izlazila iz svojih odaja, odbijajući čak da pusti unutra i članove svoje porodice. A s druge strane njenih odaja i ceo dvor je bio u žalosti. Pre dve nedelje, dvanaestog oktobra, iz Jasija je pristigao glasnik odeven u crno sa porukom da je grof Potemkin mrtav.

Potemkin, koji ju je postavio na presto Rusije, koji joj je pružio rojtu sa drške svoga mača da je nosi kada je, na belom konju, povela pobunjenu vojsku da zbaci svoga muža, cara. Potemkin, koji joj je bio ljubavnik, prvi ministar, general njene vojske i poverenik, čovek koga je opisala rečima 'moj jedini muž'. Potemkin, koji je utrostručio njeno carstvo, proširivši ga do Kaspijskog jezera i Crnog mora. Umro je na putu za Nikolajev, poput psa.

Umro je od previše pojedenih fazana i jarebica, od proždiranja masnih šunki i soljene govedine, suviše popijenog kvasa, piva i likera od brusnice. Umro je jer je preterivao u zadovoljavanju jedrih plemkinja koje su se vukle za njim poput mrava, čekajući na mrvice s njegove trpeze. Proćerdao je pedeset miliona rubalja na lepe dvorce, skup nakit i francuski šampanjac. Ali takođe je od Katarine napravio najmoćniju ženu na svetu.

Dvorske dame su obletale oko nje poput nemih leptirova, puderišući joj kosu i provlačeći trake kroz rupice na cipelama. Ona bi stajala, a one su joj prebacivale preko ramena sivu somotsku državničku odoru, otežalu od odlikovanja koja je uvek nosila u sudu: krstovima svete Katarine, svetog Vladimira, svetog Aleksandra Nevskog; trake svetog Andreja i svetog Đorđa spuštale su joj se niz prsa i na njima su se ljuljale teške zlatne medalje. Ispravila je ramena kako bi do izražaja došlo njeno savršeno držanje i izišla iz svojih odaja.

Danas će se, prvi put posle deset dana, pojaviti u dvoru. Dočekao ju je njen lični telohranitelj, pa je zajedno s njim krenula između dva niza vojnika kroz dugačke hodnike Zimskog dvorca, pored prozora kroz koje je pre mnogo godina posmatrala kako njeni brodovi plove niz Nevu prema moru u susret švedskoj floti koja je napala Petrograd. Katarina je sada u prolazu zamišljeno bacala poglede kroz te iste prozore.

U dvoru ju je čekala gomila zmija otrovnica koje su sebe nazivali diplomatama i dvorjanima. Kovali su zavere protiv nje, pripremali njeno svrgavanje. Njen vlastiti sin Pavle planirao je njeno ubistvo. Ali u Petrograd je takođe stigla jedina osoba koja je mogla da je spase, žena koja je u svojim rukama držala moć što ju je Katarina izgubila Potemkinovom smrću. Upravo tog jutra njena najstarija prijateljica iz detinjstva, Helena de Rok, nastojnica Monglana, stigla je u Petrograd.

Umorna posle pojavljivanja u dvoru, Katarina se povukla u svoju privatnu odaju za audijenciju, oslonjena o ruku trenutnog ljubavnika, Platoa Zubova. Nastojnica ju je tamo već čekala u društvu Platoovog brata, Valerijana. Kada je ugledala caricu, smesta je ustala i pošla da je zagrli.

Čila za svoje godine i mršava poput zimske trske, nastojnica zasija od sreće kada ugleda svoju prijateljicu. Kada su se zagrlile, ona baci pogled na Platoa Zubova. Odeven u nebeskoplavi kaput i jahaće pantalone koje su mu prianjale uz nogu, bio je toliko načičkan medaljama da se činilo kako bi svakog časa mogao pasti na nos. Plato je bio mlad, istančanih, dopadljivih crta lica. Malo ko bi pogrešio, određujući njegovu ulogu na dvoru; obrativši se nastojnici, Katarina nije prestajala da mu miluje ruku.

"Helena", uzdahnu ona. "Kako sam samo često čeznula da budeš sa mnom. A sada mi je teško da poverujem kako si konačno ovde. Ali Bog je uslišio molbu moga srca i doveo mi moju prijateljicu iz detinjstva."

Zatim pokaza nastojnici da se smesti u veliku, udobnu naslonjaču, a i ona sama se spusti u obližnju naslonjaču. Plato i Valerian ostaše da stoje svaki iza jedne od žena.

"Ovaj susret moramo proslaviti. Ali, kao što ti je verovatno poznato, u žalosti sam i nisam mogla da ti priredim svečani doček. Predlažem da večeras zajedno večeramo u mojim privatnim odajama. Moći ćemo da se smejemo i uživamo, pretvarajući se da smo ponovo mlade. Valerijane, jesi li otvorio ono vino koje sam ti naložila da prirediš?"

Valerijan klimnu i ode do bifea.

"Draga moja, moraš probati ovo crveno vino. Ono je jedno od blaga moga dvora. Doneo mi ga je iz Bordoa Deni Didro pre mnogo godina. Cenim ga kao da je u pitanju kakav vredan dragi kamen."

Valerian nasu tamno crveno vino u male kristalne čaše. Dve žene otpiše po gutljaj.

"Odlično je", reče nastojnica, osmehnuvši se Katarini. "Ali nikakvo vino ne može se meriti sa eliksirom koji je potekao ovim starim kostima kada sam tebe ponovo ugledala, moja Figice."

Plato i Valerijan razmenjaše poglede, začudivši se tolikoj prisnosti. Carica, rođena Sofija Anhalt-Cerbst, u detinjstvu je imala nadimak "Figica". Zahvaljujući svom povlašćenom položaju, Plato je u krevetu uzimao sebi slobodu da je zove "gospodarice moga srca", ali u javnosti joj se uvek obraćao sa "vaše veličanstvo", kao što su to, uostalom, činila i njena rođena deca. Čudno, ali carica kao da nije primetila drskost ove francuske samostanske nastojnice.

"Moraš mi odmah ispričati zašto si odlučila da tako dugo ostaneš u Francuskoj", reče Katarina. "Ponadala sam se da ćeš odmah doći u Rusiju, čim si zatvorila opatiju. Moj dvor je pun tvojih prognanih sunarodnika, a naročito ih je mnogo pristiglo pošto je vaš kralj uhvaćen u Varenu pri pokušaju da pobegne iz Francuske i pošto ga je njegov vlastiti narod strpao u pritvor. Francuska je hidra sa hiljadu dvesta glava, država u rasulu. Ta nacija obućara izokrenula je sam prirodni poredak stvari!"

Nastojnica iznenadi da ova prosvećena i liberalna vladarka govori na takav način. Mada se nije moglo poreći da je Francuska bila opasna, nije li ta ista carica prijateljevala sa liberalnim Volterom i Denijem Didroom, zagovornicima klasne jednakosti i protivnicima osvajačkog ratovanja?

"Nisam mogla odmah da dođem", odgovori nastojnica na caričino pitanje. "Imala sam još neka posla..." zatim je oštro pogledala Zubova, koji je stajao iza Katarinine stolice milujući je po vratu. "O tim stvarima mogu razgovarati samo s tobom."

Katarina je na trenutak posmatrala nastojnicu. Zatim je nemarno rekla: "Valerijane i vi Plato Aleksandroviču možete nas sada napustiti."

"Ali moja voljena visosti...", poče Plato Zubov glasom koji je nalikovao cvilenju kakvog deteta.

"Ne brini za moju sigurnost, golube", reče Katarina, potapšavši ga po šaci koja je još počivala na njenom ramenu. "Helena i ja se znamo gotovo šezdeset godina. Ništa nam se neće dogoditi ako ostanemo nasamo nekoliko trenutaka."

"Nije li prelep?" upita Katarina nastojnicu kada dvojica mladića iziđoše iz sobe. "Znam da smo ti i ja izabrale različite puteve, draga moja. Ali nadam se da ćeš me shvatiti ako ti kažem da se osećam poput malog insekta koji se greje na suncu posle hladne zime. Ništa tako ne može uzburkati sok starog drveta kao milovanje mladog baštovana."

Nastojnica je sedela ćutke, ponovo se pitajući da li je njen prvobitni plan bio valjano skovan. Konačno, iako su pisma koja su razmenjivale bila topla i česta, ona ipak svoju prijateljicu iz detinjstva nije videla mnogo, mnogo godina. Da li su glasine koje su kružile o njoj bile istinite? Da li je ovoj ostareloj ženi, ogrezloj u senzualnosti, ljubomornoj na vlastitu moć, mogla poveriti zadatak koji je trebalo obaviti?

"Toliko sam te šokirala da si zanemela?" nasmeja se Katarina.

"Draga moja Sofija", odvrati nastojnica, "verujem da uživaš u tome da šokiraš ljude. Sećaš se kako si, sa samo četiri godine, za vreme svog predstavljanja na dvoru, odbila da poljubiš skute pruskog kralja Fridriha Vilhelma."

"Rekla sam mu da mu je krojač sašio prekratku odoru!" dodade Sofija, smejući se, dok joj suze ne navreše na oči. "Majka se razbesnela. Kralj joj je kazao da sam prilično drska."

Nastojnica se blagonaklono osmehnu svojoj prijateljici.

"Sećaš li se kada nam je kanonik od Brunsvika gledao u dlan da bi nam predvideo budućnosti?" upita ona nežno. "Na tvome je pronašao tri krune."

"Dobro se toga sećam", odvrati druga. "Od tada nijednog časa nisam posumnjala da ću vladati ogromnim carstvom. Oduvek sam verovala mističnim proročanstvima kada su ona išla na ruku mojim željama." Ona se osmehnu, ali joj nastojnica ovog puta ne uzvrati osmeh.

"A sećaš li se šta je kanonik pronašao na mom dlanu?" upita nastojnica.

Katarina je na trenutak ćutala. "Sećam se kao da je juče bilo", konačno je izustila. "Upravo zbog toga sam te toliko željno iščekivala. Ne možeš ni zamisliti šta mi se sve motalo po glavi kada te toliko dugo nije bilo..." Zastala je, oklevajući. "Imaš li ih?" upita ona konačno.

Nastojnica posegnu u nabore svoje opatičke odore, ispod koje joj je oko struka bio pričvršćen veliki kožni putnički novčanik. Iz njega zatim izvuče tešku zlatnu statuetu, svu optočenu dragim kamenjem. Prikazivala je priliku odevenu u dugu odoru koja je sedela u malom paviljonu sa razmaknutim draperijama. Figuru je zatim pružila Katarini, koja ju je s nevericom prihvatila u skupljene šake, a potom stala da je lagano okreće.

"Crna kraljica", prošaputa nastojnica, dok je pomno proučavala Katarinin izraz lica. Caričini prsti se čvrsto obaviše oko zlatne šahovske figure urešene draguljima. Stežući je, ona figuru prinese na grudi i zagleda se u nastojnicu.

"A ostale?" upita. Nešto u njenom glasu natera nastojnicu da bude opreznija.

"Skrivene su na sigurno, gde ne mogu nikom nauditi", glasio je njen odgovor.

"Voljena moja Helena, moramo ih odmah prikupiti! Poznata ti je moć te garniture. U rukama dobronamernog vladara, nema toga što se ne bi moglo postići uz pomoć ovih figura..."

"A tebi je poznato da", prekide je nastojnica, "već četrdeset godina prelazim preko tvojih usrdnih molbi da potražim Monglansku garnituru i da je iznesem iz okrilja opatije. Sada ću ti reći zašto sam tako postupila. Oduvek sam tačno znala gde je garnitura bila skrivena..." Nastojnica podiže šaku, videvši da se Katarina sprema da vikne. "Takođe su mi bile poznate razmere opasnosti koju bi izazvalo njeno vađenje iz skrovišta. Samo se svecu može poveriti takav izazov. A ti nisi baš svetica, draga moja Figice."

"Kako to misliš?" povika ona druga. "Ujedinila sam jednu razjedinjenu naciju, prosvetlila neuk narod. Iskorenila kugu, sagradila bolnice i škole, oslobodila se klika čiji je cilj bio da raskomadaju Rusiju, tako što sam ih pretvorila u lovinu za njihove neprijatelje. Da li ti to pokušavaš da mi kažeš da sam despot?"

"Mislila sam samo na tvoje dobro", odvrati mirno nastojnica. "U ovim figurama je moć koja je u stanju da zavrti čak i najtrezveniju glavu. Zar si zaboravila da je Monglanska garnitura umalo razorila franačko carstvo. Posle smrti Karla Velikog njegovi sinovi su zbog nje međusobno zaratili."

"Teritorijalna čarkanja", frknu Katarina. "Ne vidim vezu između te dve stvari."

"Jedino je snaga katoličke crkve u srednjoj Evropi bila u stanju da tako dugo sačuva tajnu ove sile mraka. Ali kada sam saznala da je Francuska donela Odluku o sekularizaciji kako bi konfiskovala crkvena dobra, shvatila sam da bi se moje najcrnje slutnje mogle obistiniti. A kada sam još čula da se francuski vojnici približavaju Monglanu, više nije bilo sumnje. Zašto baš Monglan? Bile smo daleko od Pariza, zabačene duboko u planinama. Ima mnogo bližih i bogatijih samostana koje su mogli lakše da opljačkaju. Ne, ne. Hteli su garnituru. Dugo sam provela praveći planove kako da iznesem garnituru iz samostana i raštrkam je po Evropi, tako da se godinama ne može sakupiti..."

"Raštrkaš!" povika carica. Skočivši na noge sa figurinom i dalje pritisnutom na grudi, stala je da korača po prostoriji kao zver po kavezu. "Kako si mogla tako nešto da učiniš? Trebalo je da dođeš k meni, od mene da zatražiš pomoć!"

"Kažem ti da nisam mogla!" ponovi nastojnica slabim i drhtavim glasom, još umorna od napornog putovanja. "Otkrila sam da postoji još neko ko je znao gde je garnitura bila skrivena. Neko, možda neka strana sila, podmitio je članove francuske skupštine da donese Odluku o sekularizaciji i usmerio njihovu pažnju prema Monglanu. Ne čini li ti se da su dvojica koje je ova sila mraka pokušala da podmiti bili veliki govornik Mirabo i biskup od Otina? Jedan je formulisao tu Odluku, a drugi se najsrčanije za nju zalagao. Kada se Mirabo ovog aprila razboleo, biskupa niko nije mogao da odvuče od njegove samrtničke postelje dok nije izdahnuo. Bez sumnje je očajnički želeo da se dokopa bilo kakve prepiske koja bi mogla obojicu da ih tereti."

"Otkud ti to sve znaš?" promrmlja Katarina. Okrenuvši leđa nastojnici, uputila se ka prozoru i zagledala u sve tamnije nebo na kome su se iznad obzorja gomilali snežni oblaci.

"Kod mene je njihova prepiska", odvrati nastojnica. Obe žene su nekoliko trenutaka ćutale. Konačno se začu nastojničin meki glas pri nejasnoj svetlosti. "Pitala si me zbog čega sam se toliko zadržala u Francuskoj. Sada znaš. Morala sam otkriti ko me je to nagnao da izvučem na svetlost dana Monglansku garnituru iz njenog skrovišta u kome je počivala hiljadu godina. Ko je taj neprijatelj koji mi se prikradao od kada sam napustila okrilje crkve i pošla na drugi kraj kontinenta u potrazi za novim sigurnim skloništem za ovo blago koje mi je bilo povereno na čuvanje?"

"I da li si otkrila ime koje si tražila?" upita oprezno Katarina, okrenuvši se prema nastojnici.

"Jesam, otkrila sam", odvrati spokojno nastojnica. "To si bila ti, moja draga Figice."

"Ako si sve to već znala", primeti dostojanstvena carica, dok je sa nastojnicom koračala po snegom pokrivenoj stazi prema Ermitažu narednog jutra, "zašto si onda uopšte dolazila u Petrograd."

Vod carske straže marširao je na udaljenosti od dvadeset stopa sa svake strane, gazeći snežna polja svojim visokim kozačkim čizmama, ali to je bilo dovoljno daleko da dve žene mogu slobodno da razgovaraju.

"Jer sam ti, uprkos svim dokazima koji su govorili suprotno, verovala" odvrati nastojnica, a očni kapak joj slabašno zaigra. "Znala sam da se plašiš kako će se vlada Francuske raspasti i da će zemlju zahvatiti bezvlašće. Želela si da se obezbediš da Monglanska garnitura ne padne u pogrešne ruke i podozrevala si da se ja ne bih složila sa merama koje si bila spreman da preduzmeš. Ali reci mi ovo, Figice: kako si mislila da oduzmeš francuskim vojnicima njihov plen kada bi jednom izneli garnituru iz Monglana? Zar si mislila da uđeš u Francusku sa ruskim trupama?"

"Imala sam vojnike skrivene u planinama, koji je trebalo da zaustave francuske trupe kod prolaza", odvrati Katarina uz osmeh. "Nisu nosili uniforme."

"Shvatam", odvrati nastojnica. "I šta te je navelo da se latiš nečeg tako groznog?"

"Pretpostavljam da moram s tobom podeliti sve što znam", primeti carica. "Nema sumnje da si doznala da sam ja otkupila Volterovu biblioteku posle njegove smrti. Među njegovim hartijama nalazio se i dnevnik kardinala Rišeljea, u kome je on šifrovano izneo svoja istraživanja o istorijatu Monglanske garniture. Volter je pronikao u šifru i tako sam ja mogla da pročitam ono što je Rišelje otkrio. Taj je rukopis sada sklonjen u riznicu Ermitaža, kuda sam te i povela. Nameravam da ti ga pokažem."

"Zbog čega je značajan taj dokument?" upita nastojnica, pitajući se zašto ga njena prijateljica nije ranije pomenula.

"Rišelje je sledio trag garniture sve do Mavara koji ju je poklonio Karlu Velikom, pa čak i dalje. Kao što i sama znaš, Karlo Veliki je vodio mnoge krstaške ratove protiv Mavara kako u Španiji tako i u Africi. Ali jednom prilikom je odbranio Kordobu i Barselonu od hrišćanskih Baska koji su zapretili da sravne sa zemljom glavno mavarsko uporište. Iako su Baski bili hrišćani, vekovima su pokušavali da pregaze franačko kraljevstvo i da zavladaju zapadnom Evropom, a najviše su ih zanimali obala Atlantika i planine u kojima su vladali."

"Pirineji", primeti nastojnica.

"Tako je", odvrati carica. "Zvali su ih čarobne planine. Poznato ti je da se upravo u tim planinama začeo najmističniji kult poznat od rođenja Hrista. Odatle potiču Kelti, koji su pošli dalje na sever, naselili Bretanju, a zatim i Britanska ostrva. Iz tih planina potiče i čarobnjak Merlin, kao i tajni kult nama poznat kao druidski."

"Nisam sve to znala", priznade nastojnica, gledajući ispred sebe u snegom zastrtu stazu dok je koračala, napućenih tankih usana; izborano lice podsećalo joj je na kamen iz neke dravne grobnice.

"Sve ćeš to pročitati u dnevniku, još malo pa smo stigle", primeti ova druga. "Rišelje tvrdi da su Mavari prodrli na tu teritoriju i saznali strašnu tajnu koja je bila čuvana vekovima; prvo su je čuvali Kelti, a posle njih Baski. Ovi mavarski osvajači su zatim transkribovali ono što su saznali u šifru koju su sami izmislili. U stvari, šifriranu tajnu ugradili su u zlatne i srebrne figure Monglanske garniture. Kada je postalo jasno da bi Mavari mogli izgubiti vlast nad Iberijskim poluostrvom, šahovsku garnituru su poslali Karlu Velikom, koga su se plašili. Važio je za najmoćnijeg vladara u istoriji civilizacije, zbog čega su ga smatrali jedinim sposobnim da je zaštititi."

"I ti veruješ u tu priču?" upita nastojnica, dok su se približavale ogromnom pročelju Ermitaža.

"Prosudi sama", reče Katarina. "Znam da je ta tajna starija od Mavara, starija od Baska. Starija čak i od druida. Moram te upitati, prijateljice moja, jesi li ikada čula za tajno udruženje muškaraca koji sebe ponekad nazivaju Slobodni zidari?"

Nastojnica preblede. Zastala je ispred vrata kroz koja je upravo trebalo da prođu. "Šta si rekla?" upita ona jedva čujnim glasom, zgrabivši prijateljicu za ruku.

"Ah", izusti Katarina. "Znači, znaš da je sve što sam rekla tačno. Kada pročitaš rukopis, ispričaću ti moju priču."


CARIČINA PRIČA

Kada mi je bilo četrnaest godina napustila sam svoj dom u Pomeranji gde smo ti i ja zajedno odrasle. Tvoj je otac nešto ranije prodao imanje koje se graničilo sa našim i vratio se u rodnu Francusku. Neću nikada zaboraviti koliko sam bila tužna, draga moja Helen, što sa tobom nisam mogla da podelim uspeh o kome smo toliko razgovarale, činjenicu da ću uskoro možda biti izabrana za naslednicu jedne kraljice.

U to vreme trebalo je da otputujem na dvor carice Jelisavete Petrovne u Moskvu. Jelisaveta, kćerka Petra Velikog, domogla se vlasti političkim udarom, bacivši sve svoje protivnike u zatvor. Pošto se nikada nije udavala i već je zašla u godine kada nije mogla da rađa, izabrala je za svog naslednika mračnog nećaka, velikog vojvodu Petra. Trebalo je da postanem njegova nevesta.

Na putu za Rusiju, majka i ja trebalo je da se zaustavimo na dvoru Fridriha II u Berlinu. Fridrih, mladi pruski car, koga je Volter već nazvao "Veliki", poželeo je da bude moj pokrovitelj, a ja njegova kandidatkinja koja će mu omogućiti da putem braka ujedini kraljevstva Prusije i Rusije. Bila sam za njega prihvatljivija od njegove rođene sestre, jer njoj nije imao duše da nameni takvu sudbinu.

U to doba pruski dvor bio je u istoj meri blistav kao što će u Fridrihovim poznim godinama postati obedan. Po mom dolasku, kralj se mnogo trudio da me šarmira kako bih se osećala prijatno. Odenuo me je u haljine svojih kraljevskih sestara, a svake večeri sam za stolom sedela pored njega; zabavljao me je pričama o operi i baletu. Iako sam još bila dete, nije me mogao prevariti. Znala sam da namerava da me iskoristi kao pešaka u jednoj većoj igri, igri koju je igrao na šahovskoj tabli Evrope.

Posle izvesnog vremena saznala sam da na pruskom dvoru boravi čovek koji se nedavno vratio sa ruskog dvora pošto je tamo proveo skoro deset godina. Sada je bio Fridrihov dvorski matematičar i zvao s Leonard Ojler. Bila sam dovoljno drska da zatražim da me primi nasamo, misleći da bi mi dobro došla njegova lična zapažanja o zemlji koju je trebalo uskoro da posetim. Nisam mogla predvideti da će naš susret jednog dana izmeniti tok moga života.

Prvi put smo se sastali u malom predvorju velikog dvora u Berlinu. Ovaj čovek jednostavnog ukusa, ali briljantnog uma očekivao je dete koje će uskoro postati kraljica. Mora da smo činili čudan par. Bio je sam u sobi, visok, krhak, sa vratom nalik na izduženu bocu, velikih tamnih očiju i povećeg nosa. Pogledao me je razroko, objasnivši to činjenicom da na jedno oko ne vidi, jer je jednom prilikom suviše dugo gledao u sunce. Ojler se, naime, pored matematike bavio i astronomijom.

"Nisam navikao da vodim razgovore", poče on. "Dolazim iz zemlje u kojoj čoveka obese čim progovori." To je bilo prvo što sam saznao o Rusiji i, uveravam te, dobro mi je poslužilo tokom kasnijih godina. Ispričao mi je kako carica Jelisaveta Petrovna ima petnaest hiljada haljina i dvadeset pet hiljada pari cipela. Čim se u nečemu ne bi slagala sa svojim ministrima zavitlala bi im u glavu cipelu, a takođe ih je iz čistog ćefa slala na vešala. Imala je bezbroj ljubavnika, a još neumerenija od njenih seksualnih prohteva bila je potreba za pićem. Nije dozvoljavala da se ičije mišljenje kosi sa njenim.

Kada sam uspela da razbijem njegovu prvobitnu uzdržanost, dr Ojler i ja provodili smo dosta vremena zajedno. Veoma smo zavoleli jedno drugo, tako da mi je čak rekao kako žarko želi da me zadrži na berlinskom dvoru kako bi mogao da me podučava matematici, jer sam dosta obećavala na tom polju. Razume se, to je bilo nemoguće.

Ojler je čak priznao da mu nije mnogo stalo do cara Fridriha, njegovog pokrovitelja. Za to je imao valjane razloge, od kojih Fridrihovo slabo snalaženje u matematici nije bilo najvažnije. Pravi razlog mi je otkrio poslednjeg jutra mog boravka u Berlinu.

"Mala moja prijateljice", poče on, kada sam tog sudbonosnog jutra došla u njegovu laboratoriju da se pozdravim. Sećam se da je svilenom maramom upravo brisao neko sočivo, što je obično činio kada je rešavao kakav problem. "Nešto moram da ti kažem pre no što odeš. Pomno sam te proučavao ovih poslednjih dana i mislim da ti mogu poveriti ono što ću ti sada ispričati. Međutim, ako ovo nepromišljeno otkriješ bilo kome, oboje ćemo se naći u velikoj opasnosti."

Uverih dr Ojlera da mu svojim životom jemčim da će to ostati naša tajna. Na moje iznenađenje kazao mi je da će to možda i biti potrebno.

"Mlada si, ne poseduješ moć, a i žena si", reče Ojler. "To su razlozi zbog kojih te je Fridrih izabrao da budeš njegovo oruđe u jednom nepreglednom, mračnom carstvu kao što je Rusija. Možda ti nije poznato da već dvadeset godina tom velikom zemljom vladaju isključivo žene: prvo Katarina I, udovica Petra Velikog; zatim Ana Ivanovna, Ivanova kćer; Ana od Meklenburga, koja je bila namesnik svome sinu Ivanu VI; i sada Jelisaveta Petrovna, Petrova kćer. Ako ti nastaviš ovu moćnu tradiciju, naći ćeš se u velikoj opasnosti."

Učtivo sam slušala tog gospodina, mada sam počela da podozrevam kako mu sunce nije pomutilo samo vid.

"Postoji jedno tajnu udruženje muškaraca koji smatraju da je njihova životna misija da izmene tok civilizacije", rekao mi je Ojler. Sedeli smo u njegovoj radnoj sobi okruženi teleskopima, mikroskopima i plesnjivim knjigama razbacanim po stolovima od mahagonija i inače pretrpanim gomilama hartije. "Ti ljudi", nastavio je on, "tvrde da su naučnici i inženjeri, ali u stvari su to sami mistici. Ispričaću ti ono što znam o njihovom istorijatu, jer ti to može biti od velike koristi.

Godine 1271, princ Edvard od Engleske, sin Henrija III, krenuo je na obalu Severne Afrike da vodi krstaške ratove. Pristao je u Akru nedaleko od drevnog Jerusalima. O njegovom tamošnjem boravku zna se samo toliko da je učestvovao u nekoliko bitaka i da se sastao sa tamošnjim muslimanskim Mavarima, koji su komandovali vojskom. Naredne godine Edvard je pozvan da se vrati u Englesku, zbog očeve smrti. Po povratku proglašen je za kralja Edvarda I i ostatak njegvog životopisa možemo naći u knjigama. Ono što se ne zna jeste činjenica da je iz Afrike nešto doneo."

"Šta to?" strašno me je zanimalo da saznam.

"Doneo je veliku tajnu. Tajnu nastalu u praskozorju civilizacije", odvrati Ojler. "Ali biće bolje da krenem redom.

Edvard je po povratku u Englesku osnovao jedno muško društvo, sa čijim je članovima verovatno podelio tu tajnu. Malo znamo o njima, ali njihova kretanja možemo donekle slediti. Znamo da se to društvo proširilo i na Škotsku, posle podjarmljivanja Škota, gde je izvesno vreme mirovalo. Kada su Jakobinci početkom veka pobegli iz Škotske, sa sobom su u Francusku preselili i društvo i njegova učenja. U njihove redove privučen je, za vreme svog boravka u Engleskoj, i Monteskje, veliki francuski pesnik, tako da su uz njegovu pomoć 1734. u Parizu ustanovili Ložu nauka. Četiri godine kasnije, pre no što je postao pruski kralj, naš Fridrih Veliki bio je uveden u to tajno društvo u Brunsviku. Iste te godine, papa Klement XII izdao je proglas kojim se društvo zabranjuje; ono se u međuvremenu već proširilo na Italiju, Prusiju, Austriju, Holandiju i Francusku. Društvo je tada bilo već tako moćno da je parlament katoličke Francuske odbio da prihvati papino naređenje."

"Zašto mi sve to pričate?" upitala sam Ojlera. "Čak i da shvatam ciljeve kojima su ti ljudi težili, kakve to veze ima sa mnom? I šta ja mogu da učinim u vezi s tim? Iako težim velikim stvarima, ipak sam još samo dete."

"Sudeći na osnovu onoga što ja znam o njihovim ciljevima", primeti blago Ojler, "ako ti ljudi nisu poraženi, mogli bi poraziti svet. Možda si ti danas još dete, ali uskoro ćeš postati žena narednog ruskog cara, prvog muškog vladara toga carstva u dvadeset godina. Moraš saslušati ono što imam da ti kažem i to ti se mora urezati u pamćenje." Uhvatio me je za ruku.

"Ti ljudi sebe ponekada nazivaju bratstvom slobodnih zidara, a ponekad rozikrucijancima. Koje god ime da izaberu, jedna stvar im je zajednička. Koreni su im u Severnoj Africi. Kada je princ Edvard osnovao ovo društvo na Zapadnom tlu, nazivali su sebe redom afričkih neimara. Smatrali su da su njihovi preci osnovali drevne civilizacije, da su oni obrađivali i polagali kamene blokove piramida u Egiptu, sagradili viseće vrtove, kulu i kapije Vavilona. Znali su drevne tajne. Ali ja verujem da su oni bili tvorci još nečeg, nečeg novijeg i možda moćnijeg od..."

Ojler je zastao i uputio mi pogled koji nikada neću zaboraviti. Progoni me i danas, gotovo pedeset godina kasnije, kao da mi ga je uputio pre samo jednog trenutka. Viđam ga čak i u snovima i to tako živo da se sva užasnem, pa čak mogu da osetim i njegov dah na vratu koji me je zapahnuo kada se sagnuo da mi šapne na uvo:

"Verujem da su oni tvorci Monglanske garniture. I da sebe smatraju njenim zakonitim naslednicima."

Kada je Katarina završila svoju priču, ostala je ćutke da sedi zajedno sa nastojnicom u velikoj biblioteci Ermitaža, u koju su donele rukopis Volterovih dnevnika. Za tim ogromnim stolom, koji su okruživali zidovi visoki trideset stopa, popunjeni knjigama, Katarina je posmatrala nastojnicu kao što mačka posmatra miša. Nastojnica je zurila kroz široke prozore okrenute prema travnjaku, po kome je carska straža cupkala i duvala u prste na hladnom jutarnjem vazduhu.

"Moj pokojni muž", dodade umilnim glasom Katarina, "bio je poklonik Fridriha Velikog od Prusije. Petar je imao običaj da u dvoru u Petrogradu nosi prusku uniformu. Prve bračne noći, preko postelje je poslagao olovne pruske vojnike i naterao me da uvežbavam trupe. Kada je Fridrih ustanovio red slobodnih zidara u Pruskoj, Petar im se pridružio i životom se obavezao da će ih podržavati."

"A onda si ti", javi se nastojnica, "zbacila muža, strpala ga u zatvor i sredila da ga ubiju."

"Bio je opasni manijak", reče Katarina. "Ali sa njegovom smrću nemam nikakve veze. Šest godina kasnije, 1768, Fridrih je osnovao veliku ložu afričkih neimara u Silesiju. Švedski kralj Gustav pridružio se redu; uprkos pokušajima Marije Terezije da ovaj otrov protera iz Austrije, priključio im se i njen sin Josif II. Kada sam za sve to saznala, vratila sam svog prijatelja Ojlera što sam pre mogla u Rusiju.

Stari matematičar je tada već bio potpuno slep. Ali zato nije izgubio svoj unutrašnji vid. Kada je Volter umro, Ojler me je nagonio da otkupim njegovu biblioteku. U njoj su se nalazili važni dokumenti kojih je Fridrih Veliki želeo da se dočepa. Kada mi je pošlo za rukom da biblioteku prebacim u Petrograd, evo šta sam u njoj pronašla. Sačuvala sam ovo kako bih mogla da ti pokažem."

Carica izvuče iz Volterovog rukopisa dokument ispisan na pergamentu i pruži ga nastojnici, koja ga pažljivo razmota. Poslao ga je Fridrih, pruski prestolonaslednik, Volteru, iste one godine kada je pristupio redu slobodnih zidara:

Gospodine, nema ničeg što više želim od vaših spisa... Ako među vašim rukopisima postoji išta što biste želeli da sakrijete od očiju javnosti, obavezujem se da to sačuvam u najstrožoj tajnosti...

Nastojnica podiže oči sa lista hartije. Pogled joj je bio zamišljen. Lagano je ponovo smotala pismo i pružila natrag Katarini, koja ga je vratila u skrovište.

"Zar nije sasvim jasno da misli na dnevnik kardinala Rišeljea koga je Volter dešifrovao?" upita carica. "Trudio se da ga se domogne još od trenutka kada je stupio u to tajno udruženje. Možda ćeš mi sada poverovati..."

Katarina uze poslednji tom uvezan u kožu i stade da lista stranice dok ne stiže gotovo do kraja, a zatim poče naglas da čita one reči koje je nastojnica već znala napamet, reči koje je davno preminuli kardinal Rišelje ispisao šifrom što je samo njemu bila poznata:

Jer konačno sam otkrio da je tajna koja potiče iz drevnog Vavilona, tajna preneta u persijsko i indijsko carstvo za koju su znali samo odabrani, u stvari tajna Monglanske garniture. Ova tajna, kao i sveto ime Boga, nikada ne sme biti ispisana nikakvim pismom.

Ta je tajna toliko moćna da je bila uzrok padu civilizacija i smrti kraljeva, te stoga nikada ne sme biti poverena nikome osim članovima svetih redova, ljudima koji su položili testove i zakletve. Ovo je znanje tako strašno da se sme poveriti samo najvišim ešalonima Elite.

Moje je uverenje da se ta tajna javlja u obliku neke formule i da je ta formula prouzrokovala pad mnogih kraljevstava tokom istorije, kraljevstava koje su za nas danas samo legende. A Mavari, uprkos činjenici da su bili upućeni u to tajno znanje i uprkos strahu od njega, ipak su dotičnu formulu zapisali u Monglansku garnituru. Uneli su svete simbole u kvadrate na tabli i na figure, sačuvavši ključ koji samo istinski Majstori Igre mogu upotrebiti da bi je razrešili. Ovo sam sakupio čitajući drevne rukopise sakupljene od Šalona, Suasona i Tura koje sam lično preveo.

Neka se Bog smiluje našim dušama.

Ecce Signum,

Arman Žan di Plesis,

vojvoda od Rišeljea i vikar od

Likona, Poatoa i Pariza,

rimski kardinal

predsednik vlade Francuske

Anno Domini 1642.

Kada je završila sa čitanjem, Katarina se obrati ćutljivoj nastojnici: "Iz njegovih memoara saznajemo da je 'Železni kardinal' planirao da uskoro otputuje u nadbiskupiju Monglan. Ali kao što znaš, umro je u decembru te iste godine, pošto je ugušio pobunu u Rosiljonu. Možemo li makar na trenutak posumnjati da je znao za postojanje tih tajnih udruženja, ili da je želeo da se dočepa Monglanske garniture pre no što ona padne u tuđe ruke? Sve što je činio imalo je za cilj sticanje što veće moći. Zašto bi se pred kraj života promenio?"

"Draga moja Figice", poče nastojnica uz slabi osmeh koji nije odslikavao unutrašnju buru koju je osetila začuvši ove reči, "shvatam šta hoćeš da kažeš. Ali svi ti ljudi su mrtvi. Možda su je za života tražili. Ali nisu je našli. Nemoj mi samo reći da se plašiš duhova?"

"Duhovi mogu ponovo ustati!" viknu Katarina. "Pre petnaest godina, britanske kolonije u Americi zbacile su jaram carstva. Ko je u to bio umešan? Vašington, Džeferson, Frenklin - svi su oni slobodni zidari! Danas se francuski kralj nalazi u zatvoru, a kruna samo što mu se nije otkotrljala zajedno s glavom. Ko stoji iza toga? Lafajet, Kondorset, Danton, Demulan, Briso, Sije i kraljeva vlastita braća, uključujući tu vojvodu od Orleana - i svi su oni slobodni zidari."

"Slučajnost...", poče nastojnica, ali je Katarina prekide.

"Da li je slučajnost i to što je od svih ljudi koje sam pokušala da potkupim da podrže Odluku o sekularizaciji u Francuskoj, moje uslove prihvatio samo jedan: niko drugi do Mirabo - pripadnik slobodnih zidara? Razume se, nije mogao znati da ja nameravam da ga oslobodim blaga pošto primi mito."

"Biskup od Otina je odbio?" upita nastojnica sa osmehom, gledajući svoju prijateljicu preko debelih korica dnevnika. "Šta je naveo kao razlog?"

"Svota koju je tražio za saradnju bila je nečuvena", pušila se carica, ustavši. "Taj čovek zna više no što je bio spreman da otkrije preda mnom. Znaš da u skupštini tog Taljerana zovu 'angorska mačka'? Prede, ali ima kandže. Nemam poverenja u njega."

"Ti veruješ samo onome koga možeš da podmitiš, zar ne?" upita nastojnica. Sa tužnim pogledom i jednim sporim pokretom ona obmota svoju odoru oko sebe i ustade kako bi se našla naspram svoje prijateljice koja je stajala s druge strane stola. A onda se okrenu kao da će da se udalji.

"Kuda si krenula?" povika upaničena carica. "Zar ti nije jasno zašto sam sve to preduzela? Nudim ti svoju zaštitu. Ja sam jedini vladar najveće zemlje na svetu. Predajem svoju moć u tvoje ruke..."

"Sofija", prekinu je mirno nastojnica, "zahvaljujem ti na ponudi, ali ja se ne plašim tih ljudi koliko ti. Voljna sam da poverujem, kao što tvrdiš, da su mistici, možda čak i revolucionari. Da li ti je ikada palo na pamet da ta društva koja si toliko proučavala možda imaju na umu neki krajnji cilj koji nisi predvidela?"

"Na šta misliš?" upita carica. "Ako se imaju u vidu njihovi poduhvati jasno je da žele da sve monarhije pretvore u prah. Kakav drugi cilj mogu imati, do da ovladaju svetom?"

"Možda je njihov cilj da oslobode svet." Nastojnica se osmehnu. "U ovom trenutku ne posedujem dovoljno dokaza koji bi prevagnuli na bilo koju stranu, ali imam dovoljno činjenica da kažem ovo: jasno mi je iz tvojih reči da te je na akciju nagnala sudbina koja ti je na dlanu ispisana na dan rođenja... tri krune na tvom dlanu. Ali ja moram delati sledeći vlastitu sudbinu."

Nastojnica okrenu nagore dlan i pruži ga preko stola prema svojoj prijateljici. Tamo, gotovo kod zglavka, linija života i linija sudbine su se ispreplitale obrazujući broj osam. Katarina se ćutke, gotovo ledenim pogledom zagleda u brojku, a zatim prstima lagano poče da je sledi.

"Cilj ti je da mi pružiš svoju zaštitu", izjavi nežno nastojnica. "Ali mene štiti veća sila no što je ona koju ti poseduješ."

"Znala sam!" zaviče promuklo Katarina, odgurnuvši nastojničinu šaku. "Sve te priče o uzvišenim ciljevima i namerama znače samo jedno: sklopila si savez s nekim drugim, ne posavetovavši se prethodno sa mnom! Ko je to, kome si poklonila svoje pogrešno usmereno poverenje? Zahtevam da mi kažeš njegovo ime!"

"Rado." Nasmeši se nastojnica. "To je Onaj koji je u moju šaku utisnuo znak. Taj mi znak daje pravo na apsolutnu vlast. Ti si možda vladarka cele Rusije, draga moja Figice. Ali ne zaboravi ko sam ja. I ko me je izabrao. Ne zaboravi da je Bog najveći šahovski majstor od svih."

1   2   3   4   5   6   7   8   9   ...   31


Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©atelim.com 2016
rəhbərliyinə müraciət